OSTALA BEZ DESET ČLANOVA

Надам се да ће истина о страдању Срба у бих, једног дана коначно изаћи на видјело. То је најмање што можемо учинити за наше жртве.

Нека им је лака земља, и вјечни покој душама њиховим...

slava im...nastavi svoju misiju...
 
Kada je 25. juna 1993. nestao dr. Veljko Sladojević, Zeničani su bili zbunjeni, ali i uplašeni - ovo naročito vrijedi za srpsko stanovništvo u gradu. Uglednog zeničkog oftalmologa, očnog hirurga i prije svega cijenjenog građanina Zenice, koji je svojevremeno zbog svojih medicinskih zasluga dobio najviše priznanje - Nagradu grada Zenice, odveli su iz njegove kuće na put bez povratka trojica pripadnika Armije BiH, obučena u maskirne uniforme. Obdukcija posmrtnih ostataka pronađenih u mjestu Kozice kod Mehurića, općina Travnik, 17 godina kasnije pokazala je kako je mučki ubijen. Na odjeći su bili vidljivi tragovi, rupe od projektila iz vatrenog oružja, a lobanja je bila smrskana (prelom obje sljepoočne kosti).

U papučama i mantilu

DNK analiza NN osobe - žrtve rata ekshumirane 29. juna na lokalitetu Kozice, u rejonu sela Mehurić, potvrdila je da se radi o Veljku Sladojeviću. Veljkov brat Branislav i supruga Kaća prisustvovali su obdukciji i identifikaciji i složili se da je identifikacijom načinjen tek jedan korak u otkrivanju potpune istine o nestanku i ubistvu uglednog zeničkog ljekara.

Kantonalni tužilac Srednjobosanskog kantona Nedžad Islamović izjavio je za Oslobođenje da je okončan postupak identifikacije o predmetu tužilaštva KTA RZ 4/10. Nakon pronalaska NN ostataka tijela na lokalitetu Kozice izvršena je DNK analiza kojom je utvrđeno da se radi o Veljku Sladojeviću iz Zenice.




NN_v.jpg



http://www.oslobodjenje.ba/?id=9954



Од више од 40.000 Срба који су живјели у Зеници, данас их тамо има нешто више од 1.000, углавном старих лица.


ГАЛИЈАШЕВИЋ: ЗЕНИЧКОГ ДОКТОРА УБИЛИ ДИВЕРЗАНТИ


Зеничког офталмолога Вељка Сладојевића су током рата у БиХ убили припадници Диверзантског вода Службе државне безбједности у овом граду Асим Шувалић и Захид Делић, тврди директор Фонда за хуманитарно право БиХ Џевад Галијашевић.



Галијашевић је рекао да на Шувалића и Делића као починиоце злочина указују до сада прикупљени докази у истрази о убиству доктора Сладојевића, али и изјаве свједока. "Шувалић и Делић одвели су Сладојевића из његовог стана у Зеници 25. јуна 1993. године на линију разграничења код Травника, гдје су од њега тражили 10.000 њемачких марака да га пребаце на српску страну. Цифра је нешто касније спуштена на пет хиљада њемачких марака, а када им је доктор рекао да нема толико новца, они су га, без размишљања, убили и тијело покопали", појаснио је Галијашевић. Он је додао да су за убиство Сладојевића знали представници зеничке власти, али и начелник полиције у Травнику Хусо Делић. Галијашевић је напомиње да је СДБ у Зеници током рата водио Џемал Мердан, који се уселио у стан Сладојевића на основу одлуке општинских власти, предвођених Бесимом Спахићем. Према Галијашевићевим ријечима, да то указује на добро смишљен план протјеривања угледних зеничких Срба зарад присвајања њихове вриједне имовине, а тај пројекат осмислили су радикални исламисти, који су се одмах на почетку ратног сукоба у БиХ увукли у редове полиције и "Патриотске лиге". Галијашевић напомиње да је Диверзантски вод СДБ, под командом Мердана, у ствари срж будуће злогласне Седме муслиманске славне бригаде, која је касније починила стравичне злочине над српским и хрватским цивилима и војницима у околини Зенице. Том бригадом, чија је команда била смјештена у Техничкој школи у Билмишу у Зеници, командовао је прво Халил Брзина, а касније га је наслиједио Шериф Патковић, данас предсједник Удружења добитника највиших ратних признања ФБиХ. Западни кругови, наводи Галијашевић, тврде да су припадници Диверзантског вода, као и касније 7. муслиманске бригаде, у већини случајева били ирански обавјештајци. Да ова прича није без основа, наводи даље Галијашевић, доказује и чињеница је управо Асим Шувалић послије рата именован за војног аташеа БиХ у Ирану. Виши стручни сарадник за односе с јавношћу у Тужилаштву БиХ Селма Хећимовић потврдила је да је случај "Сладојевић" још у фази истраге, односно прикупљања доказа, да се чека документација о обављеној ексхумацији и обдукцији посмртних остатака, те да конкретни извршиоци тог кривичног дјела још нису познати.



http://rtrs.tv/vijesti/vijest.php?id=32041
 
Фотографије са обдукције скривене

БAЊAЛУКA - Породица убијеног угледног зеничког љекара Вељка Сладојевића добила је од надлежних документацију о ексхумацији и обдукцији његовог тијела, али јој Основни суд из Травника није доставио фотографије направљене при обдукцији.

- То јасно доказује да се покушавају сакрити стварне чињенице о томе како је Вељко настрадао - рекао је "Гласу Српске" Вељков брат Бранислав Сладојевић.

Додао је да су породици доставили извјештаје и налазе полиције од 2. јула 1993. године, наводећи да фотографија нема.

