Književnost Odlomci iz knjiga

Милош Црњански: Кап шпанске крви

,,Горели смо на ватри коју је запалила у мени Ваша племенитост много више него Ваша срчаност и насиље. Ви ћете ме брзо заборавити, али ја ћу у својој машти, уживати са Вама много дубље сласти него што сам смела да их осећам док смо били заједно. Бог је био против наше љубави."
 
Valtazar Gracijan:Vrelo mudrosti i pravila za zivot

Budi odmeren. Promisliti valja u svakoj prilici, a naročito u neprilici. Navala strasti je poledica za mudrost na kojoj postoji opasnost da ćemo se srušiti u propast. Jedan časak besnila ili veselja vodi nas dalje nego mnogi i mnogi sati ravnodušnosti, a često nam samo jedan tren nanese sramotu za celi život. Tuđe lukavstvo dovodi često hotimice naš um u takvo iskušenje, pomoću koga može da ispita u kakvom se stanju nalazi naša duša; pa kad je to ispitalo, onda je pronašlo i ključ naših tajni pomoću koga može da natera u krajnost i najrazboritiju glavu. Zato kao obrnuto lukavstvo neka nam bude umerenost, osobito u iznenadnim slučajevima. Ako ne želimo da nam strast otme uzde života iz ruku, potrebno je da nam duh bude nadmoćan, jer silno mora da je mudar onaj koji namerava da ostane na konju. Ko je pojmio opasnost neka ide oprezno svojim putem. Koliko god laka izgleda reč onom kome se izmakla, toliko je teška za onoga kome je namenjena i ko je meri.
 
Prišao sam prozoru, otvorio ga i posmatrao mokru ulicu, crne prozore, ravne krovove, sjajno nebo bez mesečine, bez zvezda, neprozirno i nepokretno kao neki pokrivač planete. Nagnuo sam se koliko god sam mogao, duboko udahnuo isparenja grada i obznanio sebi i silama noći: Izgubljen sam u Americi, izgubljen zauvek.

Isak Baševis Singer - Izgubljen u Americi
 
Branka Antić: Carstvo lokvanja

“Da li postoje niže vredne želje?”
Tu valja rščistiti nešto: želja još uvek nije nagon, to je njegov najblaži oblik, možda samo začetak. Želja je prolazni trenutak, često samo privid htenja izazvan višim treperenjem čula, gasi se sama od sebe ili uz posredovanje volje. Ako se želja ponavlja, hranjena maštom, biva uporna, nameće se, zagospodari mislima i podčini ih –pretvara se u nagon. Nagon je stanje tenzije, priliv unutrašnjih ekscitacija koje zahtevaju neodložno i potpuno rasterećenje. Izvor nagona je čitavo čovečije biće. To je sila koja ne može biti savladana nikakvom varkom, nikakvim bekstvom. Jas am svoje želje zatirala pre nego što su krenule u opasnu struju koja se ne može savladati. Niže vredno je za mene bilo sve od čega sam pobegla, čemu sam uspela da umaknem, sve što sam smatrala zamkom za naivne i lakoverne, za slabe i lišene vrednog cilja. Jesu li to bili moji izgovori, moja opravdanja, čak i neka vrsta kukavičluka?
 
Milena Jesenska: Put do jednostavnosti

Mislim da niko ne može da uspe bez ove operacije: izvaditi iz sebe izgubljena i lažna, ambiciozna mestašca, rane pustiti da zarastu i hrabro priznati šta se sve nema. Kada se to učini, najteži uspon ostaje iza nas. Ispred vas je jednostavan i širok put. Ostaje nam samo da svoje sposobnosti i lepotu svesno negujemo a svoje loše osobine pustimo da zakržljaju i sakrijemo ih u ćošak, gde neće smetati nikome osim nama samima. Posle od njih ostaje samo mali zavežljaj koji nosimo sami, na svoju odgovornost. Možda će nekome uspeti da ga negde zaboravi, ili što je još hrabrije, baci uzvikujući: Konačno su mi ruke slobodne!
 
