Остаће само један: Русија или Америка

Vise verujem

  • USA

  • Rusiji

  • USA

  • Rusiji


Rezultati ankete su vidlјivi nakon glasanja.
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
Dakle sa tobom ne vrijedi raspravljati, zadojeno i tacka ! Uzivaj u svojoj slici civilizacije i odnosa . . .
Obavezno te moram podsjetiti sto se pravopisa tice, svi pridjevi koji se zavrsavaju na ski, chki i cki se pisu malim pocetnim slovom, tako da tu treba da stoji americkog zakona.
Jedino u slucaju da je taj pridjev Moracki imas ga ubuduce pisati velikim pocetnim slovom, iz razloga sto sam ja iz Morace.
Nadam se da sam bio jasan.
Posto nemas nikavih validnih argumenta, predostaje ti samo da pobegnes sa teme....
 
Slicno kao genocid nad sjevernoamerickim indijancima od strane vlade SAD,zar ne!?:think:

Trovanje,ubijanje muskaraca,djece,zena,neljudski uslovi u rezervatima,preseljavanje indijanaca iz plodnih ravnica u pustinje gdje ni divljaci nema,....ajde napisi nam malo vise o tome,trebalo bi da ti imas jos vise podataka o tom genocidu!
Znaci staljin nije ubijao i proganjao Cecene i druge narode ??? O tome ne treba sa se pise ??? To cemo da sakrijemo ?
 
ислам босна...:zcepanje:
Ал ти је извор информација...:zcepanje: муслимани су у грађанском рату у бившој БиХ поред храбре војске Републике Српске имали против себе и руске добровољце, руске специјалце који су се борили на страни Срба- и много их је отишло пред Алаха баш захваљујући браћи Русима - којима се још једном, у име српског народа преко Дрине, захваљујем за све што су учинили за нас (Ђенерал Младић то најбоље зна...)
Руски добровољачки одред Бели вукови

Izvor infomrmacija treba da bude ruska pravda ??? Po tebi staljin nije napravio genocid nad Cecenima i drugim narodima bivseg sssr, to i rusija danas priznaje.
Znaci niko nije poginuo od ruskih dobrovoljaca u Bosni, a mladic je u Hagu....
 
Ako želiš da te naučim da plivaš, nema problema :per: nego srećice, prestani sa :besna: smiri se malo i odlepršaj na :metla: kad si tako (da ne upotrebim neku težu reč) ostrašćena, svaka rasprava sa tobom je neproduktivna i najobičnije gubljenje vremena :bye:
Sta bi genije ??? Nemas argumentata ??? Znaci rusi su pocinili zlocine u Ceceniji, neo-nacizam cveta u rusiji, i u rusiji ne postoji sloboda i demokratija, ako ne znas osnovne stvari, onda bolje cuti i nemoj se blanirati ovako javno ! LOL
Bolje nemoj da se sramotis vise i da pises gluposti.LOL
 
Pakt Ribbentrop-Molotov (njem.: Hitler-Stalin-Pakt) ili kako se službeno zvao Pakt o nenapadanju između Njemačke i Saveza Sovjetskih socijalističkih Republika je bio sporazum o nenapadanju između Njemačkog Reicha i Sovjetskog Saveza. Potpisan je 23. kolovoza 1939. god. u Moskvi od strane sovjetskog ministra vanjskih poslova Vjačeslava Molotova i njemačkog ministra vanjskih poslova Joachima von Ribbentropa. Međusobni pakt o nenapadanju bio je na snazi do početka Operacije Barbarossa 22. lipnja 1941. god. kada je Njemačka napala SSSR.

Iako je službeno bio označen kao "pakt o ne napadanju", ovaj sporazum obuhvaćao je i tajni protokol kojim je izvršena podjela interesnih sfera u nezavisnim zemljama Finskoj, Estoniji, Latviji, Litvi, Poljskoj i Rumunjskoj. Tajni protokol je eksplicitno predviđao "političke i teritorijalne promjene" u dijelovima navedenih zemalja što je ovaj sporazum pretvorilo u agresivni vojni savez usprkos njegovom službenom nazivu. Kao posljedica ovog sporazuma sve navedene zemlje su napadnute i okupirane, bilo od strane Njemačke, bilo od strane SSSR-a. Jedino je Finska, koja je dva puta vodila rat sa Sovjetskim Savezom tijekom Drugog svjetskog rata, uspjela sačuvati svoju nezavisnost, ali je bila prisiljena ustupiti određene teritotorije.
Tjedan dana dana nakon potpisivanja sporazuma, 1. rujna 1939. godine Njemačka je napala Poljsku. U skladu s odredbama tajnog protokola sovjetske snage su 17. rujna ušle u istočnu Poljsku i okupirale teritorij koji je prema sporazumu predstavljao sovjetsku interesnu sferu.

