...Ono što je bivša JNA činila čitavom Bjelovaru i bližoj okolici u kolovozu i rujnu 1991. godine može se nazvati i psihološkim zlostavljanjem stanovništva. Veliki garnizon, smješten u samom srcu toga grada na dvije važne lokacije, tjerao je strah u kosti stanovništvu,a kad je buknula otvorena netrpeljivost nakon referenduma o odcjepljenju Hrvatske od SFR Jugoslavije i nakon napada bivše JNA iz osječke vojarne na Osijek te drugih incidenata, nesigurnost je u Bjelovaru i okolici sve više rasla.
Prijetnja napadom
Tadašnji je gradonačelnik Stanislav Pavlić gotovo svakodnevno odlazio na pregovore s pukovnikom jugovojske u bjelovarskoj vojarni, a razlog je bila neisporuka energenata vojarni nakon što je upravo iz nje 20 tenkova otišlo prema Okučanima kako bi tamo pomoglo okupaciji u aranžmanu srpskih paravojnih postrojbi. U vojarni su počeli prijetiti da će napasti grad. Kao da nije bilo dovoljno što su se svako malo oglašavale zračne uzbune, jer su vojni zrakoplovi nadlijetali Bjelovar, obično u niskom, zaglušujućem letu kako bi što više zastrašili žitelje dok su odlazili raketirati uglavnom civilne ciljeve. Svoj danak platili su tada Grubišno Polje, Daruvar i Mali Zdenci u kojima je,umjesto mljekare, pilot jugozrakoplova pogreškom pogodio privatnu garažu u susjedstvu.
Budući da je u garnizonima bivše JNA bilo dosta mladića iz Hrvatske, Slovenije, s Kosova i iz drugih krajeva tadašnje Jugoslavije koji nisu imali namjeru sudjelovati u okupaciji Hrvatske u režiji Slobodana Miloševića, Pokret majki za mir »Bedem ljubavi« gotovo je svakodnevno prosvjedovao u gradu i tražio da se hrvatski i mladići drugih nacionalnosti puste kući kako ne bi došli u situaciju da moraju pucati na svoje sunarodnjake. Zapovjednik vojarne Rajko Kovačević je pred goloruke žene poslao pun kamion strojnicama naoružanih vojnika, a to da već tada nije došlo do pucnjave i incidenata može se zahvaliti samo sreći i stalnim pregovorima Stanislava Pavlića sa zapovjednikom vojarne. Vojnici albanske nacionalnosti, kojih je u bjelovarskom garnizonu bilo najviše na odsluženju vojnog roka, ali i Srbi, gotovo su svakodnevno preskakali ogradu i bježali u hrvatske kuće, gdje su ih prihvaćali i otpremali njihovim obiteljima. Dnevno ih je uspjelo pobjeći i desetak vojnika. Ratna psihoza u kojoj se tih mjeseci živjelo u Bjelovaru i okolici kulminirala je 29. rujna 1991. godine kada su osmišljenom akcijom s nekoliko strana, u odlučnom udaru, hrvatski vojnici počeli osvajati vojarnu. Znajući da veći dio ročnih vojnika, koji su se nalazili u njoj, neće izvršiti zapovjed i pucati na grad, što se i obistinilo, akcija je počela ujutro, a već u podne je sve bilo gotovo. U pucnjavi koju su vodili uglavnom oficiri jugoarmije potpomognuti s nekoliko srpskih rezervista i nekoliko civila srpske nacionalnosti,koji su im se pridružili u vojarni nekoliko dana prije, poginulo je pedesetak hrvatskih vojnika iz raznih krajeva Hrvatske, više od sto ih je iz vojarne poginulo, a ostali su zarobljeni.
Metak u potiljak
Zbog pucnjave iz vojarne, iz tenkova i minobacača, u Bjelovaru su oštećene ili porušene čitave ulice, a poginule su i tri žene u dvorištu katoličke crkve. Ročni vojnici iz vojarne otpremljeni su kući, a neki od njih su pričali da je jedan od oficira jugovojske ubijao metkom u potiljak ročnike s Kosova, koji nisu htjeli pucati na grad. Dok su se vodile borbe oko dviju vojarni u gradu, spremao se i napad hrvatskih vojnika na skladište eksploziva i streljiva »Barutana« u naselju Hrgovljanima. Već se nagađalo da je oficir koji je zapovijedao tim objektom minirao sva tri skladišta. Hrvatski vojnici stezali su obruč, pa je u nemoćnom bijesu, nešto prije 12 sati, izluđeni oficir aktivirao eksploziv koji je na sreću raznio samo jedno od triju skladišta streljiva. Eksplozija je bila toliko snažna da se može samo nagađati što bi bilo da su istodobno eksplodirala sva tri skladišta. Iznad kratera dubokog 10 metara podigla se dimna gljiva slična onoj koja se pojavljuje za atomske eksplozije,a bila je vidljiva s udaljenosti od nekoliko kilometara. U eksploziji je gotovo zbrisana šuma u krugu oko 200 metara, a detonacija se čula i na udaljenosti od 20 kilometara. Udarni val je odnio krovove kuća u naselju Hrgovljanima i u nekoliko okolnih sela,a u Bjelovaru su popucala mnoga stakla na prozorima i izlozima prodavaonica. U toj akciji je poginulo 11 hrvatskih vojnika i oko 20 srpskih rezervista, zajedno s oficirom koji je minirao skladišta. Zarobljeno je više od 200 oficira bivše JNA i civila koji su im pružali podršku u vojarni. Svi su oni ubrzo zamijenjeni za hrvatske zarobljenke u logoru Manjači u BiH. Može se reći da je nakon toga Bjelovar konačno odahnuo. Za razliku od mnogih drugih jugovojarni u Hrvatskoj,iz kojih je sav ratni materijal odvezen u BiH, gdje je poslužio u agresiji na tu tadašnju republiku SFRJ, pad bjelovarske vojarne pridonio je opskrbi hrvatskih postrojbi u Domovinskom ratu. U bjelovarskoj vojarni je zarobljeno više od 100 tenkova, koji su potom uključeni u obranu hrvatske države, kao i velika količina streljiva i eksploziva iz dvaju osvojenih arsenala.
