Slušam na tik toku emisiju tj. isečak gde je tema: smejanje na sahrani. Da li vam se to desilo, da li je to uvredljivo za ožalošćene. Na to odgovaraju dve gošće, od kojih je jedna psihoterapeutkinja, a druga fotografiše sahrane (ta druga nije rekla nešto značajno za temu)
Poenta njihove priče (voditeljkine i psihoterapeutkinjine) je da se to nekako opravdava kao netipična reakcija na gubitak, ohrabrivanje da život ide dalje i sl.
Uglavnom, to smejanje na sahranama i nije glavna tema, već primetan princip modernih psihoterapeuta da pravdaju svakakve postupke i time podilaze ljudima tj. svojim klijentima ili potencijalnim klijentima.
Za ovaj konkretan slučaj- umesto da im decidno kažu da prestanu da budu nevaspitani, bezosećajni i sebični stvorovi, i ako već nisu sposobni da se kontrolišu i ponašaju kao normalna ljudska bića - jednostavno ne treba ni da dođu na takav događaj. Ja bih tako rekla.
Poenta njihove priče (voditeljkine i psihoterapeutkinjine) je da se to nekako opravdava kao netipična reakcija na gubitak, ohrabrivanje da život ide dalje i sl.
Uglavnom, to smejanje na sahranama i nije glavna tema, već primetan princip modernih psihoterapeuta da pravdaju svakakve postupke i time podilaze ljudima tj. svojim klijentima ili potencijalnim klijentima.
Za ovaj konkretan slučaj- umesto da im decidno kažu da prestanu da budu nevaspitani, bezosećajni i sebični stvorovi, i ako već nisu sposobni da se kontrolišu i ponašaju kao normalna ljudska bića - jednostavno ne treba ni da dođu na takav događaj. Ja bih tako rekla.