- Ја сам, међутим, фотографије видио када је била идентификација, а и у извјештају пише да су фотографије саставни дио документације - каже Сладојевић.

Истиче да се зна да се никада полицијски извјештај не прави без фотографија.

- Ко је те слике склонио и гдје не зна се. Очигледно да неко жели да сакрије у каквом је стању био Вељко када је нађен, какве је повреде доживио и друге појединости - наглашава Сладојевић.

У извјештају се наводи да су на лицу мјеста, када је Сладојевић пронађен, криминалистички техничари ЦЈБ Травник били Драган Тејић и Сенад Aлијагић. Додаје се да је оперативни радник ЦЈБ Травник био Мирко Зрилић, љекар мртвозворник Едив Маглић, а цијели извјештај је потписао истражни судија Aхмед Куленовић.

- Јасно је у напомени извјештаја написано да су "лице мјеста и леш умрлог фотографисани, па ће фото-документација чинити саставни дио овог записника о идентификацији" - каже Сладојевић и додаје да је извјештај сачињен 2. јула 1993. године у Основном суду у Травнику.

Јуче нисмо успјели да ступимо у контакт са надлежнима у том суду.

Униформисана лица су 25. јуна 1993. године из стана у Зеници одвела Вељка Сладојевића, чија је судбина била непозната до октобра ове године када је његово тијело ексхумирано код Травника.
Испитивања

Портпарол Тужилаштва БиХ Борис Грубешић рекао је да "предмет Сладојевић" води Одјељење за ратне злочине Тужилаштва БиХ, али да не може да каже више детаља.

"Глас Српске" незванично сазнаје да се ове седмице пред тужиоцем Мирком Лечићем, који води "предмет Сладојевић", испитују двије особе за које се вјерује да су биле свједоци страдања Вељка Сладојевића.




http://www.glassrpske.com/vijest/2/novosti/50019/cir/Fotografije-sa-obdukcije-skrivene.html
 
ЈОШ НИСУ КАЖЊЕНИ ОДГОВОРНИ ЗА ЗЛОЧИН У КРАВИЦИ


Обиљежавање 18 година од злочина над Србима у селу Кравица у братуначкој општини, још једном подсјећа да су у протеклом рату чињени злочини над српским народом, али и да до сада није било адекватног процесуирања наредбодаваца и извршилаца овог злочина, саопштено је данас из Републичког центра за истраживање ратних злочина.


Републички центар за истраживање ратних злочина напомиње да правосуђе БиХ још није процесуирало одговорне за злочине над Србима и поред свих доказа и извјештаја МУП-а РС, као и других институција и организација.

За злочин у Кравици, почињен на Божић 1993. године када је убијено 49 мјештана, протјерано цјелокупно становништво и запаљене српске куће, као и за све остале злочине почињене над Србима на подручју Сребренице и Братунца, другостепено вијеће Хашког трибунала 3. јула 2008. године ослободило је оптужби Насера Орића, команданта оружаних формација сребреничке регије због недостатка доказа за командну одговорност, подсјећа се у саопштењу.

"Подсјећамо да су јаке муслиманске оружане снаге из Сребренице и Братунца, под командом Насера Орића, напале на православни празник Божић, у рану зору, из више праваца Кравицу и околна српска села и све мјештане који нису успјели да побјегну убили и измасакрирали на кућном прагу, а међу убијенима је било највише жена, дјеце и стараца", наведено је у саопштењу.

Из Центра за истраживање ратних злочина наводе да је седморо заробљених након тортуре и мучења у затвору у Сребреници убијено, а да је послије Божића 1993. године пронађено и сахрањено само девет српских цивила, док су посмртни остаци 40 масакрираних мјештана пронађени и идентификовани након ослобађења Кравица, два мјесеца касније.

У Кравици је прије рата живјело 2 500 становника, а ово село је 1992. и 1993. године било стална мета напада муслиманских оружаних снага и тада су убијена 152 српска цивила и војника, а 168 је рањено.



http://rtrs.tv/vijesti/vijest.php?id=33689
 
90mwy9.jpg


2zdw1no.jpg



У књизи "Сребреница - како се заиста збило" изложене су фотографије РСУП-а Републике Србије на којима се виде жртве муслиманских војника у мјестима:

Скелани, Бјеловац, Кљештани, Сикирић, Глођанско Брдо, Горњи Шадићи и Зворник.


У П О З О Р Е Њ Е!

НА ОВОМ ЛИНКУ СЕ НАЛАЗЕ СТРАВИЧНЕ СЛИКЕ МАСАКРИРАНИХ ЛЕШЕВА ЦИВИЛА И ВОЈНИКА!



http://books.google.com/books?id=4A...zaista zbilo&hl=sr&pg=PP1#v=onepage&q&f=false
 
18. ГОДИНА ОД ЗЛОЧИНА НАД СРБИМА У СКЕЛАНИМА


У Скеланима ће данас бити обиљежена 18. годишњица страдања 69 српских цивила и бораца, мјештана овог села, које су муслиманске снаге из Сребренице мучки убиле 16. јануара 1993. године.



Тим поводом ће код централног спомен обиљежја у Скеланима бити служен парастос за свих 305 српских цивила и војника из овог краја који су погинули у протеклом рату.

Обиљежавању годишњице страдања Срба из Скелана у име предсједника Републике Српске Милорада Додика присуствоваће његов савјетник Миладин Драгичевић, те новоизабрани министар рада рада и борачко-инвалидске заштите РС Петар Ђокић.

Јаке муслиманске снаге, од неколико хиљада војника из Сребренице, под командом Насера Орића, напале су рано у зору 16. јануара ријетко насељена српска села око Скелана и упале у ово мјесто, убијајући, пљачкајући и уништавајући све што су стигле.

