Prihvati! Otpusti!

Treba da objasnim šta je udica za kopčanje na leđa-
to bi nam bila ona frustracija kad puno dajemo i smatramo da to treba da se vrati. Naravno da se retko vrati a još ređe u obliku kako smo mi isprojektovali i još ako se potrefi da smo mi osetljivi na odbacivanje i da je to sve od nama značajne osobe "kojoj smo jelte sve dali a ona tako..." - i eto nas u Lazi čarter letom.
 
Treba da objasnim šta je udica za kopčanje na leđa-
to bi nam bila ona frustracija kad puno dajemo i smatramo da to treba da se vrati. Naravno da se retko vrati a još ređe u obliku kako smo mi isprojektovali i još ako se potrefi da smo mi osetljivi na odbacivanje i da je to sve od nama značajne osobe "kojoj smo jelte sve dali a ona tako..." - i eto nas u Lazi čarter letom.
Auh.
To baš zna da boli...imam iskustva s tim.
Nažalost? Rekao bih pre, na sreću.
Jer, sada se uspešno nosim s tim, ako se ponekad pojavi.
U svakom zlu ima i neko dobro.
 
U vezi ovog što je rekla @Duki Lu
(filozofija života)
ja kao psiholog što je malo kontradiktorno, jel, smatram da su sve ove doktrine današnje bile poznate vekovima unazad,samo su se drugačije zvale,
te da ih je svaka baba na selu znala..
Gledajte samo šta su ljudi davno govorili :
Džaba je plakati nad prosutim mlekom.
Najgore ko ne zna a učiti se ne da.
KO ne zna sebi ne zna ni drugom. Stavlja sebi balvane pod noge.
Džaba mu škola kad pameti nema.

itd, itd
(A ovi lajfkoučevi kao izmislili toplu vodu)
 
Treba da objasnim šta je udica za kopčanje na leđa-
to bi nam bila ona frustracija kad puno dajemo i smatramo da to treba da se vrati. Naravno da se retko vrati a još ređe u obliku kako smo mi isprojektovali i još ako se potrefi da smo mi osetljivi na odbacivanje i da je to sve od nama značajne osobe "kojoj smo jelte sve dali a ona tako..." - i eto nas u Lazi čarter letom.
Davati nekome sve a očekivati uzvratnu dobit, nazivam proračunatost.
Ne volim proračunate osobe, takvo davanje nije davanje od srca s ljubavlju već je interes.
Investiranje u decu je normalno i bezuslovno, ne bih volela da se setim nekih jevrejskih poslovica po pitanju roditelji - deca.Od njih očekivati samo da postanu dobri, kvalitetni, vredni ljudi.
Sva druga davanja pažnje, ljubavi, materijalnih dobara ili su od srca ili iz proračunatosti.To se lako prepozna i izbegne se ' kopčanje na leđa'

Rekoh ranije, treba životno iskustvo, neprospavane noći i reka suza, onda se okreneš sebi ( i nerviraš druge jer misle da si lagodan, bez problema, opušteno uživaš :lol:, što zapravo i jeste tako).
 
U vezi ovog što je rekla @Duki Lu
(filozofija života)
ja kao psiholog što je malo kontradiktorno, jel, smatram da su sve ove doktrine današnje bile poznate vekovima unazad,samo su se drugačije zvale,
te da ih je svaka baba na selu znala..
Gledajte samo šta su ljudi davno govorili :
Džaba je plakati nad prosutim mlekom.
Najgore ko ne zna a učiti se ne da.
KO ne zna sebi ne zna ni drugom. Stavlja sebi balvane pod noge.
Džaba mu škola kad pameti nema.

itd, itd
(A ovi lajfkoučevi kao izmislili toplu vodu)
Ja pamtim ovo od bake što sam čuo:
Nećeš se ti, dijete, svijetu kolača napeči.
Ne može se pećina zatrpati kamenjem.
Bez očiju ostaje ko zbog cijelog svijeta plače.

A od dede ovo:
Budala i krivih drva nikad neće nestati.
plus ono njegovo čuveno kad "mitingujem" o nekoj nepravdi..
Svog ti posla, dijete, gledaj !!!
 
Npr neko te nekada uvredio,dugo si bio ogorčen, sve dok nisi odlučio da to jednostavno "otpustiš"!

