Srbi na nišanu komšija muslimana
Preživeli iz pograničnih sela opštine Čajniče govore o zločinima muslimanskih jedinica iz Goražda, koje su 14. februara 1993. godine napale njihova sela iz Crne Gore
Čajniče – Navršilo se punih 16 godina od zločina nad srpskim civilima pograničnih sela opštine Čajniče: Trpinje, Šapići i Ponikve, a da ni protiv koga nikada nije podignuta optužnica, mada su njihovi počinioci poznati i većina slobodno šeta Pljevljima u Crnoj Gori, i Goraždom u Federaciji BiH.
A radi se o zločinima muslimanskih vojnih formacija iz Goražda, koje su 14. februara 1993. godine, nakon prolaska na crnogorsku teritoriju, zajedno sa četrdesetak muslimana iz Pljevalja i manjim brojem sa područja Priboja, prešle u BiH i napale srpske civile u pomenutim selima kod Čajniča.
Istina, nakon ovih zločina MUP Čajniča je još 1993. godine obavio kompletnu istragu i podneo tužbu Opštinskom sudu u Pljevljima, ali je to očigledno još tada stavljeno ad akta! Poslednjih godina u Crnoj Gori se o ovim zločinima i svojevrsnoj agresiji na pogranično područje BiH kod Čajniča uglavnom govori sa dobrom dozom politizacije, bez istinske želje da se oni procesuiraju.
Ovih dana su na severu Crne Gore i graničnom pojasu BiH počele svojevrsne kućne projekcije dokumentarnog filma o tim zločinima, nakon čega se za celi slučaj, sa znatno većom ozbiljnošću, zainteresovao Tim za istraživanje ratnih zločina MUP-a Republike Srpske, a i preživeli Srbi odlučili su da javno progovore o tom vremenu, koga pamte po zlu, prevari, zločinima i stradanju.
– U cik zore, 14. februara 1993. godine probudila me majka rekavši da je susedno srpsko selo Šapići u plamenu. Bez razmišljanja sam sa Čedom Popovićem i Njegošom Mašićem krenuo tamo, da spasavamo ljude, priseća se Brane Mašić.
Ivana Tupeša: ovde je ranjena i zarobljena
Čedo Popović dodaje da su sa puta u daljini ugledali veliku vojnu kolonu.
– Bili smo uvereni da su to graničari ili pripadnici tadašnje Vojske Jugoslavije, jer se radi o graničnom pojasu, desno prema Crnoj Gori i Pljevljima, a levo prema Srbiji i Priboju, kazuje Popović.
Priču nastavlja Njegoš Mašić koji kaže kako su ih ti vojnici u maskirnim uniformama počeli dozivati imenima.
– Ne sluteći, krenuli smo prema njima. Tek kad smo stigli blizu njih shvatili smo da smo prevareni, jer su nas dočekali uperenih pušaka. Odmah smo zapazili da su među brojnim vojnicima u maskirnim uniformama bile i naše komšije muslimani, iz susednih sela, odmah preko granice. Razoružali su nas, povezali, maltretirali i sproveli u Goražde, u ratni zatvor koji se nalazio u centru grada, u zgradi ZOIL-a, gde smo proveli dugih pet meseci, nakon čega smo razmenjeni, priča Njegoš Mašić.
Istog dana u mestu Trojan muslimanski vojnici, na svom pohodu ka Čajniču, presreću kolonu srpskih civila koji su bežali prema Ponikvama, od kojih su na licu mesta ubili Dušanku i Željka Mašića, Boža, Staniju i Trifka Dačevića, Miroslava Krnojelca, Duška Katanu, Dušana Čokorila, Darinku Pjević, te Vučka i Steva Kovačevića. Pored ovih 11 istog dana na ovom pograničnom delu ubijeni su i Dušan i Rajko Pjević, Vukosav Ristanović, Zdravko Vuković, Milan Vujović, Ratko Krezović, Radovan Stanišić, Aleksa Tanasković, Todor Janjić, Mirko Lasica, Mlađen Drakula, Nikola Pljevaljčić i Vlado Ćuković.
