Ostala bez deset članova

Masovna grobnica „Kamen“ potvrda srpskog stradanja u BiH


Masovna grobnica „Kamen“ kod Glamoča, iz koje su ekshumirani posmrtni ostaci 108 boraca Vojske Republike Srpske (RS) i civilnih žrtava, jedna je od najvećih grobnica Srba i pokazatelj da su Srbi masovno ubijani u proteklom ratu u BiH, izjavio je Srni rukovodilac Tima za koordinaciju aktivnosti istraživanja ratnih zločina i traženja nestalih lica RS Staša Košarac.



„Bez obzira na to što deceniju i po Srbi slove za one koji su u sukobima na području bivše Jugoslavije bili ‘loši momci’, današnje obilježavanje mjesta gdje je pronađena jedna od većih masovnih grobnica srpskih civila i vojnika, potvrda je da su Srbi masovno ubijani u proteklom ratu“, konstatovao je Košarac.

Povodom otkrivanja spomen-ploče na mjestu masovne grobnice „Kamen“ kod Glamoča, Košarac je poručio da će institucije Srpske istrajati u nastojanju da se sva stratišta srpskog naroda u BiH obilježe kako zbog generacija koje dolaze, tako i zbog onih koji minimiziraju zločine počinjene nad Srbima u krvavom građanskom ratu devedesetih godina na ovom području.

On je naglasio da RS neće odustati od namjere da u narednom periodu budu obilježena i mjesta masovnog srpskog stradanja u Sarajevu, Podrinju, dolini Neretve, kao i u zapadnokrajiškim opštinama, iz kojih je sa svojih vjekovnih ognjišta u ljeto i jesen 1995. godine protjerano 120 000 Srba.

Košarac je podsjetio da su na ovom području u to vrijeme poginula i nestala 892 srpska civila i vojnika što, očigledno, nije bio dovoljan dokaz nadležnim pravosudnim organima BiH da procesuiraju odgovorne za zločine, koje su počinili pripadnici bošnjačke Armije BiH i njen Peti korpus pod komandom Atifa Dudakovića, ali i „bojovnici“ regularne Hrvatske vojske.

„Orkestriranom omalovažavanju i minimiziranju srpskih žrtava otvoreno su se pridružili i predstavnici međunarodnih organizacija u BiH, koji koriste svaku priliku da, rame uz rame sa bošnjačkim zvaničnicima, Srbima poruče da ne mogu očekivati ni približno jednak tretman. O pomoći u traženju nestalih ili insistiranju na kažnjavanju počinilaca ratnih zločina da se i ne govori“, istakao je Košarac, dodavši da „svjetski dušebrižnici“, poput onih koji su trenutno u BiH, Srbima ne trebaju.

On je podsjetio da je više puta naglašavano da su porodice stradalih Srba ogorčene ponašanjem Kancelarije visokog predstavnika i lično visokog predstavnika EU u BiH Valentina Incka, koji u nastojanjima Srba da saznaju istinu o svojim najmilijima ne mogu pružiti ništa više osim deklarativne podrške.

Košarac je napomenuo da se Incko oglušio i o pismo Koordinacionog tima od 23. juna u kojem je zatraženo da, poput njegovih prethodnika u slučaju „Srebrenica“ i „Palić“, omogući porodicama nestalih Srba iz Sarajeva da dobiju odgovor o njihovoj sudbini.

„Kome i do kada treba takav OHR i Valentin Incko“, upitao je Košarac.



http://www.rtvbn.com/2010/07/25/masovna-grobnica-kamen-potvrda-srpskog-stradanja-u-bih/
 
Dokazaćemo istinu o stradanju Srba


Savez logoraša RS na osnovu dosadašnjeg postupka koji se vodi pred Opštinskim sudom u Sarajevu, a povodom tužbi protiv Federacije BiH, vjeruje da će advokatski tim dokazati da je u FBiH tokom ratnih godina postojalo 536 logora u kojima je počinjen zločin nad srpskim stanovništvom.

Rekao je u ovo intervjuu za "Fokus" Branislav Dukić, predsjednik Saveza, te dodao da nema preciznih podataka kada će biti prve presude.

- Na osnovu dosadašnjih ročišta i predstavljenih podataka, ali i informacija koje smo dobili od Advokatske komore RS, odnosno 11 advokata koji nas zastupaju, vjerujemo da će biti presuđeno u našu korist, što će promijeniti dosadašnji stav o srpskim žrtvama - kazao je Dukić.

FOKUS: Prošlo je više od godinu dana otkada je Savez predao tužbu Opštinskom sudu u Sarajevu protiv FBiH. Dokle je proces stigao?

DUKIĆ: U junu je prošlo godinu dana otkada smo podnijeli tužbe protiv FBiH. Od 536 logora, koliko je postojalo u Federaciji, u Sarajevu, takozvanom multietničkom gradu, bilo je 126 logora. Svi ovi logori registrovani su na osnovu potvrda Međunarodnog komiteta Crvenog krsta ili potvrda koje su nastale prilikom razmjena između jedne i druge vojske. Zbog svega toga nadamo se da ćemo dokazati da je samo kroz sarajevske logore prošlo oko 11.500 Srba, a samo kroz kasarnu "Viktor Bubanj" prošlo je oko pet hiljada mahom civila, i to žena i djece. Do sada je održano nekoliko ročišta, a predstavljena je dokumentacija i za ovu kasarnu. Tužbama su obuhvaćeni svi iz vojnog i političkog vrha FBiH koji su obilazili logore, te izvršioci i upravnici logora. Među njima je i Alija Izetbegović, sadašnji predsjedavajući Predsjedništva BiH, Haris Silajdžić, koji je obilazio logor Tarčin, ali i tadašnje rukovodstvo BiH, odnosno Ejup Ganić i Stjepan Kljujić.

FOKUS: Kakva je situacija u vezi s dokumentacijom koju je Savez predao Specijalnom tužilaštvu Srbije?

DUKIĆ: Pošto je jasno da stranci ovdje rade razne opstrukcije na teret Srba, predali smo u Beograd ukupnu dokumentaciju koja se odnosi na 860 predmeta, a njom je obuhvaćeno oko 7.100 lica bošnjačke i hrvatske nacionalnosti koji su počinili zločin nad srpskim narodom. Kada je u Londonu bila aktuelna priča u vezi s Ganićem i njegovim izručenjem Srbiji, rekli smo Tužilaštvu da ćemo im pomoći u slučaju da im trebaju svjedoci ili nešto drugo. Pitali smo ih i šta je s predmetima u vezi s padom 13 krajiških opština, a u vezi s Atifom Dudakovićem, zatim masovnom grobnicom u Mrkonjić Gradu, gdje je Hrvatsko vijeće odbrane počinilo zločine. Nadam se da će Specijalno tužilaštvo uraditi svoj posao i da ćemo napokon dobiti istinu, ako je nemamo od strane Tužilaštva i Suda BiH, čiji su nadležni rekli da rušim integritet BiH. Ove insititucije uvijek su radile na štetu srpskog naroda.

FOKUS: Da li smatrate da će tako biti i u slučaju "Ganić"?

DUKIĆ: Ganić se vješto iščupao iz Londona, ali zna se da međunarodna zajednica zajedno sa SAD i Velikom Britanijom provodi veliki pritisak na Srbiju, RS i srpski narod. Posebno ne teba zaboraviti kakav je odnos prema srpskom narodu imao Pedi Ešdaun, bivši visoki predstavnik u BiH. Pošto postoji sva dokumentacija, i audio i video, kao i pisana o tome šta je Ganić radio i u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu i u "Tuzlanskoj koloni", te na drugim mjestima, nadam se da će ruka pravde, ipak, stići Ganića za sve zlo koje je nanio našem narodu. Nikada ne trebamo zaboraviti ova mjesta stradanja i trebamo ih obilježiti, kako bismo pokazali srpske žrtve.