..iz glave, misli, duše...
A to sve ne Nekog, nego Tebe radi.
To je otpuštanje.
Ma uvreda je glupost. To se lako otpusti. Ali kad te neko izneveri, ne možeš tek tako na dugme da otpustiš. Prođe vremenom jer se baviš dalje životom, ako to smatraš otpuštanjem. Mislim, moraš, šta drugo, jedino da odlepiš. Ali svakako ne opravdavam i ne praštam. Ne više. U tom smislu ne otpuštam.

A to kako ne treba očekivati mnogo je jedna korektna floskula da se opravda tuđa neiskrenost i sebičnost jer je očekivanje prirodno ako taj preko puta tebe ima obraza.
 
Jedna me Lela inače đavo božji nagovorila da se naginjemo u neki bunar seoski koji se ne koristi,( ajde kaže tamo garant mnogo interesantno dok nam ne daju da tu idemo) i dok smo se naginjale malo da vidimo prođe neko auto i zatrubi, lela ništa a ja, ja se presekla zamalo se ne strmoglavih..
I pita baba kad sam došla što si bleda
reko ništa.
- Kako ništa, gde si bila?
Bila s Lelom na crnom bunaru.
-I ?
Prepala se da ću upasti 😐
-Pa baba tebi džaba pričala da
ko pameti nema njemu je život težak...
😁😁😁

 
Jedna me Lela inače đavo božji nagovorila da se naginjemo u neki bunar seoski koji se ne koristi,( ajde kaže tamo garant mnogo interesantno dok nam ne daju da tu idemo) i dok smo se naginjale malo da vidimo prođe neko auto i zatrubi, lela ništa a ja, ja se presekla zamalo se ne strmoglavih..
I pita baba kad sam došla što si bleda
reko ništa.
- Kako ništa, gde si bila?
Bila s Lelom na crnom bunaru.
-I ?
Prepala se da ću upasti 😐
-Pa baba tebi džaba pričala da
ko pameti nema njemu je život težak...
😁😁😁

Nešto se ne bih složila sa babom, ko pameti nema, njemu ceo život u veselju prođe :D
 
Ma uvreda je glupost. To se lako otpusti. Ali kad te neko izneveri, ne možeš tek tako na dugme da otpustiš. Prođe vremenom jer se baviš dalje životom, ako to smatraš otpuštanjem. Mislim, moraš, šta drugo, jedino da odlepiš. Ali svakako ne opravdavam i ne praštam.
Nije svejedno kada te neko izneveri.
Najbolnije osećanje!
Desilo mi se pre par godina da me iz čista mira izneverila osoba koju sam volela, a i ona mene, ceo svoj život. Više od majke. Nisam je samo volela, verovala sam joj, udovoljavala joj na svaki način.Poštovala je.
Najbliža rođaka mi je. Nije joj bila potrebna materijalna podrška jer je izuzetno situirana ali joj je bila potrebna pažnja i emotivna podrška, koju je od mene maksimalno dobijala. Bila mi je drugarica, rođaka, sve, najsve....

Kada sam se posvetila sebi, i počela da se ponašam kao što sam opisala, pomalo putovala, ona je nekako postala zajedljiva, kao da je mislila da nema svu kontrolu nad mojim životom, a ništa se nije menjalo.
Njeni pozivi, razgovori, postali su hladniji, sumnjičavi.
Primetila sam ali zbog njenih godina, sve ljubavi koju smo uložile jedna u drugu, bila sam tolerantna do trenutka kada je ostala ' otvorena' tel. slušalica i kada sam čula reči izgovorene na moj račun.
Svet mi se srušio. Poželela sam da nestanem tog trenutka.
Kada me ona tako izneverila, šta očekivati od drugih?
Sutradan me je nazvala, nisam se javila, naravno, ali sam je izbrisala iz kontakata.
I ' otpustla sam'
Kada sam NJU otpustila, svi drugi će mi lako pasti jer odnela je deo mene, sve moje dečije, mladalačke, i zreloživotne emocije, nade, veru u dobrotu i iskrenost.

Čujemo se 3-4 puta godišnje, isključivo na fiksni.
Oslovljavam je, što nikada do sada nisam, rođačkom titulom, pitam za zdravlje i ništa mimo toga.
Ona igra na kartu patetike ali joj ne dajem prostor za takvo šta, pozdravim je kulturno i završim razgovor.
Otpustila sam iako me je bolelo, bolelo je baš. Moja savest je apsolutno mirna.
Može se i to!
 
