- Poruka
- 19.509
Aj nek se zna da ne znas ni kad su Izbori, i jos se hvalis svojim neznanje LOL
Poslednja izmena:
-
- Popularno:
- Kako će Putin stići do Budimpešte?
- Zašto (i da li) više volite...
- Blokaderi sa fakulteta poručili...
- Zanimljivo pitanje.
- Vučić baba roga a narod stado bez...
- Da li su se žene zaista izborile za...
- Traži momka koji zna da kuva i pere
- Da li pored memorijalnog centra u...
- Proračunate prođu bolje?
- Očekuju se milioni na protestima protiv...
Остаће само један: Русија или Америка
- Začetnik teme Путиновка
- Datum pokretanja
- stanje
- Poruka
- 19.509
putin skroz prolupao
Putin Sees Stalin's Industrialization as Model
Russia needs a "leap forward" to rejuvenate its sprawling defense industry, President Vladimir Putin said, harkening back to the ambitious industrialization carried out by Soviet dictator Josef Stalin in the run-up to World War II.
Read more: http://www.themoscowtimes.com/busin...ialization-as-model/467476.html#ixzz28g4jUtzW
The Moscow Times
Putin Sees Stalin's Industrialization as Model
Russia needs a "leap forward" to rejuvenate its sprawling defense industry, President Vladimir Putin said, harkening back to the ambitious industrialization carried out by Soviet dictator Josef Stalin in the run-up to World War II.
Read more: http://www.themoscowtimes.com/busin...ialization-as-model/467476.html#ixzz28g4jUtzW
The Moscow Times
- Poruka
- 19.509
- Poruka
- 19.509
- Poruka
- 19.509
rusi su morali da naprave Berlinski zid, da im ne bi svi pobegli u Zapadni Berlin...
- Poruka
- 19.509
- Poruka
- 19.509
Sjećanje na još jedan zaboravljeni genocid
23. februara 1944. Staljin je naredio deportaciju kompletne populacije Čečenije i Ingušetije u Centralnu Aziju. Više od polovice od 500.000 ljudi koji su bili prisilno deportovani, su umrli u toku transporta ili u masakrima počinjenim od strane sovjetske vojske. Oni koji su preživjeli transport su ostavljeni da gladni, goli i bosi prežive surovu zimu Centralne Azije i Sibira.
U roku od samo nekoliko dana kompletni narodi su nestali sa zemlje svojih predaka. Preko noći, Čečenija i Ingušetija su bili ispražnjeni od svojeg domicilnog stanovništva, i bilo koji pomen Čečenije je bio uklonjen sa svih oficijelnih karata i enciklopedija. I konačno 2004. godine, šezdeset godina nakon tih događaja, Evropski parlament je izglasao rezoluciju kojom se katastrofa čečenskog naroda označava kao genocid.
U prohladno jutro 23. februara 1944.godine, svi odrasli (a među njima je bilo malo muškaraca jer je rat još trajao) okupili su se na mjesta masovnih sastanaka: škole, gradske ili seoske trgove. Taj dan je bio praznik Crvene armije, i narod , nesvjestan šta će se dogoditi, bio je u prazničnom raspoloženju. Ali blasfemija sovjetskih vlasti je bila tolika da su i državni praznik iskoristili kao izgovor za krvavi zločin. I tako je ova monstruozna operacije počela perfidno i namjerno. Na cijelom području Čečenije i Ingušetije, dok je narod gledao u cijevi mitraljeza, objavljen je dekret o deportaciji muslimana Čečnije i Ingušetije.
A poslije čitanja dekreta, oko 100.000 ruskih vojnika, specijalno obučenih za ovu operaciju, počelo je provaljivati u kuće miroljubivih, nezaštićenih i nenaoružanih Čečena i Inguša. Žrtvama ove barbarske akcije dato je samo oko 10-15 minuta da se spreme!¨Nakon toga, svi oni koji nisu bili sposobni da brzo poslušaju naredbe, slabi starci, žene i djeca istjerani su silom na ulicu, a bolesni su bacani sa bolničkih kreveta. Svako suprostavljenje bilo je kažnjavano smrću! Svaki pokušaj bježanja-egzekucijom! Svako nerazumijevanje naredbi-smrt! A sve naredbe su davane na ruskom jeziku, tako da ih mnogi Čečeni nisu razumjeli!
Nije predočen nikakav dokaz koji bi optužbu o čečenskoj kolaboraciji sa nacistima potvrdio; optužbu je Staljin koristio kao osnovu za razbijanje kompletnog naroda koji se kroz historiju nikako nije htio povinovati volji Moskve. Fakt je da njemačke trupe nikada nisu stigle do teritorije Čečenije, pošto su bile zaustavljene malo prije nego su stigli do granice republike. Povrh toga, mnogi Čečeni koji su u to doba bili u Crvenoj armiji su se istakli u brojnim velikim i važnim bitakama tokom čitavog Drugog svjetskog rata, i ti vojnici su proporcionalno dobili veći broj medalja nego što je to bio slučaj sa drugim narodima u Crvenoj armiji. Ipak, na kraju čak ni ti vojnici nisu bili pošteđeni: i oni su uklonjeni iz svojih jedinica i bili poslati direktno u kampove za deportaciju u Centralnoj Aziji.
Nakon što su pokupili prisutne, nastavili su sa lovom na čečenske stanovnike koje nisu uspjeli pohvatati u prvom udaru. Ruski vojnici, dobro obučeni od strane države, lovili su Čečene sa jednostavnom naredbom-ubijati i poniziti civile. Nakon nekoliko prvih dana ovih barbarskih akcija mnoge planine i brda, gradovi i sela bila su prekrivena muslimanskim mrtvim tijelima. Ona su se nalazila svugdje: u napuštenim kućama, u krevetima, duž puteva i stazica, u okolicama sela, na livadama, u šumama... Rusi su ubijali Čečene svugdje: dizali su ih u zrak minama, spaljivali, odrubljivali im glave, strijeljali ih, trovali... Većina prehrambenih potrepština i izvora hrane je poljevano kerozinom i paljeno, a podmetali su umjesto toga hranu koja je bila otrovana. Većina žrtava toga bila su djeca-ona nisu razumjela zašto ne smiju jesti hranu koja je izgledala lijepo i čisto. Samo u distriktu Galanchozh ubijeno je oko 7.000 Čečena.
„Premiještanje“ kako su to Rusi nazivali, nastavljeno je na taj način što su civile odvodili na željezničke stanice, a onda ih kao životinje, trpali u vagone za stoku. Pretrpani vagoni su bili puni žena, djece, muškaraca, starijih, mlađih i nije se vodilo nikakvog računa kako se postupa sa njima. Od noći 23. februara ovi pretrpani vlakovi, napunjeni ljudima osuđenih na neljudsku patnju, krenuli su istočno: prema Kazahstanu, Kirgistanu i zapadnom Sibiru.
Ovaj snijegom prekriveni, „put smrti“, koji je trajao više od dvadeset dana, ostao je prekriven hiljadama muslimanskih mrtvih tijela. Za vrijeme ovoga puta, u samo nekoliko dana, više od 70.000 muslimana umrlo je od gladi, hladnoće i bolesti. (Nije bilo nikakve šanse da se tijela ukopavaju. Ruski bezbožnici izbacivali su ih vani zvijerima koje su pratile ove vlakove.)
Preživjeli su nakon dolaska na svoja nova prebivališta stavljeni izvan zakona. Nakon ovih deportacija većina zatvora i koncentracionih logora u SSSR-u su bila pretrpana Čečenima.
Sveukupno, više od 200.000 Čečena i 30.000 Inguša umrlo je u egzilu. Skoro svaki drugi Čečen ili Inguš je umro. Od 29.000 Čečena-Akina, koji su nekada živjeli u Dagestanu, oko 20.000 ih je poginulo
23. februara 1944. Staljin je naredio deportaciju kompletne populacije Čečenije i Ingušetije u Centralnu Aziju. Više od polovice od 500.000 ljudi koji su bili prisilno deportovani, su umrli u toku transporta ili u masakrima počinjenim od strane sovjetske vojske. Oni koji su preživjeli transport su ostavljeni da gladni, goli i bosi prežive surovu zimu Centralne Azije i Sibira.
U roku od samo nekoliko dana kompletni narodi su nestali sa zemlje svojih predaka. Preko noći, Čečenija i Ingušetija su bili ispražnjeni od svojeg domicilnog stanovništva, i bilo koji pomen Čečenije je bio uklonjen sa svih oficijelnih karata i enciklopedija. I konačno 2004. godine, šezdeset godina nakon tih događaja, Evropski parlament je izglasao rezoluciju kojom se katastrofa čečenskog naroda označava kao genocid.
U prohladno jutro 23. februara 1944.godine, svi odrasli (a među njima je bilo malo muškaraca jer je rat još trajao) okupili su se na mjesta masovnih sastanaka: škole, gradske ili seoske trgove. Taj dan je bio praznik Crvene armije, i narod , nesvjestan šta će se dogoditi, bio je u prazničnom raspoloženju. Ali blasfemija sovjetskih vlasti je bila tolika da su i državni praznik iskoristili kao izgovor za krvavi zločin. I tako je ova monstruozna operacije počela perfidno i namjerno. Na cijelom području Čečenije i Ingušetije, dok je narod gledao u cijevi mitraljeza, objavljen je dekret o deportaciji muslimana Čečnije i Ingušetije.