Чак 69 становника овог краја убијено је тог кобног дана, а двије трећине настрадалих били су цивили међу којима и неколико дјеце. Рањено је 165 мјештана, а од 30 заробљених половина није преживјела мучења у сребреничким казаматима, док се четворо још води као нестало.

Изложено потпуном уништењу, становништво је тражећи спас, бјежало према граничном мосту ка Бајиној Башти у Србији, док су неки покушали да нађу спас препливавањем ледене Дрине.

Мост је био под сталном митраљеском ватром па је у покушају бјекства, на мосту, у његовој близини и у таласима Дрине настрадало највише цивила.

Најмлађа жртва био је петогодишњи Александар Димитријевић, док је његов брат Радислав имао свега 11 година. Они су са мајком Милицом покушали да побјегну у Бајину Башту, али су код граничног моста погођени куршумима.

Муслиманске снаге су тог дана опљачкале и спалиле српска села Ћосићи, Костоломци, Клековићи, Божићи, Блажијевићи, Колари, Зечевићи, Кушићи, Стајшићи, Малташи, Стублови, Араповићи, Бујаковићи, Лијешће, дио српских Скелана и још неколико села, али нису стигли до Црвице, Жабоквице и Петриче, која су једина три српска села у сребреничкој општини која нису спаљена у протеклом рату.

Сви злочини који су се догодили на овом подручју су документовани, али извршиоци и налогодавци нису изведени пред лице правде. Насер Орић, који је пред Хашким трибуналом био оптужен за злочине над сребреничким Србима, ослобођен је кривице.




http://rtrs.tv/vijesti/vijest.php?id=34170
 
Poslednja izmena:
Srbi na nišanu komšija muslimana


Preživeli iz pograničnih sela opštine Čajniče govore o zločinima muslimanskih jedinica iz Goražda, koje su 14. februara 1993. godine napale njihova sela iz Crne Gore


Čajniče – Navršilo se punih 16 godina od zločina nad srpskim civilima pograničnih sela opštine Čajniče: Trpinje, Šapići i Ponikve, a da ni protiv koga nikada nije podignuta optužnica, mada su njihovi počinioci poznati i većina slobodno šeta Pljevljima u Crnoj Gori, i Goraždom u Federaciji BiH.

A radi se o zločinima muslimanskih vojnih formacija iz Goražda, koje su 14. februara 1993. godine, nakon prolaska na crnogorsku teritoriju, zajedno sa četrdesetak muslimana iz Pljevalja i manjim brojem sa područja Priboja, prešle u BiH i napale srpske civile u pomenutim selima kod Čajniča.

Istina, nakon ovih zločina MUP Čajniča je još 1993. godine obavio kompletnu istragu i podneo tužbu Opštinskom sudu u Pljevljima, ali je to očigledno još tada stavljeno ad akta! Poslednjih godina u Crnoj Gori se o ovim zločinima i svojevrsnoj agresiji na pogranično područje BiH kod Čajniča uglavnom govori sa dobrom dozom politizacije, bez istinske želje da se oni procesuiraju.

Ovih dana su na severu Crne Gore i graničnom pojasu BiH počele svojevrsne kućne projekcije dokumentarnog filma o tim zločinima, nakon čega se za celi slučaj, sa znatno većom ozbiljnošću, zainteresovao Tim za istraživanje ratnih zločina MUP-a Republike Srpske, a i preživeli Srbi odlučili su da javno progovore o tom vremenu, koga pamte po zlu, prevari, zločinima i stradanju.

– U cik zore, 14. februara 1993. godine probudila me majka rekavši da je susedno srpsko selo Šapići u plamenu. Bez razmišljanja sam sa Čedom Popovićem i Njegošom Mašićem krenuo tamo, da spasavamo ljude, priseća se Brane Mašić.


2--IVANA-TUPESA-DJEVOJACKI-.jpg


Ivana Tupeša: ovde je ranjena i zarobljena


Čedo Popović dodaje da su sa puta u daljini ugledali veliku vojnu kolonu.

– Bili smo uvereni da su to graničari ili pripadnici tadašnje Vojske Jugoslavije, jer se radi o graničnom pojasu, desno prema Crnoj Gori i Pljevljima, a levo prema Srbiji i Priboju, kazuje Popović.

Priču nastavlja Njegoš Mašić koji kaže kako su ih ti vojnici u maskirnim uniformama počeli dozivati imenima.

– Ne sluteći, krenuli smo prema njima. Tek kad smo stigli blizu njih shvatili smo da smo prevareni, jer su nas dočekali uperenih pušaka. Odmah smo zapazili da su među brojnim vojnicima u maskirnim uniformama bile i naše komšije muslimani, iz susednih sela, odmah preko granice. Razoružali su nas, povezali, maltretirali i sproveli u Goražde, u ratni zatvor koji se nalazio u centru grada, u zgradi ZOIL-a, gde smo proveli dugih pet meseci, nakon čega smo razmenjeni, priča Njegoš Mašić.

Istog dana u mestu Trojan muslimanski vojnici, na svom pohodu ka Čajniču, presreću kolonu srpskih civila koji su bežali prema Ponikvama, od kojih su na licu mesta ubili Dušanku i Željka Mašića, Boža, Staniju i Trifka Dačevića, Miroslava Krnojelca, Duška Katanu, Dušana Čokorila, Darinku Pjević, te Vučka i Steva Kovačevića. Pored ovih 11 istog dana na ovom pograničnom delu ubijeni su i Dušan i Rajko Pjević, Vukosav Ristanović, Zdravko Vuković, Milan Vujović, Ratko Krezović, Radovan Stanišić, Aleksa Tanasković, Todor Janjić, Mirko Lasica, Mlađen Drakula, Nikola Pljevaljčić i Vlado Ćuković.

