Saradnja četnika sa ustašama

jel ko zna da nabroji sve četničke vojvode iz drugog svetskog rata, koje je srpski narod u bosni i hrvatskoj zbog saradnje, priznavanja i lojalnosti ndh zvao "srpske ustaše"????
Није их звао нико тако, и убудуће такве неосноване инсинуације биће ти обрисане.
И после ћеш да се буниш што ти Броза називају свакаквим именима.

Ниси ми одговорио шта је разлог за толико церекање на коментаре, немоћ да истину која је изашла на видело промениш или нешто друго?
 
1647798530151.png
 
SARADNJA IZMEĐU HRVATSKO-MUSLIMANSKIH USTAŠA (SDA, HDZ) I DRAŽINIH ČETNIKA (SNSD) ...
- nakon preko 80. godine - SE NASTAVLJA ...>>>>>

SDA, HDZ i SNSD zajedno izglasali prijedlog da se preimenuje Titova ulica u Odžaku
02/04/2022
“Članovi Općinskog vijeća koji dolaze iz SDA, HDZ i SNSD su natpolovičnom većinom glasova usvojili prijedlog o preimenovanju Titove ulice."

IZVEŠTAJ KOMANDE SMEDEREVSKOG KORPUSA OD 23. JANUARA 1945. NAČELNIKU ŠTABA VRHOVNE KOMANDE O SPORAZUMU SA USTAŠKO-DOMOBRANSKIM JEDINICAMA ZA BORBU PROTIV JEDINICA NOVJ U REJONU MODRIČE (*1)
KOMANDA JUGOSLOVENSKE VOJSKE
U OTADŽBINI GORSKI ŠTAB 73
Br. 65 23 I 1945 god.
SLOBODNE SRPSKE PLANINE
NAČELNIKU ŠTABA VRHOVNE KOMANDE.
—Na osnovi dobijenog ovlašćenja sastao sam se na dan 21. januara 1945. godine u s. Čardak sa zapovednikom Avgustinom Domazetom 2 i sa njime postigao sporazum sledeće sadržine:
»Na dan 21. januara 1945 godine u s. Čardaku sporazumeli smo se: Komandant Smederevskog korpusa major Lazović i Zapovednik iz Čardaka Avgustin Domazet sledeće:
1) — Da se prekine pokolj,
2) — Sigurnost lična i imovna svakome,
3) — Zajednička borba protivu crvenih,
4) — Svaki pod svojom zastavom,
5) — Da se obostrane izbeglice vrate svojim kućama,
6) — Svako u svom selu,
7) — Prolaz kroz sela po odobrenju,
— Zajedničke patrole drumom i zajedničko raspravljanje krivica s tim, da obe strane sude krivicu i
9) — Obe strane imaju ovo poštovati.
Komandant Smeder. korpusa major Živ. S. Lazović s.r.
Zapovednik Avgustin Domazet, s.r. M.P.
Molim da se rezultat pregovora saopšti svima jedinicama kako ne bi i dalje vršili nasilnu rekviziciju i time doveli u pitanje održavanje postignutog sporazuma.
Molim da se ovo smatra kao VRLO HITNO!
KOMANDANT
major Živ. O. Lazović
____________________________________________
(*1) Original (pisan na mašini, ćirilicom) u Arhivu VII, Ča, k. 128, reg. br. 12/11 (S-X-436

277666453_372084341595187_7072021834379284113_n.jpg

______________________________________________________________________
 
SARADNJA USTAŠAMA SA ČETNICIMA (JVuO) U BORBI
PROTIV PARTIZANA (NOVJ
_________________________
National Archive Washington (NAW) (Heeresgruppe F), T311 roll 195 frame 433
Ispravka za večernji izvještaj obavještajnog odjeljenja od 29. decembra 1944 (30. decembar 1944.).
/ .../ Zapadno od Jajca traju borbe između četnika i ustaša sa jedne, i Titovih bandi s druge strane.

277772566_372080414928913_2656166781410505119_n.jpg
 
SARADNJA IZMEĐU HRVATSKO-MUSLIMANSKIH USTAŠA (SDA, HDZ) I DRAŽINIH ČETNIKA (SNSD) ...
- nakon preko 80. godine - SE NASTAVLJA ...>>>>>

SDA, HDZ i SNSD zajedno izglasali prijedlog da se preimenuje Titova ulica u Odžaku
02/04/2022
“Članovi Općinskog vijeća koji dolaze iz SDA, HDZ i SNSD su natpolovičnom većinom glasova usvojili prijedlog o preimenovanju Titove ulice."

IZVEŠTAJ KOMANDE SMEDEREVSKOG KORPUSA OD 23. JANUARA 1945. NAČELNIKU ŠTABA VRHOVNE KOMANDE O SPORAZUMU SA USTAŠKO-DOMOBRANSKIM JEDINICAMA ZA BORBU PROTIV JEDINICA NOVJ U REJONU MODRIČE (*1)
KOMANDA JUGOSLOVENSKE VOJSKE
U OTADŽBINI GORSKI ŠTAB 73
Br. 65 23 I 1945 god.
SLOBODNE SRPSKE PLANINE
NAČELNIKU ŠTABA VRHOVNE KOMANDE.
—Na osnovi dobijenog ovlašćenja sastao sam se na dan 21. januara 1945. godine u s. Čardak sa zapovednikom Avgustinom Domazetom 2 i sa njime postigao sporazum sledeće sadržine:
»Na dan 21. januara 1945 godine u s. Čardaku sporazumeli smo se: Komandant Smederevskog korpusa major Lazović i Zapovednik iz Čardaka Avgustin Domazet sledeće:
1) — Da se prekine pokolj,
2) — Sigurnost lična i imovna svakome,
3) — Zajednička borba protivu crvenih,
4) — Svaki pod svojom zastavom,
5) — Da se obostrane izbeglice vrate svojim kućama,
6) — Svako u svom selu,
7) — Prolaz kroz sela po odobrenju,
— Zajedničke patrole drumom i zajedničko raspravljanje krivica s tim, da obe strane sude krivicu i
9) — Obe strane imaju ovo poštovati.
Komandant Smeder. korpusa major Živ. S. Lazović s.r.
Zapovednik Avgustin Domazet, s.r. M.P.
Molim da se rezultat pregovora saopšti svima jedinicama kako ne bi i dalje vršili nasilnu rekviziciju i time doveli u pitanje održavanje postignutog sporazuma.
Molim da se ovo smatra kao VRLO HITNO!
KOMANDANT
major Živ. O. Lazović
____________________________________________
(*1) Original (pisan na mašini, ćirilicom) u Arhivu VII, Ča, k. 128, reg. br. 12/11 (S-X-436

Pogledajte prilog 1130258
______________________________________________________________________
И сарадња кулминира на Лијевче пољу и у Јесеновцу?
 
SARADNJA USTAŠAMA SA ČETNICIMA (JVuO) U BORBI
PROTIV PARTIZANA (NOVJ
_________________________
National Archive Washington (NAW) (Heeresgruppe F), T311 roll 195 frame 433
Ispravka za večernji izvještaj obavještajnog odjeljenja od 29. decembra 1944 (30. decembar 1944.).
/ .../ Zapadno od Jajca traju borbe između četnika i ustaša sa jedne, i Titovih bandi s druge strane.

Pogledajte prilog 1130268
То је исправка на извештај, постављао сам га већ, и цео извештај и овај додатак.
Наравно да четници и усташе нису заједно нападали партизане.
Истрнуто из контекста.
 
То је исправка на извештај, постављао сам га већ, и цео извештај и овај додатак.
Наравно да четници и усташе нису заједно нападали партизане.
Истрнуто из контекста.
O udruzenim cetnicko ustaskim napadima na partizane, i medjusobnoj saradnji, i to u vrijeme najzescih ratnih zlocina Ustasa nad Srbima postoji 345354 fotografija i dokumenta, to sto ti pises nije u skladu sa istinom, ni 1%.

Na " Lijevca polju" je vec " raspad sistema", kraj rata, vec se zna da su i ustase i cetnici donji, pa cetnici ratnog zlocinca Pavla Djurisica traze koridor prema Sloveniji da bjeze iz zemlje( nije cudo da su na Blajburgu, koji danas ustase najvise oplakuju, hvatani i brojni cetnici), gdje su cetnici Pavla Djurisica poznati prvenstveno po saradnji sa italijanskim fasistima, usputno poklali nekoliko katolicskih sela u sjevernoj Bosni .U jesen 1944. četnici su bili raspršeni po tlu čitave bivše Jugoslavije. Postrojbe Crvene Armije su ušle u Srbiju i pomogle Titovim partizanima u zarobljavanju i uništavanju četnika. Četnički zapovjednik Srbije, pukovnik Keserović, i njegove trupe, su bili zarobljeni, vodstvo pobijeno, a ljudstvo prisilno priključeno partizanima. Druga četnička vojska pod vodstvom "popa" Momcila Djulica ( on je ustaskom rutom pobjegao iz Jugoslavije), generala Damjanovića, vojvode Dobroslava Jevdjevica i generala Musickog je preko Nijemaca poslana u Istru i Sloveniju. Treća i najveća četnička vojska bila je pod zapovjedništvom vojvode Pavla Djurisica i vojvode Petra Bacevica . Ta vojska se sastojala od 17.000 ljudi i u to vrijeme se nalazila u Crnoj Gori u blizini granice s NDH. Među njima je bilo četnika iz Sandžaka, BiH, Crne Gore i dijela Srbije.

Đurišićevi četnici - pretežnim dijelom Crnogorci - su5 decembra 1944. krenuli sjeverno uz Drinu i u selu Kožuhe susreli se s Dražom Mihailovićem. Uz Dražu Mihalovića je bilo samo desetak tisuća ljudi, od najavljenih 100.000. Većina Mihailovićevih snaga tih zadnjih mjeseci su bili prisilno mobilizirani seljaci iz Srbije koji su bježali iz četnika prvom prilikom.

Pavle Đurišić je stupio u kontakt s crnogorskim političarem Sekulom Drljevicem koji se nalazio u egzilu u Zagrebu, te je bio u dobrim odnosima sAntom PAvelicem ; Drljevićevim posredovanjem, postignut je dogovor da Đurišićeve snage kao "Crnogorska narodna vojska"" pređu kod Slavonskog Broda na lijevu (sjevernu) obalu Save i potom budu željeznicom prebačeni prema Sloveniji. Međutim se Đurišić iznenada predomislio, te krenuo desnom (bosanskom) obalom Save u pravcu planine Motajnice i Lijevča Polja, tj. u generalnom pravcu BAnja Luke . Sekula Drljević je o Đurišićevom postupku odmah izvijestio Antu Pavelića, uz ocjenu da je Đurišiću sporazum poslužio samo da se riješi brige o dijelu teških ranjenika i bolesnika, koje je predao na skrb vlastima NDH; Drljević je predložio da vojne snage NDH silom zaustave Đurišićeve snage. U svakom slučaju, protumačiti namjere Pavla Đurišića, ocijeniti postupa li on još uvijek u dogovoru s Dražom Mihalovićem, bilo je vrhu NDH u tom času zapravo nemoguće, te je ono dalo zapovijed svojim snagama da Đurišićevim snagama zatvore put na Lijevča Polju.

Tih dana su četnici poharali sela Junuzovce i Gornje Doline, gdje su pobili - prema nekim navodima - oko 500 civila katolicke vjeroispovijesti, sto je i bio jedan od razloga sto je uopste doslo do tog jednog za citavih 5 godina rata sukoba izmedju ustaskih i cetnickih kvislinga, koji su saradjivali citav rat, sve ostalo je laz i nista drugo sem lazi.

Da ne duljim, Ustase su ih na Lijevca polju dokusurili, unistili, i na taj nacin indirektno ucinili veliku uslugu partizanima, sa kojima su se kasnije ustase nastavili boriti i nakon kapitulacije Njemacke, kao " Skripari", gdje su Slovenske i Austrijske civile uzimali u " zivi stit", pa danas ustaskim koljacima prisivaju nekakav " krizni put"
 
Poslednja izmena:
O udruzenim cetnicko ustaskim napadima na partizane, i medjusobnoj saradnji, i to u vrijeme najzescih ratnih zlocina Ustasa nad Srbima postoji 345354 fotografija i dokumenta, to sto ti pises nije u skladu sa istinom, ni 1%.

Na " Lijevca polju" je vec " raspad sistema", kraj rata, vec se zna da su i ustase i cetnici donji, pa cetnici ratnog zlocinca Pavla Djurisica traze koridor prema Sloveniji da bjeze iz zemlje( nije cudo da su na Blajburgu, koji danas ustase najvise oplakuju, hvatani i brojni cetnici), gdje su cetnici Pavla Djurisica poznati prvenstveno po saradnji sa italijanskim fasistima, usputno poklali nekoliko katolicskih sela u sjevernoj Bosni .U jesen 1944. četnici su bili raspršeni po tlu čitave bivše Jugoslavije. Postrojbe Crvene Armije su ušle u Srbiju i pomogle Titovim partizanima u zarobljavanju i uništavanju četnika. Četnički zapovjednik Srbije, pukovnik Keserović, i njegove trupe, su bili zarobljeni, vodstvo pobijeno, a ljudstvo prisilno priključeno partizanima. Druga četnička vojska pod vodstvom "popa" Momcila Djulica ( on je ustaskom rutom pobjegao iz Jugoslavije), generala Damjanovića, vojvode Dobroslava Jevdjevica i generala Musickog je preko Nijemaca poslana u Istru i Sloveniju. Treća i najveća četnička vojska bila je pod zapovjedništvom vojvode Pavla Djurisica i vojvode Petra Bacevica . Ta vojska se sastojala od 17.000 ljudi i u to vrijeme se nalazila u Crnoj Gori u blizini granice s NDH. Među njima je bilo četnika iz Sandžaka, BiH, Crne Gore i dijela Srbije.

Đurišićevi četnici - pretežnim dijelom Crnogorci - su5 decembra 1944. krenuli sjeverno uz Drinu i u selu Kožuhe susreli se s Dražom Mihailovićem. Uz Dražu Mihalovića je bilo samo desetak tisuća ljudi, od najavljenih 100.000. Većina Mihailovićevih snaga tih zadnjih mjeseci su bili prisilno mobilizirani seljaci iz Srbije koji su bježali iz četnika prvom prilikom.

Pavle Đurišić je stupio u kontakt s crnogorskim političarem Sekulom Drljevicem koji se nalazio u egzilu u Zagrebu, te je bio u dobrim odnosima sAntom PAvelicem ; Drljevićevim posredovanjem, postignut je dogovor da Đurišićeve snage kao "Crnogorska narodna vojska"" pređu kod Slavonskog Broda na lijevu (sjevernu) obalu Save i potom budu željeznicom prebačeni prema Sloveniji. Međutim se Đurišić iznenada predomislio, te krenuo desnom (bosanskom) obalom Save u pravcu planine Motajnice i Lijevča Polja, tj. u generalnom pravcu BAnja Luke . Sekula Drljević je o Đurišićevom postupku odmah izvijestio Antu Pavelića, uz ocjenu da je Đurišiću sporazum poslužio samo da se riješi brige o dijelu teških ranjenika i bolesnika, koje je predao na skrb vlastima NDH; Drljević je predložio da vojne snage NDH silom zaustave Đurišićeve snage. U svakom slučaju, protumačiti namjere Pavla Đurišića, ocijeniti postupa li on još uvijek u dogovoru s Dražom Mihalovićem, bilo je vrhu NDH u tom času zapravo nemoguće, te je ono dalo zapovijed svojim snagama da Đurišićevim snagama zatvore put na Lijevča Polju.

Tih dana su četnici poharali sela Junuzovce i Gornje Doline, gdje su pobili - prema nekim navodima - oko 500 civila katolicke vjeroispovijesti, sto je i bio jedan od razloga sto je uopste doslo do tog jednog za citavih 5 godina rata sukoba izmedju ustaskih i cetnickih kvislinga, koji su saradjivali citav rat, sve ostalo je laz i nista drugo sem lazi.

Da ne duljim, Ustase su ih na Lijevca polju dokusurili, unistili, i na taj nacin indirektno ucinili veliku uslugu partizanima, sa kojima su se kasnije ustase nastavili boriti i nakon kapitulacije Njemacke, kao " Skripari", gdje su Slovenske i Austrijske civile uzimali u " zivi stit", pa danas ustaskim koljacima prisivaju nekakav " krizni put"
Па где су те фотографије и документа.
Сарадници се уништавају међусобно, то је та уврнута комунистичка логика.
И наравно пре напада усташа исте четнике нападају партизани што је такође познато.
Ех да су тако нападали Јасеновац.
 
,NJEMAČKI RATNI IZVJEŠTAJI IZ
National Archive Washington (NAW )"
_____________________________________________________________
SARADNJA DRAŽE MIHAILOVIĆA I ČETNIKA (JVuO) SA
NJEMAČKIM OKUPATOROM U BORBI PROTIV PARTIZANA (NOVJ)
(str. 166-7)
____________________________________________________________
Documents from National Archive Washington(NAW)
Armijska grupa F (Heeresgruppe F), T311 roll 195 freme no. 000801
Armijska grupa ,,E”
/Zabilješka sa sastanka kod načelnika štaba, održanog 2. jula 1944.
[... ]
Ove namjere potvrđuju se opštim pomjeranjem komunističkih snaga sa jugoistoka Srbije ka sjeveru, jakim borbama u okolini Brusa, jakim pritiskom iz Jastrepca prema Kruševcu, te prodorom jedne komunističke grupe iz Soko Banje u prostor sjeverozapadno od Kruševca.
D.(raža) M.(ihailović) je djelimično NA NJEMAČKU INICIJATIVU REAGOVAO PREBACIVANJEM JAKIH SNAGA iz sjeveroistočne Srbije u Knjaževac i iz jugozapadne Srbije na Ibar, odnosn, Brus.
U saradnji sa NAŠIM TRUPAMA, komunisti odbačeni od Brusa i prostora sjeverozapadno od Knjaževca. ...


277787602_372646901538931_5170584777188558889_n.jpg
 
,NJEMAČKI RATNI IZVJEŠTAJI IZ
National Archive Washington (NAW )"
_____________________________________________________________
SARADNJA DRAŽE MIHAILOVIĆA I ČETNIKA (JVuO) SA
NJEMAČKIM OKUPATOROM U BORBI PROTIV PARTIZANA (NOVJ)
(str. 166-7)
____________________________________________________________
Documents from National Archive Washington(NAW)
Armijska grupa F (Heeresgruppe F), T311 roll 195 freme no. 000801
Armijska grupa ,,E”
/Zabilješka sa sastanka kod načelnika štaba, održanog 2. jula 1944.
[... ]
Ove namjere potvrđuju se opštim pomjeranjem komunističkih snaga sa jugoistoka Srbije ka sjeveru, jakim borbama u okolini Brusa, jakim pritiskom iz Jastrepca prema Kruševcu, te prodorom jedne komunističke grupe iz Soko Banje u prostor sjeverozapadno od Kruševca.
D.(raža) M.(ihailović) je djelimično NA NJEMAČKU INICIJATIVU REAGOVAO PREBACIVANJEM JAKIH SNAGA iz sjeveroistočne Srbije u Knjaževac i iz jugozapadne Srbije na Ibar, odnosn, Brus.
U saradnji sa NAŠIM TRUPAMA, komunisti odbačeni od Brusa i prostora sjeverozapadno od Knjaževca. ...


Pogledajte prilog 1131201
И онда од Немаца ослободи Крушевац.
Селективним читањем ништа нећеш добити.
 
И онда од Немаца ослободи Крушевац.
Селективним читањем ништа нећеш добити.
Ta prica da su Cetnici oslobodili Krusevac me podsjeca na onu ustasku laz kako je Ante Pavelic koji je rimskim ugovorima 1941 prodao Dalmaciju sa otocima Musoliniju, prije Tita istu vratio nazad.Naravno da je vratio, jer je Italija 1943 kapitulirala, pa vise nije imao kome da je da. :DNaravno da su Istru, koja nikada nije pripadala Hrvatskoj, i Dalmaciju koju prodase ustase, u sastav Hrvatske vratili Titovi partizani.

Sto se tice oslobodjenja Krusevca, nikako nije logicno, da oni koji citav drugi svjetski rat saradjuju sa njemackim i italijanskim okupatorom, i sa ustasama, odjednom postanu moralni, patriote i da udju u vojni sukob sa Njemcima.

Po četničkoj verziji istorije, Kruševac su oslobodili četnici pod komandom Keserovića savladavši veliki broj Nemaca, koje su kasnije predali Rusima. Po ovoj verziji događaja, tek onda su u grad pristigli partizani i sa Rusima razoružali Ravnogorce. S druge strane, istoriografija je utvrdila da je Crvena armija ušla u grad bez ispaljenog metka, nekoliko sati pošto ga je napustila nemačka vojska. Na putu ka Kruševcu, Crvena armija je iz zasede napadnuta na reci Rasini od strane četnika Mirka Tomaševića i u tom sukobu je poginulo 18 crvenoarmejaca. Partizani ulaze u grad tek tokom noći između 14. i 15. oktobra. Tome su prethodile dvomesečne borbe na području oko Kruševca, između partizana (NOVJ) i četnika (JVuO) kojima je pomagao nemački okupator.

Tokom borbi za oslobođenje kruševačkog okruga, jedinice 2. proleterske divizije NOVJ imale su dobru praksu puštanja i premobilisanja zarobljenih pripadnika JVuO. Nakon saznanja o korektnom postupanju partizana prema zarobljenim četinicima, veliki broj pripadnika JVuO se svojevoljno predavao, a pogotovo oni nevoljno mobilisani.

U drugoj polovini septembra 1944. snage NOVJ koje su se nalazile između Trstenika i Kruševca prelaze na levu obalu Zapadne Morave kako bi prekinule lanac komunikacije okupatora između Kruševca i Kraljeva, a i zbog svog napredovanja ka Kruševcu. Za nemačke snage, dolina Zapadne Morave bila je značajna zbog povezanosti ova dva grada, ali i zbog veza sa sopstvenim snagama na području Niša. JVuO je pomagala nemačkim snagama da odbrane svoje položaje u tom delu zemlje. Pomenuto vremensko razdoblje obeležava aktivna saradnja četničkih i nemačkih snaga. Keserovićev štab i on lično nalazili su se u Kruševcu, u kome su boravili i Nemci.

Pomenuta borba (ne „odlučujuća bitka“) na Parcanskoj kosi vođena je 21. septembra 1944. Partizani su bili poraženi i prinuđeni na povlačenje preko Zapadne Morave, a u četničkoj istoriografiji ovaj poraz partizanskih jedinica, koje su bile tri do četiri puta slabije od protivničkih, zaveden je kao „verovatno najteži poraz koje su partizani doživeli od četnika u Srbiji“ Ovde treba naglasiti da su četnici imali podršku nemačke artiljerije i avijacije.Nakon borbe na Parcanskoj kosi, na području između Velike Drenove i Milutovca partizani zarobljavaju oko 200 četnika, a zatim nastavljaju borbe ka Šašilovcu.

U narednim danima usledila su ubrzana povlačenja nemačkih trupa i približavanje partizana Kruševcu. Četnici su najmanje nedelju dana pre pristizanja Crvene armije bili u gradu. Ne postoje svedočanstva i dokazi o vođenju ikakvih borbi u tom periodu. „Mnogi se sećaju da su jedini ispaljeni meci bili kada su Nemci, koji su se nalazili na jednom poluguseničaru (od ukupno tri poluguseničara koliko ih je bilo u Kruševcu tog jutra) nedaleko od Spomenika kosovskim junacima i mirno posmatrali kako se narod okuplja na trgu noseći zastave saveznika, pripucali na čoveka koji je pokušao da stavi sovjetsku zastavu na Spomenik“. Na sreću niko nije stradao, ljudi su se razbežali, dok je nemački vod feld-žandarmerije od tridesetak ljudi na poluguseničarima naglo napustio grad.

Ubrzo je usledilo ponovno okupljanje građana i priprema dočeka sovjetskih trupa. Zanimljiv je podatak da u prvoj polovini oktobra u Kruševcu ni u jednom trenutku nije bilo 1000 Nemaca, što pobija tvrdnje o borbama između četnika i Nemaca za oslobođenje Kruševca. Uvidevši da su doživeli poraz, Keserovićevi četnici napuštaju grad, a borci 4. (crnogorske) proleterske brigade im nanose težak poraz u noći 14-15. oktobra u borbi između Globodera i Golubovca.

Keserović je nastavio da se bori pod komandom Draže Mihailovića sve do 6. juna 1945, kada je uhvaćen u Strminu. Od 2. jula do 8. avgusta 1945. pred Vojnim sudom Prve armije na Pravnom fakultetu u Beogradu održano mu je suđenje za zločin protiv naroda i države. Osuđenjen je na smrt streljanjem, uz gubitak svih građanskih prava i konfiskaciju celokupne imovine. Streljanje je izvršeno 17. avgusta 1945. na nepoznatoj lokaciji, koja nikada nije objavljena. Iako je Keserović tokom rata pomagao fašističkom okupatoru i sarađivao sa kvinsliškom vladom Milana Nedića, podizanje spomenika ovom za sada još uvek nerehabilitovanom izdajniku odvija se uz izostanak reakcije državnih institucija. To samo potvrđuje tezu da ova vlast, kao i prethodne, svesnom propagandom vrši rehabilitaciju ratnih zločinaca i kvislinga.

Vladajući establišment izbegava suočavanje sa istorijskim činjenicama i stručnom javnošću i pribegava relativizaciji istorije. Izmaštavanje prošlosti uz idealizaciju etničke jedinstvenosti nacionalnog bića služi stvaranju identitetske baze utemeljene na slavnoj prošlosti. Stvara se platforma preko koje se projektuje ideološki poželjna budućnost. U tom kontekstu, mistifikacija četničkog oslobođenja Kruševca je pokušaj podmetanja krivotvorene istorije sa ciljem ideološke manipulacije kako bi se rehabilitovala zločinačka i izdajnička prošlost i opravdala (trenutna) sadašnjost.
 
Poslednja izmena:
Ta prica da su Cetnici oslobodili Krusevac me podsjeca na onu ustasku laz kako je Ante Pavelic koji je rimskim ugovorima 1941 prodao Dalmaciju sa otocima Musoliniju, prije Tita istu vratio nazad.Naravno da je vratio, jer je Italija 1943 kapitulirala, pa vise nije imao kome da je da. :DNaravno da su Istru, koja nikada nije pripadala Hrvatskoj, i Dalmaciju koju prodase ustase, u sastav Hrvatske vratili Titovi partizani.
Павелић није ништа могао да прода јер ништа и није било његово и то нема везе са ослобађањем Крушевца од стране регуларне југословенске војске.А није с еништа ни питао тада.
Јесте вратили су Хрватској Титови комунисти и Истру, Ријеку и Задар који никада у историји нису били хрватски!

Sto se tice oslobodjenja Krusevca, nikako nije logicno, da oni koji citav drugi svjetski rat saradjuju sa njemackim i italijanskim okupatorom, i sa ustasama, odjednom postanu moralni, patriote i da udju u vojni sukob sa Njemcima.

Po četničkoj verziji istorije, Kruševac su oslobodili četnici pod komandom Keserovića savladavši veliki broj Nemaca, koje su kasnije predali Rusima. Po ovoj verziji događaja, tek onda su u grad pristigli partizani i sa Rusima razoružali Ravnogorce. S druge strane, istoriografija je utvrdila da je Crvena armija ušla u grad bez ispaljenog metka, nekoliko sati pošto ga je napustila nemačka vojska. Na putu ka Kruševcu, Crvena armija je iz zasede napadnuta na reci Rasini od strane četnika Mirka Tomaševića i u tom sukobu je poginulo 18 crvenoarmejaca. Partizani ulaze u grad tek tokom noći između 14. i 15. oktobra. Tome su prethodile dvomesečne borbe na području oko Kruševca, između partizana (NOVJ) i četnika (JVuO) kojima je pomagao nemački okupator.
Није то четничка верзија него и савезничка, о томе пишу и савезнички официри који су директни сведоци борби, попут Елсворта Крамера члана америчке војне мисије у штабу код Кесеровића.Град ослобађају четници и после њих у град улазе Совјети који разоружавају четнике и предају их партизанима који касније улазе у већ ослобођено место.