A poslije čitanja dekreta, oko 100.000 ruskih vojnika, specijalno obučenih za ovu operaciju, počelo je provaljivati u kuće miroljubivih, nezaštićenih i nenaoružanih Čečena i Inguša. Žrtvama ove barbarske akcije dato je samo oko 10-15 minuta da se spreme!¨Nakon toga, svi oni koji nisu bili sposobni da brzo poslušaju naredbe, slabi starci, žene i djeca istjerani su silom na ulicu, a bolesni su bacani sa bolničkih kreveta. Svako suprostavljenje bilo je kažnjavano smrću! Svaki pokušaj bježanja-egzekucijom! Svako nerazumijevanje naredbi-smrt! A sve naredbe su davane na ruskom jeziku, tako da ih mnogi Čečeni nisu razumjeli!
Nije predočen nikakav dokaz koji bi optužbu o čečenskoj kolaboraciji sa nacistima potvrdio; optužbu je Staljin koristio kao osnovu za razbijanje kompletnog naroda koji se kroz historiju nikako nije htio povinovati volji Moskve. Fakt je da njemačke trupe nikada nisu stigle do teritorije Čečenije, pošto su bile zaustavljene malo prije nego su stigli do granice republike. Povrh toga, mnogi Čečeni koji su u to doba bili u Crvenoj armiji su se istakli u brojnim velikim i važnim bitakama tokom čitavog Drugog svjetskog rata, i ti vojnici su proporcionalno dobili veći broj medalja nego što je to bio slučaj sa drugim narodima u Crvenoj armiji. Ipak, na kraju čak ni ti vojnici nisu bili pošteđeni: i oni su uklonjeni iz svojih jedinica i bili poslati direktno u kampove za deportaciju u Centralnoj Aziji.
Nakon što su pokupili prisutne, nastavili su sa lovom na čečenske stanovnike koje nisu uspjeli pohvatati u prvom udaru. Ruski vojnici, dobro obučeni od strane države, lovili su Čečene sa jednostavnom naredbom-ubijati i poniziti civile. Nakon nekoliko prvih dana ovih barbarskih akcija mnoge planine i brda, gradovi i sela bila su prekrivena muslimanskim mrtvim tijelima. Ona su se nalazila svugdje: u napuštenim kućama, u krevetima, duž puteva i stazica, u okolicama sela, na livadama, u šumama... Rusi su ubijali Čečene svugdje: dizali su ih u zrak minama, spaljivali, odrubljivali im glave, strijeljali ih, trovali... Većina prehrambenih potrepština i izvora hrane je poljevano kerozinom i paljeno, a podmetali su umjesto toga hranu koja je bila otrovana. Većina žrtava toga bila su djeca-ona nisu razumjela zašto ne smiju jesti hranu koja je izgledala lijepo i čisto. Samo u distriktu Galanchozh ubijeno je oko 7.000 Čečena.
„Premiještanje“ kako su to Rusi nazivali, nastavljeno je na taj način što su civile odvodili na željezničke stanice, a onda ih kao životinje, trpali u vagone za stoku. Pretrpani vagoni su bili puni žena, djece, muškaraca, starijih, mlađih i nije se vodilo nikakvog računa kako se postupa sa njima. Od noći 23. februara ovi pretrpani vlakovi, napunjeni ljudima osuđenih na neljudsku patnju, krenuli su istočno: prema Kazahstanu, Kirgistanu i zapadnom Sibiru.
Ovaj snijegom prekriveni, „put smrti“, koji je trajao više od dvadeset dana, ostao je prekriven hiljadama muslimanskih mrtvih tijela. Za vrijeme ovoga puta, u samo nekoliko dana, više od 70.000 muslimana umrlo je od gladi, hladnoće i bolesti. (Nije bilo nikakve šanse da se tijela ukopavaju. Ruski bezbožnici izbacivali su ih vani zvijerima koje su pratile ove vlakove.)
Preživjeli su nakon dolaska na svoja nova prebivališta stavljeni izvan zakona. Nakon ovih deportacija većina zatvora i koncentracionih logora u SSSR-u su bila pretrpana Čečenima.
Sveukupno, više od 200.000 Čečena i 30.000 Inguša umrlo je u egzilu. Skoro svaki drugi Čečen ili Inguš je umro. Od 29.000 Čečena-Akina, koji su nekada živjeli u Dagestanu, oko 20.000 ih je poginulo
- Poruka
- 19.509
Narod nije samo istrijebljen fizički. Sva sjećanja o Čečeniji i Čečenima, koji su živjeli na svojoj zemlji stoljećima, su uništena. Drevni manuskripti, religijsko-filozofski traktati, drevni spisi Čečena i Inguša o svojoj historiji, literatura iz javnih i privatnih biblioteka pokupljena je i donešena u Grozni iz svih dijelova Čečenije. Za nekoliko dana svi ti vrijedni dokumenti su spaljeni u centru grada u pokušaju da se spali historijsko sjećanje na čečenski narod.
Drevni etnografski spomenici u planinama i mezarja su uništavana, a u spomenike i stara groblja je provaljivano, krale su se iz njih stvari, uništavani su, a ostaci su se upotrebljavali za gradnju cesta, mostova i zgrada. Specijalni eskadroni NKVD-a poslani su u planine da bi uništili nacionalne spomenike čečenske arhitekture. Mnogobrojna kulturna blaga čečenskog naroda, od prahistorije do tog doba, uništeni su od ruskih barbara.
Postoji još jedna činjenica koja karakterizira rusku politiku prema Čečenima. Dokumenti, knjige, materijali koji su bili vezani za „narodne neprijatelje“-Čečene i Inguše- povučeni su iz biblioteka i spaljeni su. Cijele arhive su uništene. Cijelim područjem Čečenije i Ingušetije imena naselja, ulica, trgova su preimenovana u namjeri da su uništi svaki trag na Čečene. Civilizirana nacija koja poštuje samu sebe nikada neće postati tako zla. Npr, u svojoj historiji, SAD (isto država nastala na genocidu i deportacijama) nije praktikovala takva preimenovanja!
29. februara Lavrenti Beria, šef NKVD sovjetske tajne policije, je napisao Staljinu: „Raportiram rezultate preseljavanja Čečena i Inguša. Preseljavanje je započelo 23. februara u većini distrikta, sa izuzetkom naseljenih mjesta visoko u planinama... 478.479 osoba je izbačeno, utovareno na specijalne željezničke vagone, uključujući i 91.250 Inguša. Sto osamdeset specijalnih vozova je utovareno, od kojih je 159 poslato na novoodređena mjesta.“
Kao rezultat arhivskih i drugih istraživanja na terenu, ispitivanja svjedoka i preživjelih učesnika ovih događaja, odvratni ruski ratni zločini iz 1944. godine postali su poznati. Činjenice pokazuju da su većina žena, djece, starih, bolesnih i nemoćnih osoba, drugim riječima, „onih koji nisu toliko pokretni“, ubijeno na licu mjesta.
Dziyaudin Malsagov, rođen 1913. godine, služio u NKDV-u od 1944-1957, svjedoči:
„Čak i u to vrijeme ja sam saznao da je naredba o ubijanju „nepokretnih“ potpisana od Kruglova (Sergei Nikiforovich Kruglov –zamjenik šefa Državne sigurnosti SSSR-a). Za vrijeme istrage o ovim događajima, koja se održala 1956.godine, kada je dokazano da je on davao te naredbe, on je počinio samoubistvo.“
Otkrivene činjenice i podaci su samo mali dio svjedočenja o ovome velikom ruskom zločinu koji se desio prije više od 60 godina. Međutim, čak i ove činjenice, koje su dobro poznate u Čečeniji i nepoznate na Zapadu, mogu nam pokazati zašto Čečeni ne mogu oprostiti i zašto neće nikada zaboraviti, štaviše, zašto nikada neće oprostiti ovo zločine (i zašto će se nastaviti boriti protiv onih čiji su preci počinili ovaj i još mnoge druge zločine).
Evo nekoliko svjedočenja i dokaza iz dostupne i „preživjele“ dokumentacije:
1. Planinsko naselje Yalkharoy
Ruski vojnici su ubili 86 Čečena koje su vodili prema najbližoj željezničkoj stanici.
2. Planinska naselja u okruzima Khakhilge i Ahkkha
U februaru 1944. godine u naselju između Zingale i Biytsya ruski vojnici pobili su slabe starce, žene, djecu i bolesne seljane koje su nasilno odvojili od članova njihove familije, koji su ih nosili na leđima ili u nosiljkama, dok su hranu ostavljali jer nisu mogli ništa više nositi. Ukupno je ubijeno 32 Čečena.
3. Distrikt Cheberloyevsky-jezero Kezenoi-Am
„Nepokretni“ dio zatočenika je pogušen ovdje (bacili si ih u jezero). Tačan broj žrtava nije poznat.
4. Distrikt Itum-Kalinsky
U ovom distriktu ruski vojnici su bacali granate i Moltovljeve koktele u kuće u kojima su se nalazili bolesni ljudi, da bi se na taj način oslobodili briga za njihov transport ili onako, samo iz „zabave“. Tačan broj žrtava nije poznat.
M.A. Amirov, stanovnik sela Alkhazurovo, svjedoči: „U ljeto 1944. godine prolazio sam sa svojim drugovima Zhabrailom, Kabi Mussom i ostalima planine Peshkhoy. Iznenada smo naišli na tragove zločina sovjetskih trupa: na dnu duboke rupe oni su otkrili tijela 12 ljudi sa tragovima rana od metaka i bajoneta. Među tim tijelima je bilo žena i jedno dijete koje nije imalo više od tri godine. Bajonet je probio ženu sa leđa, probivši i nju i dijete koje je držala u naručju.“
Drevni etnografski spomenici u planinama i mezarja su uništavana, a u spomenike i stara groblja je provaljivano, krale su se iz njih stvari, uništavani su, a ostaci su se upotrebljavali za gradnju cesta, mostova i zgrada. Specijalni eskadroni NKVD-a poslani su u planine da bi uništili nacionalne spomenike čečenske arhitekture. Mnogobrojna kulturna blaga čečenskog naroda, od prahistorije do tog doba, uništeni su od ruskih barbara.
