PSIHIJATRIJA: psihoterapija, panika, fobije, depresije, psihološke igre, itd.

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
Pcelice - da mislim d ati treba nova terapija. Zapravo ne nova niti ponovna, vec prva. Jer prethodno i nije bilo terapija. Nije bilo prakticno nista. Ti i s aprijateljem mozes da pricas i da ti byude dobro dok te neko susa, podrzava, ponasa se zastitnicki i pazljivo. terapija je nesto sasvim drugo od onog sto si ti imala, sumnjam da je taj tip uopste i T od terapeut, sta vise nadam se da nije jer ako jeste - tesko esnafu koji je odgajio takvog 'terapeuta'. Upusti se ti blago meni u pravu i ozbiljnui terapiju i resi svoje probleme definitivno. Ovo nije prolazna kriza. A tog tipa batali, on je samo deo problema a ne i deo resenja. Pozdrav i srecno.

LoE: Kauc koriste samo psihoanaliticari, on se koristi u analizi kloijenta i ne sluzi d as eklijent oseca opustenije jer ne gleda u lice terapeutu vec da se postigne bolja regresija klijenta. Terapeut sedi klijentu iznad glave ili iza glave kako hoces, dakle klijent i terapeut se obicno ne gledaju tokom analize, klijent slobodno asocira (prica sta mu dolazi napamet bez cenzure sadrzaja klko je to moguce), itd da ne ulazimo sad u tehniku psihoanalize. To nije stvar slobodnog izbora, kauc koriste izuzetno psihoanaliticari koji se bave kauc analizom. Psihoanaliticka psihoterapija (psihodinamska psihoterapija) podrazumeva sedenje klijenta i terapeuta u stolici (fotelji) licem u lice, vece ucesce terapeuta, manju regresiju klijenta itd itd itd. Nisu svi klijenti pogodni za analizu, klijente za analizu procenjuje analiticar na osnovu nekoliko uvodnih intervjua. Pozz.
 
@devojcurak

imala sam slican problem kao ti - mislim da sam toliko puta imala promene u raspolozenjima (strah, nervoza, nelagodnost, zatvaranje u sobu - prijatno, srecno, izlazim, radim, .....) da ni sama ne znam da ih nabrojim. evo bas sam danas nasla nekakvu svescicu u kojoj sam sve to zapisivala kada mi je bilo najgore.
citala sam sve o anksioznom poremecaju, depresiji, panici - do sada sam mogla da doktoriram na tu temu :) , mislila sam da lekovi vise nisu od koristi, da cu ih piti do kraja zivota, da mi nikada nece biti bolje - a svaki put kada mi je bilo bolje samo sam cekala da se vrati sav taj strah ... pa onda sati kod doktorke, pa sati ocajavanja .... da ne duzim, znash vec kako to ide!

a onda - samo mi se desilo to da sam shvatila da gubim dragoceno vreme razbijajuci glavu oko takvih problema .. kao da sam se probudila iz kosmara! i sada mi je ponekad lose, cesto mi se recimo znoje dlanovi, ili mislim da cu da padnem i onesvestim se na sred ulice (hvala bogu vise ne mislim da cu poludeti!!!!) ili da cu napraviti budalu od sebe pa onda preispitujem sve sto sam rekla i uradila ..... nekad mi pretrnu ruke ili vilica - podsete me na moj anksiozni problem .... ali ..... ne mogu da kazem da sam se navikla - jednostavno, naucila sam da to kontrolisem (i to vrlo dobro - kako mi kaze moja doktorka) i zivot mi je nekako bolji, ispunjeniji vise razmisljam o sebi, svojim zeljama .... manje o svom poremecaju , kao da sam rekla sebi - e dosta je vise ovog razvlacenja, meni nikad nije dobro e ima da mi bude dobro! samo hrabro napred! sam od sebe ne mozes pobeci - pa kad si vec tu onda napravi da ti bude o.k.

dugo vec nisam imala nikakvih ozbiljnijih problema a mislim da cu moci da se izborim sa njima kada naidju, ako naidju! jos uvek se povremeno vidim sa svojom doktorkom porazgovaramo - to mnogo pomogne, cak i posle terapije medikamentima, a svaki put kad pocnem da kriziram - ne znam, ne znam pravo resenje - ali, dignem glavu i ignorisem problem - i ! on nestane! samo hrabro, sve to moze da se izdrzi i pobedi!