"O dogadjajima u samom gradu, u 9 casova ujutru, 14. oktobra, Kramer je pisao:

Odmah po povratku na svoj polozaj Keserovic je naredio napad na Krusevac. Grad smo posle kratkog vremena zauzeli, zarobili oko 1.500 neprijateljskih vojnika i zaplenili dosta ratnog materijala. Po ulasku u grad Keserovic je predao sve ratne zarobljenike ruskom komandantu.

Pukovnik Keserovic i ruski major su odrzali govore narodu sa jednog balkona, dok su ruske trupe ulazile u grad. Na moje veliko cudjenje pukovnik Keserovic je uzviknuo ''ziveo kralj Petar!'' a ruski major je na kraju razgovora ponovio tu istu recenicu. Kako ja nisam poznavao jezik jedan prevodilac je preneo nekoliko mojih reci.

M. Pesic, Draza Mihailovic u izvestajima americkih i britanskih obavestajaca, 158."


Постоје и бројне фотографије које говоре томе у прилог.
Четници, припадници Делиградског корпуса, улазе у Крушевац нешто мало пре подне 14. октобра:
Untitled.jpg

партизани улазе предвече истог дана, у међувремену Кесеровић, са америчким поручником и совјетским официром држи говор на балкону хотела Париз:
Untitled1.jpg

Наравно борбе између четника и титоиста се воде независно од овога.
Сам Крамер је више пута преговарао са Немцима да се предају јединицама Драже Михаиловића.

"Keserovicev izvestaj Drazi

Vecina nemackih jedinica polagala je oruzje bez otpora, a izvestan deo je davao otpor i tom prilikom su poginula nasa 17 vojnika i 23 je ranjeno, medju kojima i kapetan prve klase Boza Bozovic. Nemacki gubici su bili znatno veci. U tom su stigli tenkovi i preostale nemacke snage pod njihovom zastitom otpocele su probijanje prema Kraljevu ali su na celom putu desetkovani od nasih snaga, tako da je vrlo mali deo uspeo da se izvuce i stigne do Kraljeva. Zaplenjeno je u Krusevcu 25 teskih minobacaca, 96 puskomitraljeza, osam teskih mitraljeza, oko 200 mitraljeza, 15 vagona municije, oko 1.200 pusaka i oko 200 vagona raznog materijala."

Tokom borbi za oslobođenje kruševačkog okruga, jedinice 2. proleterske divizije NOVJ imale su dobru praksu puštanja i premobilisanja zarobljenih pripadnika JVuO. Nakon saznanja o korektnom postupanju partizana prema zarobljenim četinicima, veliki broj pripadnika JVuO se svojevoljno predavao, a pogotovo oni nevoljno mobilisani.
За то нема никаквих доказа.
U drugoj polovini septembra 1944. snage NOVJ koje su se nalazile između Trstenika i Kruševca prelaze na levu obalu Zapadne Morave kako bi prekinule lanac komunikacije okupatora između Kruševca i Kraljeva, a i zbog svog napredovanja ka Kruševcu. Za nemačke snage, dolina Zapadne Morave bila je značajna zbog povezanosti ova dva grada, ali i zbog veza sa sopstvenim snagama na području Niša. JVuO je pomagala nemačkim snagama da odbrane svoje položaje u tom delu zemlje. Pomenuto vremensko razdoblje obeležava aktivna saradnja četničkih i nemačkih snaga. Keserovićev štab i on lično nalazili su se u Kruševcu, u kome su boravili i Nemci.
То је позната измишљотина наравно која није тачна.
Pomenuta borba (ne „odlučujuća bitka“) na Parcanskoj kosi vođena je 21. septembra 1944. Partizani su bili poraženi i prinuđeni na povlačenje preko Zapadne Morave, a u četničkoj istoriografiji ovaj poraz partizanskih jedinica, koje su bile tri do četiri puta slabije od protivničkih, zaveden je kao „verovatno najteži poraz koje su partizani doživeli od četnika u Srbiji“ Ovde treba naglasiti da su četnici imali podršku nemačke artiljerije i avijacije.Nakon borbe na Parcanskoj kosi, na području između Velike Drenove i Milutovca partizani zarobljavaju oko 200 četnika, a zatim nastavljaju borbe ka Šašilovcu.
Као што рекох паралелно са борбама са титоистима које нису ни престајале воде се и борбе против Немаца, уз сада неизбежан страни фактор у виду Црвене армије, никаквих заједничких борби није било.
U narednim danima usledila su ubrzana povlačenja nemačkih trupa i približavanje partizana Kruševcu. Četnici su najmanje nedelju dana pre pristizanja Crvene armije bili u gradu. Ne postoje svedočanstva i dokazi o vođenju ikakvih borbi u tom periodu. „Mnogi se sećaju da su jedini ispaljeni meci bili kada su Nemci, koji su se nalazili na jednom poluguseničaru (od ukupno tri poluguseničara koliko ih je bilo u Kruševcu tog jutra) nedaleko od Spomenika kosovskim junacima i mirno posmatrali kako se narod okuplja na trgu noseći zastave saveznika, pripucali na čoveka koji je pokušao da stavi sovjetsku zastavu na Spomenik“. Na sreću niko nije stradao, ljudi su se razbežali, dok je nemački vod feld-žandarmerije od tridesetak ljudi na poluguseničarima naglo napustio grad.
Постоје не само сведочанства него и извештаји и то савезничких официра, можеш да се правиш луд али то променити нећеш.
Ubrzo je usledilo ponovno okupljanje građana i priprema dočeka sovjetskih trupa. Zanimljiv je podatak da u prvoj polovini oktobra u Kruševcu ni u jednom trenutku nije bilo 1000 Nemaca, što pobija tvrdnje o borbama između četnika i Nemaca za oslobođenje Kruševca. Uvidevši da su doživeli poraz, Keserovićevi četnici napuštaju grad, a borci 4. (crnogorske) proleterske brigade im nanose težak poraz u noći 14-15. oktobra u borbi između Globodera i Golubovca.
Крамер:
"Ucestvovao sam u nekoliko cetnickih prepada na naciste. Licno sam video kako nozem ubijaju strazare. Gledao sam takodje likvidiranje dva nemacka vojnika koji su tom prilikom zarobljeni, a koji su bili optuzeni za zlocine protiv civilnog stanovnistva."

Keserović je nastavio da se bori pod komandom Draže Mihailovića sve do 6. juna 1945, kada je uhvaćen u Strminu. Od 2. jula do 8. avgusta 1945. pred Vojnim sudom Prve armije na Pravnom fakultetu u Beogradu održano mu je suđenje za zločin protiv naroda i države. Osuđenjen je na smrt streljanjem, uz gubitak svih građanskih prava i konfiskaciju celokupne imovine. Streljanje je izvršeno 17. avgusta 1945. na nepoznatoj lokaciji, koja nikada nije objavljena. Iako je Keserović tokom rata pomagao fašističkom okupatoru i sarađivao sa kvinsliškom vladom Milana Nedića, podizanje spomenika ovom za sada još uvek nerehabilitovanom izdajniku odvija se uz izostanak reakcije državnih institucija. To samo potvrđuje tezu da ova vlast, kao i prethodne, svesnom propagandom vrši rehabilitaciju ratnih zločinaca i kvislinga.
Кесеровић је наставио да се бори јер је успео да побегне, и учествује у блокади Краљева и борбама са Немцима тамо, али један део његових људи је разоружан, предат титоистима и затим стрељан.То није ни чудо јер као једна од партизанских јединица тамо била је и 1.југословенска бригада састављена од бивших усташа којом је командовао Марко Месић, који је стигао и до Стаљинграда са Немцима.Такође ни народ није могао да се нада бољем па су починили и бројне злочине према цивилима.
То колико су вредни комунистички судови најбоље показују бројне рехабилитације.И за твоју информацију и Драгутин Кесеровић је рехабилитован и комунистичке пресуде су постале ништавне, а сада се разматра и подизање споменика што је наравно у потпуности заслужио.
Vladajući establišment izbegava suočavanje sa istorijskim činjenicama i stručnom javnošću i pribegava relativizaciji istorije. Izmaštavanje prošlosti uz idealizaciju etničke jedinstvenosti nacionalnog bića služi stvaranju identitetske baze utemeljene na slavnoj prošlosti. Stvara se platforma preko koje se projektuje ideološki poželjna budućnost. U tom kontekstu, mistifikacija četničkog oslobođenja Kruševca je pokušaj podmetanja krivotvorene istorije sa ciljem ideološke manipulacije kako bi se rehabilitovala zločinačka i izdajnička prošlost i opravdala (trenutna) sadašnjost.
Са истином избегава да се суочи једино комунистички постјугословенски кадар у изумирању који је заборавио некако да је комунизам одавно зглајзнуо у јендек као и држава коју су склепали на српским костима.
А то је управо зато јер је цела та идеологија саздана на лажима и онога тренутка када је диктатура тоталитаризма пропала и једноумља више није било распала се сама као кула од карата.Део тих лажи је било и ослобођење Крушевца као и комплетна улога КПЈ у том рату.
 
Павелић није ништа могао да прода јер ништа и није било његово и то нема везе са ослобађањем Крушевца од стране регуларне југословенске војске.А није с еништа ни питао тада.
Јесте вратили су Хрватској Титови комунисти и Истру, Ријеку и Задар који никада у историји нису били хрватски!


Није то четничка верзија него и савезничка, о томе пишу и савезнички официри који су директни сведоци борби, попут Елсворта Крамера члана америчке војне мисије у штабу код Кесеровића.Град ослобађају четници и после њих у град улазе Совјети који разоружавају четнике и предају их партизанима који касније улазе у већ ослобођено место.

"O dogadjajima u samom gradu, u 9 casova ujutru, 14. oktobra, Kramer je pisao:

Odmah po povratku na svoj polozaj Keserovic je naredio napad na Krusevac. Grad smo posle kratkog vremena zauzeli, zarobili oko 1.500 neprijateljskih vojnika i zaplenili dosta ratnog materijala. Po ulasku u grad Keserovic je predao sve ratne zarobljenike ruskom komandantu.

Pukovnik Keserovic i ruski major su odrzali govore narodu sa jednog balkona, dok su ruske trupe ulazile u grad. Na moje veliko cudjenje pukovnik Keserovic je uzviknuo ''ziveo kralj Petar!'' a ruski major je na kraju razgovora ponovio tu istu recenicu. Kako ja nisam poznavao jezik jedan prevodilac je preneo nekoliko mojih reci.

M. Pesic, Draza Mihailovic u izvestajima americkih i britanskih obavestajaca, 158."

Постоје и бројне фотографије које говоре томе у прилог.
Четници, припадници Делиградског корпуса, улазе у Крушевац нешто мало пре подне 14. октобра:
Pogledajte prilog 1131888
партизани улазе предвече истог дана, у међувремену Кесеровић, са америчким поручником и совјетским официром држи говор на балкону хотела Париз:
Pogledajte prilog 1131889
Наравно борбе између четника и титоиста се воде независно од овога.
Сам Крамер је више пута преговарао са Немцима да се предају јединицама Драже Михаиловића.

"Keserovicev izvestaj Drazi

Vecina nemackih jedinica polagala je oruzje bez otpora, a izvestan deo je davao otpor i tom prilikom su poginula nasa 17 vojnika i 23 je ranjeno, medju kojima i kapetan prve klase Boza Bozovic. Nemacki gubici su bili znatno veci. U tom su stigli tenkovi i preostale nemacke snage pod njihovom zastitom otpocele su probijanje prema Kraljevu ali su na celom putu desetkovani od nasih snaga, tako da je vrlo mali deo uspeo da se izvuce i stigne do Kraljeva. Zaplenjeno je u Krusevcu 25 teskih minobacaca, 96 puskomitraljeza, osam teskih mitraljeza, oko 200 mitraljeza, 15 vagona municije, oko 1.200 pusaka i oko 200 vagona raznog materijala."


За то нема никаквих доказа.

То је позната измишљотина наравно која није тачна.

Као што рекох паралелно са борбама са титоистима које нису ни престајале воде се и борбе против Немаца, уз сада неизбежан страни фактор у виду Црвене армије, никаквих заједничких борби није било.

Постоје не само сведочанства него и извештаји и то савезничких официра, можеш да се правиш луд али то променити нећеш.

Крамер:
"Ucestvovao sam u nekoliko cetnickih prepada na naciste. Licno sam video kako nozem ubijaju strazare. Gledao sam takodje likvidiranje dva nemacka vojnika koji su tom prilikom zarobljeni, a koji su bili optuzeni za zlocine protiv civilnog stanovnistva."


Кесеровић је наставио да се бори јер је успео да побегне, и учествује у блокади Краљева и борбама са Немцима тамо, али један део његових људи је разоружан, предат титоистима и затим стрељан.То није ни чудо јер као једна од партизанских јединица тамо била је и 1.југословенска бригада састављена од бивших усташа којом је командовао Марко Месић, који је стигао и до Стаљинграда са Немцима.Такође ни народ није могао да се нада бољем па су починили и бројне злочине према цивилима.
То колико су вредни комунистички судови најбоље показују бројне рехабилитације.И за твоју информацију и Драгутин Кесеровић је рехабилитован и комунистичке пресуде су постале ништавне, а сада се разматра и подизање споменика што је наравно у потпуности заслужио.