Okupirani teritoriji su postali republike u sastavu Sovjetskog Saveza. Protu-sovjetsko lokalno stanovništvo je likvidirano a u novim pograničnim područjima provedeno je etničko čišćenje. Velik broj ljudi je pogubljen, dok je na stotine tisuća protjeran u azijski dio Sovjetskog Saveza ili u gulage u kojima su mnogi izgubili život.

Početkom 1941. godine linija razdvajanja između nacističke Njemačke i Sovjetskog Saveza prolazila je kroz Litvu i Poljsku.
 
Znaci staljin nije ubijao i proganjao Cecene i druge narode ??? O tome ne treba sa se pise ??? To cemo da sakrijemo ?
Поштено да ти речем заправо нису довољно прогањали тзв Чечене.
Ако ти се тако допадају посети их...само прво напиши тестамент.
 
Gulag

Gulag (ruski Главное управление лагерей/ ili Главное управление исправительно-трудовых лагерей и колоний, Glavnoje upravlenije ispraviteljno-trudovyh lagerej i kolonij) sinonim je za sveobuhvatan represivni sustav u SSSR-u. Uključivao je koncentracijske logore za prisilni rad i zatvore. U njima su ubijeni milijuni ljudi. Služili su za represije nad političkim protivnicima, masovno izrabljivanje kroz prisilni rad, medicinske pokuse na ljudima, i pritvaranje ratnih zarobljenika.

Nalazili su se diljem bivšeg Sovjetskog Saveza, a poznatiji među njima bio je Soloveckij logor.





Stražarsko mjesto
U doba Ruskog Carstva politički protivnici proganjani su u Sibir i druga udaljena mjesta Carstva. Kad je Lenjin 1917. osvojio vlast u Rusiji, ubrzo je iskoristio koncept gulaga za klasne neprijatelje koji su predstavljali prijetnju ideji socijalizma i komunizma.

Nije nikad nije bilo jasno definirano što, ili tko je klasni neprijatelj, ali koncept je promijenjen prema vremenu i događajima.

Klasne neprijatelje bilo je teško otkriti i teže preodgojiti. To je značilo da su ih smatrali čak i opasnijima nego obične zločince.

Aleksandar Solženjicin je jedan od prvih bivših zarobljenika koji je opisao 1973. u dijelu Arhipelag Gulag strahote gulaga.

Nakon perestrojke i glasnosti objavljeno je sve više informacija o tim koncentracijskim logorima.

Soloveckij logor




Soloveckij logor (rus. Соловецкий лагерь особого назначения); (СЛОН); je zatvorenički logor u bivšem Sovjetskom Savezu odnosno sovjetskoj Rusiji. Nalazio se u sjevernom dijelu Rusije, na Soloveckim otocima u Oneškom zaljevu.

Prema ruskom prozaistu Aleksandru Solženjicinu, Soloveckij logor je bio matica zatvoreničkog sustava GULAG u kojem je poginulo nekoliko milijuna sovjetskih građana i drugih zarobljenika. U Soloveckom logoru stradali su deseci tisuća ljudi, a konačan broj žrtava do danas nije precizno utvrđen. Između ostalih žrtava stradao je veliki broj ruskih i ukrajinskih intelektualaca. Stradavanja su posebno značajna za Staljinovo razdoblje na prijelazu sa 1920.-ih na 1930.-te godine.
Na mjestu Soloveckog logora prethodno se nalazio poznati Soloveckij manastir pod rukovodstvom Ruske pravoslavne crkve. Kompletan kraj simbolizirao je sigurno utočište u razdobljima ratova sa Tatarima, Turcima i drugim narodima ruskog okruženja. Duhovno-humanitaran karakter Solovjeckog manastira u Ruskom Carstvu, dekretom Vladimira Lenjina, u Sovjetskom Savezu je prenamijenjen u zatvorenički logor.
 