:rolleyes: nadam se da sam bar nekako pomogla ovim ..... :heart:


Hvala, mmm.......naravno da si pomogla, i naravno glavu napred.......ja to radim ovih dana i okej je......radim, izlazim, setam se.........uzivam u vremenu i ako se "taj mali zlotvor" ponekad javi.......
 
Nisam citala sve prethodne postove. Odgovaram samo na temu postavljenu. Kad imas neki problem, ako dodje dotle da te problem savladava i da ne mozes da funkcionises. Obrati se osobama koje su obrazovane i kompetentne. Isto je otici kod lekara opste prakse i kod psihijatra. Ne vadi se krv, ne piju se antibiotici, nije strasno..bolje je ziveti slobodan, nego ucauren, bespomocan u problemima. Bog nam nikad nece dati vise nego sto mozemo da izdrzimo. Zivot je divan, ume da bude tezak...ne treba gubiti volju. Sve je izlecivo ako verujete u sebe i ako zelite da radite na sebi. Na zapadu je potpuno uobicajeno otici kod psihologa na razgovor, nekako u Srbiji kao da je to neka stigma. Pogresno je to. Toliko ima ljudi koji piju kod dragstora i to je ok, to vidjamo svaki dan. Lose je otici i imati zelju da se sebi pomogne? Na to ne pristajem. Ljubi vas Ivana
 
Ja imam vizije, odnosno noćne more, s vremena na vreme. Jednom sam sanjao da me je napala piramida iz Knez Mihajlove ulice. Vizija je izgledala ovako:

attachment.php


Šta mi predlažete da uradim?
 
Ma razlikujem ja vizije od snova. Vizije me muče u budnom stanju, gledam slike ispred sebe širom otvorenih očiju, čujem glasove i čak osećam miris nekih materija koje nisu ni blizu mene. A kad spavam imam košmare. A da igram kompjuterske igrice - igram. I svaki dan sa zadovoljstvom ubijam policajce i vojnike, i ubijem na hiljade nacrtanih ljudi dnevno, ali to nije uzrok mojih patnji.
 
Evo mene opet. Zarad istine i sebe moram nesto da dodam na sve sto je receno. Dakle, ja sam sigurna da sam u periodu dopisivanja sa tim terapeutom prosla kroz znacajne promene. Nikako ne mogu da se slozim da to nije bilo nista, jer da je bilo nista ja bih se sad raspala. Ojacala sam, stabilizovala se, sredila, pocela da osecam ljude, da se zdravo ljutim, napredovala sam u svakom smislu i sve je dobilo smisao. Ne kazem da mi ne treba terapija, ali prosto nije niti moze biti istina da je to bilo nista. Jedino ja znam kroz koje i kakve sam promene prosla i sta sam u tom periodu naucila. Sad mi je sasvm jasno da je terapija uzivo nesto sasvim drugo, jer sam se drugacije osetila vec pri pomisli da pozovem nekog terapeuta i popricam s njim telefonom.

Moje pitanje sada je da li je bolje potraziti nekoga ko ce prema meni biti pazljiv na nacin na koji to roditelji treba da budu ili je prosto bolje da pokusam da sama stanem na svoje noge i konacno odrastem?Trenutno se osecam kao da se oporavljam od malo prejake frustracije, ali isto tako mislim da cu posle toga moci da se osamostalim. Sad nemam finansijskih uslova da krenem na terapiju, ali jos jedno moje pitanje je koliko bih smela sebi da dozvolim da se oporavljam? Ovih dana vec se lagano pokrecem, opet osecam moc i snagu da nesto uradim za sebe i nastavim da radim na sebi. Ako treba i tako sto cu potraziti terapeuta. Ali, imam tu dilemu da li da prvo pokusam sama da ovo prebrodim i postanem jos jaca i nezavisna ili da oslonac potrazim u nekom "novom" roditelju?

