Književnost Odlomci iz knjiga

I pored svega zavist nije svojstvena srpskom narodu. Srpski narod je ambiciozan, a hrabar narod i treba da bude ambiciozan, ali nije ljubomoran. Ljubomora je tekovina onog izrođenog dela stanovništva, dela koji čini „inteligenciju", kako se ona neopravdano naziva.Ljubomora je uzrok jedne druge mane: nedostatka mere i preterivanja. Ta mana se iskazuje u ukusima, ne u radu. Istina je da se sa radom u Srbiji ne preteruje! Želite da se izjednačite s drugima, čak i da ih nadmašite, a preterujete podražavajući ih. Pogledajte svoje žene na ulicama. Nisu to više ljudska lica, to su veštačke, žestoko obojene maske. Londonski i pariski krojači lansiraju modu širokih pantalona. Da ih ne bi proglasili „sitnim provincijalcima", vaši mladići se odmah unakarađuju pravim smešnim suknjama. Vaša inteligencija ropski prati sva zastranjivanja i sve gluposti takozvanog savremenog života, i u tome još preteruje, bilo to u modi,slikarstvu, vajarstvu, sportu itd. Ti ljudi ne uviđaju da prosto postaju smešni u nastojanju da dostignu i prestignu druge kako bi zadovoljili svoju zavist. Potpuno gube iz vida da će odeća skrojena za A. veoma loše stajati B., i obrnuto. Ljubomora vaše „inteligencije" se dobro slaže sa začuđujućom površnošću. Ljudi vide samo spoljni sjaj, a sadržajem se ne bave. Trude se dadostignu taj veštački sjaj.

Dr Arčibald Rajs - "Čujte Srbi!"
 
Anais Nin- Erotizam u ženi

Postoje žene koje su nezadovoljne dodeljenom im pasivnom ulogom. Postoje žene koje sanjaju da uzimaju, osvajaju, poseduju kao što to čini muškarac. To je oslobađajuća snaga naše današnje svesnosti da bismo želele da počnemo iznova i damo svakoj ženi njen individualni primer, ne neki uopšteni. Želela bih da postoji neki osetljivi kompjuter koji bi mogao napraviti svakoj ženi uzor rođen iz njenih sopstvenih nesvesnih želja. To je uzbudljiva avantura u kojoj se nalazimo. Da ispitamo sve istorije, statistike, ispovesti, autobiografije i biografije i stvorimo svoj sopstveni individualni uzor. Radi toga smo u obavezi da prihvatimo ono što je naša kultura dugo poricala, potrebu za individualnim introspektivnim ispitivanjem. Samo će to pokazati žene onakve kakve jesmo, naše reflekse, sviđanja, nesviđanja, i ići ćemo napred bez krivice ili oklevanja, prema njihovom ispunjenju. Postoji tip muškarca koji vidi vođenje ljubavi kao što i mi vidimo, postoji bar jedan za svaku ženu. Pre svega, treba da znamo ko smo, i kakve su nam navike i fantazije naših tela, diktati naših imaginacija. Ne samo da treba da priznamo šta nas pokreće, talasa, uzbuđuje, već i kako da ga dosegnemo, postignemo. U tom pogledu bih rekla da žena zna veoma malo o sebi. I na kraju, ona mora da napravi svoj sopstveni erotski uzor i zadovoljstvo kroz ogroman broj polu-informacija i polu-otkrivanja.
 
"Trebalo bi da svi ljudi budu jedni drugima ogledala i da jedni drugima odgovaraju ,ali ,retki su čudaci kao što si ti,njih je lako opčiniti,tako da u očima drugih ljudi više ništa ne vide,niti išta mogu da pročitaju ,pa ih se više ništa i ne tiče .Ali ,ako takav čudak iznenada ponovo nađe nekoga ko ga zaista vidii prema kojem oseća bliskost i sličnost ,onda je to sreća za njega."

Stepski vuk -Herman Hese
 
Gi de Mopasan – Gospodjas Erme

Ludaci me privlače. Ti ljudi žive u tajanstvenoj zemlji neobičnih snova, u neprobojnom oblaku bezumlja, gde sve ono što su videli, voleli i radili, počinje za njih iznova, u jednom novom, zamišljenom životu, koji je izvan svih zakona, koji vladaju u prirodi i koji upravljaju ljudskom mišlju.
Za njih nije više ništa nemoguće, neverovatno iščezava, vilinska priča postaje stvarnost, a ono što je natprirodno postaje obično. Ta stara prepreka, koju nazivamo logikom, taj stari zid, koji nazivamo umom, ta stara ograda misli i zdravog razuma, lomi se, ruši se i pada pred razularenom maštom ludaka, koja je umakla u zemlju u kojoj mašti nema granica i koja neverovatno poskakuje, a da je ništa ne zaustavlja. Njima će sve uspeti, njima se sve može dogoditi. Njima nije potreban nikakav napor da pobede događaje, da savladaju otpor, da obore prepreke. Dovoljan je hir njihove varljive volje, da bi postali prinčevi, carevi, bogovi, da bi dobili sva bogatstva sveta, sve slasti života, da bi uživali u svim radostima, da budu uvek snažni, uvek lepi, uvek mladi, uvek voljeni! Samo oni mogu biti srećni na svetu, jer, za njih, realnost više ne postoji.
 
„Свакако да сам мислио да сам различит. Да старији кењају и да пролазе поред живота. Свакако да сам мислио да сам најпаметнији и да ће живот трајати вечно. А време пролази и живот пролази. И све се понавља. Само живот увек остаје исти. *****. ***** у свој својој универзалности. Кажу да су ***** најбоље жене. Неке и јесу. ***** која може бити најдарежљивија и највернија. И ***** која може да вас исиса и да вам подваљује. Као и живот. Као партија карата. На старту имате цео шпил. Све педесет и две карте. Кечеве и краљеве и даме… Како живот пролази, бацате карте. Тешко ономе који се на крају нађе само са двојчицама у руци…

Као и партија карата, и у животу вас послужи карта и налазите се на раскрсницама. Бацити две или три карте, играти на трилинг или на боју, блефирати или ићи на сигурно, ризиковати или не, бити поштен или не. Како год било, живот је *****. Ако си имао среће, на заласку ће још увек бити *****, али ће бити смирена, пуна искуства и разумевања и неговаће те и пазити, или ће до краја остати само ***** и оставити те на првом углу. И не мислим да ту може нешто много да се уради. Када се све страсти смире, можеш само да кажеш „живео сам са курвом, живим са курвом и била ми је благонаклона“, или „оставила ме ***** на цедилу“. У бити, нема разлике, осим твоје личне перцепције…"

Goran Takač(Život je *****)
 