Поштено да ти речем заправо нису довољно прогањали тзв Чечене.
Ако ти се тако допадају посети их...само прво напиши тестамент.
Izadji u javnost sa imenom i prezimenom i pricaj o tome ako smes, i videces koje ces sankcije snositi zbog govora mrznje. Ti si junacina na forumu pod nadimkom...LOL
 
Aj nek se zna da ne znas ni kad su Izbori, i jos se hvalis svojim neznanje LOL

Мало си спора, а?

Идемо поново:

Млада републиканка бомбе бацала.
Млада републиканка бомбе бацала.
Ај, нек се чује, чује, ај нек се зна,
да је млада Јута за Миту Рома гласала.
 
Izadji u javnost sa imenom i prezimenom i pricaj o tome ako smes, i videces koje ces sankcije snositi zbog govora mrznje. Ti si junacina na forumu pod nadimkom...LOL
Па ти лупаш и под ником за медаљу.
Него лепо примите све те Чеченце за којима плачеш.
Шта се чека???
 
The system of forced labor camps was established in the first years of the Communist regime in the Soviet Union. It became essential part of the Soviet repressive system. The Communist takeovers in the Eastern and Central Europe during the World War II led to mass arrests of non-Communist politicians and people identified as class-enemies. Many of them were sentenced to forced labor camps. In 1952 the International League for the Rights of Man was able to document the existence of more than 400 forced labor camps in Central and Eastern Europe. Here you can find highlights of the Open Society Archives hodings related to the Gulag and other forced labor camps.
Solovki is a symbol of the new system's attitude to religion and tradition. Three historic monasteries located on a remote island in White Sea were turned into a camp to isolate political opponents of the new regime: White Army officers, members of opposition parties, participants of counter-revolutionary uprisings.
Soon Solovetsk became one of the first "corrective labour camps". A wave of repression of a scale never seen before brought hundreds of thousands arrested people to camps, where their destination is to become a work-force performing economic tasks.
At the end of 1936 the Solovetsk camp was reorganized into a prison and then shut down in 1939 to make way for a naval base. The devastation of church buildings continued well into the 1960s, when restoration work was initiated. The influx of military families and conservators brought new life to the islands. Today, the settlement around the monastery has a population of about one thousand.
The Orthodox Church reestablished itself here in 1988, and in 1992 the Solovetsk monastery complex was included in UNESCO's World Heritage List.
The only known iconographic record from the time of the camp's existence is the propaganda film "Solovki", made in the Twenties for the purposes of promoting the "new penitential policy of the Soviet State". Contemporary photographs were taken on the Solovetsk Islands in June and October of 1993.
http://www.osaarchivum.org/gulag/txt1.htm
 
Мало си спора, а?

Идемо поново:

Млада републиканка бомбе бацала.
Млада републиканка бомбе бацала.
Ај, нек се чује, чује, ај нек се зна,
да је млада Јута за Миту Рома гласала.

Ne znas ni kad su izbori LOL
 
Па ти лупаш и под ником за медаљу.
Него лепо примите све те Чеченце за којима плачеш.
Шта се чека???
Izadji u javnost sa identitotom i pricaj da staljin nije dovoljno proganjao, to je jezik mrznje, sirenje verske,nacionalne i rasne mrznje i velicanje zlocina.
Jedino mozes na forum da lecis svoje komplekse, a mogu da zamislim u realnom zivotu kako si mali , a ovde velicas staljinove zlocine.
 
IMG_8673-1920.jpg
 
Izadji u javnost sa identitotom i pricaj da staljin nije dovoljno proganjao, to je jezik mrznje, sirenje verske,nacionalne i rasne mrznje i velicanje zlocina.
Jedino mozes na forum da lecis svoje komplekse, a mogu da zamislim u realnom zivotu kako si mali , a ovde velicas staljinove zlocine.
Na Zapadu pišu da je više pobio Rusa nego što je Rusa tada bilo.
Zapad kritikuje Staljina što je primora njihovog pulena Hitlera da izvrši samoubistvo.
Na Zapadu još mnogi plaču za fašizmom jer to je njihov produkt, produkt koji je Staljin zgazio ko insekta.
 