FOKUS: Da li će svi logori na prostoru FBiH u kojima su bili Srbi biti obilježeni spomen-pločama?

DUKIĆ: Iako smo šest puta pisali zahtjeve i dopise da se Sud i Tužilaštvo BiH isele iz kasarne "Viktor Bubanj", u kojoj je ubijeno 70 srpskih logoraša, nikada nismo dobili odgovor. Čak nam je Ešdaun rekao da je to dobro, jer će sudije, kao, bolje raditi posao. Tamo smo htjeli postaviti spomen-ploču, ali nam nisu dozvolili, a ne dozvoljavaju nam ni da položimo vijenac na kapiju. Mi ništa ne možemo, a s druge strane Bošnjacima se dozvoljava da u RS obilježavaju stradanja svog naroda. Ne kažemo da ne treba da ih obilježavaju, ali za sve treba da postoje ista pravila. Zato imamo namjeru da spomen-ploče postavimo na sve logore, kako ne bi bile zaboravljene srpske žrtve. U planu imamo i postavljanje krsta na Zlatištu, za 6.600 Srba stradalih u gradu Sarajevu i na području oko grada.


http://www.fokus.ba/nov/index.php?o...o-stradanju-srba&catid=18:u-fokusu&Itemid=153
 
PRIPADNICI Desete brdske su tokom prve dve godine rata u BiH skupljali Srbe na ulicama Sarajeva i
protiv njihove volje odvodili na kopanje rovova. Posle obavljenih poslova, umesto da budu pušteni
kućama nesrećni zarobljenci su mučeni, neki od njih i zaklani, i bacani u jamu u "Kazanima". Još se
prepričavaju svedočenja da je upisnica u ovu "elitnu jedinicu" bila da se bar jednom Srbinu odseče
glava i baci u "Kazane".

Srbe, koji su završili u "Kazanima", Cacini vojnici su prethodno usmrtili tako što su ih vezali za dva
kamiona, koja bi krenula u suprotnim pravcima, i na taj način ih raščerečili. O raskomadanim telima
svedoči i pokušaj nove posleratne ekshumacije koji je obavila Komisija za traženje nestalih Republike
Srpske, kada su pronañeni delovi kostiju.
Iako je federalna strana tvrdila da je pronašla 29 tela, utvrñena su imena samo 15 žrtava. Na spisku,
koji je sačinjen na osnovu izjava svedoka na suñenju počiniocima, koji su za neke i opisali način
pogubljenja su Sanja Vuk koja je imala samo 16 godina kada joj je oduzet život, Zoran Vučurović,
Milena Drašković, koju su zaklali Samir Seferović i Suad Osmanović. Dušan Jovanović je
izmasakriran, dok je Radoslava Komljenca zaklao Mevludin Selak. Radoslavovu suprugu Marinu
Komljenac zaklao je RefikČolak. Vasila Lavriana zaklao je Zijo Kubat, a njegova supruga Ana, pre
nego što ju je odsecanjem glave usmrtio Esad Tucaković, prošla je užasnu torturu.
Ani Lavrian je Suad Osmanović naredio da legne i raširi noge, a zatim joj gurnao komad drveta u polni
organ. Istovremeno Esad Tucaković joj je upaljačem palio stidne dlake, da bi je na kraju pogubio i
bacio u jamu na "Kazanima". Ubijen je i Zoran Muminagić, koji je imao samo 17 godina, kao i Ergin
Nikolić, kojem je Samir Bejtić zabio sablju kroz vrat, a istovremeno su ga drugi pripadnici Desete
brdske brigade udarali noževima, dok ga nisu izmasakrirali. Bejtić mu je odvojio glavu od tela i bacio u
"Kazane".


http://www.scribd.com/doc/18007839/Srpske-zrtve-u-bosanskom-paklu
 
SRBI iz sarajevskog naselja Dobrinja za vreme proteklog rata u BiH bili su izloženi brutalnoj torturi,
hapšenju, progonu i likvidacijama. Više stotina je zlostavljano u logorima, privatnim zatvorima, pačak i
kafićima.
Ljude su odvodile naoružane osobe, pripadnici vojnih, policijskih i paravojnih formacija. Dosada je
dokazano da se 134 srpska civila nikada nije vratilo, a tela nekih od njih su pronañena na ulicama ili u
masovnim grobnicama otkopanim posle rata. Nažalost, svi posmrtni ostaci nisu pronañeni ni do današnjeg dana.


Porodice i poznanici su posvedočili da su u ovom naselju ubijeni: Risto Avram (roñen 1952), Milivoje
Ateljević(1957), Ratka Bilčar (1940, devojačko prezime Perendija), Slavko Beronja, Vinka Bajić (1936),
Milan Božić (1926), Jelena Božić(1934, devojački - Šaraba), Marinko Vujičić, Mićo Vukić, Duško
Vlahović (1971), Lazar Vujičić, Ranko Vujović (1949), Radovan Vujičić (1959), Miloš Gaćeša, Nebojša
Gaćeša, Petar Gašić (1948), Oliver Gašić (1971), Milenko Dejić, Vukosav Draško (1948), Miodrag
ðorñević, Branko Živković, Krstan Zagorac (1953), Milan Ivković, Zoran Jovičić (1946), Žarko Janjuš,

Mišo Klimović, Predrag Kovačina, Slobodan Kljujić (1969), Božo Klarić (1920), Anña Klarić (1925),
Živorad Kostić, Šimša Kapetina, Novak Močević (1956), Radoje Marinković, Nedo Marković, Vojin
Mitrović (1945), Bogoslav Marinković (1952), Momčilo Mićić (1948), Nikola Mršić (1942), Draginja
Mićanović (1928), Mićo Novaković (1953), Milorad Nešković (1968), Vukan Novokmet, Ljubiša
Ostojić(1954), Jovanka Obućina, Srboljub Popović,Čedomir Popović (1939), Momir Pejović (1948),
Momčilo Pejović (1929), Dušan Petrović (1948), Jovan Pešut (1932), Veljko Radović, Rade Radović,
Milenko Radonja (1953), Mile Radonja (1953), Milenko Starović, Nedeljko Sarić, Danilo Stanišić, Mirko
Simanić(1952), Jovan Stevanović, Veljko Tomović, Vladislav Todić(1957), Sofija Todorović (1930),
Petko Tepavčević (1932), Milko Terzić (1950), Slaviša Tunguz, Slobodan Uljić, Ilija Unufreščuk (1936),
Ratko Crnogorac, Gorjana Cvetković (1936), Vojin Džino (1958), Dušan Šušnjar (1942), Vid Šobot,
Borjana Škrba (1934) i Zdravko Šakota (1934).



NEKOLIKO stotina civila iz naselja Dobrinja, za vreme i po završetku rata prijavilo je teška krivična
dela - silovanja, prebijanja, mučenja, nezakonitog zatvaranja... Nažalost, nijedan od ovih zločina nije ni
istražen, pa samim tim ni procesuisan.
Jedno od najvećih mučilišta srpskih civila je bio koncentracioni logor "Sunce"». Kroz njega je prošlo na
stotine sarajevskih Srba. Svi bi prolazili užasne metode mučenja. Iz mnogobrojnih svedočenja
izdvajamo batinjanje logoraša po vitalnim organima loptama od bodljikave žice. Oni koji su služili
vojsku znaju da se ove lopte koriste začišćenje topovskih cevi.
Nažalost, prema svedočenju penzionisanog generala Armije BiH Jovana Divjaka, logor «Sunce» je
samo formalno zatvoren. Divjak je, pre tri godine u intervjuu "Novostima" posvedočio da je "Sunce"
preseljeno na drugu lokaciju. U istom intervjuu naš sagovornik nam je potvrdio da je postojalo na
stotine "divljih zatvora", jer je skoro svaka jedinica na sarajevskom ratištu imala bar trojicu Srba
zarobljenih i spremnih za razmenu.