Uz Čeda Popovića, Branka i Njegoša Mašića zarobili su i sproveli u goraždanski zatvor u ZOIL-u sedmogodišnju Ivanu Mašić i njenu majku Polku.

– Presreli su nas na Trojanu, kod šumskih baraka gde je moj deda Božo Dačević bio stražar. Zatekli smo ga već mrtvog, a ubrzo su i nas opkolili. Nastala je opšta pucnjava, kada sam ranjena u obe noge. Videla sam kad je poginula i baka Stanija, priseća se Ivana Mašić, danas udata Tupeša, dodajući da su je sa majkom i trojicom zarobljenih Srba sproveli u Goražde.


3--MILA-ZELJIC-RODJ-MASIC-U.jpg


Mila Zeljić: umakla zasedi


– U goraždanskoj ratnoj bolnici bila sam na lečenju do 29. aprila 1993. godine. Za svo to vreme majka Polka je sedela dan i noć pored mog kreveta. Nakon bolnice prebačene smo u zatvor u ZOIL-u, odakle smo razmenjene 14. juna 1993. godine, kazuje Ivana, podsećajući da joj je majka zbog posledica zlostavljanja i mučenja umrla nakon godinu dana.

Mila Zeljić-Mašić, koja je tada imala 15 godina, kaže da je samo zahvaljujući prisebnosti, ali i sreći, uspela da izbegne masakr na Trojanu.

– Videla sam kako mi je poginula majka Dušanka. Bacila sam se u stranu iznad puta i sakrila iza nekih balvana. Sećam se, šumom je odzvanjalo „Alahu egber”, ali sam našla snage da pobegnem od tog užasa, priča Mila Zeljić-Mašić.

Zajedno sa Danom Mašić, koja je ranjena na Trojanu, gde je poginuo njen četrnaestogodišnji sin Željko, sa šesnaestogodišnjom kćerkom Zorankom, spas su našle u Trpinju, pošto su ubrzo pristigli pripadnici Vojske RS, sprečivši dalje napredovanje muslimanskih vojnika prema Čajniču i nateravši ih da se vrate odakle su i došli, preko Crne Gore nazad u Goražde.

Po rečima predsednika regionalnog udruženja logoraša Stare Hercegovine sa sedištem u Višegradu Dragiše Andrića odavno je trebalo procesuirati ove zločine.

– U saradnji sa Timom za istraživanje ratnih zločina pri MUP-u Republike Srpske nastojaćemo da se sve ovo dobro pripremi i podnesu tužbe tužilaštvu BiH ili Crne Gore, a preživeli Srbi iz ovog kraja čajničke opštine najavili su i odštetne zahteve od Crne Gore, budući da se radilo o klasičnoj agresiji sa njene teritorije i uz asistenciju njenih državljana, rekao je Andrić.

Slavko Heleta

---------------------------------------------------------------

Muslimanski vojnici preko Crne Gore ušli u Goražde

Meštani Trpinja, Šapića i Ponikava tvrde da su 14. februara 1993. godine, pri povlačenju prema Crnoj Gori, izbrojali 570 muslimanskih vojnika, među kojima je bilo i 38 muslimana iz susednih pograničnih sela u Pljevljima i manji broj sa teritorije opštine Priboj. Kako kažu, tada je istragom utvrđeno da su muslimanski vojnici iz Goražda stigli zaobilaznim putem preko Sadbe, Oglečeve i Ivsara, da su u Crnu Goru prešli kod Moćevića, dalje nastavili punih 12 kilometara teritorijom Crne Gore preko Planskog, Ribarica, Bungura i Debelog brda, odakle su ušli na teritoriju BiH i opštinu Čajniče u mestu Tihidželj, gde su im se priključili i već pomenuti muslimani iz Pljevalja i Priboja, koji su se sakupili u selu Kovačevići.

– Nakon neuspelog prodora prema Čajniču, i zločina nad 24 srpska civila, vratili su se istom maršrutom preko teritorije Crne Gore ka Goraždu. Muslimani iz Pljevalja i Priboja bacili su uniforme kod sela Kukavice, vrativši se u svoja mesta kao civili, tvrde meštani ovih pograničnih srpskih sela na teritoriji opštine Čajniče.



http://www.politika.rs/rubrike/region/Srbi-na-nishanu-komshija-muslimana.lt.html
 
Kemo “jeo žive četnike”​



LJ. Đ. | 11. novembar 2004. 19:33

"Novosti" otkrivaju istinu o Srbima stradalim u glavnom gradu BiH - Od 5.873 ubijena i nestala, većina odvođena iz stanova, a zatim likvidirana. Podatke, na osnovu pismenih izjava članova porodica, prijatelja i drugih svedoka, prikupile tri nevladine organizacije u RS.



Gubilišta po celom gradu.



OD 5.873 stradala srpska civila u Sarajevu većina je nasilno odvedena iz stanova, zatvarana i likvidirana na različitim lokacijama u celom gradu. Spisak žrtava sačinile su tri nevladine organizacije - “Istina”, Savez logoraša Republike Srpske i Udruženje porodica nestalih iz Srpskog Sarajeva.

Prema opširnoj dokumentaciji koju “Novosti” ekskluzivno objavljuju, tela su spaljivana, bacana u reku, jamu na Kazanima i na gradsku deponiju, kako bi kasnije bila zatrpana višegodišnjim slojevima smeća da nikad ne bi bila pronađena. Zato je ogroman broj Srba nestao bez traga, a njihova tela nikad nisu pronađena.