Postoji još jedna činjenica koja karakterizira rusku politiku prema Čečenima. Dokumenti, knjige, materijali koji su bili vezani za „narodne neprijatelje“-Čečene i Inguše- povučeni su iz biblioteka i spaljeni su. Cijele arhive su uništene. Cijelim područjem Čečenije i Ingušetije imena naselja, ulica, trgova su preimenovana u namjeri da su uništi svaki trag na Čečene. Civilizirana nacija koja poštuje samu sebe nikada neće postati tako zla. Npr, u svojoj historiji, SAD (isto država nastala na genocidu i deportacijama) nije praktikovala takva preimenovanja!
29. februara Lavrenti Beria, šef NKVD sovjetske tajne policije, je napisao Staljinu: „Raportiram rezultate preseljavanja Čečena i Inguša. Preseljavanje je započelo 23. februara u većini distrikta, sa izuzetkom naseljenih mjesta visoko u planinama... 478.479 osoba je izbačeno, utovareno na specijalne željezničke vagone, uključujući i 91.250 Inguša. Sto osamdeset specijalnih vozova je utovareno, od kojih je 159 poslato na novoodređena mjesta.“
Kao rezultat arhivskih i drugih istraživanja na terenu, ispitivanja svjedoka i preživjelih učesnika ovih događaja, odvratni ruski ratni zločini iz 1944. godine postali su poznati. Činjenice pokazuju da su većina žena, djece, starih, bolesnih i nemoćnih osoba, drugim riječima, „onih koji nisu toliko pokretni“, ubijeno na licu mjesta.
Dziyaudin Malsagov, rođen 1913. godine, služio u NKDV-u od 1944-1957, svjedoči:
„Čak i u to vrijeme ja sam saznao da je naredba o ubijanju „nepokretnih“ potpisana od Kruglova (Sergei Nikiforovich Kruglov –zamjenik šefa Državne sigurnosti SSSR-a). Za vrijeme istrage o ovim događajima, koja se održala 1956.godine, kada je dokazano da je on davao te naredbe, on je počinio samoubistvo.“
Otkrivene činjenice i podaci su samo mali dio svjedočenja o ovome velikom ruskom zločinu koji se desio prije više od 60 godina. Međutim, čak i ove činjenice, koje su dobro poznate u Čečeniji i nepoznate na Zapadu, mogu nam pokazati zašto Čečeni ne mogu oprostiti i zašto neće nikada zaboraviti, štaviše, zašto nikada neće oprostiti ovo zločine (i zašto će se nastaviti boriti protiv onih čiji su preci počinili ovaj i još mnoge druge zločine).
Evo nekoliko svjedočenja i dokaza iz dostupne i „preživjele“ dokumentacije:
1. Planinsko naselje Yalkharoy
Ruski vojnici su ubili 86 Čečena koje su vodili prema najbližoj željezničkoj stanici.
2. Planinska naselja u okruzima Khakhilge i Ahkkha
U februaru 1944. godine u naselju između Zingale i Biytsya ruski vojnici pobili su slabe starce, žene, djecu i bolesne seljane koje su nasilno odvojili od članova njihove familije, koji su ih nosili na leđima ili u nosiljkama, dok su hranu ostavljali jer nisu mogli ništa više nositi. Ukupno je ubijeno 32 Čečena.
3. Distrikt Cheberloyevsky-jezero Kezenoi-Am
„Nepokretni“ dio zatočenika je pogušen ovdje (bacili si ih u jezero). Tačan broj žrtava nije poznat.
4. Distrikt Itum-Kalinsky
U ovom distriktu ruski vojnici su bacali granate i Moltovljeve koktele u kuće u kojima su se nalazili bolesni ljudi, da bi se na taj način oslobodili briga za njihov transport ili onako, samo iz „zabave“. Tačan broj žrtava nije poznat.
M.A. Amirov, stanovnik sela Alkhazurovo, svjedoči: „U ljeto 1944. godine prolazio sam sa svojim drugovima Zhabrailom, Kabi Mussom i ostalima planine Peshkhoy. Iznenada smo naišli na tragove zločina sovjetskih trupa: na dnu duboke rupe oni su otkrili tijela 12 ljudi sa tragovima rana od metaka i bajoneta. Među tim tijelima je bilo žena i jedno dijete koje nije imalo više od tri godine. Bajonet je probio ženu sa leđa, probivši i nju i dijete koje je držala u naručju.“
- Poruka
- 19.509
5. Planinska oblast Malkhista
U ovoj oblasti Rusi su natjerali Čečene u špilje gdje su ih onda ubijali. Tačan broj žrtava nije poznat.
6.Oblast Nozhai-Yurt
U ovoj oblasti ruski vojnici su zatvarali Čečene u staje, poljevali ih benzinom i spaljivali žive. Tačan broj žrtava nije poznat.
7. Planinsko naselje Peshkha
Ruski vojnici ubili su preko 80 ljudi, žena djece i staraca, u špilji kod Tsyen Avlakh Hyekha.
8. Regionalna bolnica Urus-Martan, 23.februar 1944.godine
Na taj tragični dan mnogi pacijenti iz obljižnjih naselja odvedeni su do svoje centralne bolnice u Urus-Martanu. Ukupno, 72 pacijenta su odvedena do jedne rupe koja se nalazila desetak metara od bolnice i tu su živi zatrpani sa raznoraznim smećemo koje se tu nalazilo.
9. Naselje Arstakh
Ruski vojnici izvršili egzekuciju nad grupom nemoćnih staraca. Tačan broj žrtava nije poznat.
10. Oblast Achkhoi-Martan, južno od naselja Valerik
Vissita Anzorov, koji je napustio svoje skrovište da bi potražio svoga desetogodišnjeg sina brutalno je ubijen tu. Ruski vojnicu su mu odrubili glavu i zarobili njegovog sina. Onda su odnijeli njegovu glavu kod džamije u Shalazhiu, gdje su igrali fudbal koristeći glavu mjesto lopte. Očajni desetogodišnji sin je napao ruskog vojnika pokušao je oteti očevu glavu, ali su onda Rusi igrali fudbal koristeći sada dječaka mjesto lopte.
11. Oblast Galayn Chozh, blizu naselja Lamiye
Ovdje, nedaleko od jezera Galayan-Chozh, za vrijeme deportacije, oko 600 žena, djece i staraca je nemilosrdno ubijeno i bačeno u jezero.
12. Oblast Galayn Chozh, naselje Nashkha
Od marta do aprila kadeti 61 pješačke regimente ubili su više od 80 ljudi-bolesnika i invalida. Samo za zabavu, članovi iste regimente bacali su granate i bujali nepokretne i jadne bolesnike i stare ljude.
13. Oblast Galayn Chozh, naselje Khaibakh
27.februara 1944.godine, ruski vojnici su spalili žive 700-750 ljudi, većinom djece, žena i staraca. Egzekutori su kasnije nagrađeni medaljama. Najstariji od ovih žrtava imao je 110 godina, a najmlađi su bili-upravo rođene bebe.
Dziyaudin Malsagov, nekadašnji član NKVD-a koji je i sam učestvovao u zločinima, svjedoči: “U Khaibakhu, narod je okupljen iz okolnih sela kod jedne velike, zajedničke štale koja je nazvana po L. Beriji. Oficir NKVD-a je naredio svima onima koji ne mogu hodati da uđu u zgradu, gdje se nalazi mnogo sijena pa se mogu ogrijati. Starci, žene, djeca, bolesnici i oni koji su se o njima brinuli okupili su se tu. Sve se to dešavalo pred mojim očima. Ostatak seljana je prebačen preko sela Yalkhoroy do sela Galashki, a onda na obližnju željezničku stanicu. Između 10 i 11 sati ujutro, kada je onaj zdravi dio populacije poslan daleko, vrata štale su zatvorena. Čuo sam naredbu: “Pali!“ Cijela je zgrada tada buknula. Ispostavilo se da su neki drugi vojnici pripremili sijeno prije i polili ga sa benzinom. Kada se plamen izdigao duboko iznad zgrade, oni koji su se nalazili unutra pohrlili su prema kapiji, provalili je i počeli bježati... Međutim mitraljez ih je zaustavio. Izlaz je bio zakrčen mrtvim tijelima.“
Magomed Gayev, rođen 1931. godine, svjedoči: “Samo starci, bolesni i slabi, te oni koji su se brinuli o njima su poslani u štalu. Gledao sam kako su zapalili štalu. Dim je prekrio nebo. Čak i sa velike daljine mogli smo shvatiti da se nešto užasno dešava u selu: stotine glasova su se slijevali u jedan i na kraju su se pretvorili u jedan užasan, neljudski vrisak. Vrisak žrtava koje gore.“
Salambek Zakriyev svjedoči: “Na taj dan ja i Gamargayev Piyssar iz jedne pećine gledali smo prema Khaibakhu. Vidjeli smo dim koji se izdizao iznad sela. Blizu mosta kod Khaibakha, četvorica vojnika su tjerala jednog muškarca. Kasnije su ga ubili i bacili u rijeku. Nakon deportacija, poslije dva-tri dana, otkrili smo u jedno mrtvo tijelo: trudnu ženu koja je bila ubijena. Mi smo je zakopali.“
Alimkhodzhayev Selim, star 106 godina, koji živi u Gekhi-Chu, svjedoči: “Sin Ibi-Dovta, koji je imao 20 godina, ubijen je za vrijeme molitve. Moj brat, Alimkhodzhayev Salambek, imao je 35 godina i bio je učitelj. On je ubijen na cesti. Njegova žena je još uvijek živa, njeno ime je Besiila i živi u Roshni-Chu.Svo ovo vrijeme ona je čuvala jedan tanjir koji je bio vlasništvo njene sestre Pailakhe. Njena sestra je ubijena i spaljena zajedno sa svojom djecom u Khaibakhu. Njeno tijelo je identificirano baš pomoću toga tanjira koji je ostao netaknut. Gazoyev Ibi je ubijen pogotkom u glavu dok se kretao u konvoju. Vojnik ga je udario u glavu puškom i rekao mu: “Ubrzaj!“ Ibi je stao, okrenuo se prema njemu i pljunuo mu u lice. Izdvojili su ga iz konvoja i ubili ga.To se desilo u naselju Khanoin-Yukhkhe.Tu je i zakopan.