Са истином избегава да се суочи једино комунистички постјугословенски кадар у изумирању који је заборавио некако да је комунизам одавно зглајзнуо у јендек као и држава коју су склепали на српским костима.
А то је управо зато јер је цела та идеологија саздана на лажима и онога тренутка када је диктатура тоталитаризма пропала и једноумља више није било распала се сама као кула од карата.Део тих лажи је било и ослобођење Крушевца као и комплетна улога КПЈ у том рату.
Koliko neistinitih navoda, koliko negiranja cinjenica koje se kose sa logikom i zdravim razumom.Cetnici za koje postoji " milion" dokaza o surovanju sa njemackim, italijanskim okupatorom, o surovanju i saveznistvu sa Ustasama, dosli pameti, stekli poljuljani moral i oslobodili od svojih saveznika nacistickih Krusevac.
Pa ti ces prijatelju reci da su Cetnici i Vojvodinu vratili u sastav Srbije, ne bi me iznenadilo.
Odluka Višeg suda u Beogradu da rehabilitira pukovnika Dragutina Keserovića, komandanta operativne grupe rasinsko-topličkih odreda Jugoslavenske vojske u Otadžbini (JVuO) koji je nakon rata osuđen i strijeljan zbog dokazanih ratnih zločina, prošla je skoro neopaženo. S izuzetkom predsjednika Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini Tomislava Žigmanova.
- Rehabilitacija jednog od četničkih zapovjednika za nas je neprihvatljiva. Riječ je o skandaloznoj odluci suda jer se radi o ratnom vođi koji je surađivao s ostalim fašističkim snagama u tadašnjoj okupiranoj Srbiji, koji je nakon rata osuđen i zbog suradnje s Milanom Nedićem, predsjednikom kvislinške vlade Srbije i jednim od arhitekata Holokausta u okupiranoj Srbiji - ističe Žigmanov.
- Keserovićeva rehabilitacija je nastavak revizionističkih procesa koji za Hrvate u Srbiji izazivaju osjećaj straha i nelagode. Zbog toga DSHV kao stranka hrvatske zajednice u Srbiji nikad neće pristati na ovakve poglede na povijest, jer to vrijeđa žrtve svih naših sunarodnjaka i naše sugrađane drugih nacionalnosti koji su stradali zbog četničke ideologije - podvukao je Žigmanov i podsjetio da je nekadašnja Prvomajska ulica u Zemunu dobila ime kvislinga vojvode Momčila Đujića.
Podsjeća na konstelaciju u Srbiji i kaže da je prije 15-ak godina rehabilitirana četnička ideologija, pokret je dobio status antifašističkog, a prije šest godina rehabilitiran je i Draža Mihajlović. Tko je pukovnik Keserović za kojeg se čak tvrdi da je 14. oktobra 1944. oslobodio Kruševac?
Njegove četničke jedinice 1941. i 1942. povremeno su imale okršaje s Nijemcima i Bugarima, ali 1943. i 1944. pod njemačkom komandom bori se isključivo protiv partizana, čineći brojne zločine, o čemu se govori i u knjizi "Zločin i kazna" Milana Radanovića. Na primjer, sa šefom Specijalne policije u Kruševcu Milovanom Tadićem sastavlja spisak od 150 lica koje je trebalo poklati 13. oktobra 1944. Do pokolja nije došlo jer je Crvena armija stigla do obližnjeg Varvarina. S Nijemcima je zajedno branio Kruševac od napada Druge proleterske brigade mjesec dana ranije, no videći da je krajnje vrijeme da promijeni stranu dogovara se da napuste grad u koji potom ulaze Crvenoarmejci, a Keserović se slika kao oslobodilac na balkonu mjesnog hotela. Kad su stigli i partizani, Keserović bježi kroz prozor hotelskog toaleta i nastavlja služenje okupatoru.


 
Nadaleko je poznata “čistota četničke antifašističke borbe”, iza nje su ostale puna groblja antifašista da o njoj nemo svedoče. Tome u prilog govore i neki detalji iz ratne biografije Dragutina Keserovića. U Bici na Neretvi aprila 1941. godine učestvovali su i četnici Draže Mihailovića, njih oko 12.000, zajedno sa Nemcima, Italijanima i ustašama borili su se protiv partizana. Nakon što su doživeli poraz, Draža je pozvao u pomoć četnike iz Srbije da mu priteknu u pomoć. Keseroviću je naredio da mobiliše ljudstvo i da zaposedne desnu obalu Lima, kako partizani ne bi prešli u Srbiju. Naređeno mu je da tu oblast “očisti” od partizanskih simpatizera, što je Keserović i izvršio. Tako Draža Mihailović 9. maja izveštava: “Celu oblast na desnoj obali Lima primio je Keserović i za nekoliko dana očistio je od svih simpatizera.” Valjda je to ta čistota četničke antifašističke borbe, za drugu ne znamo.

U novembru iste godine Keserović je među četničkim vojvodama koji sklapaju pakt o nenapadanju sa nemačkim okupatorom, na sopstvenu inicijativu. Pored dogovora o tome da se neće međusobno napadati, pakt je predviđao i saradnju u borbi protiv zajedničkog neprijatelja – partizana. Čudan je taj četnički antifašizam, ljudskom razumu posve nedostupan. U kapitalnoj studiji Kazna i zločin istoričar Milan Radanović piše da je Sporazum sklopljen “između nemačke okupacione komande i predstavnika Vrhovne komande JVuO, odnosno pojedinih lokalnih komandanata, od 27. novembra 1943.” sadržao jednu važnu klauzulu koja glasi: “Uključivanje četničkih jedinica u nemačko borbeno vođstvo prilikom većih zajedničkih borbenih dejstava. Borbene zadatke četničkim jedinicama za ovo vreme određuje nemačko vođstvo. Liferovanje nemačke municije za izvođenje zajedničkih borbenih zadataka.”

Dve nedelje ranije, 12. novembra, Draža Mihailović šalje uputstva za rad Keseroviću: “Produžite rad na definitivnom čišćenju komunista. Oni ne smeju postojati u Srbiji. Krajnje je vreme da sa tim gadovima raščistimo. Uništavajte sve njihove simpatizere i jatake bez milosti. Kad ne budu imali simpatizere neće moći ni da postoje.” Ukratko, čuveni antifašista Draža naređuje pokolje civila zato što su osumnjičeni za simpatije prema antifašističkim borcima. Radanović navodi da je “tokom leta 1944, po Keserovićevom naređenju, sastavljen je spisak partizana, partizanskih simpatizera i članova njihovih porodica sa teritorije 1. topličke brigade koje treba represirati”. Prema tom spisku, 280 ljudi treba pobiti, 78 internirati, 34 mobilisati u četnike, a sedmoro izbatinati. “U spisku se navodi veći broj bračnih parova ili roditelja i njihove dece ili, pak, braće – koje treba represirati”, piše Radanović. Zanimljivo je kako su Keserovićevi četnici prepoznavali komuniste. Na primer, na spisku za selo Grgure navodi se da “sve Jovanovićke žene nose crvene marame i otrovne su komunistkinje, pola internirati a pola likvidirati”.


Spiskovi za klanje i mučenje​

Na suđenju Keseroviću utvrđeno je da su njegovi četnici u maju 1944. godine pronašli na Jastrepcu partizansku bolnicu, pa su streljali 24 ranjenika i četiri bolničarke. Pa posle kažu da četnici nisu heroji, nego zločinci. Evo još jednog junačkog dela od iste vrste: “Šestorica Keserovićevih četnika 22. avgusta došli su u kuću trgovca Vladimira Valjarevića, izveli ga iz mesta pod stražom i zaklali ga na putu za Jasiku.” Između 7. i 13. oktobra 1944. četnici su u Kruševcu uhapsili dvadesetak osoba, među kojima su bili opančar Dušan Milošević, njegova supruga i dve ćerke: jedna od 13 i druga od 12 godina. Milošević je o tome svedočio: “Odveli su nas u štab u selu Bivolju i bacili u jedan podrum. Tu su nas tukli, moju decu plašili električnom žicom i malo ih pekli, a ženi udarili oko 100 batina motkom po tabanima. U mučenju je učestvovao Vukašin sa još dvojicom.”

Radanović zaključuje: “Dolaskom vojnika Crvene armije, četnici su pobegli iz Bivolja, usled čega su se zatvorenici sami oslobodili.” Nije Keserović bio ništa milostiviji ni prema svojim vojnicima, o čemu svedoči njegova zapovest od 18. juna 1944. godine: “Sve one koji su malodušni, koji ne budu uložili svoje umne i fizičke snage za postignuće sigurnog uspeha, stavljati pred preki vojni sud. Sve one koji u borbi napuste svoja mesta, streljati na licu mesta.”

Sastavljanje spiskova za klanje bila je omiljena četnička aktivnost. Milan Radanović piše: “Prema tvrdnjama Vojislava Jankovića, sudije iz Kruševca, od strane šefa Specijalne policije u Kruševcu Milovana Tadića i komandanta JVuO u kruševačkom kraju Dragutina Keserovića, koji je tada boravio u gradu, ‘sastavljen je spisak od preko 150 lica koji su trebali da budu zaklani u petak 13. oktobra 1944. Ovo strahovito delo nije izvršeno samo zbog toga što je Crvena armija tog dana došla u Varvarin te je među četnicima nastao haos. Sutradan je Crvena armija oslobodila Kruševac, usled čega je navodna četnička namera bila definitivno osujećena.”


Pokušaj prelaska na savezničku stranu​

Povodom rehabilitacije Keserovića, pročetnički mediji navode da je upravo on 14. oktobra oslobodio Kruševac od okupatora. Samo zaboravljaju na neke sitnice, na primer da se “četnička grupa Keserović dobrovoljno stavila pod komandu borbene grupe ’Diesner’”, kako se navodi u izveštaju Komande Jugoistoka Vrhovnoj komandi Vermahta od 10. avgusta 1944. Zaboravljaju četnički mediji i da je Druga proleterska brigada pokušala da oslobodi Kruševac, u napadu koji je trajao od 9. do 12. septembra, a da su im se suprotstavili Keserovićevi četnici, Nedićeve snage i Nemci. Kad je bilo očigledno da Nemci gube rat i da se Crvena armija približava, Keserović je rešio da spasava glavu i da pokuša da pređe na stranu saveznika. Pritom je kralj Petar II Karađorđević još 12. septembra pozvao sve četnike da se priključe Narodnooslobodilačkoj vojsci Jugoslavije, a onima koji odbiju poručio da “neće uspeti da se oslobode izdajničkog žiga, ni pred narodom, ni pred istorijom”.

Keserović je malo zakasnio, dao je u zoru 14. oktobra Nemcima ultimatum da se predaju, što je njih beskrajno iznenadilo, pa do sinoć su tako lepo sarađivali, šta bi sad odjednom. Uglavnom, Keserović je uspeo da nagovori Nemce na predaju, veći deo njihovih snaga je napustio grad, strahujući od dolaska Rusa, a pritom više nisu mogli da se oslone ni na četnike. Crvena armija je ušla u grad, potom i NOVJ, počeli su da razoružavaju i hapse četnike, pa je Keserović pokupio šta mu je ostalo od vojske i pobegao. Kasnije se pridružio ostalim četničkim snagama u bekstvu, završili su u Bosni, pokušao je da pređe u Srbiju početkom juna 1945. godine, uhapšen je na obali Drine, a potom mu je suđeno.

Kakav je to antifašista koji ne sarađuje s fašistima?​

Rehabilitacija Dragutina Keserovića nije nikakvo iznenađenje, već još jedan čin doslednog sprovođenja revizije istorije. Rehabilitacija Draže Mihailovića započeta je pod vladavinom Borisa Tadića, da bi bila uspešno privedena kraju pod Aleksandrom Vučićem. Potom su usledile rehabilitacije i nižih oficira. Četnici su izjednačeni sa partizanima, a nesrećna deca u školama već godinama uče da smo imali dva antifašistička pokreta.

Kad je već sve to obavljeno, zašto da ne bude rehabilitovan i neki tamo četnički komandant manjeg formata? Šta fali što je sarađivao sa nacističkim okupatorom, što je ratovao protiv pravih antifašista, što su njegovi četnici streljali ranjenike i bolničarke, klali civile, mučili decu? Otkad je to zločin? Kakav je to antifašista koji ne sarađuje sa fašistima?

Od pre neki dan Keserović više nije kvisling i četnički zločinac, već nevinašce, antifašista i ponosni oslobodilac Kruševca. To što ga je “oslobađao” iz štaba koji se nalazio u centru okupiranog grada, i to od onih čiji je verni sluga bio tokom rata, izgleda da malo kome smeta. Tu ništa nije nelogično ili apsurdno, bar po dominantnom shvatanju po kojem su četnici bili istinski borci za slobodu, a partizani sumnjiva lica i zločinci.

Većinska Srbija se odavno odrekla svog antifašističkog nasleđa i pobede u Drugom svetskom ratu, svrstavajući se dobrovoljno na stranu gubitnika. Naši neočetnici se među poraženima osećaju kao svoji na svome, tu su u prirodnom okruženju. I ne propuštaju nijednu priliku da se narugaju nebrojenim žrtvama fašista i njihovih saradnika.
 