Izadji u javnost sa identitotom i pricaj da staljin nije dovoljno proganjao, to je jezik mrznje, sirenje verske,nacionalne i rasne mrznje i velicanje zlocina.
Jedino mozes na forum da lecis svoje komplekse, a mogu da zamislim u realnom zivotu kako si mali , a ovde velicas staljinove zlocine.
Ма ебла Стаљина, тај је пококао Руса од Хитлера.
Битно је да су Чеченци добили по лабрњи, свеједно од Стаљина, Путина, или ма кога другог.
 
Pokolj u Katinskoj šumi
U pokolju u Katynskoj šumi (poljski: zbrodnia katyńska, Katyń crime; ruski: Катынский расстрел), jedinice sovjetskog Ministarstva unutrašnjih poslova (poznatije kao NKVD) ubile su više tisuća poljskih časnika. To je bio dio šire akcije NKVD-a u okviru koje je, prema zapovjedi najužeg sovjetskog rukovodstva, ubijeno oko 22.000 poljskih državljana, časnika, policajaca, intelektualaca i druge elite. Ubijani su na različitim mjestima u Rusiji, Ukrajini i Bjelorusiji. Kako su masovne grobnice kod Katina dugo bile jedine poznate, općenito se čitava ova akcija naziva pokoljem kod Katinske šume.

Nakon što je 1943. Wehrmacht otkrio masovne grobnice kod Katina, prekinuti su odnosi između poljske vlade u emigraciji i Sovjetskog saveza. Masakr je koristila propaganda Trećeg Reicha, dok je sovjetsko rukovodstvo pod Staljinom odlučno odbijalo svaku vezu s masakrom, i za njega optuživalo Nijemce. Tek je Mihail Gorbačov 1990. jasno rekao, da je za masakr odgovoran Sovjetski Savez. Ovaj zločin do danas opterećuje rusko-poljske odnose.

Nakon što je potpisan Sovjetsko-njemački sporazum o nenapadanju, uslijedila je sovjetska okupacija istočne Poljske. Tako je u jesen 1939. 14.700 časnika i vojnika poljske vojske i policije palo u sovjetsko ratno zarobljeništvo.

Dana 5. ožujka 1940. članovi Politbiroa Komunističke partije Sovjetskog Saveza Staljin, Molotov, Kaganovič, Vorošilov, Mikojan, Berija i Kalinin potpisali su zapovijed za pogubljenje "nacionalista i kontrarevolucionarnih aktivista" u okupiranim područjima. Ova široka definicija omogućila je, pored časnika, vojnika i rezervista, ubojstvo i oko 10.000 poljskih intelektualaca i policajaca. U pismu predsjednika KGB-a Aleksandra Šeljepina Nikiti Hruščovu u ožujku 1959. spominje se broj od 21.857 žrtava. Smaknuća je izvršio NKVD u vremenu od 3. travnja do 19. svibnja 1940. godine..

Sovjetski Savez je 17. rujna 1939. godine napao Poljsku sa istoka. Napad je izvršen dok je Poljska bila u ratu sa Njemačkom koji je počeo 1. rujna 1939. godine i trpjela značajne gubitke na zapadnom frontu. Ovaj napad je izvršen u skladu sa sporazumom Ribbentrop — Molotov kojim je izvršena podjela interesnih sfera između SSSR-a i Njemačke. Zbog brzog napredovanja Crvene armije koja je naišla na slab otpor, između 250.000 i 454.700 poljskih vojnika je zarobljeno. Oko 250.000 je odmah pušteno dok je 125.000 predato NKVD-u. NKVD je odmah oslobodio još 42.400 vojnika. Oko 170.000 oslobođenih vojnika su bili podrijetlom Ukrajinci ili Bjelorusi koji su služili u poljskoj vojsci. Oko 43.000 vojnika koji su rođeni u zapadnom dijelu Poljske (tada pod njemačkom kontrolom) je predato Nijemcima. NKVD je 19. studenog 1939. godine držao oko 40.000 poljskih ratnih zarobljenika: oko 8.500 časnika, 6.500 policijskih časnika kao i 25.000 vojnika i rezervnih časnika.
Narodni komesar za unutrašnje poslove SSSR-a Lavrentij Berija je 5. ožujka 1940. godine poslao dokument (794/B) Josipu Staljinu u kojem je poslje tvrdnje da poljski vojni zarobljenici (14.736 ljudi – od toga 97 % Poljaci) kao i zatvorenici u zapadnoj Bjelorusiji i Ukrajini (18.632 ljudi - od toga 1.207 časnika i ukupno 57 % Poljaka) predstavljaju „deklarirane i beznadežno nepopravljive neprijatelje sovjetske vlasti“, izjavio da NKVD smatra da je razborito da se:
strelja 14.700 vojnih zarobljenika i 11.000 zatvorenika, bez saslušanja, bez iznošenja optužbi i bez odluke o okončanju istrage.
slučaj i donošenje odluka vodi trojka u sastavu: Vsevold Merkulov (upisan posebno, vjerojatno od strane Staljina iznad precrtanog Berije), Bogdan Kobulov i Leonid Baštakov.