Dušan (Slobodana) Blagojević (rođen 1946. godine) odveden je 12. juna iz stana na Višnjiku. Dve osobe u maskirnim uniformama uvele su ga u mesnu zajednicu u Višnjiku s obrazloženjem da će istovarati humanitarnu pomoć, ali je potom nestao.

Nenada (Spasoja) Blagojevića (1937.) odvela je iz kuće na Hridu 10. maja 1992. godine pratnja generala Sakiba Puške i ubila na Derviškom groblju.

Radivoje (Jefta) Bošković (1953.), trener plivanja, odveden je iz stana u Ulici Vojislava Kecmanovića 18. Odveo ga je izvesni Kemo za koga se govorilo da jede žive četnike. Radivoje je pronađen zaklan sa kesom preko glave na Darivi.

Nebojša (Jezdimira) Bojanić (1972.) odveden iz svog stana na Malti 2. maja 1992. godine u Dom “Đuro Đaković”. Za njegov nestanak odgovorni su Esad Tokić, Dragan Vikić i Nusret Smailović Libe.

Stanko Bojić ubijen metkom u usta 30. aprila 1992. u centralnom zatvoru.

Borislava (Simov) Bosiljčića (1940.), tvrde svedoci, u zatvoru ubio Adnan Memić zvani Kefica 14. maja 1992.

Starica Vida (Milutina) Bratić (1905.) ubijena sekirom na kućnom pragu,osumnjičen Mirsad Bungur Munja.

Anđelko (Miloša) Brkić i njegov sin Nebojša nestali su 1992. godine. Preživeli sin i brat Milorad Brkić svedoči da su po njegove najmilije došle Forićeve ubice, odvele ih u obližnji šumarak i likvidirale. Tela do danas nisu pronađena.

Janko (Krsto) Buha odveden 28. juna 1992. godine iz svoje kuće na Gornjim Velešićima na brdo Hum. Sumnja se da su ga tu likvidirale Sanxaklije.

Gojko (Simo) Cerovina (1962.) odveden 21. maja 1992. godine iz stana u Ulici Fra Grge Martića i, verovatno, ubijen u napuštenoj samoposluzi na pijaci Markale.

Branko (Drage) Crnjak (1962.) odveden 8. juna 1992. godine iz svog stana na Čengić vili i, najverovatnije ubijen u depou preduzeća “Gras”.

Iliju (Nikole) Cvijetića (1944.) iz stana u Ulici Marka Marulića 13. jula 1992. godine odvela četvorica pripadnika Zelenih beretki pod komandom nekog Vehbije zvanog Xindo, alkoholičara i kriminalca i ubili u depou železničke stanice Koreja.

Ognjena (Petra) Čajevića (1951.) iz stana je odveo Munir Odobašić, a za njegovo ubistvo osumnjičen je Andrija Mumović. Milana (Manojla) Čančarevića (1948.) iz stana u Ulici Vase Miskina izveo je izvesni Hilmo, zvani Tarzo, narkoman i diler. Uveden je u prostorije Bezistana i tu ubijen.

Dane (Sretena) Čičić (36) jedan je od 22 Srbina koji su ubijeni ili podlegli batinanju u logoru Silos.

Olga (Milorada) Čokić (1947.) odvedena je iz svog stana u naselju Hrasno na prvu borbenu liniju i tu joj se gubi svaki trag.

Svetozara (Milorada) Čolića (1953.) odvela je iz stana na Aneksu grupa komandanta Xanke, zvanog Cigo, u Švrakino selo gde je, verovatno ubijen.

Dvojica Arapa, predvođeni izvesnim Reufom zvanim Medo, 12. maja 1992. godine odveli su Borivoja (Mihajla) Čvoru (1958.) iz stana u Ulici Đure Jakšića posle čega nikad nije pronađen.

Milenka (Rada) Dakić (1962.) odvedena iz svog stana u Tršćanskoj ulici, u “Unisovom” soliteru silovana i potom ubijena, a telo zakopano u obližnjem parku.

Slobodan (Nikole) Davidović (1970.) odveden iz stana u Istarskoj ulici na položaje prema Miljacki. Pretpostavlja se da je ubijen i zakopan u obližnjem “Unisovom” skladištu.

Slobodan (Nikole) Delić (1970.) odveden svezan iz stana na Skenderiji 1. juna 1992. godine i sa još trojicom Srba ubijen u podrumu škole “Petar Kočić”, a telo bačeno u Miljacku.

Lazarka (Ostoje) Dimitrijević (1934.) iz svoje kuće u Ulici Avde Jabučice u aprilu 1992. godine odvedena pred samu zoru prema brdu Šljivik odakle su se čula tri pucnja.

Đorđo (Jovana) Došlo (1964.) odveden iz stana u Ulici Braće Ribar 12. juna 1992. godine. Prema saznanjima likvidirale ga prve komšije.

Stevo (Ilije) Drakulić (1939.) odveden 1992. godine iz svog stana na Otoci i ubijen.

Srđana (Dobroslava) Đerića (1969.) 20. juna 1992. godine Zelene beretke odvele u opštinu Novo Sarajevo gde mu se gubi svaki trag.

LIKVIDACIJE

JOVU (Stevana) Ćeranića (1940), prema svedočenju, odveo je 15. maja 1992. godine iz stana u Ulici Nikole Tesle komšija, otac braće Misit. NJega i još 30 Srba sa Dobrinje likvidirao je Muharem Misit nakon što mu je poginuo brat.

