Oprashtanje

možda.
ako ti je stalo možeš da im objasniš, ako nije i ne moraš. pitanje je dal bi ikad uspeli da shvate.
i tako živimo u svetu svojih konstrukcija od želja i strahova.. i pitanje je ko je kad šta zaista razumeo..
ok. nekome i mogu. a sta ako ja zaista mislim da je neko skot? ali to, uslovno receno, objektivno mislim o njemu, kao sto to mislim i o npr. nekom coveku koji zlostavlja porodicu. ja uopste nisam sigurna sta je prastanje...
i da li to sto nismo oprostili znaci da smo ogorceni, da mrzimo, da smo sujetni, besni, ljuti i slicno...mozda su to razlicite stvari koje se ponegde preplicu?
prastanje u nekom apsolutnom smislu te reci bi znacilo i razumevanje?
ja sam agnostik, ali kontam da bi isus bio reprezentativni primer a ne ovo moje?
 
Ja njoj jesam. Nema u meni nikakve gorčine i to je za moje dobro.
Na stvari uvek gledam sa pozitivne tačke gledišta jer ako ne bi- pa zar me to ne bi ubilo?

Btw, treba uvek zagrebati iza površine nečijeg ponašanja pa kad shvatiš da ta osoba i nije tako loša kao što se predstavlja, našao si neko zrno dobra u njoj. Ja u svim ljudima pokušavam da nađem to jedno zrno.

kapiram; to mora da je bilo na djelu kad si vecer proveo pisuci gadost za gadoscu pa ih zatim editovao do jutra...:thumbdown:

ili mislis da su ljudi ovdje toliko bedasti? :think:
 
a sta ako ja zaista mislim da je neko skot? ali to, uslovno receno, objektivno mislim o njemu, kao sto to mislim i o npr. nekom coveku koji zlostavlja porodicu
ovo sam htela da napisem... moguce je objektivno utvrditi da je neko skot. i, da odem i korak dalje - mislim da je ljudska duznost nekima ne oprostiti. nikada.
nikad od mene hriscanka...
 
Prastanja nema. Prastati se mogu neke sitne stvari... do neke doze tolerantnosti... kad se predje ta granica moraju da se snose sankcije za svoja dela....
To je tako bilo oduvek i ne izmisljamo mi sad ovde toplu vodu... Jednostavno je taj sistem sankcionisanja uvrsten i u drzavu i u zakone... i to je tako prirodno... bez toga bi bili majmuni na granama...

Na srecu 95% stvari za prastanje i spadaju u one tolerantne i oprostive... problem je onih 5%...
 
mozda oprastanje ima vise levela? :)
parka i bundevo, ukljucite umisljaj i nehat u definiciju :)

Mozze biti...u pravu si....oprostimo i idemo dalje kao da se nije ni desilo, i tezza varijanta; oprostimo ali nikad ne opravdamo uradjeno i nastavljamo dalje bez tih ljudi...
Mada...kako onda sebi oprostiti neko veche s ranje, mislim ne mozzesh sebe iskljuchiti iz svog zzivota za kaznu...
 
to je najlakše. niko se nije zao ili agresivan rodio. i on trpi i pati mnogo. to znam.
i to je obično poremećaj ponašanja, ne karakterna osobina.
to ne znači da sad treba trpeti batine i "razumeti ga".. nego samo kažem, ovako.

e ovo je skroz rišćansko razmišljanje........a sa strane šo je i plemenito....
 
Lekse je oprostiti nekome za koga vidimo da se stvarno iskreno pokajao... da zeli da mu se oprosti i stvari vrate u normalu ako je to uopste moguce... A jako tesko ili nemoguce orostiti nekom ko je zgresio, a nece da prizna tu svoju gresku a kamoli trazi oprost... Cak ima ljudi koji ce da pokusaju da preokrenu situaciju i da iz svog zla pokazu dobro... i takvi me nerviraju...
 

Back
Top