Na dokumentu se nalaze 4 potpisa: Staljinov, Vorošilovov, Molotovov i Mikojanov, kao i dopisano – Kalinin – za, Kaganovič – za. U skladu sa dokumentom Politbiro CK Komunističke partije Sovjetskog Saveza je istog dana donjeo odluku br. P13/144 sa sadržinom koju je Berija predložio, ali u kojoj brojke nisu navedene. Ova odluka predstavlja primjer vansudske presude za oko 26.000 ljudi.

U Kobulovom kabinetu se 14. ožujka održao sastanak. Na njemu je sudjelovala nekolicina šefova okruga NKVD-a. Njima se danas pripisuje pokolj. Berija je 22. ožujka izdao naredbu br. 00350 „O raspuštanju zatvora NKVD-a u Ukrajini i Bjerusiji“. U tim zatvorima većina zatvorenika su bili poljski časnici i policajci. Iz Moskve su 1. travnja stigla 3 prva pisma – uputstva namenjena logoru u Ostaškovu. Ova pisma su sadržala imena 343 osoba i bila su početak akcije „raspuštanja zatvora“.


Do ožujka 1940. godine stvorena su tri posebna logora: Kozelsk (Козельск), Ostaškov (Оста́шков) i Starobelsk (Старобельск) u kojima su se našli skoro svi poljski časnici zarobljeni u SSSR-u kojih je bilo oko 15.000 .

Dugo vremena samo ovo je bilo poznato jer je, na tada zagonetan način, ovako velika skupina prestala da daje znake života (obitelji su naglo prestale da dobijaju pisma od zarobljenika). Glasine o masakru koje su počele da se javljaju 1943. godine SSSR je prešućivao ili odlučno odbacivao. Tek slabljenje i raspad te države su dozvolili da se u potpunosti sazna tok događaja
 