Inače treba da znamo samo jedno, svi mi.
Ako mi je savest čista, onda me tuđe ponašanje ne zanima.
Duki je fenomenalnoi opisala jednu univerzalnu priču iz ličnog ugla.
Imam ja neka slična iskustva.
Razlika je što su ti ljudi samo, iz meni nepoznatih razloga, prekinuli kontakte.
Baš onda kad sam počeo sebe da stavljam na prvo mesto.
Baš me briga. jer ja živim SVOJ život, a ne njihov.
 
😄

Ta tvoja se sve vreme folirala. Jel te nekad pitala zašto si zahladnela?
Nije se folirala.
Mislim da sam opisala uzajamnu ljubav koja je delima dokazivana.
Nije se folirala ali se promenila, i ona i ja.
Ja sam se posvetila sebi, ona je mislila da mi postaje manje važna, što nije tačno.

Nebitan je naš odnos, htela sam samo primerom da ti opišem kako se može 'otpustiti' i neko ko te izneveri.
I dalje imam najlepša sećanja na detinjstvo, odrastanje, život i njenu ulogu u svemu tome, na sve lepo što smo pružile jedna drugoj.
Taj 'ispad' nas je udaljio svetlosnu godinu ali ne nosim gorčinu, ne umanjuje sve lepo.
'Hirurški rez' odnosa je, izgleda, bio neminovan ali nije kontaminirao ništa od lepog što je bilo.Ona je i dalje moje najmoje ali bez izliva nežnosti i iskazivanja emocija.
To je 'otpušteno' pre par godina...
 
Ok, sad si bolje objasnila.
Ja bih joj rekla da sam je čula i da me je povredila.
Pa ako se pokaje oprostila bih joj jer se istripovala i bila ljuta.
Ako je kao što kažeš bila iskrena svih tih godina i bila ti stvarno prijatelj, hebeš to što je rekla.
Svi ogovaramo i sumnjičimo ponekad, bar u sebi, samo se ne odamo.

U svakom slučaju, tvoj primer je tvoj i ti si ti, a ja sam ja sa svojim primerima. :)
 
Dragi forumaši, ovu sam temu zamislila kao diskusiju na psihološki konstrukt
Prihvatanja-

stvari, osoba, situacija, sopstvenih grešaka i nesavršenosti.. i
Otpuštanja -
svega onog što nam je negde neprijatno, kamen spoticanja, Ahilova peta.


Šta mislite o koncepciji prihvatanja bez otpora ili osude,
da li bi ga usvojili kao jedan od načina prevladavanja frustracija,
i koji za vas lično mehanizam najbolje radi?
Ne znam dal je odgovor na temu

Ali

Sve više sebi priznajem šta hoću, želim, volim, ne želim, kajem se, ne kajem se...

Don Džonson ima lepu pesmu
"Tell it like it is".

Reci kako je.
 
Interesantna tema, a mene zanimaju mnoge neke stvari koje ona tangira, i to u malo sirem luku...;)
Npr. ove narodne mudrosti... To skoro pa ima veze sa Jungovim arhetipima. :) Znaci, rec bi bila o kolektivnom nesvesnom kao istorijsko-mitskom temelju znanja i iskustva...Psihologija je relativno mlada nauka u sadasnjem obliku i zapravo je pocela od portreta covekove psihe paradoksalno: na fonu njegove izolovanosti ili potlacenosti naspram drustva ili njegovih normi, dajuci mu najpre sliku kroz neuroze, psihoze i oboljenja, da bi tek potom krenula da izucava smerove i pravce terapeutskog dejstva. To je nalik tome da se namestimo pored obale, stavimo stafelaj i pocnemo da slikamo sliku coveka koji se davi u reci, preko puta nas, da bi mu u poslednji cas, pre nego sto krene na dno reke, bacili plovak ili konopac i izvukli ga na obalu - sve ne bi li sto duze i vernije imali umetnicku naslikanu predstavu davljenika koju cemo potom prezentovati svetu kao znacajno umetnicko ili naucno otkrice... :cool: Posto je za sliku uvek potreban znacajan vremenski period, psihoterapeut (khm..khm) dolazi u napast da spasenog davljenika samoinicijativno baci natrag u reku kako bi nastavio da slika njegov portret... ;) Trazeci leka u pokusaju da dokuci sto detaljnije proces bolesti/davljenja, da bi ga predupredio u ime nauke i buducih pacijenata/davljenika... To je sve sam paradoks do paradoksa...barem zakljucno sa Frojdom. ;)