SPALJIVANJA

LJUBOMIR (Đure) Bogdanović (1944.) pokupljen je 8. avgusta iz svog stana na Alipašinom polju. Poslednji put viđen u Kotlovnici u ovom naselju gde je verovatno i ubijen, pa spaljen, poput mnogih Srba koji su tu skončali.


http://www.novosti.rs/vesti/naslovna/aktuelno.69.html:163728-Kemo-jeo-zive-269etnike--2
 
MESTO I VREME: Logor u selu Dej čići kod Trnova, u prostorijama osnovne škole, jun - avgust 1992. godine.

KRATAK OPIS: U ovom logoru je bilo zatvoreno preko 150 lica srpske nacionalnosti, pretežno žena, dece i staraca. Muškarci su bili zatvoreni u jednoj prostoriji, dok su žene i deca bili odvojeni u drugim prostorijama. Čuvari ovog zatvora bili su meštani iz susednih sela iz porodica Dedići, Durme, Oručević i Mulaosmanović, a komandant logora je bio Durmo Safet.

Uz dozvolu čuvara, u logor su svakodnevno dolazili ekstremisti, među kojima su od strane svedoka prepoznati: Kolar Ismeta, Dedić Suno, Sačić Dino, Čibra Izet, Drnjaković Samir, Ćosić Avdo, Lehić Zejnil, Dedić Aziz, Dedić Avdija, Dedić Suljo, Zoltan Muhamed i Oručević Hamid.

Oni su se svakodnevno iživljavali nad zatvorenim bespomoćnim Srbima. Tukli su ih metalnim polugama, gumenim palicama, rukama i drugim predmetima. Od ovih tuča, zatvorenici su bili u krvi i padali su u nesvest.

U zatvoru je od posledica batinanja umro

1. Miovčić Milenko, rođen 1923. godine. Miovčića su u više navrata tukli raznim predmetima po glavi, stomaku, rukama i po nogama. Početkom avgusta 1992. godine, tukli su ga po glavi flašom napunjenom vodom, nakon čega je pao u komu i posle dva dana je umro. Zatvoreni Srbi su ga zakopali blizu sela Dejčića, na lokalitetu zvanom Požega. Ekshumacijom i uviđajem koji su izvršeni 07.08.1993. godine, konstatovana je fraktura lobanje u predelu desne slepoočnice.

Pored Miovčića, od posledica batinanja je preminuo i

2. Šehovac Nikola iz Gornje Presjenice, dva dana nakon što je razmenjen.
INDICIJE O IZVRŠIOCU:

1. Durmo Safet, komandant logora,

2. Kolar Ismeta, zvana "Nevenka", k ći Bajre, rođena 05.03.1962. godine u selu Jablanica, opština Trnovo,

3. Dedić Suno, sin Bajra, rođen 19.01.1965. godine u selu Dejčići,

4. Sačić Dino, sin Sulejmana, rođen u Sarajevu,

5. Cibra Izet, sin Begana, rođen 18.01.1967. godine u selu Delijam, opština Trnovo, po zanimanju poštar,

6. Drnjaković Samir,

7. Ćosić Avdo, sin Alije, star oko 26 godina, iz Kijeva,

8. Lehić Zejnil, sin Saliha, rođen 02.01.1958. godine u selu Bogatići, opština Trnovo,

9. Dedić Aziz, sin Husa, rođen 01.01.1964. godine u selu Dejčići, opština Trnovo,

10. Dedić Avdija zvani Avdo, sin Agana, rođen 03.03.1973. godine u selu Dejčići, opština Trnovo,

11. Dedić Suljo, sin Agana, iz sela Dejčića,

12. Zoltan Muhamed, sin Sulja, rođen 31.07.1960. godine u selu Batići, opština Trnovo,

13. Oručević Hamid zvani "Henda", iz Dejčića.

DOKAZ: Izjave svedoka, zapisnik o uvi đaju broj 29 i foto-dokumentacija broj 128 nalaze se u dokumentaciji Komiteta pod brojem 228/94.
Citat:
MESTO I VREME: Logor u Godinjskim barama, izme đu Trnova i Goražda, jun - avgust 1992. godine.

KRATAK OPIS: Služba javne bezbednosti Godinjske bare je 10. juna 1992. godine, pod rukovodstvom Godinjak Ethema i Šarić Medarisa, formirala logor za Srbe.

Logor se nalazio u jednoj privatnoj, tvrdo zidanoj šupi veličine 2,5 m dž 3,5 m sa betonskim podom i sa jednim malim zakovanim prozorom. Zatvor su čuvali pripadnici bivše SJB Trnovo: Ramić Ramiz, Karačić Enes, Dedović Fahro, Nišić Emir, Bibović Samir, Kećo Muzafer i drugi.

Istog dana u logor su dovedeni građani srpske nacionalnosti: Ivanović Mlađen, Klepić Nenad, Vlaški Radenko, Elez Jovo, Elez Savka i pravoslavni sveštenik Neđo Popović.

Narednih dana u zatvor su dovođeni i drugi pripadnici srpske nacionalnosti, tako da je u toj maloj prostoriji veličine oko 8,5 m2 boravilo 16 i više lica.

Ova prostorija nije imala otvora osim jedne rupe na zidu, pre čnika oko 12 cm, koja je služila za ventilaciju tako da su zatvorenici na smenu disali kroz ovu rupu. Fiziološke potrebe su vršili u VC-u čučavcu, koji se nalazio u uglu te prostorije. Ljudi su zbog tegoba i zagušljivosti često padali u nesvest.

Stražari su zatvorenike svakodnevno tukli raznim drvenim predmetima, kundacima, rukama i nogama.