Živeti ravnodušnim, odmerenim životom, izloženi idejama, čitajući, sanjajući i razmišljajući o pisanju, životom dovoljno sporim da uvek budemo na ivici dosade, dovoljno promišljenim da u nju nikada ne zapadnemo. Živeti takvim životom, daleko od osećanja i misli, već samo u mislima o osećanjima i u osećanjima prema mislima. Mirovati na suncu, zlatno, poput tamnog jezera okruženog cvećem. Imati, u senci, onu plemenitost duha koja od života ništa ne traži. Biti u vrtlogu svetova nalik na polen cveća koji neznani vetar uzdiže u poslepodnevni vazduh, a obamrlost predvečerja spušta na neko nasumično mesto, nerazaznatljiv među većim stvarima. Biti sve ovo sa čvrstim razumevanjem, ni srećan ni tužan, zahvalan suncu na njegovom sjaju i zvezdama na tome što su daleke. Ne biti ništa više, nemati ništa više, ne želeti ništa više... Melodija izgladnelog, premor slepog, relikvija nepoznatog hodočasnika, u pustinji trag kamile bez tereta i sudbine...

Fernando Pesoa - Knjiga nespokoja
 
"Ono što će doći ne može se ni zamisliti. Duša Evrope je životinja koja je beskrajno dugo bila u okovima. Kada se ona oslobodi, njeni prvi pokreti neće biti najljupkiji. Ali putevi i stranputice su bez značaja samo kad se ispolji prava nevolja duše, koja se već tako davno neprestano nanovo obmanjuje i opija. Tada će doći naš dan, tada ćemo mi biti potrebni, ne kao vođe ili novi zakonodavci - nove zakone nećemo više doživeti - nego pre kao oni koji su voljni, kao oni koji, su spremni da pođu i da budu tamo gde ih sudbina zove. Gle, svi ljudi su spremni da počine neverovatne stvari kad zapreti opasnost njihovim idealima. Ali nema nikoga kad je na pomolu neki nov ideal, neki nov, možda opasan ili nelagodan pokret u rastenju. Mi smo ti malobrojni koji ćemo tada biti tu i koji ćemo poći. Zato smo obeleženi znakom - kao što je Kain bio obeležen znakom da budi strah i mržnju, i da tadašnje čovečanstvo otera iz uske idile u opasne daljine. Svi ljudi koji su uticali na hod čovečan što su bili spremni pred sudbinom. To se da primeniti na Mojsija i Budu, to se da primeniti na Napoleona i na Bizmarka. Kome talasu neko služi, sa koga pola on dobija naredbe, to on ne može da bira. Da je Bizmark razumeo socijaldemokrate, i da se bio saglasio s njima, on bi onda bio mudar gospodin, ali ne čovek sudbine. Tako je bilo sa Napoleonom, sa Cezarom, sa Lojolom, sa svima! To se mora uvek zamisliti biološki i evolucionistički! Kad su preokreti na zemljinoj površini bacili vodene životinje na kopno, a životinje sa kopna u vodu, tada su primerci koji su se spremno odazvali sudbini izvršili ono što je novo i nečuveno, te su tako novim prilagođavanjem mogli da spasu svoju vrstu. Da li su to bili oni isti primerci koji su ranije u svojoj vrsti štrčali kao nazadnjaci i održioci staroga, ili pre osobenjaci i revolucionari, to ne znamo. Oni su bili spremni, i zato su mogli da spasu svoju vrstu do novih razvoja. To znamo. Zato hoćemo da budemo spremni."

Херман Хесе - Демијан
 
"Ono što će doći ne može se ni zamisliti. Duša Evrope je životinja koja je beskrajno dugo bila u okovima. Kada se ona oslobodi, njeni prvi pokreti neće biti najljupkiji. Ali putevi i stranputice su bez značaja samo kad se ispolji prava nevolja duše, koja se već tako davno neprestano nanovo obmanjuje i opija. Tada će doći naš dan, tada ćemo mi biti potrebni, ne kao vođe ili novi zakonodavci - nove zakone nećemo više doživeti - nego pre kao oni koji su voljni, kao oni koji, su spremni da pođu i da budu tamo gde ih sudbina zove. Gle, svi ljudi su spremni da počine neverovatne stvari kad zapreti opasnost njihovim idealima. Ali nema nikoga kad je na pomolu neki nov ideal, neki nov, možda opasan ili nelagodan pokret u rastenju. Mi smo ti malobrojni koji ćemo tada biti tu i koji ćemo poći. Zato smo obeleženi znakom - kao što je Kain bio obeležen znakom da budi strah i mržnju, i da tadašnje čovečanstvo otera iz uske idile u opasne daljine. Svi ljudi koji su uticali na hod čovečan što su bili spremni pred sudbinom. To se da primeniti na Mojsija i Budu, to se da primeniti na Napoleona i na Bizmarka. Kome talasu neko služi, sa koga pola on dobija naredbe, to on ne može da bira. Da je Bizmark razumeo socijaldemokrate, i da se bio saglasio s njima, on bi onda bio mudar gospodin, ali ne čovek sudbine. Tako je bilo sa Napoleonom, sa Cezarom, sa Lojolom, sa svima! To se mora uvek zamisliti biološki i evolucionistički! Kad su preokreti na zemljinoj površini bacili vodene životinje na kopno, a životinje sa kopna u vodu, tada su primerci koji su se spremno odazvali sudbini izvršili ono što je novo i nečuveno, te su tako novim prilagođavanjem mogli da spasu svoju vrstu. Da li su to bili oni isti primerci koji su ranije u svojoj vrsti štrčali kao nazadnjaci i održioci staroga, ili pre osobenjaci i revolucionari, to ne znamo. Oni su bili spremni, i zato su mogli da spasu svoju vrstu do novih razvoja. To znamo. Zato hoćemo da budemo spremni."