ДА СЕ ЗНА И НЕ ЗАБОРАВИ !
_______________________________________________________________
SARADNJA DRAŽE MIHAILOVIĆA I ČETNIKA (JVuO) SA NJEMAČKIM OKUPATOROM I USTAŠAMA, U BORBI PROTIV PARTIZANA (NOVJ)
________________________________________________________
ČETNIČKA OFANZIVA U ISTOČNOJ BOSNI, 1944.GODINE
___________________________________________________________________
Ofanziva Jugoslovenske vojska u otadžbini - u istočnoj Bosni, decembra 1944. godine - uslijedila je nakon poraza u Srbiji i povlačenja sa Nijemcima u Bosnu.
Mihailovićeva ofanziva izvedena je kao pomoćni udar u okviru napora Armijske grupe “E” da se probije na Sremski front i ratište sjeverno od Drave. Takođe je pomogla da Armijska grupa ,,E” uspostavi poprečnu vezu između Sarajeva i fronta u donjem toku Drine.
Sa prostora između Rogatice i Sokolca snage JVuO su krenule 8. decembra 1944., u napad na dijelove 27. divizije NOVJ, sa namјerom da se probiju ka Zvorniku. I, pored velike brojčane nadmoći, četnici nisu uspeli u svojoj namјeri. 27. istočnobosanska divizija NOVJ je 19. decembra razbila nemačke zaštitnice južno od Zvornika, a zatim 22. decembra nanijela ozbiljan udarac desnoj koloni JVuO, sprječivši njihovo povezivanje sa Nijemcima i odbacivši ih od Drine.
Obzirom na nepovoljan razvoj operacije, Draža Mihailović je preusjmerio svoj napad prema Tuzli, koja je predstavljala centar slobodne teritorije.
Tokom četiri dana dramatičnih borbi u neposrednom okruženju Tuzle, 24-28. decembra, 27. i 38. divizija NOVJ uspjele su da odbrane grad. Mihailovićeva ofanziva je izvedena prema željama njemačke Komande Jugoistoka, uz njihovu saglasnost i pomoć u municiji i zbrinjavanju ranjenika.
_________________________________________________________________
Pored Draže Mihailovića i četnika, nemački proboj osiguravale su i ustaše:
_______
Documents from National Archive Washington(NAW)
Armijska grupa F (Heeresgruppe F), T311 roll 195 f. 343
Tajni dnevni izvještaj komande Jugoistoka (23. Decembar 1944.).
/ ... /
5. SS brdski korpus: [...]
KREĆUĆI SE OD Kalinovika sa sjeveru, jače BANDITSKE SNAGE POTISLE ČETNIČKA OSIGURANJA od Trnova ka Kasindolu (6 [kilometara] južno od Sarajeva). 1. bataljon 734. lovačkog puka, PREBAČEN iz Podro- manije MOTORIZOVANIM TRANSPORTOM , STUPIO u KONTRANAPAD u SARADNJI sa ČETNICIMA i USTAŠAMA /.../

277462026_368746028595685_2695909137423174470_n.jpg



277513767_5139409212768586_5529324534763259988_n.jpg
 
Koliko neistinitih navoda, koliko negiranja cinjenica koje se kose sa logikom i zdravim razumom.Cetnici za koje postoji " milion" dokaza o surovanju sa njemackim, italijanskim okupatorom, o surovanju i saveznistvu sa Ustasama, dosli pameti, stekli poljuljani moral i oslobodili od svojih saveznika nacistickih Krusevac.
Pa ti ces prijatelju reci da su Cetnici i Vojvodinu vratili u sastav Srbije, ne bi me iznenadilo.
А које то конкретно јер до сада сем уобичајене комунистичке пропаганде ништа ниси показао?Тога има само у комунистичким бајкама којима су кљукали народне масе док су владали овде пола века тоталитарно и хегемонистички.Значи и савезнички официри и фотографије лажу, само комунисти говоре истину, иначе о ослобођењу Крушевца овако како сам написао каже и званична руска историографија данас.
Па ако су ти краљ Петар I и краљ Александар четници онда јесу.Иначе и у њиховој војсци су постојали четнички батаљони као најбоље формације.
Odluka Višeg suda u Beogradu da rehabilitira pukovnika Dragutina Keserovića, komandanta operativne grupe rasinsko-topličkih odreda Jugoslavenske vojske u Otadžbini (JVuO) koji je nakon rata osuđen i strijeljan zbog dokazanih ratnih zločina, prošla je skoro neopaženo. S izuzetkom predsjednika Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini Tomislava Žigmanova.
Толико је прошла неопажено да ето ни ти за то ниси знао, али ипак он је рехабилитован и званично неосуђиван а комунистичка пресуда укинута.
То шта хрватска мањина у Србији мисли о томе је најмање битно, познато је да је њима и Павелић велики јунак и мученик а сваки Србин мора да буде за нешто крив.Понављањем добро познате комунистичке пропаганде и навођењем доказаног лажова Милана Радановића, једног од ретких неокомуниста данас који пише о том рату са становишта комунистичке идеологије, нећеш далеко стићи.

Nadaleko je poznata “čistota četničke antifašističke borbe”, iza nje su ostale puna groblja antifašista da o njoj nemo svedoče. Tome u prilog govore i neki detalji iz ratne biografije Dragutina Keserovića. U Bici na Neretvi aprila 1941. godine učestvovali su i četnici Draže Mihailovića, njih oko 12.000, zajedno sa Nemcima, Italijanima i ustašama borili su se protiv partizana. Nakon što su doživeli poraz, Draža je pozvao u pomoć četnike iz Srbije da mu priteknu u pomoć. Keseroviću je naredio da mobiliše ljudstvo i da zaposedne desnu obalu Lima, kako partizani ne bi prešli u Srbiju. Naređeno mu je da tu oblast “očisti” od partizanskih simpatizera, što je Keserović i izvršio. Tako Draža Mihailović 9. maja izveštava: “Celu oblast na desnoj obali Lima primio je Keserović i za nekoliko dana očistio je od svih simpatizera.” Valjda je to ta čistota četničke antifašističke borbe, za drugu ne znamo.
У битки на Неретви нема Немаца као прво, то је искључиво борба између четника и партизана, а четницима је командовао Лукачевић док Ђуришић није стигао из Црне Горе и Баћовић са Динаре.И тај комунистички упад у Херцеговину завршио се њиховим поразом и истеравањем одатле.
Кесеровић се борио против Немаца али се борио и против комуниста, сасвим легитимна борба легалне краљевске војске.
U novembru iste godine Keserović je među četničkim vojvodama koji sklapaju pakt o nenapadanju sa nemačkim okupatorom, na sopstvenu inicijativu. Pored dogovora o tome da se neće međusobno napadati, pakt je predviđao i saradnju u borbi protiv zajedničkog neprijatelja – partizana. Čudan je taj četnički antifašizam, ljudskom razumu posve nedostupan. U kapitalnoj studiji Kazna i zločin istoričar Milan Radanović piše da je Sporazum sklopljen “između nemačke okupacione komande i predstavnika Vrhovne komande JVuO, odnosno pojedinih lokalnih komandanata, od 27. novembra 1943.” sadržao jednu važnu klauzulu koja glasi: “Uključivanje četničkih jedinica u nemačko borbeno vođstvo prilikom većih zajedničkih borbenih dejstava. Borbene zadatke četničkim jedinicama za ovo vreme određuje nemačko vođstvo. Liferovanje nemačke municije za izvođenje zajedničkih borbenih zadataka.”
Опет Радановић и опет капитално лагање.То се никада није десило.
Dve nedelje ranije, 12. novembra, Draža Mihailović šalje uputstva za rad Keseroviću: “Produžite rad na definitivnom čišćenju komunista. Oni ne smeju postojati u Srbiji. Krajnje je vreme da sa tim gadovima raščistimo. Uništavajte sve njihove simpatizere i jatake bez milosti. Kad ne budu imali simpatizere neće moći ni da postoje.” Ukratko, čuveni antifašista Draža naređuje pokolje civila zato što su osumnjičeni za simpatije prema antifašističkim borcima. Radanović navodi da je “tokom leta 1944, po Keserovićevom naređenju, sastavljen je spisak partizana, partizanskih simpatizera i članova njihovih porodica sa teritorije 1. topličke brigade koje treba represirati”. Prema tom spisku, 280 ljudi treba pobiti, 78 internirati, 34 mobilisati u četnike, a sedmoro izbatinati. “U spisku se navodi veći broj bračnih parova ili roditelja i njihove dece ili, pak, braće – koje treba represirati”, piše Radanović. Zanimljivo je kako su Keserovićevi četnici prepoznavali komuniste. Na primer, na spisku za selo Grgure navodi se da “sve Jovanovićke žene nose crvene marame i otrovne su komunistkinje, pola internirati a pola likvidirati”.
Причао ми један човек на часну партијску реч.

Spiskovi za klanje i mučenje​

Na suđenju Keseroviću utvrđeno je da su njegovi četnici u maju 1944. godine pronašli na Jastrepcu partizansku bolnicu, pa su streljali 24 ranjenika i četiri bolničarke. Pa posle kažu da četnici nisu heroji, nego zločinci. Evo još jednog junačkog dela od iste vrste: “Šestorica Keserovićevih četnika 22. avgusta došli su u kuću trgovca Vladimira Valjarevića, izveli ga iz mesta pod stražom i zaklali ga na putu za Jasiku.” Između 7. i 13. oktobra 1944. četnici su u Kruševcu uhapsili dvadesetak osoba, među kojima su bili opančar Dušan Milošević, njegova supruga i dve ćerke: jedna od 13 i druga od 12 godina. Milošević je o tome svedočio: “Odveli su nas u štab u selu Bivolju i bacili u jedan podrum. Tu su nas tukli, moju decu plašili električnom žicom i malo ih pekli, a ženi udarili oko 100 batina motkom po tabanima. U mučenju je učestvovao Vukašin sa još dvojicom.”
Цело то суђење као монтирано је одбачено рехабилитацијом тако да Радановић може само да се пати.

Pokušaj prelaska na savezničku stranu​

Povodom rehabilitacije Keserovića, pročetnički mediji navode da je upravo on 14. oktobra oslobodio Kruševac od okupatora. Samo zaboravljaju na neke sitnice, na primer da se “četnička grupa Keserović dobrovoljno stavila pod komandu borbene grupe ’Diesner’”, kako se navodi u izveštaju Komande Jugoistoka Vrhovnoj komandi Vermahta od 10. avgusta 1944. Zaboravljaju četnički mediji i da je Druga proleterska brigada pokušala da oslobodi Kruševac, u napadu koji je trajao od 9. do 12. septembra, a da su im se suprotstavili Keserovićevi četnici, Nedićeve snage i Nemci. Kad je bilo očigledno da Nemci gube rat i da se Crvena armija približava, Keserović je rešio da spasava glavu i da pokuša da pređe na stranu saveznika. Pritom je kralj Petar II Karađorđević još 12. septembra pozvao sve četnike da se priključe Narodnooslobodilačkoj vojsci Jugoslavije, a onima koji odbiju poručio da “neće uspeti da se oslobode izdajničkog žiga, ni pred narodom, ni pred istorijom”.
А комунисти не заборављају те ситнице!
Као на пример немачки извештај три дана после овог који се наводи, где се каже да се Кесеровић уопште не бори са Немцима, и није под њиховом командом.
Dnevni izvještaj (13.8.44)
- Napad KG Diesner na neprijatelja ji. od Lebana odgođen zbog povlačenja Keserovića. (frame no. 500)

Untitled.jpg

То су догађаји из августа 1944 године, док је Крушевац ослобођен октобра исте године.

Kakav je to antifašista koji ne sarađuje s fašistima?​

Rehabilitacija Dragutina Keserovića nije nikakvo iznenađenje, već još jedan čin doslednog sprovođenja revizije istorije. Rehabilitacija Draže Mihailovića započeta je pod vladavinom Borisa Tadića, da bi bila uspešno privedena kraju pod Aleksandrom Vučićem. Potom su usledile rehabilitacije i nižih oficira. Četnici su izjednačeni sa partizanima, a nesrećna deca u školama već godinama uče da smo imali dva antifašistička pokreta.
И на крају ова јадиковка на коју немам коментар, сем да много пате изгледа.

И већ сам ти напоменуо да ако нешто цитираш онда постави извор, ово није из твоје главе.

ŠOKANTNO !
PROCURILO VISOKO ČUVANO
,,""" tajne komunista ,"""
________________________________________________________________
"HEROJI CETNICI, ANTIFASISTI"
U HITLEROVIM VOJNIM NOVINAMA :lol:


Pogledajte prilog 1132285
Који четници су на фотографији?
 
А које то конкретно јер до сада сем уобичајене комунистичке пропаганде ништа ниси показао?Тога има само у комунистичким бајкама којима су кљукали народне масе док су владали овде пола века тоталитарно и хегемонистички.Значи и савезнички официри и фотографије лажу, само комунисти говоре истину, иначе о ослобођењу Крушевца овако како сам написао каже и званична руска историографија данас.
Па ако су ти краљ Петар I и краљ Александар четници онда јесу.Иначе и у њиховој војсци су постојали четнички батаљони као најбоље формације.

Толико је прошла неопажено да ето ни ти за то ниси знао, али ипак он је рехабилитован и званично неосуђиван а комунистичка пресуда укинута.
То шта хрватска мањина у Србији мисли о томе је најмање битно, познато је да је њима и Павелић велики јунак и мученик а сваки Србин мора да буде за нешто крив.Понављањем добро познате комунистичке пропаганде и навођењем доказаног лажова Милана Радановића, једног од ретких неокомуниста данас који пише о том рату са становишта комунистичке идеологије, нећеш далеко стићи.


У битки на Неретви нема Немаца као прво, то је искључиво борба између четника и партизана, а четницима је командовао Лукачевић док Ђуришић није стигао из Црне Горе и Баћовић са Динаре.И тај комунистички упад у Херцеговину завршио се њиховим поразом и истеравањем одатле.
Кесеровић се борио против Немаца али се борио и против комуниста, сасвим легитимна борба легалне краљевске војске.

Опет Радановић и опет капитално лагање.То се никада није десило.

Причао ми један човек на часну партијску реч.

Цело то суђење као монтирано је одбачено рехабилитацијом тако да Радановић може само да се пати.

А комунисти не заборављају те ситнице!
Као на пример немачки извештај три дана после овог који се наводи, где се каже да се Кесеровић уопште не бори са Немцима, и није под њиховом командом.
Dnevni izvještaj (13.8.44)
- Napad KG Diesner na neprijatelja ji. od Lebana odgođen zbog povlačenja Keserovića. (frame no. 500)
Pogledajte prilog 1133953
То су догађаји из августа 1944 године, док је Крушевац ослобођен октобра исте године.

И на крају ова јадиковка на коју немам коментар, сем да много пате изгледа.

И већ сам ти напоменуо да ако нешто цитираш онда постави извор, ово није из твоје главе.