Zatvorenike su terali da pale srpsku zastavu i pevaju muslimanske pesme "Volimo te Alija" i "Ne daj se Bosno", dok su ih istovremeno snimali video-kamerama. U ovim tučama su se naročito isticali Savčić Dino, Torlak Nijaz, Hamzić Edin, Šamić Safet i Cibra Izet.

U ovom zatvoru su od posledica batinanja umrli:

1. Džilić Milorad, sin Vlada, rođen 1940. godine u selu Crna Rijeka, opština Trnovo, borac Vojske Republike Srpske. Umro je 04. avgusta 1992. godine. Njegov leš se nalazio dva dana među zatvorenicima u ovoj maloj prostoriji jer stražari nisu dozvoljavali da se iznese. Zatvorenici su ga tek nakon dva dana izneli i zakopali u obližnjoj šumi zvanoj Runjavica. Ekshumacijom i uviđajem na licu mesta koji su izvršeni 29.07.1993. godine, konstatovani su prelomi ruku i nogu, kao i fraktura lobanje.

2. Badnjar Dušan, sin Mitra, rođen 1953. godine u selu Jelašnica, opština Kalinovik, borac Vojske Republike Srpske, zarobljen na Rogaju. Njegovi posmrtni ostaci nađeni su zakopani u obližnjoj šumi zvanoj Runjavica.

INDICIJE O IZVRŠIOCU:

1. Godinjak Ethem, zvani "Edo", sin Ibrahima, ro đen 20.11.1951. godine u Sarajevu, musliman, pre rata je bio načelnik SJB Trnovo,

2. Šarić Medaris, rodom iz Hercegovine, do rata bio aktivan oficir JNA (poručnik ili potporučnik), star oko 35 godina, oženjen Mahmutović Nerminom iz Trnova. U početku rata bio komandant Trnovsko-hadžićkog bataljona, a kasnije postavljen za komandanta tzv. "Glavnog štaba oružanih snaga Trnova",

3. Ramić Ramiz,

4. Karačić Enes, sin Hasana, rođen 22.01.1962. godine u selu Golubići, opština Kalinovik, pre rata bio milicionar,

5. Dedović Fahro,

6. Nišić Emir,

7. Bibović Samir,

8. Kećo Muzafer,

9. Savrčić Dino, sin Sulejmana i majke Izete, rođen u Sarajevu,

10. Torlak Nijaz,

12. Hamzić Edin, sin Ismeta, rođen 27.08.1970. godine u selu Hamzići, opština Trnovo. Pre rata je bio milicionar,

13. Cibra Izet, sin Begana, rođen 18.01.1967. godine u selu Delijaš, opština Trnovo. Pre rata je bio poštar.

14. Bratić Merim, pripadnik HOS-a.

DOKAZ: Izjave svedoka i zapisnici o uvi đaju broj 2632-8 nalaze se u dokumentaciji Komiteta pod brojem 228/94.

Želim samo da upoznam čitaoce ovog posta o jednom čovjeku koji se nalazi na listi zločinaca a radi se o:

"4. Karačić Enes, sin Hasana, rođen 22.01.1962. godine u selu Golubići, opština Kalinovik, pre rata bio milicionar,"

U vezi tog zločinca mogu da kažem ono što znam..a to je da on i danas radi kao policajac u Trnovu i sasvim slobodno se kreće pa čak i predstavlja "vlast" u mestu gdje je činio zločine nad srpskim civilima ...kako je to moguće i kako se to dozvoljava???
Pošto lično poznajem tog čoveka potrudio sam se i na netu našao nekoliko njegovih fotki pa ću da postavim ovde tako da niko ne može da kaže da ga nije moguće naći ili uhapsiti...policijo srpska radi svoj posao!!!

http://img338.imageshack.us/img338/963/66911210749468378121797.jpg

http://img847.imageshack.us/img847/450/66911210749748385121797.jpg

http://img839.imageshack.us/img839/2298/n1217978988303088416774.jpg

http://img10.imageshack.us/img10/9952/n1217978988303088704327.jpg
 
Изгледа да је највећа увреда за све ове набројене жртве на овој теми дошла управо од лидера ЛДП-а који је све њих назвао џелатима.

У једном дијелу дуела који је имао са предсједником Додиком је рекао:" не може српски народ истовремено бити жртва и џелат..."

Када би прочитао само дио који је овде изнешен баш би било занимљиво чути за коју би се опцију одлучио тај.....лицемјерни гад.
 
Гђа/гђица цитадела на једној теми пише о "појединачним" злочинима над Србима у бих.

Можда јој ова тема помогне да освјежи памћење.....
 
@tema

Boze sacuvaj i nista vise.
Zapitam se sta bi u ovom slucaju uradio MOSAD i shvatim kakva fukara je R.Srbija.
Onda se neko cudi sto taj jadni i napaceni narod komadaju po kojekakvim Zutim Kucama i prodaju u delovima.

Strasno i nedaj Boze nikome takve sudbine i takve drzave :(
 
Hag nije pregledao predmete o ratnim zločinima u Trnovu

Haški tribunal nije od 2001. godine do danas pregledao predmete o ubistvu više od 100 srpskih civila u trnovskim selima u periodu jun-avgust 1992. godine, pišu jučerašnje banjalučke Nezavisne novine. List je naveo da je ovo odgovor koji je pre tri dana stigao od Tužilaštva Bosne i Hercegovine na pitanje porodica mnogobrojnih žrtava iz trnovskog sela Ledići.

U odgovoru, Tužilaštvo u Istočnom Sarajevu sprovelo je istragu o ratnom zločinu nad Srbima u Trnovu i 2001. godine dostavilo predmet pod oznakom KT-42/01. na pregled Međunarodnom krivičnom tribunalu u Hagu. Portparol Haškog tužilaštva Anton Nikiforov je izjavio da nije bilo moguće da se svi predmeti pregledaju i ocene, pa je jedan deo bez ocene vraćen državnom tužilaštvu.