Херман Хесе - Демијан

"O braćo moja, ja hoću da vas posvetim za novo plemstvo i u novo plemstvo: vi da budete roditelji i odgojitelji, i sejači budućnosti! Zaista vam kažem, ne plemstva koje se može kupiti, kao što ga kupuju ćifte, i sa novcem ćiftinskim: jer malu vrednost ima sve što ima cenu. Ne to otkud ste došli treba da je od sad čast vaša, već ono kuda idete! Volja vaša i korak vaš koji hoće da prestignu vas same – u tome neka bude nova čast vaša! Zaista vam kažem, ne u tome što ste možda služili kakvog vladaoca – šta je stalo još do vladalaca! – niti u tome što ste nečemu što već postoji poslužili da se još bolje učvrsti! Ne u tome što bi vaš rod na dvorovima postao dvorski, te što biste naučili da, šareni, kao ptica flamingo, stojite duge sate u plitkim ribnjacima: – jer umeti stojati računa se u zaslugu kod dvorana; i svi dvorani misle da u blaženstvo posle smrti spada i to da se – sme sedeti! Ne ni u tome što je neki duh koji nazivaju svetim poveo bio možda pretke vaše u obećane zemlje koje za mene nisu obećane: jer zemlja u kojoj je poraslo najgore od svih drveta, krst – kakva mi je to obećana zemlja! – i verujte, ma kud da je taj »sveti duh« vodio vitezove svoje, uvek su takvim pohodima prednjačili raznovrsni stvorovi, četvoronogi i dvonogi, krštenici i nekršteni! O braćo moja, vaše plemstvo ne treba da gleda unazad, nego unapred! Izgnanici treba da ste iz svih otadžbina i pradedovina! Svoje dece zemlju treba da ljubite: ta ljubav neka bi bila vaše novo plemstvo – zemlja neotkrivena, u najudaljenijim morima! Onamo, onamo neka vaša jedra zabrode, da je tražite i nađete! Na deci svojoj treba da popravite što ste deca svojih otaca: tako treba da iskupite sve što je prošlo! Te nove tablice postavljam iznad vas!"

Фридрих Ниче - Тако је говорио Заратустра
 
"»Razmisli, Anna. Što je to mrtvi kut?«

Mislio je na vožnju. »Kad ti je netko točno na ramenu, preblizu da ga vidiš.«

»To vrijedi i za ljude. Onaj tko ti je pod nosom, samo ispari. To je opasna zona, u neposrednoj blizini. Osoba kojoj najviše vjeruješ.«

^Onda, u čemu je tajna?«

»Nema tajne, samo drži oči otvorene. Otvorene cijelo vrijeme, a pogotovo onda kad misliš da te ništa ne može iznenaditi. Tada učiš obraćati pozornost, slušati vlastiti glas.«

»Što je s drugim ljudima?«

»Ili će zaslužiti tvoje povjerenje ili neće.«


(Kada zvezde potamne- Paula McLain)
 
Zorica Sentić – Mala nista beznacajne sitnice

Zadovoljstvo : To je sok od isceđene sreće.
Sreća : Skup beskonačnog broja malih ništa

Mala ništa :

Jedna mirisna ruža. Osmeh deteta. Jedno zdravo u prolazu. Kafa u krevetu. Jedno jutarnje milovanje. Buđenje. Zbunjiv, nespretan, brz poljubac. Prijateljsko pismo. Jedno drugo ljubavno. Jedna kišna suza. Promašena pesma. Sveća koju palimo. Jedna druga, koju gasimo. Jedno Ne za jedno Da. Požutela slika. Jedan telefonski razgovor. Jedna istinita bajka. Jedan kamenčić, čudna uspomena. Jedan lastavičji prelet. Jedna opomena. Jedno vruće-kuvano vino sa karanfilićem. Stara pesma na harmonici. Jedan izdah između bezobrazne reči. Pramen kose. To jedno nežno jutro. Rana Zora. Noć bez kraja. Slanina i jaja. Isti san. Jedna bombona, mentol. Draž drhtanja. Mali deholte… Strasna zanesenost. Svadba starog prijatelja. Zaboravljena ljubav. Požutela razglednica. Tegla s medom i flašica puna snega. Tvoje večito pitanje: - Gde ode njegova bela boja…? Jedno klizanje. Tvoje ćutanje. Jedna epizoda serije na TV-u. Nezavršen roman. Zvuk violine na staroj ploči. Golub pismonoša. Tvoja nečujna muzika, moja nevidljiva krila. Naša tajna bajka. Tvoja želja, moja pesma. Igra karata. Svađa puna "volim te". Jedna oproštena greška. Malo soli zaboravljenog. Jedna kašicica meda u šolji mleka. Čaša rozea… Čaša crnog vina i kap koja prekipi. Karmin na košulji. Jedna kockica čokolade i jedan buket ljubičastih ruža. Jedna omiljena knjiga. Flaša neotvorenog šampanjca. Jedna napukla šolja. Jedan egiptski kip. Okret na biciklu. Prvi poljubac u bioskopu i moj ljuti tata. Pozlaćena para ispod jastuka ...Kaktus koji raste, na koji si se ubo... Oh, kako si vrisnuo! Neispunjeno obećanje. Prolaz preko zabranjenih staza. Neostvarene reči koje bole. Tvoja olovka koja piše samo istinu… Tajni, crveni, jedan jedini poljubac, jednog 31. decembra... Jedan odlazak. Jedan povratak. Prekid struje, jer nisi platio račun. Popodne na plaži gde smo izgoreli. Ljuti sosovi. Stara teta pokojna. Večere ispred TV-a … Neslana supa. Kašnjenje vozova, izmišljeni razlozi. Jedna suza. Prijatelji, neprijatelji. Pismo loše napisano, koje nisi razumeo. Luda ideja da ti poklonim kompas. Putovanje u Veneciju i gondolijer koji nije hteo da nam naplati. Tvoja večita ljubomora. Probušena guma, rezervna zaboravljena. Plavi suncokret koji više nije žut. Zapušen lavabo. Samo si rekao: "Ma, nije to ništa… baš ništa, sitnica…" i proveo si celu nedelju, uzalud…u ponedeljak si zvao majstora. Sećaš se kako nismo mogli da nađemo kravatu, a imao si sastanak sa bankarom… mislio si da će ga tvoja kravata impresionirati. Naljutio si se zbog neopeglane košulje. Klavir je bio raštimovan. Nisi se oporavio od gripa… tri dana. Jedan promašen sastanak. Odmor na Korzici. Sto od formike koji je još uvek u podrumu. Slike na kojima si video bubamare. Harmonika koja nikada neće sama svirati. Smejanje bez razloga. Bačene papuče. Neplanirano poslepodnevno spavanje kod tvoje mame... i tvoja tri ‘’volim te’’…moje tri tačkice... i naša večita brbljiva tišina.
I dnevnik sa slikama južne Francuske, koji nikada nisi našao... u kome si napisao velikim, crvenim i debelim slovima: " …tri tačkice, da ne zaboravim da joj kažem da je volim cele godine, a ne samo prvog maja."
I ona stara školska sveska koju sam sada pronašla, u kojoj su spavale mnoge od ovih reči, nabačene jednog prvog maja 1968, moje prve godine u Francuskoj. Sa naslovom "beznačajne sitnice " ili mala ništa …
 
Talidari: Čarobno drvo

Danas sam vidjela dugu i ponovno me podsjetila na tebe, dragi. To je jedan od onih trenutaka kad čovjek zadrži dah kako bi uhvatio ljepotu u njezinoj potpunosti. U tom trenutku sam se osjećala skroz povezana s božanskom silom koja živi, a ponekad se i skriva, u svakome od nas. To je ista sila, ili bolje da kažem svjetlo, koje vidim u tebi, ljubavi moja.