Herman Hese – Srecan je ko ume da voli

Od toga dana, sve što je nekada bilo važno, postalo je lažno i dosadno. Propustao sam stvari koje nikada ranije ne bih propustio, izmišljao lukavstva i putovao da bih za trenutak video njen osmeh. Za nju sam bio sve ono što je u jednom trenutku moglo da joj pričini zadovoljstvo, za nju sam bio radostan i ozbiljan, govorljiv i ćutljiv, uljudan i lud, bogat i siromašan. Kada je shvatila u kakvom sam stanju, stavljala me je na različite probe. Za mene je bilo zadovoljstvo da joj služim; nije mogla da smisli želju koju s lakoćom ne bih ispunio.

Onda je shvatila da je volim više nego bilo koji muškarac i nastupila su mirna vremena, ona me je razumela i prihvatila moju ljubav. Videli smo se hiljadu puta, putovali zajedno, činili nemoguće da prevarimo svet i budemo zajedno.

Trebalo je da budem srećan. Ona me je volela. I neko vreme sam bio srećan, valjda.

Ali moja sudbina nije bila da osvojim ovu ženu. Sada kad sam uživao u toj sreći i više nije bilo potrebe da bilo šta žrtvujem, kada sam bez mnogo truda od nje dobijao osmeh i poljubac ili noć ljubavi, u mene se uvukao nemir. Nisam znao šta nije u redu, postigao sam više nego što sam u svojim najsmelijim snovima zamišljao. Ali bio sam nezadovoljan. Kao što sam rekao, moja sudbina nije bila da osvojim ovu ženu. Ako se to i dogodilo, bilo je slučajno. Moja sudbina bila je da patim zbog ljubavi i kada je svest o tome da posedujem svoju ljubljenu počela da leči i ublažava te patnje, ja sam osetio nemir. Neko vreme sam odolevao, a onda sam mu se iznenada prepustio. Napustio sam ženu...

Otputovao sam i vratio se posle godinu dana. Bilo je to neobično putovanje! Čim sam se udaljio, u meni je počela da gori stara vatra. Što sam se više udaljavao i što je više vremena prolazilo, sve me je više mučila strast i ja sam joj se radovao i nastavio da putujem celu jednu godinu, sve dok taj plamen nije postao nepodnošljiv i primorao me da se vratim voljenoj.

Nisam mogao da joj kažem ili napišem šta me je oteralo od nje i sta me je vratilo njoj. Da li sam to i sam znao?...
 
Marsel Prust - U traganju za izgubljenim vremenom

Ja držim vrlo mudrim ono keltsko vjerovanje da su duše onih koje smo izgubili zarobljene u nekom nižem biću, u kakvoj životinji, biljci ili neživu predmetu, i tako stvarno izgubljene za nas sve do onoga dana, koji za mnoge nikad ne osvane, kad se dogodi da prođemo pokraj nekog stabla, da dođemo u posjed nekog predmeta koji je njihova tamnica. Tada one uzdršću, zovu nas, i čim smo ih prepoznali, čarolija je nestala. Mi smo ih oslobodili; one su pobijedile smrt, pa se vraćaju i opet žive s nama. Isto tako je s našom prošlošću. Uzaludan je trud kad je sviješću kušamo dozvati u pamet; svi su napori naše inteligencije uzaludni: ona je sakrivena izvan njezina područja i dometa, u nekom materijalnom predmetu (u uzbuđenju koje bi taj materijalni predmet u nama mogao izazvati), ali taj nam predmet ostaje nepoznat. I samo o slučaju ovisi da li ćemo taj predmet prije smrti susresti ili nećemo.

Ali kad od neke davne prošlosti, nakon smrti bića, nakon razorenja stvari, više nema ničega, tad još uvijek ostaju samo miris i okus; premda su nježniji, ipak imaju više životne snage, manje su stvarni, ali postojaniji, vjerniji, pa žive duže, kao da su duše, čuvaju u sebi sjećanje, očekivanje i nadu, i kraj ruševina svega drugoga, na svojim sitnim jedva zamjetljivim kapljicama, nepokolebljivo nose cijelu golemu zgradu uspomena.