Који четници су на фотографији?
Vama koji 3 decenije uporedo sa novim cetnickim zlocinima tokom 90tih, skoro identicnim poput onih tokom 2 svjetskog rata, lazima radite na reviziji istorije, da bi opravdali danasnju nacional kriminalnu politicku scenu u Srbiji i besomucne pljacke naroda, logicno da more dokumenata, tonskih i pisanih zapisa, fotografija, nista ne znaci.Ali to nas Titove antifasiste ne zanima, mi cemo se truditi da i dalje dokazujemo istinu, sa kojom je upoznata citava svjetska istoriografija.

Te cetnicke lazi mozete plasirati samo u Srbiji i nigdje vise na planeti.

Ovo je vasa istorija, da cetnicke popovske koljace koji su ubijali prvenstveno Srbe, proglasavate svetcima.


278149387_376468324490122_6721281200836396517_n.jpg
 
ДА СЕ ЗНА И НЕ ЗАБОРАВИ !
_______________________________

УСТАШЕ И ЧЕТНИЦИ, ХИТЛЕРОВЕ ПОДГУЗНЕ МУВЕ
( њемачки докумнти)
____________________________________________________________________

Documents from National Archive Washington(NAW)
114. lovačka divizija (114. Jäger Division) T315 roll 1295, frame 600

/.../
7) - Od 1.11.43., sve domaće jedinice (Četnici, ustaše, hrvatska žandarmerija) moraju imati njemačke propusnice.


277512613_368728135264141_130004744335797869_n.jpg
 
Naravno da izdajnicki cetnici koji su od 1992 do danas ojadili Srbiju, rehabilitiraju svoje ideoloske autoritete, ratne zlocince i izdajnike iz 2 svjetskog rata.


DOMAĆI IZDAJNIK I RATNI ZLOČINAC Dragutin Keserović Ranjen je u Aprilskom ratu prilikom pružanja otpora upadu Bugara na istoku zemlje. Izbegavši zarobljeništvo, pristupa četničkoj organizaciji Koste Pećanca i dobija zadatak da organizuje oblast Župe i Kruševca. U jesen 1941. stupa u kontakt sa Mihajlovićem, koji naređuje opšti ustanak. Keserović napada Kruševac, a zatim se pridružuje opsadi Kraljeva, gde se stavlja pod Mihajlovićevu komandu. .Posle Neretve, usiljenim maršem preko Peštera pritiče Mihajloviću u pomoć i kreće probijanje na sever, nakon čega se vraća na Kopaonik. Tokom 1943. godine je porazio ljotićevce i Bugare, a zatim i izbegao zarobljavanje od strane Nemaca koji su im pritekli u pomoć. Kako je rat odmicao, a komunisti napredovali, 1944. godine se više borio protiv partizana nego protiv Nemaca. Pred ulazak Crvene armije u Srbiju, pokušao je da se stavi na stranu saveznika učešćem u oslobađanju Kruševca, ali su Rusi bez obzira na to krenuli sa hapšenjem četnika odmah po ulasku u grad. Keserović uspeva da pobegne i sa svojim borcima, kreće ka Bosni, gde se sastaje sa ostatkom Mihajlovićevih snaga. Uhapšen je prilikom pokušaja četnika da pređu Drinu iz Bosne i u Srbiji podignu ustanak protiv komunista. Sproveden je u Beograd i streljan avgusta 1945. godine, na još nepoznatoj lokaciji.
 
Još jedan četnički vojskovođa sudski je rehabilitiran u Srbiji i iz povijesnoga tabora suradnika okupatora, zločinaca i krvnika rutinski prebačen u aleju "antifašista“ i "nacionalnih heroja“.
Riječ je o pukovniku Dragutinu Keseroviću, zapovjedniku četničkog Rasinskog korpusa kojega je Vojni sud FNRJ 1945. osudio na smrt strijeljanjem zbog niza zločina, pomaganja okupatoru i suradnje s kvislinškom vladom Milana Nedića. Viši sud u Beogradu ovih je dana to davno suđenje prozvao "montiranim komunističkim procesom“, te ga proglasio ništetnim poništavajući sve njegove pravne posljedice. Ako postoji živa rodbina četničkoga pukovnika, može se nadati i lijepoj financijskoj odšteti od Vučićeve države.
„Antifašističke“ zasluge Keserovića i njegovih koljača u Srbiji još dobro pamte i ljudi i povijesni arhivi: nakon četničkog poraza u Bitci na Neretvi, gdje se oko 12 tisuća bradonja s Nijemcima, Talijanima i ustašama neuspješno borilo protiv partizana, Draža Mihailović zapovjedio je Keseroviću da od partizanskih simpatizera posve očisti desnu obalu Lima u Srbiji, kako partizani ne bi napredovali u tom pravcu.
U samo nekoliko dana njegovi „rodoljubi“ poklali su na stotine civila na tom području, ne štedeći ni žene ni djecu. Nešto kasnije, noževima su likvidirali cijelu partizansku bolnicu na Jastrepcu, zaklavši uz ranjenike i četiri bolničarke. Klali su i pljačkali trgovce, seljake, opančare, pa čak i vlastite suborce ako nisu bili dovoljno okrutni ili su odbijali poslušnost.
Keserovićevi četnici branili su rame uz rame s Nijemcima tjednima Kruševac od partizana, a nakon što je dolazak sovjetske Crvene armije postao više nego izgledan, vojvoda je Nijemce nagovorio da mu se predaju kako bi se pobjednicima prezentirao u novom ruhu, kao ljuti borac protiv okupatora. Ruse i Titovu vojsku ipak nije uspio obmanuti: Keserović je uhapšen pri bijegu na obali Drine i nakon suđenja strijeljan. No, zato je sad tu Vučićeva „demokratska“ država da četnicima 80-ak godina kasnije osvjetla obraz i prizna nepostojeće zasluge.
Valja biti precizan pa reći da je cijeli ciklus sudskih rehabilitacija uglednih pripadnika četničkog pokreta u Srbiji zapravo pokrenut još za predsjedničkog mandata Borisa Tadića, i to pravosudnim „posvećenjem“ prve brade nacije, Dragoljuba Mihailovića Čiče. Nakon što je zapovjednik kraljevske Jugoslavenske vojske u otadžbini proglašen nevino osuđenim, viđeniji koljači što su ratovali pod njegovom komandom i zastavom s mrtvačkom glavom predstavljaju posve logičan nastavak ove revizionističko-ideološke sapunice.
Do danas su sudski posve rehabilitirani Nikola Kalabić, zapovjednik Gorske kraljevske garde i Milan Radivojević Crni, četnički vođa iz Trstenika, a četnički koljač i pop Milorad Vukojičić Maca (nadimak je dobio po omiljenom alatu za ubijanje) kanoniziran je i proglašen svecem u Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Milanu Nediću i Dimitriju Ljotiću, osvjedočenim fašistima i okupatorskim štitonošama, pravosudna čast još nije udijeljena, ali to ne znači i da neće.
Spomenici Draži Mihailoviću danas krase Bileću, Brčko, Ivanjicu, Ravnu Goru, Kragujevac, gdje „đeneral“ ima i svoju ulicu. Pop Momčilo Đujić (među Srbima čuven kao vođa Dinarske četničke divizije, premda je činjenično bio zapovjednik talijanske Milizia Volontaria Anti Comunista koja je djelovala u sastavu Kraljevske talijanske vojske za borbu protiv partizana) dobiva također ovih dana svoju ulicu u Zemunu, to bivšu „Prvomajsku“. Đujićeve antikomuniste (naknadno preimenovane u antifašiste) dobro pamte dalmatinska sela Gata, Tugare, Čista, Gornji Dolac, Zvečanje, Dugopolje, Štikovo, Maovice, Utavice, Vinalić, Kijevo, Gorjak…, gdje su u jesen 1942. bradati pop i kolega mu Mane Rokvić s pomagačima poklali na stotine nevinih civila, žena i djece.
Četnici u Srbiji u pravima su još od 2004. posve izjednačeni s partizanima, kad je Skupština donijela takav zakon i ustanovila "Ravnogorsku spomenicu 1941." kao ekvivalent Partizanskoj spomenici. Djeca u školama već desetljećima uče kako je Srbija imala čak dva iznimno jaka antifašistička pokreta. Jedan protiv drugoga su ratovali, valjda, isključivo radi pukog hira slavnoga Hrvata u maršalskoj uniformi, pošto su bradatu vojsku s oštrim kamama činili sve sami sveci te besprijekorni i časni ljudi.
Boljega i čvršćega temelja za buduću europsku Srbiju od njihovih spomenika i sudskih rehabilitacija nadaleko nema.
 
Najneverovatnija i začuđujuća delatnost u okviru saradnje četnika sa okupatorima i kvislinzima, odigravala se u domenu četničko-ustaških odnosa. To je najbolnija strana četničkog kolaboracionizma. Četnička propaganda je tvrdila kako se Mihailovićeve formacije na teritoriji NDH, tobože, bore protiv ustaša radi spasavanja Srba i srpstva od ustaških genocidnih postupaka prema srpskom narodu. Praksa i stvarnost su, međutim, bile drugačije. Saradnja četnika odvijala se ne samo sa ustašama i drugim vojnim ili poluvojnim formacijama NDH, već i sa vlastima te marionetske tvorevine, u svim svojim aspektima.

Kontakt između Mihailovićevog predstavnika Dobrosava Jevđevića, italijanskog konfidenta, sa Pavelićevim izaslanikom logornikom Poljakom, održan je u Splitu, 30 decembra 1941. Razgovaralo se o opštim sukobima i odnosima Srba i Hrvata. Takođe je bilo reci o favorizovanju jednih ili drugih od strane Italijana. Poljak je pozvao Jevđevića da dođe u Zagreb radi razgovora sa Pavelićem. Jevđević je to prihvatio, rekavši: “Do viđenja, dakle, u Zagrebu i pozdravite mi ministra dr Artukovića'”.

U Bosni i Lici, kao i u nekim drugim krajevima, izvršeni su u prvoj polovini 1942. od strane pročetničkih pristalica, mnogi pučevi u partizanskim odredima. U tome su značajnu ulogu igrale italijanska, nemačka i ustaška obaveštajna služba. Povod za prelazak iz partizanske na četničku stranu, najčešće se među samim četnicima objašnjavao tako što se govorilo da su u partizanske jedinice počeli da se “uvlače” Hrvati i muslimani, koje su, bez razlike, optuživali za masakre nad Srbima. Sa tim “dželatima” nisu mogli biti u istom stroju. Otvoren sukob u redovima srpskuh ustanika, zbog pučista i “odmetnika” od partizanskih odreda, rezultirao je podelom na dosledne antifašiste i one koji će naći izgovor za saradnju sa naci-fašistima.

Budući da su se vođe vojno-četničkih odreda osećali nedovoljno snažnim da osiguraju svoj opstanak, našli su oslonac u sporazumevanju sa ustašama. Četnički komandanti su rešenost na izdaju svojih saboraca i orjentaciju na zbližavanje sa okupatorima i Pavelićevim režimom, objašnjavali kao da žele “da na taj način zaštite narod od daljeg klanja i uništavanja narodne imovine pljačkom i paljevinom”. Tako se u praksi četničko spasavanje Srba od ustaša, svelo na saradnju četnika sa ustašama u borbama protiv samih Srba, to jest antifašističkih boraca u partizanskim redovima. Ubrzo su uspostavljeni čvršći kontakti sa predstavnicima vlasti NDH, a posle toga usledili su sporazumi između četnika i ustaških predstavnika.

Jedan od prvih koji je potpisao sporazum sa predstavnicima NDH o priznavanju ustrojstva te tvorevine bio je Uroš Drenović. On je to uradio 27. aprila 1942. u Mrkonjić Gradu (oni vele u Varcer Vakufu). S pravne tačke gledišta, ugovor je veoma stručno sastavljen, precizan i obavezujući. Naglašena je odredba kojom je regulisano da će četnici zajedno sa oružanim formacijama NDH “zaštićavati srpska sela’ od napada “komunista odnosno tzv. partizana”. Zanimljiva je Drenovićeva izjava, kojom iskazuje spremnost da će se, nakon što zajedno likvidiraju partizanske snage, sa svojim ljudstvom staviti na raspolaganje ustaško-domobranskoj komandi. Sadržaj ovoga ugovora po mnogo čemu odražava bit sadržaja ostalih ugovora koje su drugi četnički komandanti sklopili sa predstavnicima NDH na teritoriji Bosne.

Ubrzo su i ostali četnički komandanti, poput Rade Radića, Lazara Tešanovića, popa Save Božića, Cvijetina Todića i Radivoja Kerovića, sklopili pisane sporazume sa ustaškim predstavnicima. U, bezmalo, svim ugovorima stoji naglašena klauzula, da četnici “Priznaju vrhovništvo Nezavisne Države Hrvatske i kao njeni državljani izrazuju lojalnost i odanost njenom poglavaru, poglavniku i privrženost Nezavisnoj Državi Hrvatskoj”. Slične sporazume o saradnji četnika sa ustašama i priznavanju NDH, potpisali su i neki četnički komandanti u Lici, kao što su major Slavko Bjelajac i kapetan Miodrag Kapetanović. Momčilo Đujić je vrlo rano uspostavio veze sa predstavnicima ustaške države. Sagovornik sa ustaške strane i organizator susreta sa Đujićem bio je veliki župan u Kninu David Sinčić. On je Đujiću dodelio veću sumu novca, pomoć u hrani i drugim ratnim potrebama. Đujić je, proširujući saradnju sa ustašama, u prvom redu u zajedničkim borbenim akcijama sa njima, stekao veliko poverenje i kod najviših vlasti
NDH.