Kako god, WW jako sam ti zahvalna na odgovorima, jer su me prodrmali i sve mi je puno jasnije. Nadam se da ces mi i ovog puta odgovoriti. Pozdrav!
 
Ne znam kako da pocnem.Mislila sam da se gusim i to mi se desilo u gradskom prevozu i nastavilo kada sam izasla iz njega.Doktorica koja me je tog dana primila mi je dan posle na kontroli rekla da se nisam gusila nego da sam se uplasila zbog toga sto mi je bilo lose i da sam taj osecaj gusenja proizvela od straha.I tako je meni ok dok ne izadjem i ne krenam sama negde ,a cim stignem do stanice za prevoz i shvatim gde sam ,ponovo pocinje taj osecaj a jos kada nemam vodu,tim gore.Nemam bas taj osecaj gusenja u orginalu , nego kao da mi neka knedla stoji u grlu,neka ukocenost.Eto to mi se bas desilo juce,a dan pre, a cak i to prepodne sam bila ok.Od juce ta knedla jos uvek stoji,a kao i neki osecaj uznemirenosi je prisutan.Ovo sa "gusenjem" mi se desilo u cetvrtak 13. marta i pitam se da li je ovo kao neki post sok ili problem u zacecu koji trazi hitno resenje ,s`obzirom da autosugestija ne polazi od ruke?Hvala unapred!
 
Pa bilo bi zgodno d aipak obrati paznju na 'to' da joj to ne bi trajalo 2 godine. Takodje nosenje vode i cokoladica i ostalih 'fetisa' te vodjenje sa sobom pratnje je besmisleno i ne pomaze realno pacijentu da se oslobodi simptoma vec samo pravi zamku samozavaravanja a problem dublje eskalira.
Problem postoji i nece nestati ako se nosi flasa sa vodom ili vodi pratnja sa sobom, problem ove devojke je u samom zacetku, moze se lako razresiti, neophodno je da se obrati nekome za strucnu pomoc.
 
kolko znam u ovom trenutku nas zakon, samo lekari i psiholozi mogu biti psihoterapijski edukovani (bar iz psihoanaliticke psihoterapije) - ako se nismo osavremenili i priblizili svetu? Da li nesto propustam?

reci mi molim te mogu li lekari opste prakse postati psihoanaliticki psihoterapeuti,
posto sam na putu...?[/QUOTE]

Nisam sigurna da li se nesto i koliko menjalo, kod nas je vazilo pravilo da se svi visokoskolci humanistickih nauka mogu usmeriti ka psihoterapijskim edukacijama raznih pravaca, ne znam jedino d ali to vazi i za psihoanalizu, ili je tu jos aktuelno da samo psihijatri, specijalizanti psihijatrije i psiholozi mogu da udju u program......Raspitaj se, a imas i sajt srpskog psihoanalitickog drustva ili beogradskog psihoanalitickog drustva.
 
Zar to ne bi onda znacilo da bilo koji covek, bilo kog zanimanja moze da postane psihoterapeut? Kakve veze to ima sa priblizavanjem svetu? Ja mislim da lekar opste prakse nema puno znanja o psihi(mislim ne uci to na medicini) pa samim tim verovatno ne moze da postane psihoterapeut. ALi to je samo moje laicko misljenje.

U svetu bilo koji covek bilo kog zanimanja moze da prodje adekvatnu edukaciju i postane psihoterapeut. Uslov je da ima visu ili visoku strucnu spremu, to je sve. Dakle, medicinske sestre, socijalmni radnici, ekonomisti, menadzeri, psiholozi, psihijatri, novinari itd.
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top