Приупитао сам јер не знам који је смисао претходне реплике. У таквој баналној комуникацији поштујући и правилник овог српског форума
Šta je zabranjeno?
  • postavljanje besmislenih, nejasnih sadržaja i sadržaja koji su sami sebi svrha
  • banalna komunikacija (kratka, površna svakodnevna komunikacija nalik na razgovor uživo, tzv. chat)
  • slanje komentara reč po reč ili chat-ovanje
  • odgovaranje reda radi,
барем ја нећу учествовати.
Да су била 4 геноцида, албанаца не би било на Косову
Што мени одговараш, када сам у објави написао
Када неко попут овог Буђавог крене у старту са митоманијом о четири геноцида ....
да је у питању митоманија.
Уосталом, исти одговор је дао кроз приложену емисију Чедомир Антић.
 
да је у питању митоманија.
Уосталом, исти одговор је дао кроз приложену емисију Чедомир Антић.
Interesantno, albanci svoje genocide zamenjuju navodno tudjim.
Izmisljaju da su srbi i sloveni činili genocide nad albancima a koliko su samo genocida učinili nad drugima. Recimo genocid nad cincarima u Moskopolju kad su proterali 100 000 cincara u Makedoniju, unsištili m glavni grad kulture, trgovine i zanatstva Moskopolje. Isto su to uradili u Korči.
 
Poslednja izmena:
Противник сам таквих емисија које су са једином сврхом задовољења форме и протурања идиотске мантре како постоје различита гледишта те привида спремности за дијалогом и мишљења сам да српски историчари не требају узимати учешћа у таквим емисијама све док не доведу нормалне саговорнике који ће макар мало владати материјом, имати основна знања из историје и барем покушати помоћи сагледавању шире слике.
Када неко попут овог Буђавог крене у старту са митоманијом о четири геноцида а у наставку са оптужбама како Срби робују у стереотипима, заблудама, манипулишу и сви "аргументи" се попут неких форумаша на крсти своде да врте те три. четири реченице, ту је свака дискусија залудан посао. Ипак Чедомир Антић се у једном тренутку ипак дотакао тог једноумља и робовања у (бесмисленој) митоманији које влада у арбанашком корпусу.

sve dok ne dovedu - neće ni dovesti. Dijalog treba upravo da dovede do toga, a ne da bude preduslov, jer onda postaje ništa drugo do izgovor. Ako nema ni debate, onda neće biti ni potrebe da se, kako kažeš, dovode normalni sagovornici.
 
sve dok ne dovedu - neće ni dovesti. Dijalog treba upravo da dovede do toga, a ne da bude preduslov, jer onda postaje ništa drugo do izgovor. Ako nema ni debate, onda neće biti ni potrebe da se, kako kažeš, dovode normalni sagovornici.
Шта да ти кажем осим да се апсолутно не слажем.
Дијалог, а имамо искуство и на овом потфоруму, ће испунити своју сврху само ако је учесницима дијалога водиља боље сагледавање материје и разумијевање проблематике, ако је једној страни (а некад су и обје и такав "дијалог" се претвори у разговор глувих телефона) водиља понављање пропаганде и задатих "тумачења" историје кроз које ће се не ријетко скрнавити а у овом случају и силовати историја, ту је сваки покушај дијалога залудан посао.
 
Шта да ти кажем осим да се апсолутно не слажем.
Дијалог, а имамо искуство и на овом потфоруму, ће испунити своју сврху само ако је учесницима дијалога водиља боље сагледавање материје и разумијевање проблематике, ако је једној страни (а некад су и обје и такав "дијалог" се претвори у разговор глувих телефона) водиља понављање пропаганде и задатих "тумачења" историје кроз које ће се не ријетко скрнавити а у овом случају и силовати историја, ту је сваки покушај дијалога залудан посао.

Razlog zašto misle da mogu tako da pričaju jeste upravo zbog toga što pričaju samo sa sobom. Kada bi bilo mnogo više ovakvih prilika, videlo bi se i da to ne funkcioniše. Te stvari, o 4 albanska ili 6 bošnjačkih (mislim da se Antić zabrojao; u slučaju potonjih mislim da ima i značajno više) posledica su upravo toga što spomenuh.

Slažem se da ako nema normalnih ljudi, nema ni normalne diskusije, ali da bi se normalni pojavili mora se početi sa diskusijom. Zato sam ja i pootvarao sve te silne teme; išao sam redom, svaku osetljivu i kontroverznu da otvorim i privučem ljude. Što je opasnije, to me je više zanimalo. I dijalog se razvijao, oni koji ne doprinose dijalogu bi odlazili dalje... filtrirali bi se, videvši da nemaju ništa pametno da kažu. I upravo je dijalog, da upravo sa tima takvima, doprineo u velikoj meri jer ih je razotkrio upravo onakvim kakvim i zašto, u slučajevima kada je tako, dijalog nije moguć.

Uprsvo taj nedostatak komunikacije dovodi ka svim zabludama, pa i zabludama koje mnogi gaje u vezi samih sebe. Mnogo mi je drago što je Miodrag Milanović pozvao pokojnog Jovana I. Deretića na duel, jerbo niko sada više ne može da kaže da niko ne može Deretiću da izađe na crtu. Naprotiv, razotkrio ga je kao kukavicu bez argumenata, kakav i jeste bio.
 
