Ništa od navedenog nisu pleonazmi. Uz adekvatnu interpunkciju mogu, čak, biti odlika lepog stila. Bez interpunkcije, priznajem, podsećaju na pleonazam, ali je, u tom slučaju, greh načinjen prema interpunkciji, pa se do stilistike (gde spada pleonazam) i ne stiže u kritikovanju.
Kiša ne podrazumeva padanje, može, na primer, da rominja. Kiša može da opustoši njive (ako je nema).
Vatra, isto tako može da tinja, da bukti, da se gasi, da uništava, da održava ...
Nisam sigurna da razumem oko čega polemišete, a hoću da pomognem.
Ipak je dopusni veznik. Najgrublje rečeno, označava da se u zavisnoj rečenici kojom počinje dešava radnja koja nije bila očekivana, sudeći prema radnji glavne rečenice.
Ali je disjunktivni veznik.
Ako se napišu jedno uz drugo, naglašava se neočekivanos radnje.
U slučaju pomenutog dečaka, očekivalo se da će zaboraviti maternji jezik. Ali (kao da piše
gle čuda!) - nije. I, to je toliko neobično, da imam potrebu da ga naglasim i dopusnim veznikom.
Stil kojim ja pišem i govorim nalaže mi drugačiju interpunkciju od ove iz primera, ali je i ova sasvim u redu (pročitajte obe naglas, praveći pauzu posle zareza u drugoj - tako bih i govorom izrazila čuđenje što to dete nije zaboravilo svoj jezik):
Отишао је у Француску када је имао десет година али ипак није заборавио матерњи језик. (naglašen je podatak da je otišao, tj, glavna rečenica).
Отишао је у Француску када је имао десет година, али, ипак није заборавио матерњи језик. (naglašena je zavisna rečenica).
Tako ja svatih ono o čemu pišete. Ispravite me ako grešim.