3-4 dana nakon deportacije, u aulu (selu) Mushe-Chu ruski vojnici su otkrili Zaripat u jednoj napuštenoj kući. Ubili su je kasnije; izvukli su je iz kuće koristeći metalnu žicu koju su omotali oko njenog tijela i zapalili je. Metalna omča ostala je na njenom tijelu. Zakriyev Salambek i Said-Khassan Ampukayev zakopali su je zajedno sa omčom. Ona je bila sestra našega oca. Žena Salambeka Zakriyeva, Satsita, koja je imala 21 godinu, također je ubijena. Saikhanina beba, koja je bila u nosiljci na njenim leđima, oslobodila se i pokušavala da sisa iz grudi svoje mrtve majke. Na taj dan, žena Rukmana Elkagayeva, Malikat, koja je imala 20 godina je također ubijena.
Dok smo pokopavali ubijene i spaljene ljude u Khaibakhu, ostavili smo stražare blizu jezera Galanchozh da paze na vojnike. Mi smo obavljali dženazu za svaku osobu posebno, Zhandar Gayev je obavljao molitvu. Bez odmora, iako nam je dolazilo slabo zbog mirisa izgorjelih tijela, zakopavali smo ljude dva dana i dvije noći...“
Kada je glavna faza ovog pokolja nad Čečenima završena, lov na one, koji su bili sretni i koji su uspjeli se skloniti je počela. Ruska vojska je koristila sve što je imala u svome arsenalu da istrijebi one koji su uspjeli da pobjegnu. Praksa da se truju oni koji su „slučajno preostali“ sa otrovanom hranom je bila vrlo široko primjenjivana. Otrovana hrana se koristila i u ubistvima Čečenena u egzilu. Iskreno govoreći, nije jasno zašto su to radili. Je li to bilo zbog nekih eksperimenata ili da se smanji broj Čečena u egzilu-to još uvijek nije jasno.
U ovoj oblasti Rusi su natjerali Čečene u špilje gdje su ih onda ubijali. Tačan broj žrtava nije poznat.
6.Oblast Nozhai-Yurt
U ovoj oblasti ruski vojnici su zatvarali Čečene u staje, poljevali ih benzinom i spaljivali žive. Tačan broj žrtava nije poznat.
7. Planinsko naselje Peshkha
Ruski vojnici ubili su preko 80 ljudi, žena djece i staraca, u špilji kod Tsyen Avlakh Hyekha.
8. Regionalna bolnica Urus-Martan, 23.februar 1944.godine
Na taj tragični dan mnogi pacijenti iz obljižnjih naselja odvedeni su do svoje centralne bolnice u Urus-Martanu. Ukupno, 72 pacijenta su odvedena do jedne rupe koja se nalazila desetak metara od bolnice i tu su živi zatrpani sa raznoraznim smećemo koje se tu nalazilo.
9. Naselje Arstakh
Ruski vojnici izvršili egzekuciju nad grupom nemoćnih staraca. Tačan broj žrtava nije poznat.
10. Oblast Achkhoi-Martan, južno od naselja Valerik
Vissita Anzorov, koji je napustio svoje skrovište da bi potražio svoga desetogodišnjeg sina brutalno je ubijen tu. Ruski vojnicu su mu odrubili glavu i zarobili njegovog sina. Onda su odnijeli njegovu glavu kod džamije u Shalazhiu, gdje su igrali fudbal koristeći glavu mjesto lopte. Očajni desetogodišnji sin je napao ruskog vojnika pokušao je oteti očevu glavu, ali su onda Rusi igrali fudbal koristeći sada dječaka mjesto lopte.
11. Oblast Galayn Chozh, blizu naselja Lamiye
Ovdje, nedaleko od jezera Galayan-Chozh, za vrijeme deportacije, oko 600 žena, djece i staraca je nemilosrdno ubijeno i bačeno u jezero.
12. Oblast Galayn Chozh, naselje Nashkha
Od marta do aprila kadeti 61 pješačke regimente ubili su više od 80 ljudi-bolesnika i invalida. Samo za zabavu, članovi iste regimente bacali su granate i bujali nepokretne i jadne bolesnike i stare ljude.
13. Oblast Galayn Chozh, naselje Khaibakh
27.februara 1944.godine, ruski vojnici su spalili žive 700-750 ljudi, većinom djece, žena i staraca. Egzekutori su kasnije nagrađeni medaljama. Najstariji od ovih žrtava imao je 110 godina, a najmlađi su bili-upravo rođene bebe.
Dziyaudin Malsagov, nekadašnji član NKVD-a koji je i sam učestvovao u zločinima, svjedoči: “U Khaibakhu, narod je okupljen iz okolnih sela kod jedne velike, zajedničke štale koja je nazvana po L. Beriji. Oficir NKVD-a je naredio svima onima koji ne mogu hodati da uđu u zgradu, gdje se nalazi mnogo sijena pa se mogu ogrijati. Starci, žene, djeca, bolesnici i oni koji su se o njima brinuli okupili su se tu. Sve se to dešavalo pred mojim očima. Ostatak seljana je prebačen preko sela Yalkhoroy do sela Galashki, a onda na obližnju željezničku stanicu. Između 10 i 11 sati ujutro, kada je onaj zdravi dio populacije poslan daleko, vrata štale su zatvorena. Čuo sam naredbu: “Pali!“ Cijela je zgrada tada buknula. Ispostavilo se da su neki drugi vojnici pripremili sijeno prije i polili ga sa benzinom. Kada se plamen izdigao duboko iznad zgrade, oni koji su se nalazili unutra pohrlili su prema kapiji, provalili je i počeli bježati... Međutim mitraljez ih je zaustavio. Izlaz je bio zakrčen mrtvim tijelima.“
Magomed Gayev, rođen 1931. godine, svjedoči: “Samo starci, bolesni i slabi, te oni koji su se brinuli o njima su poslani u štalu. Gledao sam kako su zapalili štalu. Dim je prekrio nebo. Čak i sa velike daljine mogli smo shvatiti da se nešto užasno dešava u selu: stotine glasova su se slijevali u jedan i na kraju su se pretvorili u jedan užasan, neljudski vrisak. Vrisak žrtava koje gore.“
Salambek Zakriyev svjedoči: “Na taj dan ja i Gamargayev Piyssar iz jedne pećine gledali smo prema Khaibakhu. Vidjeli smo dim koji se izdizao iznad sela. Blizu mosta kod Khaibakha, četvorica vojnika su tjerala jednog muškarca. Kasnije su ga ubili i bacili u rijeku. Nakon deportacija, poslije dva-tri dana, otkrili smo u jedno mrtvo tijelo: trudnu ženu koja je bila ubijena. Mi smo je zakopali.“
Alimkhodzhayev Selim, star 106 godina, koji živi u Gekhi-Chu, svjedoči: “Sin Ibi-Dovta, koji je imao 20 godina, ubijen je za vrijeme molitve. Moj brat, Alimkhodzhayev Salambek, imao je 35 godina i bio je učitelj. On je ubijen na cesti. Njegova žena je još uvijek živa, njeno ime je Besiila i živi u Roshni-Chu.Svo ovo vrijeme ona je čuvala jedan tanjir koji je bio vlasništvo njene sestre Pailakhe. Njena sestra je ubijena i spaljena zajedno sa svojom djecom u Khaibakhu. Njeno tijelo je identificirano baš pomoću toga tanjira koji je ostao netaknut. Gazoyev Ibi je ubijen pogotkom u glavu dok se kretao u konvoju. Vojnik ga je udario u glavu puškom i rekao mu: “Ubrzaj!“ Ibi je stao, okrenuo se prema njemu i pljunuo mu u lice. Izdvojili su ga iz konvoja i ubili ga.To se desilo u naselju Khanoin-Yukhkhe.Tu je i zakopan.
3-4 dana nakon deportacije, u aulu (selu) Mushe-Chu ruski vojnici su otkrili Zaripat u jednoj napuštenoj kući. Ubili su je kasnije; izvukli su je iz kuće koristeći metalnu žicu koju su omotali oko njenog tijela i zapalili je. Metalna omča ostala je na njenom tijelu. Zakriyev Salambek i Said-Khassan Ampukayev zakopali su je zajedno sa omčom. Ona je bila sestra našega oca. Žena Salambeka Zakriyeva, Satsita, koja je imala 21 godinu, također je ubijena. Saikhanina beba, koja je bila u nosiljci na njenim leđima, oslobodila se i pokušavala da sisa iz grudi svoje mrtve majke. Na taj dan, žena Rukmana Elkagayeva, Malikat, koja je imala 20 godina je također ubijena.
