Borac za prava zivotinja
Legenda
- Poruka
- 51.038
Istoričari i teoretičari umetnosti/književnosti u sodelovanju z naravnom i čitalačkom publikom i kriterijumima estetskog, inovativnog (genijalnog) i svevremenog.
Apsolutno ne vidim razlog da relativizujemo remek dela.
Mogu nama neka remek dela da se ne dopadaju, ali kriterijum ličnog sviđanja nije onaj koji je sam po sebi relevantan u ovom slučaju.
Jer, kao što sam ranije navela, i Palmi se sviđa Ceca.
- - - - - - - - - -
Upravo tako nekako i Jaus objašnjava u Estetici recepcije.
Remek delo pomera horzonte u nama, utemeljuje nove trajne vrednosti, i ima tendenciju da se upravo na način mnoštva uticaja koje izvrši protegne u beskraj.
Upravo zato što se Palmi sviđa Ceca, može se desiti da i njena muzika jednog dana postane „remek delo“. Ne daj bože da nam Palma preko noći dobije diplomu teoretičara književnosti, muzike i sl. (Ovo je, afkors, šala.)
Kriterijum ličnog sviđanja JESTE relevantan i u slučaju verifikovanja nečeg kao remek-dela. Pogledaj ko je ove godine dobio Nobelovu nagradu za književnost. – Bob Dilan. Da li je njegova umetnost/poezija remek-delo? Ispada da jeste, jer je tako odlučila komisija za dodelu Nob.nagrade. A ukoliko pitaš iole potkovanijeg čitaoca, reći će ti da je ta poezija prosečna, te tako za Nobelovca imamo autora koji je stvorio „prosečna remek-dela“, otprilike isto onoliko značajnog za književnost i dostojnog Nobela koliko je i Keith Richards značajan i dostojan Nobelove nagrade za hemiju.
Ne može se umetničko delo proglasiti remek-delom bez određene vremenske distance od njegovog pojavljivanja. Davno, dok sam studirala, jedan profesor nam je dao spisak književnih „remek-dela“ koje obavezno treba da pročitamo. Začuđujuće je koliko danas, svega par decenija kasnije, to više nisu remek- dela, odnosno koliko su bačena u zapećak. Ali na tadašnjem spisku oficijelnih remek-dela nije bilo, recimo, Kafkinog „Procesa“ i Hamsunove „Gladi“ koji su mnogo bezvremeniji od gomile tada navedenih, a sada zaboravljenih autora.
I zašto, moliću lepo, književno delo mora biti „inovativno“ da bi bilo remek-delo? Šta danas, u XXI veku, nakon dijapazona proteklih književnih pravaca, od kojih je svaki vaskrsnuo bar po jednom, sa prefiksom „neo“, znači „inovativno“ u književnosti? (Uzgred, genijalno i inovativno nisu isto). Šta je to što, u obilju plagiranja i ponavljanja motiva i stilova, u tehnološkoj eri u kojoj je umetnost postala brza zabava, može biti „inovativno“? Šta bi se to moglo desiti u umetnosti, a da otvori vrata novim, do sada neviđenim pravcima?
Čiji kriterijumi estetskog ako je sasvim jasno da je estetskih doživljaja isto koliko i ljudi, te da se o „opštem estetskom doživljaju“ može govoriti samo kao o zajedničkom doživljaju relativno male većine konzumenata sa sličnim senzibilitetima, od kojih se mora uzeti u obzir i procenat onih koji radije trče za stadom nego što grade sopstvene stavove? Isto kao što se danas neki umetnici proglašavaju bezvrednim a da masa nije videla njihove slike, čula njihovu muziku ili čitala njihove rukopise, podjednako je lako nekog proglasiti genijalnim ... ukoliko se nađe više od trojice da ga kao takvog ozvaniče.
I konačno, ako se uhvatimo bilo koje zvanične i priznate definicije umetničkog remek-dela, navedi mi, molim te, barem pet žena – umetnika, poznatih široj publici, koje su proglašene vrhunskim kreatorima, odnosno tvorcima remek-dela.
Poslednja izmena: