Nekako sam jako dugo izbegavala svaki oblik foruma, ali guglovanjem u potrazio za pojasnjenjem svog stanja bila sam upucena na ovaj forum i moram da priznam da mi je svanulo. Samo saznanje da nisi sam sa problemom je, bar za mene, bilo veliko olaksanje. Naime vec bezmalo 6 meseci se lecim od anksiozne depresije i panicnih napada. Pijem S.... i R... i idem jednom nedeljno na psihoterapiju. 
Moram das priznam da polako se izvlacim iz rupe u kojo sam bila, ali ono sto na predhodnim stranicama nisam procitala jeste ono sto je meni uzasno puno pomoglo, a to je podrska. Podrska muza, mojih roditelja, brata, najblize okoline (dete je suvise malo da bi shvatio sta nije u redu sa mamaom). Svi oni zajedno su mi pomogli da se setim ko sam bila pre ovog pakla u kom sam se zatekla svojom krivicom, njihovom, zivotnom, nije vise ni bitno. 
Ucim ponovo da se smejem punim stomakom, ofarbala sam se u drugu boju, promenila frizuru, nasminkam se i kada ide u prodavnicu, radujem se svakom danu, svuda se trudim da vidim lepotu, zahvaljujem i postujem sve i prodavace i kasirke i vozace u busu i prosto je neverovatno kako to lepo deluje na mene ali i na njih odmah im izmamis iskren osmeh i to je dovoljno da se osetis nekako opusteno. 
Ipak imam i dalje padove ali se ne dam ucim da plivam u svetu odraslih. A ponekad kad zaista kriziram uhvatim sincica pa u setnju, u Mekic, u kafic na sok, cavrljam sa njim, smejem  se njegovoj jednostavnosi poimanja sveta i ozbiljnosti pristupanja igranju (nesto kao Heraklit koji je voleo da baca kockice sa decom). 
Eto to je moje iskustvo, borim se, ponekad uspevam, ponekad padam ali se bar trudim.
I jos nesto WW puno hvala na svim pojasnjenjima koja su mi pomogla da shvatim neke stvari.
Veliki pozdrav svima.