Kako si mi, milo? Prošlo je dosta vremena od kada smo zadnji put razmjenjivali nježne riječi, što me nagnalo da pomislim da nisi možda izgubio onaj osjećaj ljubavi koji smo donedavno dijelili. Ja nisam.

Oboje smo veliki igrači u ovoj igri života, imajući ambicije veće od nas samih. Oboje želimo promijeniti ograničavajuće i sputavajuće granice naših uslova. Znam, potrebno je i vremena i snage kako bi se probili i doprli do zvijezda.
Ono što u stvari želim reći jest da žudim za tvojim pogledom i tvojim zagrljajem, ali budući da sam svjesna kako oboje imamo svatko svoju životnu misiju za izvršiti, ne smijemo se brinuti oko privremenih prepreka kao što su vrijeme i udaljenost koje staju između nas. Da, postoji udaljenost između kontinenata na kojima smo, ali u ovim modernim vremenima udaljeni smo samo jednim telefonskim pozivom. Naravno da ima dana kada se osjećamo prezaokupljeni dnevnim rutinama i nemamo mogućnosti razgovarati, i ima dana kada čak osjećamo da nam ljubav blijedi, ali to nam ništa ne treba biti važno jer su to samo učinci vremena i udaljenosti, a ne naši učinci. Mogao bi me čak i poljubiti kroz tuđe usne jer se možda još uvijek nisi riješio svoje slabosti prema ženama. Ako se to doista i dogodi, ljubavi, znaj da dio mene živi u svakoj ženi koju sretneš. Samo se nadam da to nećeš iskoristiti. Zvučim li budalasto? Voljeći tebe vidim stvari u njihovoj pravoj dimenziji, jer si u moj život unio više dimenzija. Bila sam nemirna, ali zahvaljujući našoj ljubavi, sada sam više u doticaju sa svojom intuicijom. To mi daje novu perspektivu na život i unosi više sreće u njega. Više se ne brinem oko onoga što će biti. Volim te i to mi je dovoljno.

Zato uzmimo vremena kako bismo ojačali i iskusili ljubav koja je iznad vremena i prostora!
 
- Ви уопште не личите на моју ружу, ви још ништа не значите, рече им он. Нико вас није припитомио, и ви нисте никога припитомиле. Ви сте као што је била моја лисица. Била је то обична лисица слична стотинама хиљада других. Али ја сам од ње направио свог пријатеља, и она је сада јединствена на свијету.

Руже су се осећале врло нелагодно.

- Лепе сте, али сте празне, рече им он још. Човек не може да умре за вас. Наравно, обичан пролазник поверовао би да моја ружа личи на вас. Али она сама значајнија је од свих вас заједно зато што сам је заволео. Зато што сам њу стављао под стаклено звоно. Зато што сам њој направио заклон. Зато што сам због ње поубијао гусенице (осим оне две-три ради лептирова). Зато што сам њу слушао како се жали, хвалише или како понекад ћути. Зато што је то моја ружа.

И он се врати лисици:

- Збогом, рече јој он...
- Збогом, одговори лисица. Ево моје тајне. Сасвим је једноставна: човек само срцем добро види. Суштина се очима не да сагледати.
- Суштина се очима не да сагледати, понови Мали Принц да би запамтио.
- Време које си уложио око твоје руже чини ту ружу тако драгоценом.
- Време које сам уложио око моје руже... рече Мали Принц да би запамтио.
- Људи су заборавили ту истину, рече лисица. Али ти не треба да је заборавиш. Ти си заувек одговоран за оно што си припитомио. Ти си одговоран за твоју ружу...
- Ја сам одговоран за своју ружу, понови Мали Принц да би запамтио.
 
Zoran Ćirić – Gledaj na to ovako

Gledaj na to ovako: Ja sam najbolja stvar koja ti se nikada nije dogodila, a ti si najbolja stvar koju sam ikada imao. Znam da izgleda loše, a tako i zvuči. Ali, ne mari. Ovo je poslednji put da smo poželeli najbolje za sebe. Sada barem znamo da je pogrešno pokušati samoubistvo u samoodbrani.

Gledaj na to ovako: Nikada nećeš saznati šta si propustila, i to je najbolje u celoj priči. Jer, istina je precenjena. Svako jednom, u trenutku nesmotrenosti, pomisli da ce sve ovo večito trajati; da će njegova ljubav ostati ista: jednostavna i čista. Zato budi pažljiva kada sledeći put nešto poželiš.

Gledaj na to ovako: Nema sećanjá osim onih koja smo sami izmislili, naknadno. Tek kada smo bili sigurni da se završilo ono za šta nikada nećemo priznati da je gotovo. I nema sile koja će učiniti da tvoje suze budu krupne kao rano sazrele trešnje, nema slike u kojoj nešto takvo kaplje po mojim položenim dlanovima. Bila si dete, pa si se tako i ponašala. Rukovanje maramicama prepusti meni, rekao sam ti, i svakako da pamtim kako si me pogledala – očima zakolutanim iznutra, a ipak izvan sebe od nekontrolisanog sjaja.

Gledaj na to ovako: Možeš pobeći sa mnom, ali ne možeš pobeći od onoga što drugi zovu “sudbina”. Gledaj na to ovako: Izašao sam iz sna i ušao u ubalavljeni jastuk, zario ruku negde ispod i izvukao bočicu za podizanje ravnoteže. Odbrojao sam uobičajeni broj pilula i nije mi trebalo mnogo da zgnječim mozgove dostavljača i onih koji prijavljuju pacove za deratizaciju. A onda sam ugledao kišu. Padala je kao da hoće da nas opere od amfetaminskih spustova. Možda sam se osećao bolje, ali ne želim da znam kako sam izgledao dok sam te tražio na zajedničkoj polovini kreveta. Ne, ne želim da znam šta sam učinio jer više nisam mlad.

Gledaj na to ovako: Imaš očev nos, imaš majčinu kosu; jagodice, vrat, obrve, usne, brada – takođe su od sorte nalik njihovoj. Ali, imaš moju dušu. Tužna je kao vojnička truba koja nema za koga da odsvira poslednje ura. Možda bi pomoglo da dobro provetriš spavaću sobu na spratu, kada ispratiš goste sa svećom i šampanjcem u rukama. Pala si na mom testu jer sam odmah shvatio da si najbolja.
 