Gore navedeni nalozi za transport su uglavnom osim nekoliko o premještanju u Juhnov (ruski: Юхнов) – bili smrtne presude. Na osnovu tih naloga su stvarani konvoji, koji su na razne načine (pješke, vlakovima ili kamionima) provođeni do mjesta gdje su ljudi ubijani. Postojalo je pet mjesta gdje su ljudi masovno ubijani, ali dva mjesta su i dalje sporna pošto nema točnih podataka pa se i dalje često navodi nekoliko lokacija na kojima su te grupe žrtava ubijene. Mjesta zločina su:
Katyn, grad kod Smolenska sa odmaralištem NKVD-a.
Ubijeno 4.410 zatvorenika iz logora Kozelsk, a od tog broja je dio vjerojatno ubijen u Smolensku u sjedištu NKVD-a. Iz logora su odlazili konvoji u grupama od 50 do 344 ljudi i to od 3. travnja do 12. svibnja. Zadnjeg dana organizirana su 2 konvoja u kojima je ukupno bilo 205 ljudi i poslana u logor u Juhnovu. Ostali su pobijeni i sahranjeni u 8 masovnih grobnica. Među žrtvama su bili i: kontradmiral Xawery Czernicki i generali Bronisław Bohatyrewicz, Henryk Minkiewicz i Mieczysław Smorawiński, kao i jedna žena – potporučnik Janina Lewandowska. Konvoji su željezničkom prugom u trajanju od oko 24 sata, preko Smolenska dovoženi do stanice Gnjazdovo, prisutan svjedok na skoro cijelom putu konvoja 29. i 30. lipnja 1940. godine. je bio profesor Stanisław Swianiewicz. Sa željezničke stanice časnici su autobusom prevoženi na mjesto pokolja, gdje su nad masovnim grobnicama mlađim i jačim žrtvama stavljani šinjeli preko glave i vezivane ruke konopom sovjetske proizvodnje isječenim na jednake dijelove. Potom su iz bliza ubijani iz pištolja marke Walther, kalibra 7,65 mm, uglavnom pucnjem u zadnji dio glave; neke žrtve su dodatno prebijane sovjetskim bajunetom. Na mjestu ubojstva i kod grobnica su nađene čahure metaka iz spomenutoga pištolja. Masakriranje na mjestu gdje su žrtve sahranjene nije u potpunosti potvrđeno, a postoje izvori koji kazuju da je barem dio žrtava ubijen u Smolensku, kao i Harkivu. Dokaz za ovaku tvrdnju može da bude i to što su tijela u jednoj od masovnih grobnica složena drugačije nego u ostalim. Tijela su bila više zbijena, ljepše složena i okrenuta licem na dolje. Ostaci žrtava su sahranjeni u 8 masovnih grobnica. Harkiv, okružno sjedište NKVD-a
Ubijeno 3.739 zatvorenika iz logora u Starobelsku. Iz logora su odlazili konvoji od 5. travnja do 12. svibnja. Dva konvoja od 25. travnja i 12. svibnja u kojima je ukupno bilo 78 ljudi je poslano u logor u Juhnovu. Ostali su ubijeni i sahranjeni u masovnim grobnicama u okolini Harkiva, 1,5 kilometara od sela Pjatihatki (Пятихатки). Tom prilikom su ubijeni generali: Leon Billewicz, Stanisław Haller, Aleksander Kowalewski, Kazimierz Orlik-Łukoski, Konstanty Plisowski, Franciszek Sikorski, Leonard Skierski, Piotr Skuratowicz i Alojzy Wir-Konas. Konvoji sa zarobljenicima su vagonima dolazili do Harkiv, a sa željezničke stanice automobilima do zatvora NKVD-a. Poslje identifikacije zatvorenicima su vezivane ruke, potom su uvođeni u dvoranu u kojoj su ubijani pucnjem u potiljak. Tijela ubijenih su, sa čaršavima vezanim oko glave, po noći odvožena kamionima i sahranjivana.
Tver, okružno sjedište NKVD-a
Ubijeno 6.314 zatvorenika iz logora u Ostaškovu. Iz logora su odlazili konvoji od 4. travnja do 16. svibnja. Tri konvoja od 29. travnja, 13. i 16. svibnja u kojima je ukupno bilo 112 osoba je poslano u logor u Juhnovu. Ostali su ubijeni i sahranjeni u preko 20 masovnih grobnica u okolini Tvera u naselju Mednoje (Медное). Konvoji sa zarobljenicima su pješice dovođeni preko zaleđenog jezera Seliger do naselja Tupik i željezničke stanice Soroga, a potom vagonima do Tvera u zgradu NKVD-a (sada je Tverski medicinski institut). U podrumu je svaki zarobljenik identificiran, poslje čega je dovođen do tapeciranih vrata. Slično kao i u Harkivu, žrtve su ubijane pucnjem u potiljak iz pištolja marke Walther. Prvi put, kada je došao konvoj od 390 osuđenika egzekutori su imali problema sa ubijanjem tako velikog broja ljudi pa sljedeći konvoji nisu prelazili brojku od 250 osoba. Ostaci ubijenih su odnošeni na kamione koji su čekali ispred i potom voženi do 32 km udaljenog naselja Mednoje. Tamo je, na letnjikovcu Tverskog NKVD-a na kraju šume, uz pomoć bagera iz Moskve već bila pripremljena raka dubine 4-6 m u kojoj je moglo da se smjesti oko 250 posmrtnih ostataka. Leševi su ubačeni u raku poslje čega je bager zatrpavao leševe i pripremao raku za sljedeći dan. Kijev
Ubijeno 3.435 (po drugim podacima 4.181) zatvorenika iz zapadne Ukrajine. Minsk, ul. Lenjina 17
Ubijeno 3.870 (po drugim podacima 4.465) zatvorenika iz zapadne Bjelorusije.
U Katiynskom masakru NKVD je pobio skoro polovinu ukupnog broja poljskih časnika[9]. Među ubijenim časnicima bilo je ukupno 14 generala.[10] Masovno ubistvo je izbeglo jedino 395 (često se spominje i brojka od 448) zatvorenika koji su prebačeni u logor logor u Juhnovu. Među zarobljenicima koji su prebačeni u Juhanov su bili i Stanisław Swianiewicz i Józef Czapskiref name="Fischer"/>.
Poslije izvršenja pokolja, koji je imao status državne tajne, za obitelji ubijenih je nastupila nagla tišina, prestala su da stižu pisma, pisma koja su slana ubijenima su se vraćala, svaka proba da se dođe do podataka o sudbinama zarobljenika i mjestu gdje se oni nalaze je nailazila na zid šutnje. Počele su da se javljaju razne glasine, između ostalih da su zarobljenici poslani u logore na sjeveru Rusije, na Zemlju Franje Josipa i Novaju Zemlju i da su utopljeni u Bjelom moru ili Sjevernom ledenom moru.

