WW, unapred se izvinjavam ako budem preopsirna. Rec je o mom tati koji uprkos tome sto je imao 2 operacije (cetvorostruki bajpas i operaciju stomacne aorte) ne moze da se pomiri sa cinjenicom da vise ne moze da se ponasao kao ranije tj. da vuce petnest kesa sa pijaca, kreci, busi betonski zid burgijom, nosi namestaj, gura kola i sl. (umesto da pusti majstora ili mog muza, svog suraka u krajnjoj liniji mene ili mamu) pa mu se usled toga sto se gura da pomaze oko gore navedenih radnji napravila kila (stomacni zid je oslabljen) koju ce je li morati da operise. Kad god mama pokusa da razgovara s njim on se otima i vice: ja nisam bogalj! Ni mama ni ja niti iko u nasoj okolini se ne odnosi prema njemu kao prema bogalju ali ako kaze da ce da nesto nosi gura vuce tu smo da pomognemo kao i ranije (mene od malena ubise od zezanja da sam Katica jer zajedno popravljamo kola i struju, srafimo ...) Niko ne kaze: ti to ne mozes! ali on ima potrebu da se dokaze. 
Ja razumem da je tesko kad te u 55 godina posalju u invalidsku penziju ali mora da bude odgovoran prema sebi- u krajnjoj liniji niko nikad nije ocekivao od njega (sem njegovih roditelja koji su ga driblali za sve i svasta i ako kaze da ne moze oni odgovore sa: kako pa mlad si, jak si) da bude Superman. 
Da se nebismo svadjali (ugradjuju ormane u stan) mama ga povremeno pusta a povremeno mu "neda" tj. usporava ga a pri tom se kao i ja brine da ce se upropastiti. 
Molim vas kazite mi kako da mu objasnim da ne mora sve to da radi jer nasa ljubav i postovanje prema njemu ne zavise od broj dzakova koje moe da ponese uz stepenice.