Od 7. do 19. studenog 1918. godine, srpske postrojbe, uz blagoslov Antante, okupirale su podrucje juzne Madjarske. Novosadska skupstina (25. XI. 1918.) proglasila je prikljucenje tzv. Vojvodine drzavi SHS ne uzimajuci u obzir zelje madjarskog i njemackog stanovnistva, koje je tada cinilo 54,41% ukupnog stanovnistva Vojvodine (Backa, Banat). De facto, 29,33 % stanovnistva Backe i Banata, koje su 1910. godine cinili Srbi, donijelo je odluku o ukljucivanju tih krajeva u okvire SHS. Sankcionirano je to Trianonskim mirovnim ugovorom 4. VI 1920. godine, cime je 8.588 km2 teritorija Backe i 9.234 km2 teritorija Banata ukljucen u SHS.
Vlast je predana u ruke srpske manjine, koja je odmah zapocela likvidiranje dotadasnje drzavne organizacije kao i gospodarsko i politicko unistavanje Madjara.
Velika vecina drzavnih sluzbenika madjarske nacionalnosti otpusteno je ili prisiljeno dati ostavku. Krajem 1918. u Vojvodini je radilo 645 madjarskih osnovnih skola s 1832 ucitelja i 277 vrtica (Deák L. u Viszatcrt dclvidck, 1941.), koje su 20. VII. 1920. godine bile nacionalizirane. U procesu tzv. denacionalizacije Vojvodine (Jojkic V., 1931.) bila je provedena tzv. “agrarna reforma”. Zapoceta je 25. II. 1919. eksproprijacijom vecine veleposjeda iznad 500 katastarskih jutara, a nesto kasnije i iznad 100 katastarskih jutara, pretezito u madjarskom i njemackom posjedu.10 Direktna posljedica takvih mjera bilo je unistavanje klase madjarskih veleposjednika, a indirektno i madjarskog seljastva i radnistva. U prilog tome govori i cinjenica da je od 57.631 bezemljasa 1919. godine 41,4% bilo madjarske nacionalnosti, a 18,22% njemacke. Kako je madjarsko i njemacko stanovnistvo, de facto, bilo tretirano kao neprijateljsko, ne zacudjuje cinjenica da nisu gotovo uopce participirali u podjeli zemljista oduzetog od veleposjednika.. Tome treba, osim toga, dodati podatak da je prema kalkulacijama K. Kocsisa (1995.) 14.345 Madjara i 1.239 Nijemaca (radnici i sluge) bilo otpusteno s veleposjeda da bi njihovo mjesto zauzeli srpski kolonisti i tzv. dobrovoljci.
Kao posljedica svega navedenog veoma je izrazit demografski regres Madjara. U Backoj i Banatu, prema popisu 1921. godine u odnosu na popis iz 1910., zabiljezen je apsolutni pad broja Madjara za cca. 50.000 stanovnika (relativno za oko 12%). Racuna li se, medjutim cjelokupni teritorij danasnje Vojvodine, taj pad je nesto veci: cca 55.000 stanovnika, odnosno 13%. Prema aproksimitivnim proracunima K. Kcsisa (1995.)., oko 52.000 stanovnika koji su se 1910. godine izjasnili kao Madjari, u novim, politicki i gospodarstveno izrazito nepovoljnim okolnostima jugoslavenskog popisa stanovnistva 1921. godine, dio madjarskog stanovnistva, prema analizi prezimena Svetozara Pribicevica11 deklarirano je ili registrirano kao Nijemci (12.300), srpsko-hrvatski katolici (32.620) i ostali (6.850). Pokraj navedene “disimilacije”, 39.272 madjarskih sluzbenika, intelektualaca i posjednika protjerano je, izbjeglo ili repatrirano od kraja 1918. do pocetka 1921. godine (Nyigri I., 1941.). Sve to utjecalo je na znatni pad udjela Madjara u pogranicnim krajevima, posebno u gradovima Subotici i Somboru. U Subotici Madjari su izgubili vecinu, kao rezultat primjene tzv. metode analize prezimena Svetozara Pribicevica tijekom valoriziranja podataka popisa od 1921. godine.
Sukladno velikosrpskoj politici, odvijao se i daljnji razvoj tzv. “agrarne reforme” u razdoblju nakon 1921. godine. Ona je bila u funkciji povecanja broja Srba i destrukcije etnickog bloka Madjara u sjevernoj Backoj, osobito u Potisju. Na 468.969 katastarskih jutara poljodjelskih povrsina dobivenih agrarnom reformom, naseljeno je do 31. I. 1939. godine oko 20.000 obitelji (45.000 Srba i 300 Hrvata-Bunjevaca), pretezito u pogranicnom podrucju (Kocsis K., 1995., koristeci podatke Jojkic V., 1931., Nyigri I., 1941., Gacesa N.L., 1968, 1972., 1975., Mesaros S. 1981.). Osobito perfidan postupak koji je bio u funkciji osiromasenja madjarskog, njemackog i hrvatskog stanovnistva, vezan je za sferu porezne politike. Porezni nameti Madjara u Vojvodini, racunajuci po glavi stanovnika, bili su 3 do 4 puta veci od onih u uzoj Srbiji (Nyigri I., 1941.). Naselja s madjarskom vecinom stanovnistva, opterecivana su, osim toga, posebnim seoskim porezima. Treba dodati i podatak da su madjarski obrtnici, industrijalci i trgovci opterecivani cetverostrukim porezom (Nyigri I., 1941.). Rezultiralo je to i intenzivnom ekonomskom emigracijom madjarskog stanovnistva u vremenskom intervalu od 1921. do 1929. godine kada se iz tadasnje Jugoslavije iselilo u Ameriku i Australiju 14.442 Madjara (iz Vojvodine cca 10.000 - prema Nyigri I., 1941.). Posljedica svega toga najbolje su izrazene podacima jugoslavenskog popisa stanovnistva od 1931.godine. Unatoc relativno povoljnom prirodnom prirastaju, od 1921.-1931. godine (7,5% sto iznosi cca 25-30.000 stanovnika), kao posljedica prekomorske emigracije i daljeg iseljavanja u Madjarsku, broj madjarskog stanovnistva do 1931. godine u apsolutnom smislu neznatno je porastao (oko 5.000 u Banatu i Backoj i oko 3.000 na cjelokupnom teritoriju danasnje Vojvodine), a u relativnom se smanjio (na 26,62% u Backoj i Bantu, a 22,97% u Vojvodini). Istodobno, udio Srba, zahvaljujuci useljavanju cca 64.000 Srba (Kocsis K., 1995.), porastao je cak na 37,43% i u mnogim dotada pretezito madjarskim i njemackim naseljima izmijenio etnicku strukturu: 53 naselja dotada s madjarskom i njemackom vecinom dobivaju pretezito srpsko obiljezje (vidi odgovarajuce popise stanovnistva).