U ovom periodu nije se javljala teza koja će ubrzo postati veoma zastupljena o umješanosti Nijemaca u sudbinu zarobljenika. Iako su se odnosi Poljske i SSSR-a izmjenili nabolje poslje napada Njemačke na SSSR, Sovjetske vlasti nisu odgovarale na zahtjev poljske vlade da objasni status zarobljenika.

U ovom periodu se pojavljuje izvještaj iz 1940. godine koji je premijeru Churchillu poslao bivši vlasnik Katyna i koji je vidjeo ubacivanje tijela u jame.
 
Pokolj u Katinskoj šumi
U pokolju u Katynskoj šumi (poljski: zbrodnia katyńska, Katyń crime; ruski: Катынский расстрел), jedinice sovjetskog Ministarstva unutrašnjih poslova (poznatije kao NKVD) ubile su više tisuća poljskih časnika. To je bio dio šire akcije NKVD-a u okviru koje je, prema zapovjedi najužeg sovjetskog rukovodstva, ubijeno oko 22.000 poljskih državljana, časnika, policajaca, intelektualaca i druge elite. Ubijani su na različitim mjestima u Rusiji, Ukrajini i Bjelorusiji. Kako su masovne grobnice kod Katina dugo bile jedine poznate, općenito se čitava ova akcija naziva pokoljem kod Katinske šume.

Nakon što je 1943. Wehrmacht otkrio masovne grobnice kod Katina, prekinuti su odnosi između poljske vlade u emigraciji i Sovjetskog saveza. Masakr je koristila propaganda Trećeg Reicha, dok je sovjetsko rukovodstvo pod Staljinom odlučno odbijalo svaku vezu s masakrom, i za njega optuživalo Nijemce. Tek je Mihail Gorbačov 1990. jasno rekao, da je za masakr odgovoran Sovjetski Savez. Ovaj zločin do danas opterećuje rusko-poljske odnose.

Nakon što je potpisan Sovjetsko-njemački sporazum o nenapadanju, uslijedila je sovjetska okupacija istočne Poljske. Tako je u jesen 1939. 14.700 časnika i vojnika poljske vojske i policije palo u sovjetsko ratno zarobljeništvo.

Dana 5. ožujka 1940. članovi Politbiroa Komunističke partije Sovjetskog Saveza Staljin, Molotov, Kaganovič, Vorošilov, Mikojan, Berija i Kalinin potpisali su zapovijed za pogubljenje "nacionalista i kontrarevolucionarnih aktivista" u okupiranim područjima. Ova široka definicija omogućila je, pored časnika, vojnika i rezervista, ubojstvo i oko 10.000 poljskih intelektualaca i policajaca. U pismu predsjednika KGB-a Aleksandra Šeljepina Nikiti Hruščovu u ožujku 1959. spominje se broj od 21.857 žrtava. Smaknuća je izvršio NKVD u vremenu od 3. travnja do 19. svibnja 1940. godine..