http://www.scribd.com/doc/18007839/Srpske-zrtve-u-bosanskom-paklu
 
Anđeo sa bocama


RAT je sa ovih prostora otišao na druge strane sveta. Ostali su ožiljci, još se belasaju na koži ranjenika. I podsećaju na staru istinu: „Najteži su oni koji se ne vide“.
Pilot Ratnog vazduhoplovstva Darko Mijatović (48) dugo je ćutao. Leteo je helikopterom Mi-8. Vežbao je za rat, ali je uleteo u njega kao - spasilac. Jedna od prvih akcija - dopremanje boca sa kiseonikom u Banjaluku, 30. maja 1992. godine.
U bivšoj BiH već je počelo da se puca. Kao bomba, „pale“ su sankcije, zavedene međunarodnom nepravdom prema Srbiji, u kojoj su, shodno tradiciji, oficiri naučili da se bore snagom srca i oružja a ne izgladnjivanjem naroda.
Laktaši, nadomak Banjaluke; ovde živi Darko, istinski junak tog vremena. Jedva smo mu izmamili tek deo priče. Valjda je to tako: oni koji istinski vrede nemaju potrebu da o tome govore.
- Bili su to dramatični dani, više za narod nego za nas, vojnike - seća se Mijatović. - Zamislite kad roditelji gledaju kako im dete umire, a neki tamo ne dozvoljavaju da pomoć stigne. Mi, u komandi, pratimo šta se dešava. Sa batajničkog aerodroma avion „kikaš„ ne poleće. Zabranjeno mu je - zbog sankcija. Bebe prevremeno rođene umirale su u Banjaluci, bez kiseonika. A, bilo ih je tog proleća mnogo.
Noć, pilot Mijatović seda za komande letelice. Sam. Poznati pokreti i svetla na komandnoj tabli. Onda, ono što diže adrenalin, brektanje helikoptera, i, elise „podižu“ Mi-8.
- Boce su utovarene munjevitom brzinom. Koliko ih je bilo, ne znam, ali se sećam da su bile teške tonu i po, a bilo je i nešto rastvora za hemodijalizu - govori danas Darko Mijatović.
Da bi izbegao pogotke sa zemlje, a u tome je već bilo iskustva, pilot je letelicu okrenuo niz Drinu, pa preko reke maršrutom za koju je procenio da je najbezbednija.
- Gledam u sat dok sipam gorivo na Ponikvama. Pa, dok prelazim granicu u Republiku Srpsku, dok preko Zvezde, Konjuha i Ozrena letim do Banjaluke. I, za oko tri sata već sam stigao.
I danas, kao i pre deceniju i po, ovaj pilot ne pokazuje emocije. „Ratni vihor osušio nam suze“, rekao je pesnik. A, Darko kaže:
- Emocija je bilo toga dana u Banjaluci, ali ja za to nisam imao ni trunke vremena. I kasnije, mi piloti morali smo da radimo svoj posao. Da gledamo kako najbolje i najbrže da ga obavimo.
Ponovo sećanje: povratak u Srbiju, helikopter nenaoružan, sad ranjenici čekaju na transport, jedne odvozi do VMA, druge, oporavljene - vraća. Na jednom letu Darka Mijatovića prati kolega Ratko Tomić. Onda, iznad Brčkog, pogoci sa zemlje u helikopter. Pre toga, morao je da skine oznake Crvenog krsta. Uočio je da ove oznake služe kao dobro ucrtana meta za neprijatelja. A, helikopter nenaoružan: Mi-8 je ranjiv kada se ne brani, nema podršku, ne ide u formaciju i ne postupa prema borbenoj logici.
- Kad sam prevozio boce sa kiseonikom, možda sam tada prvi i jedini put molio sve nevidljive sile ovog sveta da mi pomognu da prođem bez oštećenja helikoptera - kaže tiho.
A onda, sećanje na trenutak kada je sa VMA vraćao oporavljene ranjenike. Tada je sa koridora u Posavini helikopter pogođen. Ubijena su dvojica oporavljenih boraca, ranjeni su kopilot i još dvojica.
Pre i posle toga, ovaj hrabri čovek u svoj spasilački dnevnik ubeležio je oko 1.400 prevezenih ranjenika. A, sigurne smrti spasao - njih 290. Ovaj podatak navode njegove kolege, a on kaže:
- Moja je obaveza i dužnost bila da spasavam - kaže Darko. - A, koliko sam tačno ranjenika prevezao? Toliko da se u celi trup helikoptera uvukao miris krvi. Te vrele krvi. Dugo se taj miris osećao u letelici. I taj me miris prati.
Darko Mijatović penzionisan je 2002. godine. Dva dana uoči uručenja rešenja, javili mu: „Ideš u penziju“. Ne pitamo ga: zašto? Da li je nestalo helikoptera? To je još jedan nevidljivi ožiljak ovog vojnika.

SPOMENIK, BELEG NEZABORAVA
- OBRADOVAN sam i ohrabren da se neko setio da obeleži stradanje banjalučkih beba - kaže Darko Mijatović. - To nije samo beleg nezaborava, već i beleg jednom bezumnom vremenu čije ožiljke nosimo. Vidljive i nevidljive.

SAMO IME - VLADIMIR
OD 12 beba umrlih u proleće ‘92. godine, sedmoro je bilo srpske a petoro bošnjačke nacionalnosti. Samo je jednoj bebi, pre smrti, majka uspela da upiše ime. To je Vladimir, sin Grozde Rauš. Ostala deca sahranjena su - bezimena. Bilo je šestoro dečaka i šest devojčica.

REZOLUCIJA 757
ZBOG Rezolucije Saveta bezbednosti 757, od 30. maja 1992. godine, kojom je u okviru sankcija prema SRJ svim zemljama članicama UN zabranjen aviosaobraćaj sa Jugoslavijom, banjalučki klinički centar je ostao bez kiseonika, neophodnog za novorođenčad, pogotovo rođenu pre vremena. Savet bezbednosti se oglušio o sve apele i nije dozvolio da avion sa bocama poleti iz Beograda u Banjaluku. Kopnena veza između ova dva grada tada nije postojala, jer su hrvatske i muslimanske jedinice presekle sve puteve koji su spajali zapadni i istočni deo RS - i Srbiju. Zbog toga je Vojska RS izvela operaciju „Koridor“ i 27. juna spojila istočni i zapadni deo RS. Time je omogućena drumska veza između Banjaluke i Srbije.



http://www.novosti.rs/vesti/naslovna/aktuelno.69.html:222104-Andjeo-sa-bocama



Због нечије несавјести умрле су бебе:

1. ЂУКИЋ ДУШАНКЕ, мушко рођено 22.5.1992, умро 22.5.1992 год.
2. КНЕЖЕВИЋ ЖИВКЕ, мушко рођено 22.5.1992, умро 23.5.1992 год.
3. ДЕДИЋ ФАТИМЕ, мушко рођено 23.5.1992, умро 27.5.1992 год.
4. ТУБИЋ ЖЕЉКЕ, мушко рођено 28.5.1992, умро 28.5.1992 год.
5. МУРИЦА-ДЕЛИЋ ЗИЛХЕ, женско рођено 1.6.1992, умрла 1.6.1992 год.
6. МЕДИЋ САФЕТЕ, женско рођено 26.5.1992, умрла 2.6.1992 год.
7. ПУШКАР НАЂЕ, женско рођено 29.5.1992 , умрла 1.6.1992 год.
8. МАРИЋ ДРАГОСЛАВЕ, женско рођено 3.6.1992, умрла 5.6.1992 год.
9. САНДИЋ МИЛЕНЕ, женско рођено 15.6.1992, умрла 16.6.1992 год.
10. КОМЉЕНОВИЋ ДРАГИЦЕ, женско рођено 1.6.1992, умрла 19.6.1992
11. ЂУРАН МАЈДЕ, мушко рођено 17.6.1992, умро 17.6.1992 год.
12. РАУШ ГРОЗДЕ ВЛАДИМИР, рођен 28.5.1992, умро 19.6.1992 год.
------
Slađana Kobas ( rođenа 18.6.1992.), posljednja ugašena "zvjezdica", u 13. godini izgubila je bitku za život.
Djevojčica je imala problema sa vidom, ali ga je spasila operacijom u Rusiji. Kasnije su joj doktori otkrili rak kostiju i ona se dugo liječila na Floridi, ali nije uspijela pobijediti.
Umrla je 9. februara 2006. godine u zagrljaju svoga oca Stojana Kobasa.