Lesek Kalakovski - Ključ nebeski - Valaam ili Problem objektivne krivice

Valaam, sin Boerov, krenu na službeno putovanje po naređenju Božjem u važnom državnom pitanju, a putovaše na magarici. Bogu se ipak ne dopade put koji ovaj izabra, te posla anđela da Valaama zaustavi. Aliti učini istovremeno da anđeo sa mačem velikim vidljiv bejaše samo magarici – što se, uostalom, ne jednom dešava. Videći prepreku, magarica se ponese racionalno i skrenu s puta; Valaam, koji anđela ne viđaše, takođe se ponese racionalno i poče je tući štapom hoteći je prisiliti da se vrati na put. Stvar se ponovi triput, dok najzad Bog ne udeli dar govora magarici, koja glasno njaknu:
– Zašto me biješ?

Valaam, ne čudeći se posebno zbog njena govora, jer se u ta vremena događahu i daleko veća čuda, gnevno ogovori:
– Ti mi se rugaš! Šteta što nemam mača, jer bih te posekao.

Bog ipak, koji govoraše prostim ustima pokorne životinje, dosta dugo ne reče jahaču o čemu se, u stvari, radi i prepiraše se s Valaamom koji beše prosto modar od besa. Najzad se smilova oboma i učini anđela vidljivim i za Valaama, a ovaj odmah shvati situaciju. Anđeo pak skoči odmah na njega sa grdnjama.
– Zašto si tukao nevinu životinju? Ta magarica – vikaše – spasla ti je život, jer da je nastavila put, bez milosti bih te raspolutio ovim sečivom, a nju bih ostavio u životu.
– Ali, milostivi Gospodine – braniše se Valaam – nisam te video jer mi se nisi pokazao.
– Ne pitam te da li si me video ili nisi – vikaše anđeo lupajući nogama – pitam te zašto si tukao nevinu životinju?
– Ali, Gospodine – govoraše Valaam zamuckujući – tukao sam je jer mi se protivila, svako bi na mome mestu tako postupio.
– Ne svaljuj krivicu na „svakoga” – grmnu anđeo – reč je o tebi, a ne o „svakom”. Protivila ti se jer sam joj ja naredio, a ti, bijući je, usprotivio si se meni, koji sam tvoj pretpostavljeni, a time i Bogu koji me je poslao, a koji je još viši pretpostavljeni.
– Ali, dostojni, poštovani, veleuvažni Gospodine – zaječa Valaam – ta nisam te video, pa kako sam mogao...
– Opet zaobilaziš stvar – prekide ga anđeo frkćući od ljutine. – Svi ste vi isti. Svaki greši i govori da „nije znao”; trebalo bi pakao lokotom zaključati kad bi se uzimala u obzir takva izvlačenja. Zgrešio si objektivno, razumeš? Objektivno si se suprotstavio Bogu.
– Razumem – reče tužno Valaam, već pokoran. Stajaše na putu mali, debeo, nesrećan, i brisaše znoj s ćelave glave. – Sada već dobro razumem. Ja sam objektivni grešnik, prema tome, uopšte sam grešnik. Zgrešio sam jednom jer te nisam video. Zgrešio sam drugi put jer sam tukao nevinu životinju. Zgrešio sam treći put jer sam hteo da jašem dalje, uprkos Božjoj zabrani. Zgrešio sam četvrti put jer sam se sa tobom svađao. Ja sam posuda greha, gmaz nečisti, za koga bi i pakao bio blagoslov. Zgreših veoma, Gospodine. Imaj mislosti, Gospodine. Sve dolazi od moje proklete plahovitosti.
– Hajd’, dobro, prestani da se pravdaš – frknu anđeo, ali već mirno, odobrovoljen. – Putuj sad dalje.
– Na koju stranu, Gospodine? – upita Valaam.
– Na istu na koju si i krenuo – odgovori anđeo.

Valaam jauknu i zajeca.
– Pa upravo si hteo da me zadržiš, Gospodine.
– Već sam te zadržao, a sad možeš da putuješ dalje – odgovori anđeo.
– Pa zašto si me zadržavao, Godspodine?
– Prestani da mudruješ, grešniče! Bog je tako hteo.

Valaam rezignirano uzjaha na magaricu, koja polazeći promumla:
– Dabogme, na kraju sam najgore prošla ja, moj gospodar je podneo samo moralnu neprijatnost, a mene još uvek bole leđa.
A zatim se polako udalji zajedno sa jahačem.

Naravoučenijâ u ovoj priči ima mnogo, ali nećemo sva navesti. Vredno je napomenuti, ovo u slučaju da se anđeo pokazao samo Valaamu, on bi usmerio magaricu koja bi sigurno poslušno skrenula s puta. Ali tada ne bi sigurno imao prilike za zaslugu – jer kakva je to zasluga ako se zaobilazi vidljiva prepreka? Zasluga je zaobići nevidljivu, a on baš to nije hteo da učini.

Naravoučenije prvo: ne omalovažavaj glas stoke, jer ona često zna bolje.
Naravoučenije drugo: neznanje je greh, i pravdajući se neznanjem, samo dodajemo novi greh starim gresima.
Naravoučenije treće: u suprotnosti je sa zdravim razumom upotrebljavati zdrav razum u svađi sa apsolutnim razumom.
Naravoučenije četvrto: od objektivne krivice neće nas osloboditi čak ni Gospod Bog.
Naravoučenije peto: to su posledice kada se dvoje ponašaju racionalno, ali kad svako ima druge stvarne premise.
Naravoučenije šesto: takav je život.

Lešek Kolakovski: „Ključ nebeski - Razgovori sa Đavolom”, Beograd : BIGZ. - 1990,
 
Miranda Dikinson – Kad ljubav pozove

-Izvinite, gospođice?
Elsi Mejnard podigla je pogled sa dopola precrtanog spiska za kupovinu i ugledala gromadu od čuvara kako joj stoji na putu.
-Zdravo. Izvinite, ja u stvari žurim pa ako biste...
-Moraću da vas zamolim da pođete sa mnom.
To joj danas nimalo nije trebalo. Ne samo što je četrdeset pet minuta kasnila na pauzu za ručak zbog naročito upornog prodavca korneta,
već je, u žurbi da kupi sve stvari sa spiska, otišla s posla bez kišobrana upravo kada se nebo otvorilo. A sada i ovo...
-Upravo sam vam rekla, nemam vremena da stanem.

Glomazni čuvar uzdahnuo je od dosade i krajnje teško spustio ogromnu šaku na njeno rame.
-Moraću da insistiram, gospođice. Verujem da imate robu koju niste platili, pa ako biste bili ljubazni da pođete sa mnom nazad u prodavnicu.
O čemu je ova planina od čoveka govorila? Naravno da je platila! Šta on misli, kakva je ona? Razgnevljena i od same pomisli na to, Elsi je
zaustila da se pobuni, ali ju je novi glas prekinuo.