Poglavnik Ante Pavelić nije imao nikakve rezerve niti bojazni od “osvetničkog” ispada četnika prema formacijama i vlastima NDH. Zato je 21. decembra 1944. naredio da se izađe u susret Đujiću sa njegovih 6.000 četnika kako bi se povukli ispod udara snaga NOVJ i izvukli se u Istru i Slovenačko primorje. Podstrek za saradnju sa ustašama četnički komandanti su našli u činjenici da je to bilo u sferi strateških opredeljenja Draže Mihailovića u odnosu na okupatore i njihove satelite. Vojvoda Uroš Drenović, čija saradnja sa ustašama i vlastima NDH, personifikuje četničko-endehazijske odnose, poveo se postupkom Draže Mihailovića. Objašnjavajući kako je došlo do potpisivanja sporazuma sa ustašama, Drenović je naveo: “Ja sam odmah u početku i prvi slao svoje kurire u Srbiju. Pošto su na mome sektoru bili Italijani, moja komanda mi je naredila da radim sporazumno sa fašistima, ja sam to i radio jer sam dobio takva uputstva”. Dalje, Drenović kaže: “I Draža Mihailović je 1 marta 1942. napravio sporazum sa Hrvatima i Slovencima. Taj zapisnik nije daleko od ovoga našega”.

U jednom nedatiranom dokumentu iz 1942. godine, Mihailović opravdava sporazume “četnika u Bosni i Hercegovini i Lici i Pavelićevih vlasti”. Jedino što se Mihailoviću nije dopalo, jeste to što su sporazumi bili formlni, zvanični i javni, i što ljaga za to pada na četnički vojno-politički vrh. Mihailović, međutim, nije iskazao ljutnju niti zamerke Drenoviću, pa ni onda kada su Mihailovića viši četnički funkcioneri upozoravali na preterano i, za opštu četničku stvar, štetno zajedništvo Drenovića i ustaša. Komandant četnika u zapadnoj Bosni major Vranješević, nadležni Drenovićev starešina, izvestio je 3. februara 1943. Dražu Mihailovića daje Drenović “bolesno ambiciozan”, te “se ne ustručava da zapliva u Nemačke i Hrvatske vode”, što je “dovelo do propasti njegovog odreda”. Dalje, Vranješević piše: “Slao je poklonstvenu deputaciju u ime Bosanske Krajine da izjavi lojalnost poglavniku i vladici Germogenu u Zagreb. Večito je sa Hrvatima i Nemcima u B. Luci.”

Petar Baćović je 7. februara 1943. izvestio Mihailovića da “Drenović ide zajedno sa Nemcima i Hrvatima”. Mihailović je, međutim, smatrao da je to model i način na koji četnici “spasavaju” Srbe, pa je sutradan obavestio Zaharija Ostojića da “Drenović ide zajedno sa Nemcima i ustašama i Lorković ga hvali”. Kada je Mihailović pobegao iz Srbije u Bosnu, lično je u ime Kralja Petra, unapređivao ustaške oficire, delio im odlikovanja i radio na objedinjavanju četničkoustaških borbenih aktivnosti. Obim, vreme i modalitete četničko-ustaške saradnje određivao je Mihailović, a potčinjeni su to u praksi, na terenu realizovali.

Vrhunac odnosa sa ustaškim vlastima, predstavlja svakako upućivanje Mihailovićeve delegacije u aprilu 1945. poglavniku Paveliću radi sporazumevanja o zajedničkim naporima da se zaustavi oslobođenje zemlje od strane snaga Jugoslovenske armije. U delegaciji su bili general Svetomir Đukić, major Žika Andrić, inženjer Vladimir Predavač i dr Ranko Brašić. Oni su pregovarali sa delegacijom u kojoj su bili Pavelić, Andrija Artuković, ustaški generali Ante Maškov, Đorđe Gruić i Vjekoslav Luburić, kao i pukovnik Jozo Rukavina. Da bi izrazio važnost i potrebu zajedničkih dogovora, Mihailović je poslao lična pisma: jedno za Alojzija Stepinca, a drugo naslovljeno na advokata Ranka Brašića, s čijom je sadržinom ovaj upoznao Pavelića.

SPORAZUM UROŠA DRENOVIĆA SA USTAŠAMA O PRIZNAVANJU VLASTI NDH

ZAPISNIK
sastavljen u kotarskom predstojništvu u Varcar Vakufu dana 27/IV. 1942. g. u svrhu smirenja i pacificiranja cielog područja, a u smislu postojećih odredaba danas su se sastali u kotarskom predstojništvu ispred hrvatskih vlasti g. Emil Rataj – bojnik, kao predstavnik domobranstva, g. Marko Jungić – kotarski predstojnik, kao predstavnik upravnih vlasti i g. Konstantin Urumović, kao predstojnik kotarskog suda, kao politički predstavnik, a sa srpske strane odnosno četničke komande “Kočić” g. Uroš Drenović, komandant četničke organizacije, i g.Tode Mitrović, kao predstavnik političkih četničkih organizacija.

Na sastanku je zaključeno slijedeće:

I.

Na obim stranama pokazana je volja i spremnost za likvidiranje uzajamnog neprijateljstva.

II.

Zajedničkim saradnjama ima se odmah nakon ovoga sastanka poraditi na pomoći svih stanovnika kako u gradu tako i u selu. Time se podrazumjeva uzajamni saobraćaj i zamjena svih dobara, a u tu svrhu omogućiti nesmetani dolazak i odlazak seljaka bez razlike u grad. Državne vlasti će svojim autoritetom kao i materijalom pomoći obnavljanje porušenih ili popaljenih domova.

III.

Hrvatske oružane snage će svojom snagom zaštićivati srpska sela u zajednici sa četnicima od napada komunista odnosno t.zv. “partizana”.

IV.

Ima se odmah ustanoviti i imenovati općinski povjerenik za sela Podbrdo, Podrašnica, Medna, Baraći i Gerzovo, koji će sarađivati sa kotarskom oblasti.

V.

Hrvatske oružane snage zajedno sa četnicima u gradu kao i na terenu suzbijati će i uništavati komunističke bande.

VI.

Obitelji čiji su hranioci u zarobljeništvu, a koji ne pripadaju komunističkoj partiji dobivati će odmah podporu u smislu postojećih odredaba i to za ženu 16 Kn, a za djete Po 10 kn dnevno.

VII.

Isto tako sve udovice koje su stradale prilikom akcija oko suzbijanja pobuna a čiji hranilac nije bio komunista, dobit će odmah podporu od strane države.

VIII.

Svim stanovnicima pravoslavne vjeroispovjesti garantuje se apsolutno slobodno ispovjedanje svoje vjere, slavljenje svojih vjerskih praznika i slave, kao i jednakost pred zakonima. U tu svrhu svećenici pravoslavne vjere mogu slobodno vršiti svoju dužnost. Državne i vojne vlasti materijalno će pomoći oko popravljanja porušenih crkava.

IX.

%C4%8Cetnici-204x300.jpg.webp
 
PORAZUM ČETNIKA I USTAŠKIH VLASTI U GOSPIĆU

ZAPISNIK
dana 6. ožujka 1943 sastali su se u zgradi velike župe u Gospiću opunomoćenici vlasti i to gg. ustaški pukovnik Vjekoslav Servatzy, oružnički pukovnik Dragutin Mašek, veliki župan Ferdo Stilinović, župe Lika i Gacka koji se iskazuju punomoćnici izdanoj od ministarstva unutrašnjih poslova dana 2. ožujka 1943 V.T. broj 16141/43 s predstavnicima naoružane skupine pravoslavnog pučanstva i to: gg. Prič. kapetanom Jovom Dabović, prič. kapet. Miodrag Kapetanović Nikola Omčikus odvjetnik Vladimir Teslić, Stojan Vlaisavljević, Branko Uzelac, Jovo Vuletić, koja je skupina – po njihovoj izjavi – iz vlastite pobude organizirana u oružanu jedinicu pod imenom “Medački četnički odred”, sa svrhom da surađuju sa Hrvatskim i savezničkim oružanim snagama radi zaštite niže opisanog područja to jest sela i naselja od partizana i drugih odmetnika i to: sela Medak, Raduč, Počitelj, Čitluk, Divoselo, Mogorić, Vrebac, Gornja i Donja Ploča, Kik i Gospić, koji predstavljaju preko 200 oboružanih boraca, čija će imena predati u roku od 10 dana zapovjedništvu 2. oružničke pukovnije u Gospiću. Svrha sastanka je davanje odnosno dobivanje dozvole za obstojnost i daljni rad gore spomenute skupine oboružanog Pravoslavnog pučanstva.

Tim povodom daje se i prima na znanje sliedeće:

1. – Vođa naoružanog odreda zvanog “Medački četnički odred”, svi njegovi zapovjednici i oboružani pripadnici tog odreda u ime svoje i u ime cielokupnog pravoslavnog pučanstva, koje stanuje na području toga odreda izjavljuju, da priznaju vrhovništvo (suverenitet) NDH i Poglavnika, koji je nosioc tog vrhovništva, za svog. Priznaju također sve zakone, naredbe, odredbe i u obće zakonske propise NDH, a obavezuju se poštovati i njima se pokoravati kao i svi drugi državljani. Nadalje izjavljuju da žele, da im se dozvoli da oružje, koje već poseduju, mogu zadržati u svrhu, da brane svoja sela i naselja od pljačkaških partizanskih bandi odmetnika a izjavljuju se spremnim dobrovoljno sudjelovati sa hrvatskim i njemačkim odnosno talijanskim oružanim snagama na suzbijanju i uništavanju partizansko odmetničkih bandi i to pod vrhovnim zapovjedničtvom hrvatskih odnosno njemačkih ili talijanskih vojnih zapovjednika.

Opunomoćenici ministarstva unutrašnjih poslova primajući do znanja gornju izjavu, odobravaju “Medačkom četničkom odredu”, da može zadržati oružje, koje već posjeduje, a u svrhu oružane zaštite sela i naselja i zajedničke borbe protiv partizana i drugih odmetnika, tih najzakletijih neprijatelja vjere, obitelji, morala i svake uljudbe pod uvjetima, koji se niže ustanovljuju:

I. – Oboružani pripadnici Medačkog četničkog odreda mogu slobodno imati oružje i isto nositi na području gore spomenutom. Na tom području slobodno će se kretati u vršenju svoje službe sve hrvatske i savezničke vojne jedinice kao i pojedini pripadnici tih jedinica, a vođa odreda obavezuje se ispred cielog odreda, da ih ne samo neće ometati, nego naprotiv, da će ih u radu podpomagati. Isto tako na tom području nesmetano će vršiti svoju službu i sve građanske vlasti, koje će u tom djelovanju pripadnici odreda svesrdno pomagati. Na tom spomenutom području moći će se nesmetano kretati i svi ostali pripadnici NDH u svojim službenim ili posebničkim poslovima, ako se mogu izkazati valjanim izpravama za slobodnu kretnju. Oboružani pripadnici odreda mogu nositi oružje na gore opisanom području, kada su na dužnosti vojnoj. Kada idu u gradove i tržišta po privatnom poslu, ne smiju nositi oružje, nego isto moraju ostaviti u zapovjedničtvu svoje jedinice ili najbližoj straži i bez oružja ulaziti u gradove i tržišta. Jedino vode odreda mogu ostati naoružani samokresom, koji će nositi o pojasu na propisani način.

II. – Vođa odreda će u roku od 10 dana od danas, kako je to predviđeno u uvodu ovog zapisnika, dati točan popis oružja i oboružanih ljudi Medačkog četničkog odreda, u kom će popisu biti slijedeće rubrike:

a. – ime i prezime i očevo ime borca,
b. – odakle je (selo, obćina, kotar),
c. – čime je oboružan,
d. – oženjen – neoženjen (broj članova obitelji),
e. – koju službu vrši u odredu,
f. – opis oružja i broj puške,
g. – po mogućnosti i osobnu sliku.

Kada gore navedeni zapovjednik primi ovaj popis izradit će posebne iskaznice (legitimacije) za svakog pripadnika odreda, koje će sam podpisati i koje će dati vođi odreda da razdieli svojim ljudima. Od tog momenta svaka osoba, koja se nađe bez iskaznice na području gore opisanom, smatrati će se odmetnikom. Takove osobe dužni su pripadnici odreda uhvatiti i predati hrvatskim vojnim vlastima. Ako nekoga bez propusnica – iskaznice uhvate, a ne nalazi se u predatom popisu, ne može se nakon uhićenja primiti naknadna obaviest, da i taj spada u odred, ali da je možda pogrešno ispao iz popisa. Isto tako će pripadnici odreda lišiti slobode svaku osobu, koja se ne može iskazati propusnicom izkaznicom državnih vlasti i takovu osobu predati najbližoj državnoj vlasti.

III. – U četnički odred se ne smiju primati mladići ispod 18 godina.

IV. – Svakom pripadniku odreda, koji bude ranjen u borbi protiv partizana i drugih odmetnika, pripada ozljednina kao i svakom drugom pripadniku hrvatskih oružanih snaga. Obitelji onoga borca iz odreda, koji u tim borbama pogine, pripada invalidnina po postojećim državnim propisima. Odred će primati i streljivo od hrvatskih odnosno savezničkih vojnih vlasti prema potrebi i prema nahođenju tih vlasti temeljem propisanih zahtjevnica. Novčana nagrada borcima kao i ostala obskrba pripada, kada odred kao cjelina sudjeluje podhvatima protiv partizana ili drugih odmetnika. Visina te nagrade jest – ista kao i ostalim pripadnicima Hrvatskih oružanih snaga. Inače, kada se pripadnici odreda nalaze kod svojih kuća u svojim selima, neće primati obskrbu i novčanu nagradu. U svrhu odmjere novčane nagrade pojedinim zapovjednicima odreda, činove tih zapovjednika po priedlogu vođe odredit će ministarstvo oružanih snaga, uzimajući u partizana i odmetnika.

V. – Dozvoljava se da naoružani pripadnici odreda kao spoljni znak nose na kapi kićanku. Pripadnik odreda, koji bude ranjen u borbi liečit će se u državnim bolnicama na državni trošak. Za cielo vrieme primati će propisanu vojničku plaću i istu obskrbu, kao da je u borbi sve dok se ne rieši pitanje ozljednine, od kojeg će časa primati ozljedninu. Pripadniku odreda, koji pogine u borbi protiv partizana, pripada pravo da bude pokopan na državni trošak i uz vojničke počasti predviđene propisnikom ministarstva oružanih snaga, s time da će počastni vod na prvom mjestu biti obrazovan iz oružanih pripadnika odreda, a tek, ako je to nemoguće iz posadnog mjesta.