Marko Medaković iz Banjaluke, jedini preživjeli od 14 beba koje su u banjalučkom porodilištu 1992. godine ostale bez kiseonika potrebnog za adekvatan tretman, proslavio je 18. rođendan.
Iako je nastavio da se bori za život i dočekao punoljetstvo, ozbiljne i trajne posljedice po zdravlje i život nisu ga zaobišle.

"Marko je rođen u Banjaluci 21. juna 1992. godine kao moja druga beba, mali slatkiš koga smo svi željno iščekivali. Deset minuta je bio bez kiseonika dok su ga transportovali iz rađaonice na intenzivnu njegu. Taj jedan ili dva udaha su njemu promijenila tok života", priča njegova majka Snježana, koja mu je povodom 18. rođendana napisala dirljivo pismo, koje će biti pročitano i u filmu "Dah života".

Zbog svega toga zdravlje mu je jako narušeno, tako da Marko ima cerebralnu paralizu, kvadriplegiju, totalnu oduzetost svih ekstremiteta, uključujući i glavu.
"Marku je stradao mozak. Marko jedino čuje i vidi. Sve ostalo ne može. Pošto ima problema sa disanjem, kičma mu je iskrivljena, samim tim ne diše punim plućima, nego jednom četvrtinom pluća na koji se uglavnom nakuplja taj bronhijalni sekret. Uvijek sam u strahu da će se ugušiti u snu", dodaje Markova majka.

Marko Medaković jedini je od banjalučkih "zvjezdica" proglašen civilnom žrtvom rata.
Za smrt beba na banjalučkom porodilištu nikada niko nije odgovarao.


Majčino pismo Marku

Da su ti dozvolili da udahneš život,
danas bi drugačije slavio svoj osamnaesti rođendan.
Sa društvom bi slavio do zore,
a ja bih te iščekivala i bojala se zbog tvog prvog pijanstva.
Pričali biste o maturskoj zabavi i ekskurziji
koju ti, sine, nikada nećeš imati.
I o svim onim djevojkama koje ti nećeš upoznati,
i o žurkama na koje nećeš otići.
Samo da si imao taj jedan udah života, ja bih te danas
sa tribina bodrila i navijala za tvoj tim.
Peglala bih ti košulju za tvoj završni koncert ili bih ti pravdala časove jer nisi naučio hemiju pa si markirao!
Sa svoja dva brata zbijao bi šale na račun mog neuspjelog kolača nedjeljom za ručkom.
I svi bismo se smijali, i sve bi bilo drugačije.
Da si samo jednom udahnuo, naši bi životi
krenuli u drugom pravcu.
Donosio bi mi medalje sa školskih takmičenja,
preskakao komšijske ograde i krao nezrele voćke,
šljapkao po baricama za vrijeme toplih ljetnih kiša,
razbio školski prozor slučajno loptom i potukao se onako, raja protiv raje!
Izrastao bi u zgodnog momka,
mučile bi te pubertetske bubuljice i problemi sa onom malom iz IV-a!
Onda biste vas trojica pričali dugo u noć,
a ja bih se pravila stroga
i stišavala vaš mladalački smijeh.
Danas, kada imaš osamnaest godina
i dok gledam u tvoje krupne, prelijepe oči,
ne mogu ti objasniti zašto sve ovo nisi doživio
i ko je kriv zašto nikada nećeš ustati
iz svojih invalidskih kolica i krenuti u život
koji sam željela za tebe.
Srećo moja mala, moja nježna krofnice,
toliko sam ti toga željela pružiti
samo da su nam dozvolili!
Umjesto što razmišljam
kako da ti nabavim oksigenator
jer sve teže dišeš i olakšam ti svakodnevni bol,
razmišljala bih kako da ti omogućim apsolventsku ekskurziju.
Srećo moja mala, da su ti samo dozvolili,
da udahneš, da udahneš!


http://www.nezavisne.com/novosti/bih...tvo-62186.html
 
„ Orkestriranom omalovažavanju i
minimiziranju srpskih žrtava otvoreno su se pridružili i predstavnici međunarodnih
organizacija u BiH, koji koriste svaku priliku da, rame uz rame sa bošnjačkim
zvaničnicima, Srbima poruče da ne mogu očekivati ni približno jednak tretman. O
pomoći u traženju nestalih ili insistiranju na kažnjavanju počinilaca ratnih zločina da se i ne govori“, istakao je
Košarac.
,,Zapad" i muslimani još uvek vode tihi saveznički rat protiv Srba...svugde gde ih ima.
 
САВЕЗ ЛОГОРАША РС-СНИМКА АРМИЈЕ БиХ ИЗ ЛОГОРА ЗА СРБЕ У ТРНОВУ

Савез логораша Републике Српске објавио видео материјала коме се види да је у Трнову, током рата, постојао логор за Србе. Материјал сниман за потребе Армије БиХ.


Предсједник Савеза логораша Републике Српске Бранислав Дукић саопштио је да је тај савез дошао у посјед видео материјала снимљеног почетком рата за потребе Армије БиХ, на коме се види да је у Трнову постојао логор за Србе, међу којима је било и беба.


Дукић није желио на конференцији за новинаре да открије када су дошли до тог видео материјала који је, како је рекао, доказ о ратним злочинима муслиманских снага у БиХ над српским цивилима.

Милена Васић, једна од бивших заробљеница логора у Трнову, изјавила је да је заједно са своје троје дјеце и мужем била у том логору и да је преживјела муслиманску тортуру и мучење.

"Заробљена сам у Ледићима и доведена у школу заједно с троје малољетне дјеце од којих је једно била беба. У једној просторији је било око 55 жена и дјеце међу којима је била и беба од четрдесет дана, а у другој је било око 50 мушкараца", рекла је Васићева.

Видно потресена, рекла је да јој је муж од тортуре у логору после умро.

Она је навела да је у то вријеме била приморана да каже у камеру како им је добро у логору, "да их пазе, да имају хране и свега што им треба", рекла је она и почела да плаче, говорећи да не може причати о детаљима живота у логору.

Наводећи да је овај материјал прослијеђен правосудним органима БиХ, Дукић је подсетио да су предмети о страдању Срба предати суду у Хагу, као и тужилаштву у БиХ, истичући да се злочини над Србима не процесуирају.

Дукић је рекао и да је током рата у Федерацији БиХ било 536 логора, у Хрватској више од 200, а да је око 20 логора било у Словенији.

Он је изјавио да је Етхем Годињак, предратни начелник полиције у Трнову, један од оних који су починили те злочине над српским цивилима у том мјесту.

ЋУРГУЗ: ИСТРАЈАТИ У ДОКАЗИВАЊУ ЗЛОЧИНА

Предсједник Борачке организације Републике Српске (БОРС) Пантелија Ћургуз изјавио је данас да се мора истрајати у доказивању злочина над Србима у протеклом рату у БиХ, а нарочито на подручју Сарајева.

Ћургуз је, реагујући на објављивање снимака злочина Армије БиХ у Трнову 1992. године, рекао да све институције у РС морају много више заједнички дјеловати у том правцу, да би се коначно разоткрила истина о протеклом рату у БиХ.

"Друга страна о том питању има веома добро разрађену методологију. То се најбоље видјело на примјеру ратног члана Предсједништва БиХ Ејупа Ганића гдје су сви стали у његову заштиту", истакао је Ћургуз.