-Ćao! Mogu li ja da pomognem?
On je bio mlad, moglo bi se reći i lep, s tamnosmeđom kosom i zelenim očima. Sve je na njemu ostavljalo utisak osobe sa savršenom kontrolom: od uredne frizure do dobro skrojenog odela i kaputa koji je nosio,zajedno s činjenicom da je, izgleda što ju je baš iznerviralo bio otporan na ogromne kapi kiše koje su natapale Elsinu previše tanku uniformu i čarape. Preko njegovog ramena, Elsi je ugledala plavokosu mladu ženu u tirkizno crnoj uniformi konobarice iz pedesetih, koja je izgledala kao da joj je neko upravo sasuo kofu vode na glavu i duša ju je zabolela kada je shvatila da je to, zapravo, bio njen odraz u izlogu prodavnice.

Osmeh gospodina otpornog na kišu verovatno bi bio dobrodošao da Elsi nije pretpostavila da se on osmehuje jer uživa u pogledu na nju: natopljenu, usplahirenu, dok se koprcala od stida na stepeništu apoteke u glavnoj ulici.
-U redu je, hvala. U pitanju je nesporazum...počela je, ali Kilimandžaro od čoveka skrenuo mu je pažnju s nje, zahtevajući pažnju najnovijeg muškog dodatka tom uličnom spektaklu.

-Nije platila te stvari, rekao mu je poverenički, pokazujući debelim prstom preparat za hemoroide i preparat za omekšavanje cerumena u Elsinoj ruci.
-O! Blagi! Bože!
Razgnevljena jer je optužena za krađu, Elsi je potpuno zaboravila na dva predmeta u ruci, od kojih vrlo verovatno nije bilo ničega više ponižavajućeg na kugli zemaljskoj. Ali naravno da ih je platila! Zar nije?
 
"Sva iskušenja, sva ispaštanja i sve patnje u životu mogu se meriti snagom i dužinom nesanica koje ih prate. Jer dan nije njihovo pravo područje.
Dan je samo bela hartija na kojoj se sve beleži i ispisuje, a račun se plaća noću, na velikim, mračnim i vrelim poljima nesnice."

Jelena, žena koje nema - Ivo Andrić
 
"Isto tako, sad je siguran da je na vreme popustio, da niko u kasabi nije naslutio
pravi uzrok njegovog otpora, da mu taj otpor, naprotiv, čini čast u očima sveta. Ugled
je spašen. A to je glavno.
Sto ima gubitaka i nezgoda, to je u njemu. To niko ne vidi i ne zna, a to je kao da ih i nema. Pa i tu biva lakše,
ako ne lakše a ono vedrije. Kako koja letnja noć prolazi ovako kraj otvorenih prozora i mirne svece, koju tek
pretponoćni vetar stane da povija, gazda Jevrem sve bolje uviđa da sve što leprša (tako leprša!) mora jednog dana
da odleti. Ničemu se nije nadao od te kasne, velike radosti; ničem, ponajmanje ostanku. Pa ipak, nikad nije
pomišljao da će to biti tako brzo i naglo i na tako neobičan način. Oseća da bi trebalo da je više žali. Oseća, ali
ne žali. Lepota odlazi i gubi se lako. Ništa u životu nije stalno, a to - manje od svega. Lepota čili. To i ne može
da traje. Otišla je lepota. Otišla sa vojskom. Došla je i prošla i nova vojska. Doći će možda i neka treća, sa novim
gubicima; on je već unapred spreman na njih; nastojaće, razume se, da budu što manji, a biće onoliki koliki
budu. U te gubitke spada i ova izgubljena lepota, i ono što je tako ćudljivo i nesigurno obećavala..."



Ivo Andrić ~ "Nemirna godina"
 
A sutra, kad odem odavde, biću opet običan. Sa osmehom, koji ćuti, vara, i krije - kao zaverenički, koji vas voli. Kao u prosjaka, koji vas preziru, kao u bolesnika, koji vas se gade, kao osmeh ubica, koji vam se smeju što ih ne znate a viđate svaki dan.
Bio sam na kraju sveta; mesto života, videh jednu blagu, beskrajnu, zelenu svetlost.

Miloš Crnjanski - Finistere (putopis)
 
Sara Kejn: ŽUDNJA

Želim da se igramo žmurke i da ti poklonim svoju odeću i kažem da mi se sviđaju tvoje cipele i da sedim na stepenicama dok se kupaš i masiram tvoj vrat i ljubim tvoja stopala i držim te za ruku i da idemo negde da jedemo i da mi ne smeta kad pojedeš moju porciju i da se nađemo kod Rudija i pričamo o proteklom danu i da kucam tvoja pisma i nosim tvoje kutije i smejem se tvojoj paranoji i da ti poklanjam kasete koje ne slušaš i da gledamo sjajne filmove i da gledamo očajne filmove i da negodujem zbog radio programa i da te fotografišem dok spavaš i da ustajem da ti spremim kafu i pecivo i da idemo kod Florent da ispijamo kafu u ponoć i da mi ti kradeš cigarete i nikad ne možeš da nađeš šibicu i da ti pričam o TV programu od prošle noći i da te vodim kod očnog lekara i ne smejem se tvojim šalama i da te želim ujutru ali te puštam da spavaš još malo i da ljubim tvoja leđa i milujem ti kožu i kažem ti koliko volim tvoju kosu tvoje oči tvoje usne tvoj vrat tvoje grudi tvoju zadnjicu i da sedim na stepeništu pušeći dok tvoj komšija ne dođe kući i da sedim na stepeništu pušeći dok ti ne dođeš kući i da se brinem kad kasniš i obradujem kad stigneš ranije i da ti poklonim suncokrete i dođem na tvoju zabavu i igram dok sve ne zadivim i da mi je krivo kad zabrljam i da se radujem kad mi oprostiš i da gledam tvoje slike i želim da si oduvek bila tu i da čujem tvoj glas u svom uhu i osećam tvoju kožu na svojoj koži i da se uplašim kad pobesniš i jedno oko ti pocrveni a drugo poplavi i tvoja kosa očešljana nalevo i tvoje lice orijentalno i da ti kažem da izgledaš divno i da te smirujem kad se uznemiriš i grlim kada te boli i da te želim kad osetim tvoj miris i da te vređam svojim dodirom i da cmizdrim kad sam pored tebe i da cmizdrim kad nisam i da se odmaram na tvojim grudima i ušuškam te noću i da se smrznem kad ti uzmeš ćebe i skuvam kad ga ne uzmeš i topim kad se osmehuješ i rastapam kad se smeješ i da ne razumem zašto misliš da te odbacujem kad te ne odbacujem i da se čudim kako možeš i da pomisliš tako nešto i da se pitam ko si ali te prihvatam bez obzira na to i da ti pričam o anđelu drveta i začaranom šumskom dečaku koji je preleteo okean zato što te je voleo i da ti pišem pesme i pitam se zašto mi ne veruješ i da osećam to tako duboko da ne mogu da nađem reči i da ti kupim mače koje posle zamrzim jer mu posvećuješ više pažnje nego meni i da te zadržavam u krevetu kad moraš da kreneš i plačem kao beba kad konačno odeš i da ubijam bubašvabe i kupujem ti poklone koje ne želiš i posle ih nosim nazad i da ti predložim da se udaš za mene i ti ponovo kažeš ne i da nastavim da te pitam jer iako ne veruješ da mislim ozbiljno mislim od prvog puta i da lutam kroz grad osećajući kako je pust bez tebe i da želim ono što ti želiš i mislim kako gubim sebe ali znam da mogu da ti verujem i da ti ispričam najgore o sebi i pokušavam da ti dam najbolje od sebe jer ti ne zaslužuješ ništa manje i da odgovaram na tvoja pitanja i kad radije ne bih i kažem ti istinu i kad ne želim i pokušavam da ne prećutim ništa jer znam da ti tako više voliš i da mislim da je sve gotovo ali ostajem još samo deset minuta dok me ne izbaciš iz svog života i zaboraviš na mene i da pokušavam da ti priđem bliže jer je divno upoznavati te i u potpunosti vredno truda i da pričam s tobom na lošem nemačkom i još gorem hebrejskom i vodim ljubav s tobom u tri ujutru i nekako nekako nekako uspevam da izrazim delić sveprožimajuće bezuslovne nepokolebljive posvećene beskrajne ljubavi koju osećam za tebe.
 