Koliko god bile duboke naše simpatije prema nekom realnom biću, mi ga pretežno zamjećujemo svojim osjetilima, a to znači da nam ono ostaje nejasno i nepojmljivo, da nam pruža samo svoju mrtvu težinu koju naša osjećajnost ne može oživiti. Ako to biće zadesi neka nesreća, taj će nas događaj moći ganuti samo u vrlo malom dijelu našeg sveukupnog znanja o njemu; štoviše, to će i njega samoga moći uzbuditi samo u jednom dijelu znanja koje ima o sebi. Romanopiščev je pronalazak u tome što je došao na misao da one dijelove duše u koje nije moguće prodrijeti nadomjesti jednakom količinom netvarnih dijelova, to jest onakvih koje naša duša može usvojiti. Sve je ostalo potpuno nevažno čim nam se djelovanje i osjećaji tih bića nove vrsti čine istinitima: čim smo ih usvojili, te se to djelovanje i osjećanje odigrava u nama i po svojim zakonima, dok grozničavo okrećemo stranice knjige, upravlja brzinom našeg disanja i prodornošću našeg pogleda. I kad nas je pisac već jednom doveo u to stanje u kome je, kao u svim potupno unutrašnjim stanjima, svako uzbuđenje udesetorostručeno, u kome će nas njegova knjiga uznemirivati poput sna, i to sna koji je mnogo jasniji od svih onih koje sanjamo spavajući, i mnogo trajniji u našem sjećanju, tada on u nama u jednom jedinom satu oslobađa sve moguće sreće i nesreće, kojih bismo u stvarnom životu u više godina doživjeli tek nekoliko, a pri tom one najintenzivnije čak ne bismo ni prepoznali, jer bi nam sporost, s kojom se u životu zbivaju, onemogućila da ih opazimo; (tako se naše srce za života mijenja, i to je najteža bol; ali ga mi upoznajemo samo čitajući, u mašti; u stvarnosti, ono se mijenja onako kao što se odvijaju i ostale prirodne pojave: dovoljno polagano da nam sam osjet da se nešto promijenilo, premda možemo ustanoviti redom svako od uzastopnih stanja pri mijenjanju, ipak ostaje ušteđen).
 
Herman Hese – Magija knjige


Od mnogih svetova koje čoveku nije poklonila priroda već ih je stvorio njegov vlastiti duh, najveći je svet knjiga. Ispisujući prva slova na školskoj tabli i pokušavajući da čita, svako dete čini zapravo prve korake ka jednom veštačkom i neobično složenom svetu za čije upoznavanje i usavršavanje pravila igre jedan ljudski život nije dovoljan. Bez reči, bez tekstova i knjiga, nema istorije, i ne postoji pojam čovečanstva. Ako neko želi da pokuša da se na malom prostoru, u kući ili sobi, uključi u istoriju ljudskog duha i usvoji je, to može postići jedino u obliku izbora knjiga. Mi smo, doduše, uvereni da bavljenje istorijom i istorijskom mišlju krije razne opasnosti, a u poslednjim decenijama naši su osećaji izražavali snažan revolt protiv istorije, ali, upravo samo kroz ove revolte mogli smo da naučimo kako odricanje novih porobljavanja i zaposedanja duhovnih nasleđa našeg života i mišljenja još uvek ne izražava našu čednost.


Kod svih su naroda reči i spisi nešto sveto i magično; imenovanje i pisanje su praiskonske magijske radnje, magično osvajanje prirode kroz duh. Posvuda se u svetu dar svetih spisa slavi kao božansko poreklo. Kod najvećeg broja naroda pisanje i čitanje behu svete tajne, veštine koje je posedovalo samo sveštenstvo; beše velika i neuobičajena stvar ako bi se kakav mladi čovek odlučivao da se preda ovim moćnim tajnama. A to nije bilo lako izvesti — trebalo je iskupiti se darovima i žrtvama. Od vremena naših starih demokratskih civilizacija, plemenitijih i svetijih nego danas, ova je tajna stajala pod božanskom zaštitom, nije se nudila svakome i do nje su vodili teški putevi. Slabo možemo da predstavimo sebi šta je u kulturnom hijerarhijsko aristokratskom uređenju znacilo kad je neko, u narodu analfabeta, bio vičan tajnama rukopisa! Bila je to moć, bela i crna magija, talisman i čarobni štapić.