ВЕЛИМИРОВИЋ: ТУЖИЛАШТВО НА ПОТЕЗУ

Директор Центра за истраживање ратних злочина Републике Српске Јанко Велимировић рекао је да Тужилаштво БиХ треба да анализира снимак злочина над српским цивилима у Трнову и упореди га са подацима који су му раније достављени, те да предузме одговарајуће кораке.

"За Трново се зна ко су људи који су у љето 1992. године били у бошњачким јединицама Армије БиХ и Министарству унутрашњих послова (МУП). Ако има добре воље, а надам се да ће бити, Тужилаштво може врло брзо да анализира снимак и предузме одговарајуће кораке, који се одавно очекују", рекао је Велимировић новинарима у Бањалуци.

Он је навео да су ти догађаји одавно у архиви Центра за истраживање ратних злочина у РС и да је МУП РС све предао надлежним органима, али да је изостало процесуирање и додао да сваки нови докази и снимак који говори да су почињени ратни злочини, односно да се види судбина страдалих, добродошао не само јавности, већ и Тужилаштву БиХ.

ТУЖИЛАШТВО БиХ ЗНАЛО ЗА ДОКАЗЕ О ЗЛОЧИНИМА

Тужилаштво БиХ обавијештено је више пута да Република Српска има аргументе да је у Трнову почињен ратни злочин над цивилним становништвом, рекао је руководилац Тима Републике Српске за координацију активности истраживања ратних злочина и тражења несталих лица Сташа Кошарац.

"Упозорали смо и на чињеницу да је више од 80 одсто убијених цивила српске националности ликвидирано на најсвирепији начин, клањем, дављењем, паљењем и слично, али очигледно да не постоји спремност у правосудним институцијама БиХ да се тај злочин процесуира", оцијенио је Кошарац
.




http://www.rtrs.tv/vijesti/vijest.php?id=28954


VIDEO




.
 
Ubijali bebe, djecu i nemoćne starce



TRNOVO - Porodice žrtava, članovi nevladine organizacije "Moje ognjište" i predstavnici Vlade Republike Srpske juče su u mjestu Ledići, u federalnoj opštini Trnovo, položili cvijeće i zapalili svijeće srpskim civilima koje su 1992. godine na njihovim kućnim pragovima ubile njihove komšije Bošnjaci.

Rada Cvijetić je u Ledićima izgubila gotovo cijelu porodicu, a među žrtvama se nalazila i 18-mjesečna beba. Poslije obdukcije utvrđeno je da su joj i noge i ruke polomljene i da joj je pucano u potiljak.

- Kakav čovjek može to da uradi, da jednom malom stvorenju koje je tek došlo na ovaj svijet, puca u glavu i lomi ruke i noge - ogorčeno priča Cvijetićeva. Istakla je da do danas nisu pronađeni odgovorni za ove zločine i da nadležne institucije ne čine dovoljno da se oni pronađu i kazne.


Jeli Subotić ubijeni su kćerka, zet i njihovo dvoje maloljetne djece.

- Kada odem na groblje sa svojim unukom, često mi postavlja pitanja: Ko je ubio ovu bebu, ona im ništa nije mogla uraditi - priča Jela.

Predsjednik Udruženja "Moje ognjište" Slavko Vasić napomenuo je da su u tom selu ubijena 24 civila iz porodica Vasić, Tešanović, Miovčić i Kenjić. Među njima je bilo troje djece i beba od 18 mjeseci.

- U ovom selu stradali su i moji roditelji koje su namamili u susjedno selo Dejčiće i odmah ih likvidirali. Tek prije pola godine sam ih pronašao - istakao je Vasić.

Dodao je da je ogorčen na rad Tužilaštva BiH, jer ga niko nije pozvao da da svoju izjavu u vezi sa ovim zločinom.

- Oni su ubijeni samo zato što su Srbi - istakao je Vasić.

Ledići su napadnuti 3. juna 1992. godine. Napad je trajao cijelu noć.

U Banj Potoku između sela Ledići i Dejčići ubijen je bračni par Nenad i Mira Vasić. Bojeći se za svoje živote grupa civila se iz Ledića uputila preko Treskavice i iz te grupe pohvatano je 12 civila 6. juna 1992. godine. Na putu prema selu Ljuta u blizini lokacije Ploča svi pohvatani civili su pobijeni osim jedanaestogodišnjeg dječaka Dragana Vasića koji je ostao ranjen među leševima.

Istog dana u mjestu Poljice uhvaćen je Savo Kenjić i ni danas se ne zna šta je bilo s njim. Poslije 8. juna u Ledićima je ubijeno sedam civila koji su ostali u selu i svi su bili starijeg životnog doba. Među njima je i starica Savka Vasić, rođena 1914. godine.

Koordinator Tima MUP-a RS za istraživanje ratnih zločina Simo Tuševljak rekao je da je MUP RS već 4. avgusta 1992. godine podnio prvi službeni izvještaj Tužilaštvu u RS i drugi 1994. godine za zločine koji su počinjeni nad Srbima u Trnovu, okolnim selima među kojima je i selo Ledići.

- Već u ljeto 1993. godine obavljena je ekshumacija preko 100 tijela ubijenih civila u trnovskim selima. Svu dokumentaciju proslijedili smo nadležnom tužilaštvu i ona se nalazi u Tužilaštvu BiH. Predmet je veoma osjetljiv, istraga je završena prije dvije godine, ali odgovorni nisu lišeni slobode. Riječ je o najstrašnijim zločinima, jer su tamo hvatani civili koji su ostajali kod svojih kuća i uglavnom je riječ o starijim licima. Bilo je i ljudi koji su rođeni 1905. godine, a ubijeno je i troje djece - kazao je Tuševljak.

Spomenik

Jela Subotić smatra da je sramota da na mjestu gdje je počinjen ovakav zločin stoji spomenik muslimanskim vojnicima.

- Baš u ovom selu postavljen je spomenik muslimanskim vojnicima, koji čak nisu ni živjeli na ovom području - objasnio je Vasić. Dodao je da su ovim spomenikom bošnjačke vlasti samo pokušale da prikriju zločin koji se dogodio.



http://www.glassrpske.com/vijest/2/novosti/40536/lat/Ubijali-bebe-djecu-i-nemocne-starce.html
 
MESTO I VREME: Logor u selu Dej čići kod Trnova, u prostorijama osnovne škole, jun - avgust 1992. godine.

KRATAK OPIS: U ovom logoru je bilo zatvoreno preko 150 lica srpske nacionalnosti, pretežno žena, dece i staraca. Muškarci su bili zatvoreni u jednoj prostoriji, dok su žene i deca bili odvojeni u drugim prostorijama. Čuvari ovog zatvora bili su meštani iz susednih sela iz porodica Dedići, Durme, Oručević i Mulaosmanović, a komandant logora je bio Durmo Safet.

Uz dozvolu čuvara, u logor su svakodnevno dolazili ekstremisti, među kojima su od strane svedoka prepoznati: Kolar Ismeta, Dedić Suno, Sačić Dino, Čibra Izet, Drnjaković Samir, Ćosić Avdo, Lehić Zejnil, Dedić Aziz, Dedić Avdija, Dedić Suljo, Zoltan Muhamed i Oručević Hamid.

Oni su se svakodnevno iživljavali nad zatvorenim bespomoćnim Srbima. Tukli su ih metalnim polugama, gumenim palicama, rukama i drugim predmetima. Od ovih tuča, zatvorenici su bili u krvi i padali su u nesvest.

U zatvoru je od posledica batinanja umro

1. Miovčić Milenko, rođen 1923. godine. Miovčića su u više navrata tukli raznim predmetima po glavi, stomaku, rukama i po nogama. Početkom avgusta 1992. godine, tukli su ga po glavi flašom napunjenom vodom, nakon čega je pao u komu i posle dva dana je umro. Zatvoreni Srbi su ga zakopali blizu sela Dejčića, na lokalitetu zvanom Požega. Ekshumacijom i uviđajem koji su izvršeni 07.08.1993. godine, konstatovana je fraktura lobanje u predelu desne slepoočnice.