Sovjetski Savez je 17. rujna 1939. godine napao Poljsku sa istoka. Napad je izvršen dok je Poljska bila u ratu sa Njemačkom koji je počeo 1. rujna 1939. godine i trpjela značajne gubitke na zapadnom frontu. Ovaj napad je izvršen u skladu sa sporazumom Ribbentrop — Molotov kojim je izvršena podjela interesnih sfera između SSSR-a i Njemačke. Zbog brzog napredovanja Crvene armije koja je naišla na slab otpor, između 250.000 i 454.700 poljskih vojnika je zarobljeno. Oko 250.000 je odmah pušteno dok je 125.000 predato NKVD-u. NKVD je odmah oslobodio još 42.400 vojnika. Oko 170.000 oslobođenih vojnika su bili podrijetlom Ukrajinci ili Bjelorusi koji su služili u poljskoj vojsci. Oko 43.000 vojnika koji su rođeni u zapadnom dijelu Poljske (tada pod njemačkom kontrolom) je predato Nijemcima. NKVD je 19. studenog 1939. godine držao oko 40.000 poljskih ratnih zarobljenika: oko 8.500 časnika, 6.500 policijskih časnika kao i 25.000 vojnika i rezervnih časnika.
Narodni komesar za unutrašnje poslove SSSR-a Lavrentij Berija je 5. ožujka 1940. godine poslao dokument (794/B) Josipu Staljinu u kojem je poslje tvrdnje da poljski vojni zarobljenici (14.736 ljudi – od toga 97 % Poljaci) kao i zatvorenici u zapadnoj Bjelorusiji i Ukrajini (18.632 ljudi - od toga 1.207 časnika i ukupno 57 % Poljaka) predstavljaju „deklarirane i beznadežno nepopravljive neprijatelje sovjetske vlasti“, izjavio da NKVD smatra da je razborito da se:
strelja 14.700 vojnih zarobljenika i 11.000 zatvorenika, bez saslušanja, bez iznošenja optužbi i bez odluke o okončanju istrage.
slučaj i donošenje odluka vodi trojka u sastavu: Vsevold Merkulov (upisan posebno, vjerojatno od strane Staljina iznad precrtanog Berije), Bogdan Kobulov i Leonid Baštakov.

Na dokumentu se nalaze 4 potpisa: Staljinov, Vorošilovov, Molotovov i Mikojanov, kao i dopisano – Kalinin – za, Kaganovič – za. U skladu sa dokumentom Politbiro CK Komunističke partije Sovjetskog Saveza je istog dana donjeo odluku br. P13/144 sa sadržinom koju je Berija predložio, ali u kojoj brojke nisu navedene. Ova odluka predstavlja primjer vansudske presude za oko 26.000 ljudi.

U Kobulovom kabinetu se 14. ožujka održao sastanak. Na njemu je sudjelovala nekolicina šefova okruga NKVD-a. Njima se danas pripisuje pokolj. Berija je 22. ožujka izdao naredbu br. 00350 „O raspuštanju zatvora NKVD-a u Ukrajini i Bjerusiji“. U tim zatvorima većina zatvorenika su bili poljski časnici i policajci. Iz Moskve su 1. travnja stigla 3 prva pisma – uputstva namenjena logoru u Ostaškovu. Ova pisma su sadržala imena 343 osoba i bila su početak akcije „raspuštanja zatvora“.


Do ožujka 1940. godine stvorena su tri posebna logora: Kozelsk (Козельск), Ostaškov (Оста́шков) i Starobelsk (Старобельск) u kojima su se našli skoro svi poljski časnici zarobljeni u SSSR-u kojih je bilo oko 15.000 .

Dugo vremena samo ovo je bilo poznato jer je, na tada zagonetan način, ovako velika skupina prestala da daje znake života (obitelji su naglo prestale da dobijaju pisma od zarobljenika). Glasine o masakru koje su počele da se javljaju 1943. godine SSSR je prešućivao ili odlučno odbacivao. Tek slabljenje i raspad te države su dozvolili da se u potpunosti sazna tok događaja

Хе, докази за то не постоје и заснивају се на Немачком секретару Црвеног крста који се убио или су га СС-овци убили пре пада Берлина 1945. године.
Сви документи су о том случају уништени у СССР-у средином '60-их година и то од људи блиски западним обавештајним службама.
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top