Dok smo pokopavali ubijene i spaljene ljude u Khaibakhu, ostavili smo stražare blizu jezera Galanchozh da paze na vojnike. Mi smo obavljali dženazu za svaku osobu posebno, Zhandar Gayev je obavljao molitvu. Bez odmora, iako nam je dolazilo slabo zbog mirisa izgorjelih tijela, zakopavali smo ljude dva dana i dvije noći...“
Kada je glavna faza ovog pokolja nad Čečenima završena, lov na one, koji su bili sretni i koji su uspjeli se skloniti je počela. Ruska vojska je koristila sve što je imala u svome arsenalu da istrijebi one koji su uspjeli da pobjegnu. Praksa da se truju oni koji su „slučajno preostali“ sa otrovanom hranom je bila vrlo široko primjenjivana. Otrovana hrana se koristila i u ubistvima Čečenena u egzilu. Iskreno govoreći, nije jasno zašto su to radili. Je li to bilo zbog nekih eksperimenata ili da se smanji broj Čečena u egzilu-to još uvijek nije jasno.
- Poruka
- 19.509
Ovaj aspekt ruskih zločina je bio tema na konferenciji „Međunarodni zakoni i Čečenska republika“ (koja se održala u Krakovu 8-11. decembra 1995.godine). Jedan od učesnika, profesor Ivan Bilas, izaslanik ukrajinskog parlamenta, citirao je podatke iz ruskih arhiva iz 1949. godina, iz kojih se jasno vidi da su deportirani Čečeni bili hranjeni otrovnim prehrambenim artiklima. U dokumentu su oni nazvani „hrana iznenađenja“. Prema podacima koje je iznio iz tih arhiva, bezbrojni recepti za trovanje hrane su bili propisani. Tako npr. da bi se otrovalo 1 kg brašna, bilo je preporučeno da se doda 1 g bijelog arsenika, 10 g na 1 kg soli. Još jedan otrov, arsenik-sodiumova sol je bila propisana za šećer i vodu. Hexogen je bio dobar za ulja. Ovdje se navodilo još đavoljih recepata i mjera, te sigurnosnih savjeta za one koji bi dostavljali tu „hranu iznenađenja“.
Na ovoj istoj konferenciji, još jedan učesnik Richard Bochan, izaslanik gradskog vijeća Krakowa, iznio je svjedočenja Poljaka koji su isto bili deportirani, svjedočili su o čudnim, masovnim umiranjima „očigledno zdravih i jakih Čečena.“ Nisu samo Poljaci bili ti koji su primijetili čudne i iznenadne smrti Čečena, nego o tome postoje svjedočenja deportiranih koji su bili pripadnici drugih nacija. Činjenica da laboratorije smrti za Čečene su postojale do 1949. godine dovodi do zaključka da je trovanje Čečena hemikalijama bila praksa već duže vrijeme.
Dziyaudin Malsagov svjedoči o tome: “Trupe su trovale hranu i ostavljale ih- krekere, šećer, začine itd, itd. Mnogi Čečeni su umrli zbog trovanja.“
Makhdan Tushayev, koji je rođen 1926 .godine, svjedoči: “Vojnici su nemilosrdno ubijali stanovnike planina, ostavljali su otrovane krekere i kolačiće, te drugu hranu. Pregladni Čečeni su ih jeli i umirali su. Mi smo susretali jedni druge i razmjenjivali vijesti. Većina naroda u planinama je tako saznala da hranu koju nađu ne smiju jesti.“
Djabrail Gakayev, poznati historičar koji se bavi čečenskom političkom historijom, piše u svojoj knjizi „Eseji o čečenskoj političkoj historiji“ (Moskva, ChKTs printing house, str. 37-50) da su u zadnjih 450 godina Čečeni bili izloženi čak 16 puta, potpunoj ili djelomičnoj deportaciji od strane ruskih vladara. Osim toga, sudeći prema naredbama Jelcina, koje su bile tajne i koje su nedavno „procurile“ u javnost, Gakayev vjeruje da je 1994. godine Moskva usvojila novu formu deportacija, tzv. „dobrovoljno prisiljavanje“. Kao što je poznato, u tome agresori nisu uspjeli u prvom ratu.
Gakayev ističe da su mnogobrojni ruski historičari namjerno pokušavali da umanje činjenice o broju ubijenih Čečena, da bi na taj način ublažili ruske zločine koji su počinjeni.
Anatomija ruske laži i težnje za falsifikovanjem i igranjem sa historijskim činjenicama nije doživjela nikakve promjene ni u sadašnjosti. Navedimo samo jedan primjer. 1998. godine, kada je nacističko raspoloženje bili izuzetno prisutno u Rusiji, u Moskvi je publicirana knjiga dvojice ruskih autora, N.F. Bugaia i A.M. Gonova, pod naslovom: “Kavkaz: Nacije u posebnim vozoovima“. U tim knjigama autori besramno nastoje da opravdaju barbarske deportacije 1944. godine. Osnovna misao knjige jeste: “Vlada SSSR-a, praveći teške odluke, imala je pravo da uspostavi red u zemlji!“
Jedini razlog zašto za genocid na Čečenima nikada nije saznala šira javnost jeste to što „Rusi nisu nikada bili neka pobijeđena strana.“ Rusko zlo, zlo njihovih zvjerskih državnih tradicija, nije nikada objavljeno, te i danas ometa napredak mira i progresa,i još uvijek ima svoj razorni utjecaj na svoje susjede i na razvoj okolnih naroda.
Kada se analizira ruska bezosjećajnost i neizmjerna okrutnost, uvijek se postavljaju ista pitanja. Koji je razlog takvog barbarizma? Čitajući hronike pisane od strane Rusa u 19. stoljeću, materijale o deportacijama 1944. godine, današnja krvava svjedočenja iz Čečenije, uvijek nalazimo elemente neizmjerne okrutnosti i o svim mogućim pokušajima da se žrtva ponizi. Nije jasno zašto ljudi moraju biti mučeni, gušeni, spaljivani, sječeni u komade, zakopavani živi? Mogli su upotrijebiti mnogo „humaniji“ metod za svoj prljavi posao, ubijajući ih streljanjem naprimjer. Zašto se oni ponašaju ovako? Šta to Rusi trebaju? Možda trebaju zemlju? Koja je poenta njihove okrutnosti i takvih glasnih, prostačkih i neizmjernih laži! Zašto čine sve moguće da ih ljudi zamrze? To je besmisleno.To je i glupo gledajući sa praktične strane. Je li odgovor na ovo pitanje duboko zakopan u misteriji „ruskih duša“. Zašto je humanizam u Rusiji jedino briga disidenata?
Mahdan Tushayev, rođen 1926. godine, u svom svjedočenju 1992. godine je rekao: “Moram reći da su me Rusi napravili okrutnim. U zatvoru sam bio u stanju da stalno čekam svoju egzekuciju. Očekivao sam stalno smrt tamo. Nisam imao ništa da izgubim. Nisam vjerovao da ću preživjeti, zbog toga što sam gledao kako su ubijali Čečene u zatvorima, kampovima, svugdje iz samo jednog razloga-zato što su bili Čečeni.“
Stanje Čečena je ostalo tako teško sve do Staljinove smrti 1953. Neposredno nakon toga Čečeni su poslali oficijalne predstavnike u Moskvu da traže dozvolu da se vrate u svoju domovinu; inače već i tada su se male grupice samovoljno počele vraćati svojim kućama. Na 20. partijskom kongresu 1956, sovjetski lider Nikita Hruščov je obznanio da su greške počinjene nad Čečenima i drugim narodima. Male grupice povratnika su tada postale rijeke. Uprkos svim naporima vlasti da spriječe Čečene da se vrate – oni su se vraćali noseći sa sobom čak i kosti onih koji su pomrli u tuđini kako bi ih pohranili u grobove svojih predaka.
Ipak njihovi životi se nikada više nisu mogli povratiti tamo gdje su bili prije 1944. Zločini pretrpljeni u deportaciji su živjeli u sjećanima, siromaštvu, bolestima i ogorčenju izazvanom svim tim patnjama. Čečenski povratnici su povrh svega zatekli svoje domove naseljene Rusima i Dagestancima, kojima su te kuće bile date od vlasti kako bi naselili opustošenu zemlju. Čečeni su tako morali otkupiti svoje kuće nazad od tih doseljenika; malo ih je koji su bili u stanju to učiniti.
Deportacija nije bila samo lična katastrofa za svakog Čečena, to je bila i kolektivna tragedija za čitavu čečenski narod. Veliki broj planinskih Auls'a (planinskih sela) su postali nenaseljive ruševine, prisiljavajući većinu Čečena da po prvi put u svojoj historiji žive u nizijama Čečenije, i na taj način još dublje naruše svoj planinski način življenja. Pored toga, nestanak velikog broja starih koji su umrli od posljedica deportacije, je takođe vrlo oštetilo i prekinulo vrlo bogatu tradiciju usmjenih kazivanja čečenske tradicije, običaja i historije koje sežu unazad mnogo stoljeća.
Ni danas, čečenska bitka za slobodu nije završena. Desetinama godina poslije Čečeni se još uvijek bore protiv ruskih zločinaca, u neravnopravnoj borbi koja traje već stotinama godina. Međutim oni nisu narod koji se predaje.