Pored Miovčića, od posledica batinanja je preminuo i

2. Šehovac Nikola iz Gornje Presjenice, dva dana nakon što je razmenjen.
INDICIJE O IZVRŠIOCU:

1. Durmo Safet, komandant logora,

2. Kolar Ismeta, zvana "Nevenka", k ći Bajre, rođena 05.03.1962. godine u selu Jablanica, opština Trnovo,

3. Dedić Suno, sin Bajra, rođen 19.01.1965. godine u selu Dejčići,

4. Sačić Dino, sin Sulejmana, rođen u Sarajevu,

5. Cibra Izet, sin Begana, rođen 18.01.1967. godine u selu Delijam, opština Trnovo, po zanimanju poštar,

6. Drnjaković Samir,

7. Ćosić Avdo, sin Alije, star oko 26 godina, iz Kijeva,

8. Lehić Zejnil, sin Saliha, rođen 02.01.1958. godine u selu Bogatići, opština Trnovo,

9. Dedić Aziz, sin Husa, rođen 01.01.1964. godine u selu Dejčići, opština Trnovo,

10. Dedić Avdija zvani Avdo, sin Agana, rođen 03.03.1973. godine u selu Dejčići, opština Trnovo,

11. Dedić Suljo, sin Agana, iz sela Dejčića,

12. Zoltan Muhamed, sin Sulja, rođen 31.07.1960. godine u selu Batići, opština Trnovo,

13. Oručević Hamid zvani "Henda", iz Dejčića.

DOKAZ: Izjave svedoka, zapisnik o uvi đaju broj 29 i foto-dokumentacija broj 128 nalaze se u dokumentaciji Komiteta pod brojem 228/94.
Citat:
MESTO I VREME: Logor u Godinjskim barama, izme đu Trnova i Goražda, jun - avgust 1992. godine.

KRATAK OPIS: Služba javne bezbednosti Godinjske bare je 10. juna 1992. godine, pod rukovodstvom Godinjak Ethema i Šarić Medarisa, formirala logor za Srbe.

Logor se nalazio u jednoj privatnoj, tvrdo zidanoj šupi veličine 2,5 m dž 3,5 m sa betonskim podom i sa jednim malim zakovanim prozorom. Zatvor su čuvali pripadnici bivše SJB Trnovo: Ramić Ramiz, Karačić Enes, Dedović Fahro, Nišić Emir, Bibović Samir, Kećo Muzafer i drugi.

Istog dana u logor su dovedeni građani srpske nacionalnosti: Ivanović Mlađen, Klepić Nenad, Vlaški Radenko, Elez Jovo, Elez Savka i pravoslavni sveštenik Neđo Popović.

Narednih dana u zatvor su dovođeni i drugi pripadnici srpske nacionalnosti, tako da je u toj maloj prostoriji veličine oko 8,5 m2 boravilo 16 i više lica.

Ova prostorija nije imala otvora osim jedne rupe na zidu, pre čnika oko 12 cm, koja je služila za ventilaciju tako da su zatvorenici na smenu disali kroz ovu rupu. Fiziološke potrebe su vršili u VC-u čučavcu, koji se nalazio u uglu te prostorije. Ljudi su zbog tegoba i zagušljivosti često padali u nesvest.

Stražari su zatvorenike svakodnevno tukli raznim drvenim predmetima, kundacima, rukama i nogama.

Zatvorenike su terali da pale srpsku zastavu i pevaju muslimanske pesme "Volimo te Alija" i "Ne daj se Bosno", dok su ih istovremeno snimali video-kamerama. U ovim tučama su se naročito isticali Savčić Dino, Torlak Nijaz, Hamzić Edin, Šamić Safet i Cibra Izet.

U ovom zatvoru su od posledica batinanja umrli:

1. Džilić Milorad, sin Vlada, rođen 1940. godine u selu Crna Rijeka, opština Trnovo, borac Vojske Republike Srpske. Umro je 04. avgusta 1992. godine. Njegov leš se nalazio dva dana među zatvorenicima u ovoj maloj prostoriji jer stražari nisu dozvoljavali da se iznese. Zatvorenici su ga tek nakon dva dana izneli i zakopali u obližnjoj šumi zvanoj Runjavica. Ekshumacijom i uviđajem na licu mesta koji su izvršeni 29.07.1993. godine, konstatovani su prelomi ruku i nogu, kao i fraktura lobanje.

2. Badnjar Dušan, sin Mitra, rođen 1953. godine u selu Jelašnica, opština Kalinovik, borac Vojske Republike Srpske, zarobljen na Rogaju. Njegovi posmrtni ostaci nađeni su zakopani u obližnjoj šumi zvanoj Runjavica.

INDICIJE O IZVRŠIOCU:

1. Godinjak Ethem, zvani "Edo", sin Ibrahima, ro đen 20.11.1951. godine u Sarajevu, musliman, pre rata je bio načelnik SJB Trnovo,

2. Šarić Medaris, rodom iz Hercegovine, do rata bio aktivan oficir JNA (poručnik ili potporučnik), star oko 35 godina, oženjen Mahmutović Nerminom iz Trnova. U početku rata bio komandant Trnovsko-hadžićkog bataljona, a kasnije postavljen za komandanta tzv. "Glavnog štaba oružanih snaga Trnova",

3. Ramić Ramiz,

4. Karačić Enes, sin Hasana, rođen 22.01.1962. godine u selu Golubići, opština Kalinovik, pre rata bio milicionar,

5. Dedović Fahro,

6. Nišić Emir,

7. Bibović Samir,

8. Kećo Muzafer,

9. Savrčić Dino, sin Sulejmana i majke Izete, rođen u Sarajevu,

10. Torlak Nijaz,

12. Hamzić Edin, sin Ismeta, rođen 27.08.1970. godine u selu Hamzići, opština Trnovo. Pre rata je bio milicionar,

13. Cibra Izet, sin Begana, rođen 18.01.1967. godine u selu Delijaš, opština Trnovo. Pre rata je bio poštar.

14. Bratić Merim, pripadnik HOS-a.

DOKAZ: Izjave svedoka i zapisnici o uvi đaju broj 2632-8 nalaze se u dokumentaciji Komiteta pod brojem 228/94.
 
MESTO I VREME: Škripov Gaj, opština Trnovo, jul - novembar 1992. godine.

KRATAK OPIS: Muslimansko-hrvatske oru žane formacije su 30.07.1992. godine napale srpske odbrambene položaje na mestu Škripov Gaj, na oko 3 kilometra od Trnova. Tom prilikom su pripadnici muslimansko-hrvatskih oružanih formacija zarobili, a potom i ubili pripadnike Vojske Republike Srpske, i to:

1. Parežanin Darko, sin Neđa, rođen 10.03.1963. godine u Sarajevu,

2. Popović Spasoje, sin Svetozara, rođen 1930. godine u selu Tošići, opština Trnovo,

3. Trgovčević Radovan, sin Jove, rođen 09.06.1955. godine u selu Tošići, opština Trnovo.

Ovi vojnici su nakon zarobljavanja mučeni, a zatim i ubijeni. Prilikom uviđaja na licu mesta, konstatovano je sledeće: posmrtni ostaci navedenih vojnika nađeni su nezakopani na površini zemlje. Kod Parežanin Darka, lobanja je bila odvojena od ostalog dela kostura. Prednji zubi u donjoj i gornjoj vilici su bili nasilno izbijeni, a na levoj strani temena lobanje, na sastavu temene i potiljačne kosti, konstatovana je prostrelna rupa veličine 2,5 dž 1,5 cm. Iz ovoga proizilazi da je u žrtvu pucano dok se nalazila u ležećem ili sedećem položaju. Lobanja Popović Spasoja nije pronađena. Posmrtni ostaci Trgovčević Radovana nađeni su u rovu dubine oko 60 cm, s tim što se njegov kostur nalazio u kosom položaju sa glavom pobijenom u zemlju, a nogama okrenut nagore.

