Pravoslavlje opovrgnuto? Slučaj sv. Maksima Ispovjednika i filioque.

[Carolus_Rex]

Uvod

Sv. Maksim Ispovijednik poznati je svetac koji se oštro zalagao protiv jednovoljne/monotelističke hereze koja je bujala na grčkom Istoku, koju su bizantski carevi prihvatili i zbog koje je sv. Maksim morao pobjeći na latinskom Zapadu. Prvo je otišao u Kartagenu, a potom u Rim gdje je sudjelovao zajedno sa papom Martinom na Lateranskom sinodu.
Sinod u pitanju je osudio jednovoljstvo a kasnije je Rim "nametnuo" dvojevoljstvo čitavoj Crkvi. Tu vidimo papinsko prvenstvo na djelu kao i to da je Rim bio stup pravovaljane dogme što je u skladu zadatkom koje je apostol Petar i njegovi nasljednici dobili od Gospodina Isusa Krista (Evanđelje po Mateju 16:18).
Međutim, tema neće biti papinsko prvenstvo i nepogrešivost, već filioque.

Pismo sv. Maksima Marinusu
Kako je sv. Maksim provodio dosta vremena među Latinima, primjetio je da pri izgovaranju Nicejskog vjerovanja govore jedan dodatak - odnosno filioque. Sv. Maksim je u pismu gore navedenom Marinusu komentirao filioque te je smatrao da nije hereza.

Filioque je u skladu sa kršćanskom vjerom
Ja sam pokušavao naći prijevod tog pisma na našem jeziku, međutim neuspješno. Stoga, primoran sam zalijepiti engleski prijevod što se nadam čitatelji neće zamjeriti:​

With regard to the first matter, they [the Romans] have produced the unanimous documentary evidence of the Latin fathers, and also of Cyril of Alexandria, from the sacred commentary he composed on the gospel of St. John. On the basis of these texts, they have shown that they have not made the Son the cause (aitian) of the Spirit — they know in fact that the Father is the only cause (aitian) of the Son and the Spirit, the one by begetting and the other by procession (ekporeusin); but [they use this expression] in order to manifest the Spirit’s coming-forth (proienai) through him and, in this way, to make clear the unity and identity of the essence (ousias)​

Iz ovoga teksta se lijepo vidi da sv. Maksim brani filioque. Smatra kako su mu Rimljani pokazali da su filioque zaključili iz spisa Kirila Aleksandrijskog i crkvenih otaca koji su pisali latinskim (za pretpostaviti je da se tu prvenstveno misli na sv. Augustina). Nadalje filioque ne negira Nicejsko vjerovanje.
​

“One should keep in mind that they cannot express their meaning in a language and idiom that are foreign to them as precisely as they can in their own mother-tongue, any more than we can do.”​

Tu vidimo još jedan razlog zašto je došlo do filioquea prema sv. Maksimu. Grčki izvorni tekst Nicejskog vjerovanja nije se moglo bukvalno prevoditi, stoga su Latini kako bi se lakše izrazili morali dodati.

Implikacije
Pravoslavni apologeti protiv Katoličke Crkve tvrde filioque je inovacija Srednjeg vijeka i da je nastalo nakon Crkvenog raskola. Iz Maksimovog pisma vidljivo je da to nije točno, već se koristilo barem od 6. stoljeća u liturgijama.
Nadalje, uzima se kao dokaz nekakve hereze Katoličke Crkve. Ovo je čista propaganda carigradskog patrijarha Fotija koja u pravoslavnim krugovima živi danas. Sv. Maksim Ispovijednik opovrgava Fotija što je vidljivo iz njegovih pisama.
Isto tako je vidljivo da prije 9. stoljeća nitko u Crkvi nije imao ništa protiv filioque, baš naprotiv.
​

 

[DarkMoon]

Bezite bre sektasi, u Bibliji jasno pise da Sveti Duh ishodi samo od Oca.

 

[Gedeon]

Uvod

Sv. Maksim Ispovijednik poznati je svetac koji se oštro zalagao protiv jednovoljne/monotelističke hereze koja je bujala na grčkom Istoku, koju su bizantski carevi prihvatili i zbog koje je sv. Maksim morao pobjeći na latinskom Zapadu. Prvo je otišao u Kartagenu, a potom u Rim gdje je sudjelovao zajedno sa papom Martinom na Lateranskom sinodu.
Sinod u pitanju je osudio jednovoljstvo a kasnije je Rim "nametnuo" dvojevoljstvo čitavoj Crkvi. Tu vidimo papinsko prvenstvo na djelu kao i to da je Rim bio stup pravovaljane dogme što je u skladu zadatkom koje je apostol Petar i njegovi nasljednici dobili od Gospodina Isusa Krista (Evanđelje po Mateju 16:18).
Međutim, tema neće biti papinsko prvenstvo i nepogrešivost, već filioque.

Pismo sv. Maksima Marinusu
Kako je sv. Maksim provodio dosta vremena među Latinima, primjetio je da pri izgovaranju Nicejskog vjerovanja govore jedan dodatak - odnosno filioque. Sv. Maksim je u pismu gore navedenom Marinusu komentirao filioque te je smatrao da nije hereza.

Filioque je u skladu sa kršćanskom vjerom
Ja sam pokušavao naći prijevod tog pisma na našem jeziku, međutim neuspješno. Stoga, primoran sam zalijepiti engleski prijevod što se nadam čitatelji neće zamjeriti:

Iz ovoga teksta se lijepo vidi da sv. Maksim brani filioque. Smatra kako su mu Rimljani pokazali da su filioque zaključili iz spisa Kirila Aleksandrijskog i crkvenih otaca koji su pisali latinskim (za pretpostaviti je da se tu prvenstveno misli na sv. Augustina). Nadalje filioque ne negira Nicejsko vjerovanje.


Tu vidimo još jedan razlog zašto je došlo do filioquea prema sv. Maksimu. Grčki izvorni tekst Nicejskog vjerovanja nije se moglo bukvalno prevoditi, stoga su Latini kako bi se lakše izrazili morali dodati.

Implikacije
Pravoslavni apologeti protiv Katoličke Crkve tvrde filioque je inovacija Srednjeg vijeka i da je nastalo nakon Crkvenog raskola. Iz Maksimovog pisma vidljivo je da to nije točno, već se koristilo barem od 6. stoljeća u liturgijama.
Nadalje, uzima se kao dokaz nekakve hereze Katoličke Crkve. Ovo je čista propaganda carigradskog patrijarha Fotija koja u pravoslavnim krugovima živi danas. Sv. Maksim Ispovijednik opovrgava Fotija što je vidljivo iz njegovih pisama.
Isto tako je vidljivo da prije 9. stoljeća nitko u Crkvi nije imao ništa protiv filioque, baš naprotiv.
​

Filioque nije deo originalnog tekst. Saborski oci su bacili anatemu na svaku izmenu testa, tako da razmisli malo o tome.