Kao što je ruski pisac i disident Aleksandar Solženjicin opisao u svojoj knjizi „Arhipelag gulaga“, čečenska želja da prežive je izdržala i pobijedila. „Postojala je jedna nacija koja se nije povijala, nije usvajala nikakve mentalne mehanizma predavanja – i to ne samo individualni pobunjenici među njima, već svi do jednog čovjeka te nacije. To su bili Čečeni... Ja bih rekao da su od svih prisilnih naseljenika samo Čečeni bili sa nesalomljivim duhom. Oni su mučki i na prevaru bili odvedeni iz svojih kuća, i otada nisu vjerovali ničemu... Čečeni nikada nisu pokušavali da ikoga zadovolje, da se sprijatelje sa šefovima; njihov gard je uvjek bio neprijatan i čak otvoreno neprijateljski... I sada dolazi ono najčudnije: svi su ih se bojali. Niko ih nije mogao zaustaviti da žive kako su živjeli. Režim koji je vladao zemljom već trideset godina ih nije mogao prisiliti da poštuju režimski zakon.“
http://www.islambosna.ba/tekstovi-i-knjige/genocid/11543-sjeanje-na-jo-jedan-zaboravljeni-genocid
Na ovoj istoj konferenciji, još jedan učesnik Richard Bochan, izaslanik gradskog vijeća Krakowa, iznio je svjedočenja Poljaka koji su isto bili deportirani, svjedočili su o čudnim, masovnim umiranjima „očigledno zdravih i jakih Čečena.“ Nisu samo Poljaci bili ti koji su primijetili čudne i iznenadne smrti Čečena, nego o tome postoje svjedočenja deportiranih koji su bili pripadnici drugih nacija. Činjenica da laboratorije smrti za Čečene su postojale do 1949. godine dovodi do zaključka da je trovanje Čečena hemikalijama bila praksa već duže vrijeme.
Dziyaudin Malsagov svjedoči o tome: “Trupe su trovale hranu i ostavljale ih- krekere, šećer, začine itd, itd. Mnogi Čečeni su umrli zbog trovanja.“
Makhdan Tushayev, koji je rođen 1926 .godine, svjedoči: “Vojnici su nemilosrdno ubijali stanovnike planina, ostavljali su otrovane krekere i kolačiće, te drugu hranu. Pregladni Čečeni su ih jeli i umirali su. Mi smo susretali jedni druge i razmjenjivali vijesti. Većina naroda u planinama je tako saznala da hranu koju nađu ne smiju jesti.“
Djabrail Gakayev, poznati historičar koji se bavi čečenskom političkom historijom, piše u svojoj knjizi „Eseji o čečenskoj političkoj historiji“ (Moskva, ChKTs printing house, str. 37-50) da su u zadnjih 450 godina Čečeni bili izloženi čak 16 puta, potpunoj ili djelomičnoj deportaciji od strane ruskih vladara. Osim toga, sudeći prema naredbama Jelcina, koje su bile tajne i koje su nedavno „procurile“ u javnost, Gakayev vjeruje da je 1994. godine Moskva usvojila novu formu deportacija, tzv. „dobrovoljno prisiljavanje“. Kao što je poznato, u tome agresori nisu uspjeli u prvom ratu.
Gakayev ističe da su mnogobrojni ruski historičari namjerno pokušavali da umanje činjenice o broju ubijenih Čečena, da bi na taj način ublažili ruske zločine koji su počinjeni.
Anatomija ruske laži i težnje za falsifikovanjem i igranjem sa historijskim činjenicama nije doživjela nikakve promjene ni u sadašnjosti. Navedimo samo jedan primjer. 1998. godine, kada je nacističko raspoloženje bili izuzetno prisutno u Rusiji, u Moskvi je publicirana knjiga dvojice ruskih autora, N.F. Bugaia i A.M. Gonova, pod naslovom: “Kavkaz: Nacije u posebnim vozoovima“. U tim knjigama autori besramno nastoje da opravdaju barbarske deportacije 1944. godine. Osnovna misao knjige jeste: “Vlada SSSR-a, praveći teške odluke, imala je pravo da uspostavi red u zemlji!“
Jedini razlog zašto za genocid na Čečenima nikada nije saznala šira javnost jeste to što „Rusi nisu nikada bili neka pobijeđena strana.“ Rusko zlo, zlo njihovih zvjerskih državnih tradicija, nije nikada objavljeno, te i danas ometa napredak mira i progresa,i još uvijek ima svoj razorni utjecaj na svoje susjede i na razvoj okolnih naroda.
Kada se analizira ruska bezosjećajnost i neizmjerna okrutnost, uvijek se postavljaju ista pitanja. Koji je razlog takvog barbarizma? Čitajući hronike pisane od strane Rusa u 19. stoljeću, materijale o deportacijama 1944. godine, današnja krvava svjedočenja iz Čečenije, uvijek nalazimo elemente neizmjerne okrutnosti i o svim mogućim pokušajima da se žrtva ponizi. Nije jasno zašto ljudi moraju biti mučeni, gušeni, spaljivani, sječeni u komade, zakopavani živi? Mogli su upotrijebiti mnogo „humaniji“ metod za svoj prljavi posao, ubijajući ih streljanjem naprimjer. Zašto se oni ponašaju ovako? Šta to Rusi trebaju? Možda trebaju zemlju? Koja je poenta njihove okrutnosti i takvih glasnih, prostačkih i neizmjernih laži! Zašto čine sve moguće da ih ljudi zamrze? To je besmisleno.To je i glupo gledajući sa praktične strane. Je li odgovor na ovo pitanje duboko zakopan u misteriji „ruskih duša“. Zašto je humanizam u Rusiji jedino briga disidenata?
Mahdan Tushayev, rođen 1926. godine, u svom svjedočenju 1992. godine je rekao: “Moram reći da su me Rusi napravili okrutnim. U zatvoru sam bio u stanju da stalno čekam svoju egzekuciju. Očekivao sam stalno smrt tamo. Nisam imao ništa da izgubim. Nisam vjerovao da ću preživjeti, zbog toga što sam gledao kako su ubijali Čečene u zatvorima, kampovima, svugdje iz samo jednog razloga-zato što su bili Čečeni.“
Stanje Čečena je ostalo tako teško sve do Staljinove smrti 1953. Neposredno nakon toga Čečeni su poslali oficijalne predstavnike u Moskvu da traže dozvolu da se vrate u svoju domovinu; inače već i tada su se male grupice samovoljno počele vraćati svojim kućama. Na 20. partijskom kongresu 1956, sovjetski lider Nikita Hruščov je obznanio da su greške počinjene nad Čečenima i drugim narodima. Male grupice povratnika su tada postale rijeke. Uprkos svim naporima vlasti da spriječe Čečene da se vrate – oni su se vraćali noseći sa sobom čak i kosti onih koji su pomrli u tuđini kako bi ih pohranili u grobove svojih predaka.
Ipak njihovi životi se nikada više nisu mogli povratiti tamo gdje su bili prije 1944. Zločini pretrpljeni u deportaciji su živjeli u sjećanima, siromaštvu, bolestima i ogorčenju izazvanom svim tim patnjama. Čečenski povratnici su povrh svega zatekli svoje domove naseljene Rusima i Dagestancima, kojima su te kuće bile date od vlasti kako bi naselili opustošenu zemlju. Čečeni su tako morali otkupiti svoje kuće nazad od tih doseljenika; malo ih je koji su bili u stanju to učiniti.
Deportacija nije bila samo lična katastrofa za svakog Čečena, to je bila i kolektivna tragedija za čitavu čečenski narod. Veliki broj planinskih Auls'a (planinskih sela) su postali nenaseljive ruševine, prisiljavajući većinu Čečena da po prvi put u svojoj historiji žive u nizijama Čečenije, i na taj način još dublje naruše svoj planinski način življenja. Pored toga, nestanak velikog broja starih koji su umrli od posljedica deportacije, je takođe vrlo oštetilo i prekinulo vrlo bogatu tradiciju usmjenih kazivanja čečenske tradicije, običaja i historije koje sežu unazad mnogo stoljeća.
Ni danas, čečenska bitka za slobodu nije završena. Desetinama godina poslije Čečeni se još uvijek bore protiv ruskih zločinaca, u neravnopravnoj borbi koja traje već stotinama godina. Međutim oni nisu narod koji se predaje.
Kao što je ruski pisac i disident Aleksandar Solženjicin opisao u svojoj knjizi „Arhipelag gulaga“, čečenska želja da prežive je izdržala i pobijedila. „Postojala je jedna nacija koja se nije povijala, nije usvajala nikakve mentalne mehanizma predavanja – i to ne samo individualni pobunjenici među njima, već svi do jednog čovjeka te nacije. To su bili Čečeni... Ja bih rekao da su od svih prisilnih naseljenika samo Čečeni bili sa nesalomljivim duhom. Oni su mučki i na prevaru bili odvedeni iz svojih kuća, i otada nisu vjerovali ničemu... Čečeni nikada nisu pokušavali da ikoga zadovolje, da se sprijatelje sa šefovima; njihov gard je uvjek bio neprijatan i čak otvoreno neprijateljski... I sada dolazi ono najčudnije: svi su ih se bojali. Niko ih nije mogao zaustaviti da žive kako su živjeli. Režim koji je vladao zemljom već trideset godina ih nije mogao prisiliti da poštuju režimski zakon.“
http://www.islambosna.ba/tekstovi-i-knjige/genocid/11543-sjeanje-na-jo-jedan-zaboravljeni-genocid
- Poruka
- 19.509
Skupština Europske unije velikom većinom prihvatila je rezoluciju kojom veliku glad iz 1932.-1933., umjetno izazvanu za režima tadašnjeg sovjetskog diktatora Josifa V. Staljina, proglašava zločinom protiv čovječnosti, javlja agencija AP.
http://dalje.com/hr-svijet/ep--velika-glad-je-zlocin-protiv-covjecnosti/195631
Umjetno stvorena glad uzrokovana vladom Josifa Staljina tijekom kolektivizacije Ukrajine koja je navodno bila usmjerena protiv nacionalizma te države. Vrhunac Holodomora zbio se u proljeće 1933., kada je Ukrajini od gladi umiralo 17-ero ljudi svake minute, 1.000 svakog sata, a gotovo 25 tisuća svakog dan.U namjeri da do kraja suzbije istaknuti ukrajinski patriotizam, koji se nije trajno pomirio boljševičkom vladom, Staljin je, nakon odluke o prisilnoj kolektivizaciji seljačkih posjeda, 1932. podignuo obvezatnu kvotu ukrajinskog udjela u prinosu žita za čak 44%, čime je svjesno i umjetno izazvao nestašicu hrane među stanovnicima Ukrajine. Europski parlament donio je 2008. rezoluciju kojom se Holodomor proglašava zločinom protiv čovječnosti te da je "cinično i okrutno planiran od strane Staljinovog režima kako bi se provela politika kolektiviziranja poljoprivrede protiv volje ruralnog stanovništva iz Ukrajine".Današnja ukrajinska vlada smatra da je Holodomor bio genocid Ukrajinaca.