INDICIJE O IZVRŠIOCU:

Pripadnici muslimansko-hrvatskih vojnih formacija.

DOKAZ: Izjava svedoka pod brojem 32, zapisnici o uvi đaju broj 2632-4 i 2632-42, foto-dokumentacija A-31, 32 i 33 i Kz. br. 29, koji se nalaze u dokumentaciji Komiteta pod brojem 228/94.
Citat:
MESTO I VREME: Rajski Do, opština Trnovo, 12. novembar 1992. godine.

KRATAK OPIS: Pripadnici muslimansko-hrvatskih formacija su 12. novembra na Rogoju, na mestu zvanom Kucin, kao ranjenog pripadnika Vojske Republike Srpske zarobili a zatim ubili Vitković Pera, rođenog 1950. godine u Trnovu, privatnog autoprevoznika iz Trnova.

Njegovi posmrtni ostaci su 18.09.1993. godine pronađeni u Rajskom Dolu, u blizini istoimenog hotela na oko 5 km daleko od mesta zarobljavanja i ranjavanja.

Noge Vitkovića su bile čvrsto vezane metalnom sajlom dužine oko 6-7 m, a debljine oko 6 mm. Drugi kraj sajle je bio vezan za komad drveta dužine oko 80 cm a debljine oko 6-8 cm. Kosti su uglavnom bile izlomljene, posebno kosti lobanje koja je bila u smrskanom stanju, a delovi odeće su bili poderani. Sve ovo ukazuje na to da je telo Pera Vitkovića od mesta zarobljavanja na Kucinu do Rajskog Dola vučeno po zemlji, verovatno privezano za neko vozilo.

INDICIJE O IZVRŠIOCU:

Godinjak Ethem, sin Ibrahima, ro đen 20.11.1951. godine u Sarajevu, musliman, pre rata bio je načelnik SUP Trnovo.

DOKAZ: Zapisnik o uviđaju, foto-dokumentacija i drugi dokazi nalaze se u dokumentaciji Komiteta pod brojem 228/94.
 
KRVAVI KOLAC

Sveštenik Milorad A. Ostojić svedoči o zločinima muslimana nad Srbima u Bosni i stradanju sveštenika Nedeljka Popovića iz Trnova

Protonamesnik Milorad Ostojić, starešina hrama svete Trojice u Beogradu, u svojim spisima svedoči o zločinima tokom rata u Bosni. Kurir objavljuje deo njegovog rukopisa, uz redakcijsku obradu: Gledam televiziju... Srebrenica... Trnovo.... Godinjske bare... Strijeljanje muslimana iz Srebrenice u Godinjskim barama...


Sveštenik Ostojić, hroničar pogroma Srba u Bosni

Nataša Kandić osuđuje Srbe za genocid nad muslimanima... Mučnina... Tuga... Nespokoj... Ponovo gledam streljanje muslimana, prepoznajem garaže, imam utisak da ih neko (namerno) sklanja s ekrana, ne mogu dobro da ih vidim.

Mama, gde je tata?!

Sjećam se jula 1993. godine, došao sam iz Beograda u Foču na odmor. Obišao rodbinu. Javiše oslobodili naši Trnovo. Petrovdan. Raspitujem se ima li prevoza do Trnova. Kažu - može samo s vojskom. Polazim autobusom. Vojska odlazi prema Treskavici, ja ostajem u Trnovu. Poznajem ljude i oni mene poznaju, povjerenje je obostrano. Raspitujem se za mog prijatelja, sveštenika Nedeljka Popovića, s kojim sam desetak godina bio nerazdvojan. Komšije, on u Trnovu, ja u Kalinoviku. Ja sam imao veliku parohiju - tri parohije - od Gacka do Trnova, a on malu - samo Trnovo i okolinu. Zamjenjivao me je, družili smo se. Nestalo ga u srijedu po podne 10. juna 1992. godine. Pošao da doveze iz sela Lisovića nekog djeda Ivanovića kod ljekara, zamolila ga njegova ćerka.

Prošla godina, ni traga ni glasa. Popadija Jefija s troje djece (pet, deset i četrnaest godina) pobjegla kad su muslimani zauzimali Trnovo 30. jula 1992. godine, preko Kalinovika i Bileća u Beograd. Bježeći, provela je s djecom u šumi tri dana i tri noći. U Beogradu je već godinu i mjesec dana, nada se da joj je muž Neđo živ. Možda su ga zarobili. Bio je pošten i miran čovjek, nikoga nije ni krivo pogledao. Biće razmjena zarobljenika. S troje djece je u Beogradu, treba djecu nahraniti, u školu ih opremiti, dati im za užinu, da se ne osjećaju sirota pred ostalom djecom. Objasniti im da još ima nade. Tata je možda živ. Djeca stalno pitaju: "Šta ima novo, mama? Javlja li se ko?"

Krv, izmet, jezivo!

Dan 14. jul 1993., ja u Trnovu, u štabu Vojske, raspitujem se zna li iko išta za oca Neđa. Već se sve saznalo za jedan dan. Malo je to mjesto. Trnovo s okolinom ima oko pet hiljada stanovnika. Muslimana malo više nego Srba. Svi se dobro znaju, i ljudi i djeca. Jedna je osnovna škola i sva djetinjstva zajedno počinju. Većina su starosjedioci, malo je doseljenika.

Saznajem za tužnu sudbinu moga sabrata. Ubijen u Godinjskim barama kod Trnova.
Raspitujem se ko zna više o tome... Pominju Nenada Klepića iz Kijeva, selo Oglavak kod Trnova, Radenka Vlaškog iz Trnova, selo Tošići, Jova Eleza iz Trebečaja, kažu da je on sahranio popa Nedeljka. Javiše da treba da ide tamo neki Tuševljak, da fotografiše grobove i garaže u kojima su Srbi zatvarani, mučeni i ubijani. Nađoše jednog momka, mlad, naočit, oko sedamnaest godina, bio zarobljen, preživio. Kako? Ne znam... (Kažu - otac mu bogat, tražili otkup sto hiljada njemačkih maraka). Uvijek neko preživi. Dovezoše neku "ladu", nema goriva. Nađoše pet litara goriva... Krećemo...

Niko ništa ne govori, ni riječi. Osjećam da je čovjek s aparatom iz policije. Ne volim policiju... Stižemo... Godinjske bare. Vojska prošla, poslije njih mi smo prvi. Garaže, sabirni centar, neka vrsta zatvora pred likvidaciju. Krv na sve strane. Ljudski izmet. Jezivo! Krvave fleke po zidovima u visini ljudskih glava. Podovi od betona. Svuda lokve usirene krvi, stare, svježe, pomiješane. U garaži prislonjen kolac, sedam-osam centimetara debljine i oko tri metra dužine. Sav u ožiljcima.

Krvav. Hrapav i neoguljen. Poslije su ga, kažu, odnijeli u Kalinovik kao ratnu uspomenu. Ili možda da njim biju zarobljene muslimane, da se svete. Bože, gdje je kraj ovom paklu?! Dečko nas vodi u šumu. Borovina... Iznad puta. Zna gdje je sveštenik zakopan. Vješto prikriveni grobovi, desetak metara jedan od drugog, zatrpani borovim granjem. Nikad čovjek ne bi pomislio da je to grob. Pomičemo granje, iglice opadaju, stare godinu dana. Sveštenik plitko zakopan, viri cipela iz zemlje. Čitam opelo. Čovjek s fotoaparatom slika... Nije mi pravo... Ćutim.

Bože, oprosti im!