VI. – Posebni izaslanici Hrvatskih odnosno savezničkih vojnih snaga povremeno će izvršiti pregled oboružanih pripadnika odreda, u koju će svrhu imati pismeno naređenje od nadležnih vojnih zapovjedništava. Za vrieme ovih pregleda izaslanike će izvjestiti o stanju i potrebama odreda vođa odreda i pojedini zapovjednici.

VII. – Stegovnu vlast u četničkom odredu vrši vođa odreda nad svim oboružanim pripadnicima odreda posve samostalno. Od toga se izuzimaju oni oboružani pripadnici odreda, koji budu u sklopu oružnika vršili pomoćnu oružničku službu.

VIII. – Omogućavanje nadzora između četničkog odreda i četničke komande u Otočcu ostaje i dalje kao i do sada, a ovo će se vršiti obilaženjem oficira iz komande radi održavanja stege i davanja uputa za rad. Dotični pregledavajući častnik ima se prije nastupa na područje četničkog odreda prijaviti zapovjedništvu 2. oružničke pukovnije u Gospiću. U odredu se neće zadržavati niti primati osobe, koje po rođenju nisu državljani NDH, kao ni one osobe, koje se dosadanjim svojim radom i držanjem pokazale kao nepomirljivi neprijateljem NDH, a ove osobe ako bi se nalazile u odredu, vođe će razoružati i odpustiti iz odreda, a isto tako i one pripadnike odreda, koji budu pjevali pogrdne pjesme protiv predstavnika državnih vlasti i države kao takove, davali izjave i činili čine na štetu NDH. i uobće protiv probitaka Države. Odred neće održavati nikakovu vezu niti primati bilo kakove naloge od vojničkih ili političkih organizacija u inozemstvu.

IX. – Četnički odred i dalje zadržaje kontrolu nad stanovništvom iz razloga zaštite stanovništva, a pogotovo obzirom na partizansku akciju, koja se mora intenzivno kontrolirati.

X. – Za osiguranje pozadine na području odreda osnovati će se na mjestima, gdje se pokaže potreba, oružničke postaje, raznih jačina. Službu u ovim postajama obavljati će redovni državni oružnici sa potrebnim brojem oboružanih pripadnika odreda, a po propisima uredbe o oružništvu NDH Zapovjednik postaje je najstariji oružnik. Pripadnicima oružnog odreda, koji budu vršili službu uz oružnike, izdat će se posebni dekreti za tu svrhu. Njima, dokle god budu služili uz oružnike, pripada ista plaća i obskrba kao i ostalim oružnicima, a po potrebi i na njihovu molbu mogu biti primljeni u redovne oružnike NDH. Naravno, da i oni kao i ostali oružnici spadaju pod stegovnu odgovornost uredbe o oružništvu NDH. Pripadnike oboružanog odreda za službu u oruzništvo birat će državne vlasti po priedlogu vođe i to prvenstveno one, koji su prije služili u oružništvu.

XI. – Za vršenje obćinskih poslova u gore opisanom području i to u sjedištima gdje su postojale obćine imenovat će nadležna oblast povjerenika na prijedlog vođe reda i to od dvojice kandidata, koje pučanstvo toga kraja izabere, a vođa odreda ih Predloži. Povjerenik obćine ima sva prava i dužnosti kao i ostali obćinski načelnici, a obćinski bilježnici i blagajnici primat će plaću od Države kao i u ostalim obćinama. Obćinske poreze i namete povjerenik će upotrebljavati izključivo za potrebe obćine. Odred nema prava postavljati stanovnicima područja, na kome djeluje, kakvih nameta bilo u novcu ili naturi, a svako oduzimanje imovine od pučanstva smatraće se nelojalnošću i može imati posljedicu oduzimanja dozvole za rad i djelovanje odreda. Dozvoljeno je međutim odredu da od pučanstva prima možebitne darove i dobrovoljne doprinose, ali samo uz pristanak obćinara.

XII. – Stanovnici gore opisanog područja dolazit će nesmetano u trgovišća radi izmjene dobara. Svako ometanje pučanstva bilo sa kojeg područja države, koje dolazi na gore određeno područje kao i stanovništva sa gore opisanog područja da dolazi u ostale krajeve i svrhu izmjene dobara, najstrožije će se kazniti, a ako to budu činili pripadnici odreda bit će pojedinci pozvani na odgovornost, a po potrebi i cieli odred proglasiti nelojalnim odnosno odmetničkim i postupat će se kako je to predviđeno. Svi stanovnici na gore opisanom području bez obzira na vjeru kao ravnopravni državljani NDH dobivat će pripadajuće količine živežnih namirnica (hrane, soli, petroleuma i t.d.) i podpore od državnih vlasti. U tu svrhu svaki će se stanovnik prijaviti kod povjerenika obćine, koji će mu potvrditi, da je zaista sa toga područja, da nije podpomagao partizane i druge odmetnike, te da mu se može izdati redovna potrošačka iskaznica. S tom legitimacijom odnosno potvrdom isti će se prijaviti svojoj nadležnoj kotarskoj oblasti gdje će dobiti potrošačke izkaznicu i legitimaciju za slobodno kretanje. Svaki imaoc takve legitimacije biti će pošteđen za vrieme vojnih operacija i zaštićen od vojnih i građanskih vlasti. Za svaku osobu, kojoj se na gornji način izda legitimacija, jamče zajednički i nerazdeljivo vođa odreda i povjerenik obćine.

XIV. – Svako kažnjivo djelo učinjeno na području odreda kaznit će se po postojećim zakonima, ako ovakovo kažnjivo djelo na štetu tamošnjeg pučanstva izvrši pripadnik odreda. Zapovjedničtvo odreda je dužno dotičnog razoružati i predati najbližim vojnim vlastima na progon; ako takovo djelo izvrši pripadnik ostalih oružanih snaga, vođa odreda u koliko to nije učinila oružnička postaja, podniet će prijavu najbližem vojnom zapovjedništvu, a po potrebi dotičnog razoružati i predati najbližoj vojnoj vlasti. Kažnjiva djela pripadnika odreda kao i pučanstva, koje živi na području Medačkog četničkog odreda, a koja imaju političku pozadinu, izpitat će se po posebnoj komisiji, koja će odrediti, da li će se to djelo odnosno počinitelj toga djela progoniti i po kojoj vlasti. Tu komisiju sačinjavat će:
 
XV. – Do sada počinjeni izpadi od strane stanovništva sa Medačkog područja neće se po vlastima progoniti.

XVI. – Današnjim danom izdavanjem dozvole ministarstva unutarnjih poslova za daljnji obstanak i djelovanje Medačkog četničkog odreda i podpisivanjem ovoga zapisnika područje opisano u početku ovoga zapisnika privodi se redovitom stanju i konačnom smirenju. Dosljedno tome na dotičnom području vršit će vlast redovne državne vlasti, a odred će djelovati u okviru dužnosti i prava predviđenim ovim zapisnikom. Svako odstupanje i prekoračenje djelovanja pripadnika odreda mimo ovog zapisnika smatrat će se nelojalnošću i u težim slučajevima može uroditi posljedicom, da se odred proglasi odmetničkim.

XVII. – U sliedećim slučajevima uvjek će se proglasiti odred odmetničkim i nastupit će posljedice iz točke XVIII.

a. – ako odred ili jedan dio odreda izvrši oružani prepad na državne 11 savezničke vojne postrojbe, državne objekte privatne osobe i naselja,
b. – ako pripadnici odreda budu zabranjivali i onemogućavali odnosno ometali rad državnih vlasti na tome području,
c. – ako pripadnici odreda budu ometali slobodnu saobraćaj stanovništvu preko toga područja i smetali razmjenu dobara,
d. – ako pripadnici odreda odnosno odred kao cjelina bude u bilo kojem vidu šurovao s partizanima i drugim odmetnicima,
e) ako se na tom području od strane pripadnika odreda ili od bilo čije strane, ako to pripadnici odreda ne sprieče, budu vršili zločini, ubijstva, pljačka imovine i slično na štetu tamošnjeg pučanstva,
f. – ako odred bude primao upute i naloge za rad iz inozemstva ili ako pojedini pripadnici odreda budu takove veze održavali, a vođa takove ne bi uklonio.

XVIII. – Posljedice proglašenja odreda odmetničkim mogu biti sliedeće:

a. – da se pučanstvu sa toga područja uzkrati slobodan dolazak u varoš, zabrani izmjena dobara i uzkrati izdavanje živežnih namirnica,
b. – da se odredu obustavi izdavanje streljiva i obskrba u obće,
c. – da se odred pozove da preda oružje, pa ako to ne izvrši, da se oružanim hrvatskim i savezničkim snagama likvidira. Koja će se od ovih mjera primjeniti, odlučit će ministarstvo u sporazumu sa hrvatskim odnosno savezničkim vojnim vlastima.

XIX. – Kada prestane poterba držanja oružja navedene u točki prvoj ovog zapisnika, odred će predati oružje po popisu hrvatskim državnim vlastima. Za predato oružje primit će pripadnici odreda novčane nagrade u iznosu, koji će odrediti ministarstvo oružanih snaga, a što će ovisiti o držanju odreda u obće i o sudjelovanju u zaštiti sela i u poduhvatima protiv partizana. Kada će se predati oružje, odlučit će ministarstvo unutrašnjih poslova u sporazumu sa hrvatskim i savezničkim vojnim zapovjedništvima, a prethodno će opunomoćenici toga ministarstva u zajednici sa vođom odreda izpitati prilike i okolnosti u tom području, te o tome izvjestiti ministarstvo.

XX. – Ima se obrazovati širi odbor odnosno anketna komisija u Gospiću sastojeći se od 9 (devet) članova, a u koji odbor imaju ući iz Gospića:

Veliki župan
jedan viši častnik
jedan sudac
jedno građansko lice rimokatoličke vjeroispovjesti
jedno grđansko lice pravoslavne vjeroispovjesti.

Iz Medka pak u odbor imaju ući tri lica na čelu sa komandantom četničkih odreda u Medku, kao četvrtim licem. Ovome odboru je zadaća, da rješava pitanja teže naravi, koja bi nastala iz raznih poslovnih odnosa između stanovništva područja Medačkog četničkog odreda, te građanskih i vojnih vlasti, te da konačno rješava i odlučuje o sporu predviđenom u točki XIV. ovog zapisnika. Ovo povjerenstvo bi se sastalo najmanje dva puta mjesečno, a po potrebi i češće, te će raditi pod predsjedništvom gospodina velikog župana u Gospiću. Rješenja te komisije su pravomoćna.

XXI. – Ova dozvola za dalnji rad i djelovanje odreda stupa na snagu danom podpisa ovog zapisnika. Dovršeno, time da je ovaj zapisnik dostavljen u pet primeraka.

Nikola Omčikus
Jovo Vuletić
Stojan Vlaisavljević
Vladimir Teslić
Branko Uzelac
Kap. Jovo Dabović
P. Kapetanović

Zbornik XIV, 2, str. 387-394
123

PISMO DRAŽE MIHAILOVIĆA USTAŠKOM PORUČNIKU O POTREBI SARADNJE

Bratu
Mati Matićeviću
Komandantu hrvatskih odreda u oblasti Vareša

Untitled-1-215x300.jpg.webp


Zbornik XIV, 4, str. 426
Veoma sam zadovoljan sa rezultatom prvih sastanaka sa Vama. Mnogo računam na Vašu saradnju i vašu ličnost kao čoveka iz naroda koji je uspeo da privuče tako velike snage oko sebe i da ih upravi pravim putem bratske zajednice i sloge. Sada nam se otvaraju široki putevi da dosadašnji rad još pojačamo i da dođe do pune sloge i saradnje protiv zajedničkog neprijatelja. Jedinice pod vašom komandom će ubuduće nositi ime hrvatske jedinice u sastavu jugoslovenske vojske u domovini pod hrvatskom zastavom, a sa nazivom jednog od hrvatskih velikana prema Vašem izboru (na primer “1. Hrvatski korpus Stjepana Radića”). Moj delegat brat Mustafa Mulalić stupio je u vezu sa komandantom muslimanske milicije Islamovićem. Čim ti razgovori budu završeni, nadam se da ćemo uskoro na zajedničkom sastanku moći rešiti ta pitanja onako kako bude najbolje.

Mi Vas, brate Mato, već sada smatramo u tajnoj saradnji sa nama, a ako uspemo da naša saradnja bude javna biti će to od najvećeg značaja za celi naš narod. Na našem sastanku rešiće se pitanje o Vašem nazivu i Vašem činu u vojsci onako kako Vam to po zasluzi Vašeg dosadašnjeg rada pripada.

Sa bratskim pozdravom
29. oktobar 1944.
Položaj – General Draža Mihailović
Drag. M. Mihailović

Zbornik XIV, 4, str. 426

*

NAREDBA DRAŽE MIHAILOVIĆA O UNAPREĐENJU USTAŠKOG PORUČNIKA

NAREDBA NAČELNIKA ŠTABA VRHOVNE KOMANDE
za 1 decembar 1944 godine

Untitled-2-251x300.jpg.webp


Zbornik XIV, 4, str. 432
Na moj predlog Vrhovni Komandant Nj. V. Kralj Petar II unapredio je po stečen9m pravu i za ratne zasluge rezervnog pešadijskog poručnika MATU MATIĆEVIĆA u čin rezervnog pešadijskog kapetana II klase. Ukaz o unapređenju izašao je 1 decembra 1944 godine, s tim što će mu se rang ovog čina odrediti naknadno, a u vezi naređenja Nj. V. Kralja Str. Pov. Br. 591 od 30 septembra 1943. godine.

14/XII 1944
Položaj – NAČELNIK ŠTABA VRHOVNE KOMANDE Armiski đeneral, Drag. M. Mihailović
M.P.
Bratu kapetanu Matićeviću na znanje i upotrebu. S verom u Boga za Kralja i Domovinu!
Komandant general
Drag.[utin] M. Kuzmić
 

Back
Top