Paolo Koeljo: Jedanaest minuta

Srela sam jednog čoveka i zaljubila se u njega. Zaljubila sam se iz jednog jedinog razloga: od njega ne očekujem ništa… Znam da ću za tri meseca biti daleko, on će biti samo sećanje, ali neću uspeti da živim bez ljubavi; bila je to moja granica…
Volela bih da za njega uradim ono što je on uradio za mene. Mnogo sam razmišljala i otkrila da nisam ušla u kafe slučajno; najvažnije susrete duše dogovaraju mnogo pre nego što su se tela videla.
Uopšte, ti susreti dešavaju se kada stignemo do naših granica, kada nam je potrebno da emotivno umremo i vaskrsnemo. Susreti nas čekaju – ali mi u najvećem broju slučajeva izbegavamo da se oni dese.
Međutim, kada smo očajni i ništa više ne možemo izgubiti, ili pak, kada smo oduševljeni životom, tada se nepoznati pojavljuje i kretanje našeg unutrašnjeg univerzuma menja pravac.
Svi znaju da vole, jer su se rodili s tim darom. Neki to rade prirodno dobro, ali većina treba da ponovi gradivo, da se ponovo seti kako se voli, i svi – bez izuzetka – imaju potrebu da gore u vatri svojih proživljenih emocija, da ožive neke radosti i boli, uspone i padove, sve dok ne postignu onu nit vodilju koja stoji iza svakog novog susreta; da tamo postoji jedna nit i, dakle, tela uče jezik duše, i to se zove seks.
 
Mesa Selimovic

“Mi smo ničiji. Uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji miraz. Vjekovima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro nećemo znati ko smo. Živimo na razmeđu svjetova, na granici naroda, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije kao na grebenu. Otrgnuti smo, a neprihvaćeni. Ko rukavac što ga je bujica odvojila od majke pa nema više ni toka, ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. Drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer svoju nemamo. Mame nas kad smo potrebni a odbacuju kad odslužimo. Nesreća je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje, a sve se plaća pa i ova ljubav. Svako misli da će nadmudriti sve ostale i u tome je naša nesreća. Kakvi su ljudi Bosanci? To su najzamršeniji ljudi na svijetu, ni skim se istorija nije tako pošalila kao sa Bosnom. Juče smo bili ono što danas želimo da zaboravimo, a nismo postali ni nešto drugo. S nejasnim osjećajem stida zbog krivice i otpadništva, nećemo da gledamo unazada, a nemamo kad da gledamo unaprijed. Zar smo mi slučajno tako pretjerano meki i surovi, raznježeni i tvrdi. Zar se slučajno zaklanjamo za ljubav kao jedinu izvjesnost u ovoj neodređenosti, zašto? Zato što nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno znači da smo pošteni. A kad smo pošteni, svaka čast našoj ludosti!”

(Derviš i smrt)

Šta je to s nama i sa životom, u kakve se to konce splićemo, u šta upadamo svojom voljom u šta nevoljom, šta od nas zavisi, i šta možemo sa sobom? Nisam vješt razmišljanju, više volim život nego misao o njemu, ali kako god sam prevrtao, ispada da nam se većina stvari dešava mimo nas, bez naše odluke. Slučajnost odlučuje o mome životnom putu i o mojoj sudbini, i najčešće bivam doveden pred gotov čin, upadam u jedan od mogućih tokova, u drugi će me ubaciti samo druga slučajnost. Ne vjerujem da mi je unaprijed zapisan put kojim ću proći, jer ne vjerujem u neki naročit red ovoga svijeta. Ne odlučujemo, već se zatičemo. Strmoglavljeni smo u igru, punu nebrojenih izmjena, jednog određenog trenutka, kad nas samo ta prilika čeka, jedina koja nas može sačekati, u toku mješanja. Ne možes je zaobići, ni odbiti. Tvoja je, kao voda u koju padneš. Pa plivaš, ili potoneš.

(Tvrđava)

Postoje tri velike strasti. Alkohol, kocka i vlast.Od prve dvije ljudi se mogu izlečiti, od treće nikako. Vlast je najteži porok. Zbog nje se ubija, zbog nje se gine, zbog nje se gubi ljudski lik. Neodoljiva je. Kao čarobni kamen, jer pribavlja moć. Ona je duh iz Aladinove lampe, koji služi svakoj budali, koja ga drži. Odvojeni ne predstavljaju ništa, zajedno kao kob su ovog svijeta. Poštene i mudre vlasti nema, jer je želja za moći bezgranična. Čovjeka na vlasti podstiču kukavice, bodre laskavci, podržavaju lupeži, i njegova predstava o sebi uvek je lepša nego istina. Sve ljude smatra glupim, jer kriju pred njim svoje pravo mišljenje, a sebi prisvaja pravo da sve zna. I ljudi to prihvataju. Niko na vlasti nije pametan, jer i pametni brzo izgube razbor, i niko trpeljiv, jer mrze promjenu. Odmah stvaraju vječne zakone, vječna načela, vječno ustrojstvo i vežući vlast uz Boga, učvršćuju svoju moć. I niko ih ne bi oborio ako ne postanu smetnja i pretnja drugim moćnicima. Ruše ih uvjek na isti način, objašnjavajući to nasiljem prema narodu, a svi su nasilnici, izdajom prema vladaru, a nikom to ni na um nepada. I nikoga to nije urazumilo, svi srljaju na vlast kao noćni leptir na plamen svijeće.