Prvi i Drugi čečenski rat ponovno su skrenuli pozornost na povijest ruske invazije Kavkaza, u kojem su ruski vojnici izvršili etničko čišćenje tog područja od muslimanskih naroda, pogotovo od Čerkeza, i naselili rusko stanovništvo. Prema nekim procjenama, od 3 milijuna autothonih naroda, 90 % je protjerano sa Kavkaza, a "barem desetci tisuća ljudi je ubijeno u egzodusu".
U Ruskom građanskom ratu nakon Oktobarske revolucije, Kozaci su se našli na obje strane sukoba. Mnogi službenici i iskusni Kozaci borili su se za Bijelu armiju, a neki za Crvenu armiju. Nakon poraza Bijele armije, novi režim je gledao na Kozake kao prijetnju te započeo "Dekozakizaciju", tj. preseljenje preživjelih pripadnika tog naroda s područja rijeke Don. To je uglavnom uključivalo cjepkanje i priključivanje njihovog teritorija drugim autonomnim republikama Sovjetskog Saveza, te ohrabrivanje naseljavanja tih ljudi na njihovo područje. Michael Kort piše da je "između 1919. i 1920., od populacije od oko 3 milijuna, režim Boljševika ubio ili deportirao između 300.000 i 500.000 Kozaka".
Sovjetski vojnici smaknuli su tisuće poljskih doktora, pravnika, profesora, službenika i drugih intelektualaca u Katynu. Zločin je osobno odobrio Staljin.
Staljin je provodio brutalnu 30-godišnju represiju vlastitog naroda te politiku kažnjavanja neistomišljenika. Procjene broja preminulih jako se razlikuju - najmanje brojke idu od 3 milijuna a najviše čak i do 60 milijuna, makar se smatraju nepouzdanima i pretjeranima. Nakon raspada Sovjetskog Saveza, povjesničari su procijenili da je broj žrtava negdje između 4 do 10 milijuna. Ruski pisac Vadim Erlikman je napravio sljedeću procjenu: smaknuća, 1,5 milijuna; kažnjenički logori (gulag), 5 milijuna; deportacije, 1,7 milijuna; ratni zarobljenici, 1 milijun - što je sveukupno 9 milijuna žrtava diktature. Povjesničar Roy Medevedev je napravio pak sljedeću procjenu: 1 milijun zatvorenih ili progranih od 1927. do 1929. zbog optužbe da su bili pripadnici oporbenih stanaka; 9-11 milijuna seljaka je protjerano sa svoje zemlje zbog prisilne kolektivizacije; 6-7 milijuna je pomrlo od Holodomora; 1 milijun je raseljeno iz Moskve i Sankt Peterburga jer su im obitelji bile povezane s bivšim pripadnicima kapitalizma; 1 milijun smaknuća tijekom velike čistke 1937. a između 4 do 6 milijuna je deportirano u gulage; dva do tri milijuna je također završilo u logorima jer su se protivilo apsurdno strogim radnim zakonima donesenim 1940.; najmanje 10 milijuna raseljenih prema Sibiru tijekom Drugog svjetskog rata, najviše Nijemaca; preko milijun uhićenih političkih zarobljenika od 1946. do 1953.
Također, Crvena armija je nakon Drugog svjetskog rata silovala oko 2 milijuna žena u Njemačkoj a bilo je 3,6 milijuna ljudi u logorima. Konsenzus povjesničara je da je broj Staljinovih žrtava 20 milijuna.
http://dalje.com/hr-svijet/ep--velika-glad-je-zlocin-protiv-covjecnosti/195631
Umjetno stvorena glad uzrokovana vladom Josifa Staljina tijekom kolektivizacije Ukrajine koja je navodno bila usmjerena protiv nacionalizma te države. Vrhunac Holodomora zbio se u proljeće 1933., kada je Ukrajini od gladi umiralo 17-ero ljudi svake minute, 1.000 svakog sata, a gotovo 25 tisuća svakog dan.U namjeri da do kraja suzbije istaknuti ukrajinski patriotizam, koji se nije trajno pomirio boljševičkom vladom, Staljin je, nakon odluke o prisilnoj kolektivizaciji seljačkih posjeda, 1932. podignuo obvezatnu kvotu ukrajinskog udjela u prinosu žita za čak 44%, čime je svjesno i umjetno izazvao nestašicu hrane među stanovnicima Ukrajine. Europski parlament donio je 2008. rezoluciju kojom se Holodomor proglašava zločinom protiv čovječnosti te da je "cinično i okrutno planiran od strane Staljinovog režima kako bi se provela politika kolektiviziranja poljoprivrede protiv volje ruralnog stanovništva iz Ukrajine".Današnja ukrajinska vlada smatra da je Holodomor bio genocid Ukrajinaca.
Prvi i Drugi čečenski rat ponovno su skrenuli pozornost na povijest ruske invazije Kavkaza, u kojem su ruski vojnici izvršili etničko čišćenje tog područja od muslimanskih naroda, pogotovo od Čerkeza, i naselili rusko stanovništvo. Prema nekim procjenama, od 3 milijuna autothonih naroda, 90 % je protjerano sa Kavkaza, a "barem desetci tisuća ljudi je ubijeno u egzodusu".
U Ruskom građanskom ratu nakon Oktobarske revolucije, Kozaci su se našli na obje strane sukoba. Mnogi službenici i iskusni Kozaci borili su se za Bijelu armiju, a neki za Crvenu armiju. Nakon poraza Bijele armije, novi režim je gledao na Kozake kao prijetnju te započeo "Dekozakizaciju", tj. preseljenje preživjelih pripadnika tog naroda s područja rijeke Don. To je uglavnom uključivalo cjepkanje i priključivanje njihovog teritorija drugim autonomnim republikama Sovjetskog Saveza, te ohrabrivanje naseljavanja tih ljudi na njihovo područje. Michael Kort piše da je "između 1919. i 1920., od populacije od oko 3 milijuna, režim Boljševika ubio ili deportirao između 300.000 i 500.000 Kozaka".
Sovjetski vojnici smaknuli su tisuće poljskih doktora, pravnika, profesora, službenika i drugih intelektualaca u Katynu. Zločin je osobno odobrio Staljin.
Staljin je provodio brutalnu 30-godišnju represiju vlastitog naroda te politiku kažnjavanja neistomišljenika. Procjene broja preminulih jako se razlikuju - najmanje brojke idu od 3 milijuna a najviše čak i do 60 milijuna, makar se smatraju nepouzdanima i pretjeranima. Nakon raspada Sovjetskog Saveza, povjesničari su procijenili da je broj žrtava negdje između 4 do 10 milijuna. Ruski pisac Vadim Erlikman je napravio sljedeću procjenu: smaknuća, 1,5 milijuna; kažnjenički logori (gulag), 5 milijuna; deportacije, 1,7 milijuna; ratni zarobljenici, 1 milijun - što je sveukupno 9 milijuna žrtava diktature. Povjesničar Roy Medevedev je napravio pak sljedeću procjenu: 1 milijun zatvorenih ili progranih od 1927. do 1929. zbog optužbe da su bili pripadnici oporbenih stanaka; 9-11 milijuna seljaka je protjerano sa svoje zemlje zbog prisilne kolektivizacije; 6-7 milijuna je pomrlo od Holodomora; 1 milijun je raseljeno iz Moskve i Sankt Peterburga jer su im obitelji bile povezane s bivšim pripadnicima kapitalizma; 1 milijun smaknuća tijekom velike čistke 1937. a između 4 do 6 milijuna je deportirano u gulage; dva do tri milijuna je također završilo u logorima jer su se protivilo apsurdno strogim radnim zakonima donesenim 1940.; najmanje 10 milijuna raseljenih prema Sibiru tijekom Drugog svjetskog rata, najviše Nijemaca; preko milijun uhićenih političkih zarobljenika od 1946. do 1953.
Također, Crvena armija je nakon Drugog svjetskog rata silovala oko 2 milijuna žena u Njemačkoj a bilo je 3,6 milijuna ljudi u logorima. Konsenzus povjesničara je da je broj Staljinovih žrtava 20 milijuna.
- Poruka
- 19.509
Stalin's army of rapists: The brutal war crime that Russia and Germany tried to ignore
The Red Army's atrocities against women in Dresden in the spring of 1945, a city that had already suffered heavily from Allied bombing, were carried out in a sickeningly systematic manner.