Razlozi izolacije komunisticke Albanije 1945-1990 i zabrane religije i nacionalnih manjina je upravo da se uniste nacionalne manjine i da se svo stanovnistvo pretvori u albansko, a ona razjedinjena albanska plemena vise priblize. Zato i danas imamo albance svih religija koje se medjusobno postuju. Kod srba je drugacije . Od srba tri relige stvorene su tri nacije.
 
Poslednja izmena:
Ja bih iz knjige izdvojio par citata, koje smatram vrlo važnim za primetiti i podvući (pa i ponavljati):

Uzmimo, na primer, albanski nacionalizam koji je pogodio Albaniju, a naročito bivšu Jugoslaviju (na Kosovu i u Makedoniji), u čemu neki vide sablast nekog novog „albanskog pitanja“. Kosovo se pokazalo kao jedno od najjačih žarišta tog nacionalizma tokom devedesetih godina XX veka. Kao što ćemo videti, u XIX veku to nije bilo takо: albanski nacionalizam se razvijao pre svega među dijasporom u Italiji, Grčkoj, Rumuniji i Osmanskom carstvu, kao i na jugu Albanije. Izgradnja albanskog nacionalnog identiteta na Kosovu fenomen je znatno kasnijeg datuma, koji je dobio na zamahu u okviru Titove Jugoslavije. [..] Što se tiče Kosovskog vilajeta, albanizam i turkizam (ili mladoturkizam) su se razvijali na marginama borbe za vlast koja se vodila između lokalnih glavara, a naročito među nekim mlađim obrazovanim begovima, školovanim oficirima, i uskog kruga bektašija iz Đakovice. Bune i napetosti u odnosima sa hrišćanskim stanovništvom - pravoslavnim Srbima i katoličkim Albancima - ovde su razotkrivale snažan lokalni, ponekad klanovski, muslimanski identitet i poseban odnos a centrom, dakle sa osmanskom vlašću. One, uopšte uzev, nisu bile vezane za ideju „albanske nacije“.

Pogledajte prilog 1255497

Ovi zaključci autorke su vrlo važni, ne samo i zbog njenog kredibiliteta i značaja u sklopu međunarodne scene uopšteno i zajednice naučnika koji se bave albanskom istorijom. Klejerova je krenula nešto drugačijim putem, nešto hladnije glave i pokušala da skine neke stereotipe koji su tu zbog prepisivačke škole koja se oslanja na zastarelu literaturu i barem do neke mere skine i šinjel ostrašćenosti koji danas više neko ikada kruži oko vela albanske kulture i nacije.

Ovi zaključci su vrlo važni jerbo demistifikuju romantičarski mit za koji su među najzaslužnijima bili upravo Jugosloveni; Titova, socijalistička Jugoslavija, kao antiteza mračnom totalitatornom poretku diktature Enver Hodže, poslužila je kao vrlo važan korak u emancipaciji Albanaca, ali i razvoju albanskog nacionalizma, čime je zapravo Beograd u značajnoj meri, između ostalog (nehotice ili ne), i dolivao ulje na baklju u kontekstu srpsko-albanskog istorijskog teritorijalnog sukoba. U svrsi emancipacije albanskog naroda kao takvog, posebno od kasnih 1960-ih godina, a i paralelno sa emancipacijom same teritorije Kosova, koje bi sve dobijalo sve veći i veći subjektivitet u odnosu na SR Srbiju, instrumentalizovana je epoha buđenja nacionalne svesti s kraja XIX i početka XX st. i u velikoj meri stvorena jedna romantičarska slika o patriotskim brdskim Gegama, štaviše i o Kosovu kao o kolevci albanske nacije.

Razdvajanjem kukolja od žita i demistifikacijom zastarele literature posvećene famoznoj Prizrenskoj ligi i dr. srodnim temama, te povratkom istorijskim izvorima, dobija se drastično drugačija slika i spoznajemo činjenicu da se albanski nacionalni pokret na području Kosova i Metohije gradi fundamentalno tek u vreme razdoblja vlasti KPJ, u slučaju kosovskih Albanaca oslonjen na versku prizmu i do tada u većinskoj meri ograničen na jedan primordijalistički, klanovski nivo. U suštoj suprotnosti sa romantizovanom slikom koja i dan-danas, u vreme dok se Kosovo bori za priznanje svoje jednostrano proglašene secesije od Republike Srbije, od Kosova pokušava stvoriti nekakva matica albanske nacionalne zajednice, uz masovnu zloupotrebu istorijske faktografije, iz populističkih razloga. Opservacije Klejerove, što donekle u predgovoru knjige i nagoveštava, hladan su tuš za ekstremne albanske nacionaliste.
Svi problemi “države” Kosovo i dotične “nacije” će doći na ted za rešavanje za 30-40 godina, posle toga će biti bitni samo hroničarima pokreta otpora po državama EU ugroženim od kineske hegemonije. Živi bili pa videli, i sa najvećim zadovoljstvom poglavlje zatvorili.
 

Back
Top