Dolazi, medjutim, potom Jung koji okrece ovu igricu u korist covekovog mesta unutar ekvilibrijuma sveljudskog (nesvesnog) zajednistva. Ono nije samo sinhrono, vec je i dijahrono. Drugacije receno, nije rec o tome s kim ste povezani sada, u savremenosti, vec sta ili ko, koji nanos ljudi, koliko generacija koje su vam prethodile vas je dovelo do mesta gde ste sada...uz glavno pitanje: da li ste osvesceni o tome. :) I u tome je kljuc i svedocanstvo tzv.narodne mudrosti.;)
Ona je platonski otisak kolektivne (samo)pomoci covecanstva. Ima tu pitanja i za vernike: da li je mitski izvor zivota iz kolektivnog nesvesnog ljudski produkt, tzv. "var" svekolike pozitivne slike prethodnog ljudskog iskustva, ili nije "var" vec zapravo DAR koji nam je kao svetlost i nazor pruzen kao potpora od neke Vise Sile. :) Konkretno, tvrdi se recimo da je porodica osnovna celija drustva, opste poznata floskula. :) Docim frojdovska skola covekovu psihu posmatra kroz tip izolovanosti, pseudo-individualizacije i pseudo-karakterizacije naspram porodice u kojoj je odrastao, jungovska skola coveka smesta ne samo u kontekst njegovog mesta u porodici, vec koristi iskonsku arhetipsku sliku Drveta Zivota, te ga tu posmatra kao jednu od grana toga drveta, pa i sire, ljudskog, svekolikog, uspostavljajuci neku vrstu otvorene svehumane ekvilibricnosti...za rast, pravac, smer, korekciju. :p Time se pre svega laz pseudo-karakterizacije svodi na minimum, te covek zaista nalazi potvrdu ne samo u ekvilibrijumu svoje licne porodice, vec i u praslici jednakosti svih porodica od postanja pa razgranalog, buduceg i obecavajuceg Danas... ;):) :cool:
 
Dragi forumaši, ovu sam temu zamislila kao diskusiju na psihološki konstrukt
Prihvatanja-

stvari, osoba, situacija, sopstvenih grešaka i nesavršenosti.. i
Otpuštanja -
svega onog što nam je negde neprijatno, kamen spoticanja, Ahilova peta.


Šta mislite o koncepciji prihvatanja bez otpora ili osude,
da li bi ga usvojili kao jedan od načina prevladavanja frustracija,
i koji za vas lično mehanizam najbolje radi?
Sto se prvog tice, radi se o snalazljivoti. Vise manje prihvatam ljude lako. Greske shvatis, a nesavrsenost se podrazumeva.
Neprijatno mi ne moze biti nigde jer nemam blama uopste. Naravno neke stvari ne bih radio. kamen spoticanja mi je to sto
sam invalid, od toga pobeci ne mogu, a sto se tice ranjivosti, sto se psihe tice, tu sam stabilan.
 
Ne znam dal je odgovor na temu

Ali

Sve više sebi priznajem šta hoću, želim, volim, ne želim, kajem se, ne kajem se...

Don Džonson ima lepu pesmu
"Tell it like it is".

Reci kako je.
Odlično. To je dobar početak.( Isto tako je važno drugima sebe definisati)

- ko smo, šta tolerišemo , i gde su naše lične granice
@Duki Lu

O tome nešto kasnije.


@Black_star :da psihologija je imala slabe karike u početku, nagađanja i promašaje, kasnije je postala više empirijska i time više korisna.
Sokratova "Spoznaj samog sebe" JE nešto što čime se ovde i sada između ostalog bavimo.
Frojda nećemo puno uzimati u analizu.

Zasad pratimo KBT i REBT - u njihovom pristupu usmerenom na "ovde i sada."
(Kako sada i tu gde jesmo možemo biti funkcionalniji, emocionalno otporniji, i živeti život u skladu sa NAŠIM željama, potrebama i ciljevima.)
 

Back
Top