Dečko priča: "Pop se nije mnogo mučio, odmah su ga ubili. Pucali mu u usta." Pominje ime i prezime muslimana.
Sledeći grob... Badnjar iz Kalinovika, selo Jelašca (sin Mića Badnjara), vjenčao sam ga i krstio mu djecu. Mlad čovjek, možda oko trideset godina. Dečko veli da su ga mnogo tukli i mučili, bio je otmjen i ponosit, nepokoran. "Zaklali ga", rekoše. Tužno je to, brate. Sve poznati ljudi iz Kalinovika i Trnova. Poznajem ih, bili djeca, osamnaest godina sam bio na službi u Kalinoviku. S mojim sinovima išli u osnovnu školu. Išao sam im na roditeljske sastanke.

Sad grobovi pod granjem u šumi... Kako?! Krijem suze, pjevam molitve Bogu: "Bože, oprosti im, i jednim i drugim!" Zlu nema kraja... Daj nam, Bože, pameti... Teško. Idem od groba do groba, deset-petnaest grobova. Čitam pomen svima i prelivam vinom. "Fotograf" slika grobove, ponekad i mene. Oni broje grobove, popisuju imena, ja radim svoj posao. Molim se i čitam. Štedim vino. Rat je, nema dovoljno. Nisam se nadao... Toliko grobova...

I dalje gledam televiziju, opet bjesni Irodijada, opet traži glavu srpskoga naroda na tanjiru. Što ne pročita "Na Drini ćupriju"? Luda li je, Bože dragi...

Iz rukopisa sveštenika Milorada A. Ostojića



http://arhiva.kurir-info.rs/Arhiva/2006/april/24/V-03-24042006.shtml
 
MESTO I VREME: Godinjske bare, Trnovo, jun - jul 1992. godine.

KRATAK OPIS: Prilikom upada u Trnovo, muslimani su, pored ostalih Srba, uhapsili i odveli sveštenika hrama Svetog velikomučenika Georgija, Nedeljka Popovića i zatvorili ga u selu Godinje.

Tu su ga tukli, a potom odveli u obližnju vikendicu gde je bio štab muslimana. Bratić ga je tada usmrtio pucajući mu iz pištolja u usta.

Muslimani su naredili dvojici svedoka Srba, koji su tu bili zatvoreni, da leš ubijenog sveštenika zakopaju pored šumskog puta na ulazu u Godinje.

Kasnije je eshumiran i sahranjen pored crkve u kojoj je bio sveštenik.

INDICIJE O IZVRŠIOCU:

1. Bratić Merim, muslimanski vojnik, neposredni izvršilac,

2. Godinjak Edem, načelnik SJB Trnovo, rođen 20.11. 1951. godine u Sarajevu, od oca Ibrahima.

DOKAZ: Dokumentacija se nalazi u Komitetu pod brojem 229/1-94 i brojem 228/94.





Merim (Muharem) Bratić



09.03.1966. - 02.08.1992.



3591210839_259610d9b2_m.jpg

Merim Bratić Braco je rođen 09.03.1966. godine u Bosanskoj Krupi. Poginuo je 02.08.1992. godine na Rogoju - Trnovo, kao vojnik, na dužnosti komandira Izviđačko - diverzantskog voda u 1. bošnjačkoj brdskoj brigadi. Posthumno je 1993. godine odlikovan najvišim ratnim priznanjem „Zlatni ljiljan“.


http://fitler.blogger.ba/arhiva/2009/12/29/2392260/
 
MESTO I VREME: Godinjske bare, Trnovo, jun - jul 1992. godine.

KRATAK OPIS: Prilikom upada u Trnovo, muslimani su, pored ostalih Srba, uhapsili i odveli sveštenika hrama Svetog velikomučenika Georgija, Nedeljka Popovića i zatvorili ga u selu Godinje.

Tu su ga tukli, a potom odveli u obližnju vikendicu gde je bio štab muslimana. Bratić ga je tada usmrtio pucajući mu iz pištolja u usta.

Muslimani su naredili dvojici svedoka Srba, koji su tu bili zatvoreni, da leš ubijenog sveštenika zakopaju pored šumskog puta na ulazu u Godinje.

Kasnije je eshumiran i sahranjen pored crkve u kojoj je bio sveštenik.

INDICIJE O IZVRŠIOCU:

1. Bratić Merim, muslimanski vojnik, neposredni izvršilac,

2. Godinjak Edem, načelnik SJB Trnovo, rođen 20.11. 1951. godine u Sarajevu, od oca Ibrahima.

DOKAZ: Dokumentacija se nalazi u Komitetu pod brojem 229/1-94 i brojem 228/94.





Merim (Muharem) Bratić



09.03.1966. - 02.08.1992.



3591210839_259610d9b2_m.jpg

Merim Bratić Braco je rođen 09.03.1966. godine u Bosanskoj Krupi. Poginuo je 02.08.1992. godine na Rogoju - Trnovo, kao vojnik, na dužnosti komandira Izviđačko - diverzantskog voda u 1. bošnjačkoj brdskoj brigadi. Posthumno je 1993. godine odlikovan najvišim ratnim priznanjem „Zlatni ljiljan“.


http://fitler.blogger.ba/arhiva/2009/12/29/2392260/

da covek ne poveruje da pored ovoliko dokaza niko ne odgovara...
 
МУП РС: ИЗВЈЕШТАЈИ ПРОТИВ ДЕВЕТ ПРИПАДНИКА АРМИЈЕ БиХ

Припадници Министарства унутрашњих послова Републике Српске поднијели су Тужилаштву БиХ два извјештаја против укупно девет припадника Армије БиХ због основане сумње да су починили ратни злочин, саопштено је данас из кабинета директора Полиције РС.


Првим извјештајем обухваћено је седам лица за која се основано сумња да су као припадници Армије БиХ током 1992. године прекршила правила међународног права и одредбе Женевске конвенције тако што су планирали, покренули, наредили, учинили и подстрекавали ратни злочин над цивилним становништвом, насељима, припадницима Војске РС и лицима заштићеним међународним правом на подручју општине Приједор.

Посљедица напада је смрт више цивила и припадника ВРС, убијање, намјерно наношење снажног тјелесног и душевног бола, нечовјечно поступање, примјењивање мјера застрашивања и противзаконито затварање рањених ратних заробљеника српске нациналности.

Другим извјештајем обухваћена су двојица припадника Армије БиХ због сумње да су починили ратни злочин против цивилног становништва по тада важећем Кривичном закону СФРЈ, на подручју општине Босански Петровац 1995. године.

Они се терете да су убили два лица којима су претходно нанијели велику физичку патњу и повреде чиме су прекршили одредбе међународног права и Женевске конвенције о заштити грађанских лица за вријеме рата.




http://www.rtrs.tv/vijesti/vijest.php?id=29257
 
ТУШЕВЉАК: ЗЛОЧИНИ НАД СРБИМА У ФАЗИ ИСТРАГЕ

Већина "великих случајева" злочина над Србима у протеклом рату у БиХ још је у фази истраге иако је Тужилаштву и Суду БиХ достављено на хиљаде страница доказа о ратним злочинима, рекао је координатор тима МУП-а Републике Српске за истраживање и документовање кривичних дјела ратног злочина, Симо Тушевљак.



''За предмете попут "Силоса", "Петог корпуса", "Тузланске колоне", "Добровољачке улице", те за предмете злочина које су починили муџахедини, доставили смо документацију која се по сваком том предмету мјери хиљадама страница, 200 изјава свједока, видео-записима, обдукционим налазима, записницима са ексхумација, а већина њих је још у фази истраге'', нагласио је Тушевљак.

Због ратних злочина над српским народом у протеклом рату, тим МУП-а РС доставио је Тужилаштву БиХ чак 925 пријава. Постоји три хиљаде 299 досијеа о страдању Срба у Сарајеву, као и 240 пријава против 1 496 лица за које постоји сумња да су починили злочине над Србима, а ниједан од тих случајева није процесуиран у Тужилаштву нити је прослијеђен Суду БиХ.



http://www.rtrs.tv/vijesti/vijest.php?id=27919
 

Back
Top