Bez hljeba narod može ostati, bez vlasti neće.

(Tvrđava)

Neću da joj pomognem, neka se otkrije sama, to je i smisao ove igre u kojoj se uspostavlja naš odnos. Pomalo sam nadmoćan, jer vidim da se ne brani, ali osećam da nije slučajno stala na moj put: nešto će se desiti među nama. Čini mi se da to znamo i ona i ja, tražimo se i čekamo. I uvek sve odgađamo, kao u strahu od rešenja. Ovako je mogućnost, cvetanje, prostranstvo želje. Sve je tu moguće, sve je pred nama.

A kad pređemo tu granicu, naći ćemo se na čvrstom tlu tačno određenog odnosa i obaveza kojih se bojim. Samo ona i ja, u uskom kavezu moguće ali nedovoljne nježnosti, omeđeni sobom i osećanjima koja bi se mogla zaviti, ili koja bismo pokazivali da ne bude sasvim mučno. Samo ona i ja, bez svetla, bez neomeđenih širina, koje nas draže kao mogućnost…

I ne znam šta je jače, šta je važnije, i zato se ispitujemo i čekamo. Bez ikakve logike, dirnut sam što osećam da sam joj potreban i što me gleda drukčije nego ikoga drugog, a baš toga se bojim. Žao bi mi bilo da joj nanesem bol, a sigurno bi tako bilo. Ili vrlo verovatno. Užasavaju me obaveze, mogle bi da budu mučne, a privlači me što ih ona nudi. To rađa nadmoćnost, koja može da bude surova, ali i velikodušna: čuvam se i jednog i drugog…

(Tišine)
 
Moram nešto da ti priznam... nakon što sam te već bio pozvao, pokajao sam se što sam te uopšte zvao. Ne znam tačno zašto, možda zato što ne verujem u pisanje, pisanje sve izvrće, vi pisci ste krivotvoritelji. Ili možda zato što svoj život čovek treba da ponese u grob. Mislim na pravi život, onaj koji se živi iznutra. Drugima je dovoljno ostaviti onaj život koji se živi spolja, on je već tako očigledan, bezuslovan. Ali meni se piše, to jest... priča... piše preko posrednika, pišeš ti, a zapravo sam to ja. Čudno, zar ne?

Antonio Tabuki - Tristano umire
 
Piter Trektenberg: KAZANOVIN KOMPLEKS

Bio sam istovremeno sa dve žene, ali, bez obzira na svu ljubav i seksualnu pažnju koju su mi pružale, sa obe sam se osećao neispunjeno, kao da je neki suštinski deo mene ostajao skriven i netaknut. Nije mi padalo na pamet da bih ja mogao da imam neke veze sa tim. Umesto toga tražio sam ispunjenje kroz još više seksa, još više laži i više emocionalnih sukoba i varnica…Provodio sam se i pre sa ženama čija imena bih zaboravljao čim bi napustile moju sobu. Moj život je varirao od pikarske pustolovine do sapunske opere. Kad bolje razmislim, nije broj ljubavnica to što je upadljivo, jer živimo u vreme emotivne neobaveznosti, nego taj uvek isti ciklus osećanja. U početku bi me u susretu sa novom ženom preplavila nesavladiva želja za njom i ta čežnja je činila od mene izgladnelo siroče. Kada bi pristala da spava sa mnom, osećao sam trijumf koji je bio tako grandiozan, lepši od samog seksa. Ali trijumf se brzo preobražavao u sumnju u taj odnos. Koliko god da je trajalo viđanje sa svakom ženom, trijumf je prerastao u iscešđenost i prezasićenost. Šta te žene hoće od mene? Nemam ništa da im dam. Iskradao bih se iz kreveta sa osećajem prevarenosti. Tako je izgledao moj erotski život: smena želje, trijumfa i užasa… a kako je vreme odmicalo ja sam tu vrtešku vrteo sve brže i sa sve više žena paralelno…
 
Pol Oster: Otkrivanje samoce

Svaka knjiga je prizor tišine. Ona je opipljiv predmet koji se može podići, spustiti, otvoriti i zatvoriti, a reči u njoj predstavljaju mnoge mesece, ako ne I mnoge godine, samoće jednog čoveka, tako da bi se moglo reći da se čovek, sa svakom pročitanom rečju u knjizi, suočava s jednim delićem te samoće. Čovek sedi sam u sobi i piše bez obzira na to govori li knjiga o usamljenosti ili o druženju, ona je nužno proizvnod samoće. Kad O. sedi u sobi i prevodi tudju knjigu, to je kao da ulazi u samoću tog čoveka i prisvaja je za sebe. No to je, naravno, nemoguće. Jer kad se samoća jednom naruši, kad je prisvoji neko drugi, to više nije samoća, već neka vrsta druženja. Čak i ako je u sobi samo jedan čovek, ipak su tu dvojica. O. zamišlja sebe kao neku vrstu tog drugog čoveka, koji i jeste i nije tu, i čija knjiga i jeste i nije indentična onoj koju on prevodi. Zato je, kaže sebi, moguće u istom trenutku i biti sam i ne biti sam.
 
Artur Šopenhauer: Parerga i paralipomena

Jednog hladnog zimskog dana nekoliko ježeva zbilo se na gomilu kako bi se uzajamno grejali i tako izbegli smrzavanje. Ali uskoro su osetili uzajamno bockanje, što ih je nateralo da se ponovo odvoje. Kada ih je potreba za toplotom opet okupila, ubodi su se ponovili: bacani su između dva zla sve dok nisu otkrili pravo rastojanje sa kog su mogli da se uzajamno tolerišu. Tako isto potreba za društvom, potekla iz praznine i monotonije njihovih života, ljude vuče jedne ka drugima, ali ih brojne neprijatne i odbojne osobine opet razdvajaju.

I baš zato je mogućnost uzajamnog pozleđivanja među ljudima umnogome veća kada ljudi postanu uzajamno bliski, negoli onda kada se oni ne poznaju. Blizinu treba stoga tolerisati samo onda kada je to neophodno za preživljavanje i izbegavati kad god je to moguće. U protivnom uzajamno pozleđivanje i sledstveni bol biće neminovni.
 

Back
Top