Suzana, to je jedna od mojih omiljenih priča. Svako ko mašta da bi mogao da reši sve probleme ako uhvati "zlatnu ribicu" trebalo bi, kao terapiju, da je pročita.
Od svih crta ličnosti, IQ je jedina koja se može precizno meriti, ali ne kao apsolutna veličina, već samo u odnosu na prosek. Činjenica je da je inteligencija u svim populacijama raspoređena po, narodski rečeno, "zvono" krivoj. Koliko ima mentalno zaostalih, toliko ima genijalnih, oko 2%.
Nisu svi ljudi isti. Ne mogu se meriti ispod prosečni sa genijalnima, niti mogu shvatiti, ali zaista shvatiti ono što ovi drugi mogu. To jeste diskriminacija, ali ne od nas ljudi, već od prirode i gena.
Na svetu, ako se dobro sećam, oko 3000 osoba se ozbiljno bavi TR-om, ali samo delić tog broja u toj meri je razume da može da je unapredi.
I u svakodnevnom životu prosečno inteligentne osobe su, po prirodi stvari, diskriminisane. Već godinama u SAD, kada neko stariji sa srednjom školom izgubi posao, neće ga više naći, fakultetski obrazovani moraju dobro da se pomuče za novi posao, a najbolji stručnjaci mogu da biraju gde će raditi. Današnja tehnologija postavlja sve veće zahteve za visinu IQ-a (onog "sirovog, koji se dobija rođenjem) koje prosečni jednostavno ne mogu da ispune.
Da kažem to i grubo: osobe prosečnog IQ-a preglupe su za rad u visokoj tehnologiji a o vrhunskoj nauci da i ne govorim. Zato će i biti problem u budućnosti, kada proizvodnju preuzmu mašine, šta ćemo mi obični, koji nemamo intelektualne kapacitete za vrhunsku nauku, da radimo i od čega ćemo živeti.
I ja imam primer iz života, samo suprotan. Bio sam doneo test inteligencije na posao i kolega ga je rešio postigavši ispod 90 IQ, ispod proseka dakle. Kasnije sam uvideo šta to znači, nije bio u stanju da shvati ni kako da mobilni podesi, a kada sam mu ubacio naše brojeve u imenik, posle par dana tražio je da ih izbacim, zbunjivali su ga. E, takvi smo i mi prosečni, pa čak i umereno natprosečni u odnosu na genijalne.