- Imali smo oko 800 predmeta koje je trebalo pregledati u okviru Pravila puta, ali nismo imali dovoljno novca da angažujemo dovoljno ljudi koji bi sve to završili - kazao je Nikiforov.


On je istakao da su predmeti pregledani hronološki, a ne prema nacionalnom ključu, odbacivši optužbe da su zločini nad Srbima ostajali po strani.
- Imali smo jako lošu saradnju sa srpskim predstavnicima. Bošnjaci su od početka slali dokazni materijal i bili smo zatrpani njihovim predmetima, dok Srbi to nisu radili sve do dolaska na vlast Zorana Đinđića, a tako je bilo i u RS - naglasio je Nikiforov i dodao da su i predmeti koji su stigli bili loše pripremljeni.



U Centru javne bezbednosti Istočno Sarajevo su kazali da su radili više dopuna izveštaja koji se odnosi na ratni zločin u Trnovu, dok su u Udruženju porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila Istočno Sarajevo ogorčeni što ovaj predmet nikada nije procesuiran, navodeći da je među 100 ubijenih civila srpske nacionalnosti bilo i dece.

Članovi Kancelarije RS za traženje nestalih ekshumirali su u trnovskoj opštini osam članova porodice Tešanović, zatim Radojku i Slavojku Vasić, Savu i Miloša Kenjića, kao i dvanaestogodišnju Slađanu Sekulić.

OSTALA BEZ DESET ČLANOVA

- Ubijeni su moj brat Rade Tešanović, njegova žena Vinka i osamnaestomesečni sin Milun, moj brat Milenko i njegova žena Nevenka, te stric Milorad sa decom Dragomirom i Danijelom. Dragomir je imao 10, a Danijela 11 godina. Nakon toga ubijene su moja majka Stana Tešanović i strina Lenka - kazala je Cvijetićeva, koja je u junu 1992. godine ostala bez 10 članova najuže porodice.



http://arhiva.glas-javnosti.rs/arhiva/2006/08/18/srpski/T06081702.shtml

Уводни пост све говори.
 
Osveštani spomenici svirepo ubijene porodice Tešanović


Srpski član Predsjedništva BiH Milorad Dodik i načelnik opštine Istočno Novo Sarajevo Ljubiša Ćosića prisustvovali su danas u Miljevićima osveštanju spomenika za devetoro članova porodice Tešanović, koja je svirepo ubijena na početku rata, a među kojima i troje djece.


Dodik i Ćosić prisustvovali osveštanju spomenika



Dodik je rekao da su pobijeni bili civili i da za ovaj zločin niko do sada nije odgovarao.

- Ovu porodicu su bezočno ubili neljudi i neka je proklet svako ko je ubio dijete sa bilo čije strane. Pokojni patrijarh Pavle je govorio da kada ubijete dijete ubili ste čitav svijet, a ovdje je ubijeno troje djece - rekao je Dodik.

Srpski član Predsjedsjedništva BiH ističe da sama spoznaja da se to desilo boli do neslućenih razmjera.


- Neka su prokleti svi oni koji su ovaj zločin počinili i neka ih stigne pravda - istakao je Dodik.

Milena Vitković iz Trnova u proteklom ratu izgubila je deset najbližih članova porodice Tešanović - dva brata, dvije snahe, bratića od godinu i po dana, majku, strica i strinu i njihovo dvoje djece kao i sina od drugog strica koji je sahranjen na Vojničkom groblju na Sokocu.

Za posmrtnim ostacima članova porodice Tešanović tragalo se deset godina, a pronađeni su na Treskavici.

Tada su i postavljeni nadgrobni spomenici, koji su 2018. godine obnovljeni uz finansijsku pomoć tadašnjeg predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika.

Milena Vitković se zahvalila Dodiku što je, kako kaže, imao sluha za nekoga ko plače i odgovorio na zahtjeve da se izgadi grobnica stradalim članovima porodice Tešanović, koji su dali živote za današnju Republiku Srpsku.

Zločin nad srpskim civilima u selu Ledići, među kojima su i članovi porodice Tešanović, 3. juna 1992. godine u večernjim časovima, počinili su pripadnici takozvane Armije BiH, regrutovani sa područja Sarajeva, te komšije muslimani iz susjednog sela Dejčići.

U zločinačkom pohodu pripadnika takozvane Armije BiH ubijeno je 10 članova porodice Vasić, cijela porodica Tešanović, koja je imala devet članova, tri člana porodice Miovčić, te Savo Kenjić i Slađana Sekulić.

Najstarija žrtva bila je Ikonija Vasić koja je imala 92 godine, a najmlađa Milun Tešanović koji je imao samo 18 mjeseci, a kojem su, prema izvještaju patologa, zločinci lomili nejake ruke i noge.

Selo je opljačkano, spaljeno i razoreno d se izgubio skoro svaki trag srpskog prisustva na tom prostoru.



Okupacija sela, koje je u međuvremenu pretvoreno u svojevrstan muslimanski logor za Srbe, trajala je do 10. juna.

Do 2001. godine iskopani su ostaci 24 žrtve. Kosturi su većinom bili nepotpuni, a neke lobanje su pronađene odvojene od tijela.

Prema izvještaju MUP-a Srpske, stanovnici Ledića ubijeni su na najbrutalniji način - klanjem, vješanjem ili gušenjem.

https://lat.rtrs.tv/vijesti/vijest.php?id=405399
 

Back
Top