'In the house next to ours, Soviet troops went in and pulled the women on to the street, had their mattresses pulled out and raped the women,' recalled one inhabitant, John Noble.
'The men had to watch, and then the men were shot. Right at the end of the street, a woman was tied to a wagon wheel and terribly misused.
'Of course, you had the feeling that you wanted to stop it, but there was no possibility to do that.' Women going to and from work past Red Army pickets were routinely raped.
The historian Chris Bellamy believes that although there are no surviving written records to prove it, 'the hideous spectre of multiple rape was not only condoned, but, we can be pretty sure, legally sanctioned by the political officers speaking for the Soviet government'.
Nor is it true that rape was mainly carried out by reserve units following behind the front-line troops.
The Russian war correspondent Vassily Grossman was embedded with the elite front-line Eighth Guards Army which committed rape, as did at least one of his own war correspondent colleagues.
As well as the estimated two million rapes in Germany, there were between 70,000 and 100,000 in Vienna and anywhere from 50,000 to 200,000 in Hungary, as well as thousands in Romania and Bulgaria, which had been pro-Nazi, but also in Poland, Czechoslovakia and Yugoslavia, which had not been.
http://www.dailymail.co.uk/news/art...al-war-crime-Russia-Germany-tried-ignore.html
The Red Army's atrocities against women in Dresden in the spring of 1945, a city that had already suffered heavily from Allied bombing, were carried out in a sickeningly systematic manner.
'In the house next to ours, Soviet troops went in and pulled the women on to the street, had their mattresses pulled out and raped the women,' recalled one inhabitant, John Noble.
'The men had to watch, and then the men were shot. Right at the end of the street, a woman was tied to a wagon wheel and terribly misused.
'Of course, you had the feeling that you wanted to stop it, but there was no possibility to do that.' Women going to and from work past Red Army pickets were routinely raped.
The historian Chris Bellamy believes that although there are no surviving written records to prove it, 'the hideous spectre of multiple rape was not only condoned, but, we can be pretty sure, legally sanctioned by the political officers speaking for the Soviet government'.
Nor is it true that rape was mainly carried out by reserve units following behind the front-line troops.
The Russian war correspondent Vassily Grossman was embedded with the elite front-line Eighth Guards Army which committed rape, as did at least one of his own war correspondent colleagues.
As well as the estimated two million rapes in Germany, there were between 70,000 and 100,000 in Vienna and anywhere from 50,000 to 200,000 in Hungary, as well as thousands in Romania and Bulgaria, which had been pro-Nazi, but also in Poland, Czechoslovakia and Yugoslavia, which had not been.
http://www.dailymail.co.uk/news/art...al-war-crime-Russia-Germany-tried-ignore.html
Sergey Mig
Domaćin
- Poruka
- 4.073
Dakle sa tobom ne vrijedi raspravljati, zadojeno i tacka ! Uzivaj u svojoj slici civilizacije i odnosa . . .
Obavezno te moram podsjetiti sto se pravopisa tice, svi pridjevi koji se zavrsavaju na ski, chki i cki se pisu malim pocetnim slovom, tako da tu treba da stoji americkog zakona.
Jedino u slucaju da je taj pridjev Moracki imas ga ubuduce pisati velikim pocetnim slovom, iz razloga sto sam ja iz Morace.
Nadam se da sam bio jasan.
Путиновка
Veoma poznat
- Poruka
- 10.729
Аха....
Сергеј, није у реду што нам никад ниси испричао како је било на Месецу и који ти је ово фотоапарат?
ЛОЛ, што би рекла секташица Мормонка.
Је л можеш и мене да сликаш у таквом скафандеру, па да причам свима по Београду да сам летела на месец. ЛОЛ.
Нека поцркају душмани од муке.
Poslednja izmena:
JESAUL
Iskusan
- Poruka
- 5.105
Slicno kao genocid nad sjevernoamerickim indijancima od strane vlade SAD,zar ne!?
Trovanje,ubijanje muskaraca,djece,zena,neljudski uslovi u rezervatima,preseljavanje indijanaca iz plodnih ravnica u pustinje gdje ni divljaci nema,....ajde napisi nam malo vise o tome,trebalo bi da ti imas jos vise podataka o tom genocidu!
DEDA.D
Veoma poznat
- Poruka
- 11.112
Америко колевко Форда , Крајслера и ГМЦ-а из лепог Детроида......
http://www.advance.hr/galerija/detroit-posrnuli-grad/slika-1.html
http://www.advance.hr/galerija/detroit-posrnuli-grad/slika-1.html
Путиновка
Veoma poznat
- Poruka
- 10.729
САД.
Претицање полицијски аутомобил коштао живота Ноел Поланко. Детектив извадио пиштољ и пуцао у лице младог човека.
http://www.nytimes.com/2012/10/05/n...armed-driver-on-a-parkway-in-queens.html?_r=0
http://rt.com/usa/news/shot-police-car-polanco-776/
Претицање полицијски аутомобил коштао живота Ноел Поланко. Детектив извадио пиштољ и пуцао у лице младог човека.
http://www.nytimes.com/2012/10/05/n...armed-driver-on-a-parkway-in-queens.html?_r=0
http://rt.com/usa/news/shot-police-car-polanco-776/
NalimInTheHous
Primećen član
- Poruka
- 735
Ako želiš da te naučim da plivaš, nema problema
nego srećice, prestani sa 
smiri se malo i odlepršaj na 
kad si tako (da ne upotrebim neku težu reč) ostrašćena, svaka rasprava sa tobom je neproduktivna i najobičnije gubljenje vremena 
Квас, истинско национално пиће Русије
Ако мислите да је руско национално пиће вотка, нисте у праву. Чудесно пријатан напитак са малим процентом алкохола, благо пенушав и златно-смеђе боје од давних времена до данашњег дана гаси жеђ становницима Русије: то је квас. Нажалост, индустријски произведени квас једва да заслужује то славно име. Зато ће вас „Руска реч“ научити како да сами направите прави!
Најбољи је квас који се прави код куће, али је још бољи онај који се производи у православним манастирима.
Класичан квас има густину и опорост јабуковаче са ниским процентом алкохола, а добија се ферментацијом црног или ражаног хлеба, изворске воде и биља, мада постоје и врсте кваса које се праве од бобичастог воћа, других врста житарица и репе. Квас се конзумира самостално као напитак, али се користи и као основни састојак хладних летњих чорби попут окрошке. На прагу лета на готово сваком углу пажњу привлаче мале жуто-црвене цистерне за точење кваса, где жедни могу да се освеже током целог дана. Квас се данас комерцијално производи у великим заводима и продаје у супермаркетима у пластичним боцама током целе године. У овом веома уносном послу учествују чак и постројења „Кока коле“ и „Пепсија“. Многи Руси сматрају да је такав тренд производње и продаје помало увредљива комерцијализација овог националног блага и сви су сагласни да је квас далеко бољег укуса од иностраних безалкохолних напитака. Најбољи је квас који се прави код куће, али је из неког разлога још бољи онај који се производи у православним манастирима. Квас је довољно благ да га могу пити и деца, а свакако је здравији од безалкохолних напитака на бази заслађених сирупа. Поред тога, прављење кваса је одличан начин да се искористи стари хлеб. Дакле, пробајте! Можда вас сасвим придобије! Слободно комбинујте различите састојке све док не добијете укус који вам се допада. Ја сам додала мало ђумбира и коре лимуна што је мом квасу дало особен укус. Експериментишите да бисте добили свој!
Квас
Потребна опрема
- газа или чиста кухињска крпа
- стаклене боце са пластичним затварачима
Састојци
- 4 литра кључале воде и 3 супене кашике (45 ml) топле воде
- мало свежег ђумбира (око 5 cm), ољуштеног и исеченог на танке колутиће
- 15 ml рендане коре свежег лимуна
- 50 g сувог грожђа
- 125 ml шећера
- 750 g сувог или старог ражаног или црног хлеба, исеченог или измрвљеног у ситне комаде; руски хлеб „бородински“ даје најбољи укус
- 1 паковање инстант сувог квасца (2-1/4 кафене кашичице или 7 g)
Упутство
1. У поклопљеном великом супеном лонцу загрејати воду до кључања.
2. Поређати комадиће хлеба у плех за печење и пећи 30 минута на 180°C док не постану тврди. Ако је хлеб стар, пећи само 15 минута.
3. Када вода прокључа, склонити лонац са плотне, додати хлеб и кратко промешати да се добије уједначена маса. Добро поклопити и оставити да стоји 5 сати.
4. Обложити цедиљку слојевима газе и поставити је изнад чисте чиније или шерпе. Процедити смешу хлеба и воде кроз газу, притискајући дрвеном варјачом комадиће хлеба да се добро оцеде. Уклонити мрвице.
5. Додати квасац у топлу воду и оставити 2 минута да нарасте.
6. Кад квасац нарасте додати шећер, лимунову кору и ђумбир у претходно добијену течност; покрити крпом и оставити да стоји преко ноћи (8-12 сати).
7. Процедити течност кроз цедиљку да би се уклонили ђумбир и лимунова кора, затим пресути у стаклене боце, водећи рачуна да се оне не напуне до врха – оставити мало места да би процес ферментације могао да се настави. Додати по шаку сувог грожђа у сваку боцу, потом затворити боце запушачем и оставити да стоје 2-3 сата. Охладити у фрижидеру 2-3 дана пре служења.
Пријатно
- Poruka
- 19.509
Potemkinova sela su u Rusiji, ne u Americi.Аха....
Pricaj kako su rusi tri puta probali da posalju posadu na Mesec i tri puta pukli.
- stanje