Uz Čeda Popovića, Branka i Njegoša Mašića zarobili su i sproveli u goraždanski zatvor u ZOIL-u sedmogodišnju Ivanu Mašić i njenu majku Polku.
– Presreli su nas na Trojanu, kod šumskih baraka gde je moj deda Božo Dačević bio stražar. Zatekli smo ga već mrtvog, a ubrzo su i nas opkolili. Nastala je opšta pucnjava, kada sam ranjena u obe noge. Videla sam kad je poginula i baka Stanija, priseća se Ivana Mašić, danas udata Tupeša, dodajući da su je sa majkom i trojicom zarobljenih Srba sproveli u Goražde.
Mila Zeljić: umakla zasedi
– U goraždanskoj ratnoj bolnici bila sam na lečenju do 29. aprila 1993. godine. Za svo to vreme majka Polka je sedela dan i noć pored mog kreveta. Nakon bolnice prebačene smo u zatvor u ZOIL-u, odakle smo razmenjene 14. juna 1993. godine, kazuje Ivana, podsećajući da joj je majka zbog posledica zlostavljanja i mučenja umrla nakon godinu dana.
Mila Zeljić-Mašić, koja je tada imala 15 godina, kaže da je samo zahvaljujući prisebnosti, ali i sreći, uspela da izbegne masakr na Trojanu.
– Videla sam kako mi je poginula majka Dušanka. Bacila sam se u stranu iznad puta i sakrila iza nekih balvana. Sećam se, šumom je odzvanjalo „Alahu egber”, ali sam našla snage da pobegnem od tog užasa, priča Mila Zeljić-Mašić.
Zajedno sa Danom Mašić, koja je ranjena na Trojanu, gde je poginuo njen četrnaestogodišnji sin Željko, sa šesnaestogodišnjom kćerkom Zorankom, spas su našle u Trpinju, pošto su ubrzo pristigli pripadnici Vojske RS, sprečivši dalje napredovanje muslimanskih vojnika prema Čajniču i nateravši ih da se vrate odakle su i došli, preko Crne Gore nazad u Goražde.
Po rečima predsednika regionalnog udruženja logoraša Stare Hercegovine sa sedištem u Višegradu Dragiše Andrića odavno je trebalo procesuirati ove zločine.
– U saradnji sa Timom za istraživanje ratnih zločina pri MUP-u Republike Srpske nastojaćemo da se sve ovo dobro pripremi i podnesu tužbe tužilaštvu BiH ili Crne Gore, a preživeli Srbi iz ovog kraja čajničke opštine najavili su i odštetne zahteve od Crne Gore, budući da se radilo o klasičnoj agresiji sa njene teritorije i uz asistenciju njenih državljana, rekao je Andrić.
Slavko Heleta
---------------------------------------------------------------
Muslimanski vojnici preko Crne Gore ušli u Goražde
Meštani Trpinja, Šapića i Ponikava tvrde da su 14. februara 1993. godine, pri povlačenju prema Crnoj Gori, izbrojali 570 muslimanskih vojnika, među kojima je bilo i 38 muslimana iz susednih pograničnih sela u Pljevljima i manji broj sa teritorije opštine Priboj. Kako kažu, tada je istragom utvrđeno da su muslimanski vojnici iz Goražda stigli zaobilaznim putem preko Sadbe, Oglečeve i Ivsara, da su u Crnu Goru prešli kod Moćevića, dalje nastavili punih 12 kilometara teritorijom Crne Gore preko Planskog, Ribarica, Bungura i Debelog brda, odakle su ušli na teritoriju BiH i opštinu Čajniče u mestu Tihidželj, gde su im se priključili i već pomenuti muslimani iz Pljevalja i Priboja, koji su se sakupili u selu Kovačevići.
– Nakon neuspelog prodora prema Čajniču, i zločina nad 24 srpska civila, vratili su se istom maršrutom preko teritorije Crne Gore ka Goraždu. Muslimani iz Pljevalja i Priboja bacili su uniforme kod sela Kukavice, vrativši se u svoja mesta kao civili, tvrde meštani ovih pograničnih srpskih sela na teritoriji opštine Čajniče.
http://www.politika.rs/rubrike/region/Srbi-na-nishanu-komshija-muslimana.lt.html