Sada je to naizgled potpuno drugačije. Danas je, čini se, svet spisa i duha otvoren za svakoga; danas, čini se, umeće pisanja i umeće čitanja predstavljaju nešto malo više od umeća disanja ili, u najboljem slučaju, umeća jahanja. Danas je, čini se, sa spisa i knjiga skinut veo izuzetne časti, čarobnjaštva i magije. Samo još u religijama postoji pojam »svetog«, knjige koja se otvara; ali, pošto danas nijedna doista moćna religija ne preuveličava značaj propagiranja Biblije kao laičke lektire, u stvarnosti nema više nijedne svete knjige. Izuzetak su pobožni Jevreji i pripadnici nekih protestantskih sekti. Tu i tamo postoji propis da se prilikom službene zakletve polaže ruka na Bibliju ali je ovaj gest polumrtvi ostatak nekada plamtećih snaga i za prosečne ljude ne sadrži više, kao ni sama formula zakletve, staru magičnu moć. Knjige su prestale da budu tajne; dostupne su svakome. Sa demokratsko-liberalnog stanovišta to je napredak ali, sa drugog, obezvređivanje i vulgarizovanje duha. Ne želimo da dopustimo da se ruši prijatni osećaj postignutog napretka. Želimo da se radujemo što čitanje i pisanje nisu više privilegija jedne zajednice ili kaste, što je od pronalaska štampe knjiga zajednička, što je postala rašireni upotrebni predmet, što veliki tiraži omogućuju jeftinu cenu knjige i što svaki narod svoje najbolje knjige (takozvane klasike) može da učini pristupačnim i za najsiromašnije. Ne želimo da se suviše žalostimo zbog toga što je pojam »knjige « izgubio gotovo svu svoju negdašnju uzvišenost i što izgleda da u poslednje vreme, zbog bioskopa i radija, knjiga čak i u očima mase još više gubi na vrednosti i vaspitnoj moći. Ali, nipošto ne bi trebalo da se plašimo budućeg istrebljenja knjige; naprotiv, što se određene potrebe za zabavom i narodne potrebe za učenjem mogu više zadovoljavati kroz nove pronalaske, utoliko knjiga više dobija na dostojanstvu i autoritetu. Jer, ubrzo će se i najdetinjastijem pijanstvu napretka nametnuti saznanje da rukopis i knjige imaju funkcije koje su večne. Pokazaće se da formulisanje putem reči i predavanje ovih formulacija putem spisa nije samo važno pomoćno sredstvo već uopšte jedino sredstvo čijom snagom čovečanstvo zadržava istoriju i trajnu svest o samom sebi.
 
Sussana Tamaro – Idi kuda te srce vodi

Uzimali smo jedno drugom reč iz usta; mislili smo o istim stvarima i govorili o njima na isti način; izgledalo je da se poznajemo godinama, a ne samo dve nedelje.U životu svakog čoveka, govorio je, postoji samo jedna žena sa kojom može da ostvari savršenu vezu kao što u životu svake žene postoji samo jedan muškarac sa kojim se oseća kompletna. Pronaći se, sudbina je malobrojnih. Svi ostali su prinuđeni da žive u jednoj vrsti nezadovoljstva i neprekidne čeznje.

- Koliko je ovakvih susreta, govorio mi je u tami sobe, – jedan u deset hiljada, jedan u milion, u deset miliona?

Da, jedan u deset miliona. Sve ostalo su prilagođavanja, prolazne privlačnosti epiderma, afiniteti tela ili karaktera, socijalne nagodbe. Posle tog zaključka, nisam prestajala da ponavljam: Imali smo sreću, zar ne? Ko zna šta se iza toga krije, ko to zna?
Na dan mog polaska, čekajuci voz u malenoj stanici, zagrlio me je i šapnuo mi:

- U kom životu smo se vec sreli?
- U mnogim, odgovorila sam mu i rasplakala se.

Kada budeš doživela prvi put ljubav, shvatićeš kako protivurečni i komični mogu da budu njeni efekti. Dok se ne zaljubiš, dok je tvoje srce slobodno i tvoj pogled ne pripada nikome, ni jedan od muškaraca koji bi mogli da te zainteresuju ne obraća pažnju na tebe.

U trenutku kada te potpuno zaokupi jedna osoba i više te ne zanima niko drugi, odjednom te svi primećuju, svi imaju neku lepu reč za tebe, svi ti se udvaraju. To je taj efekat prozora o kojem sam ti govorila: kada su otvoreni, telo obasjava dušu i obrnuto; sistemom ogledala oni osvetljavaju jedno drugo. Za kratko vreme oko tebe se formira jedna vrsta zlatnog i toplog prstena koji privlaci i druge, kao sto medvede privlači med.
 
"Sva iskušenja, sva ispaštanja i sve patnje u životu mogu se meriti snagom i dužinom nesanica koje ih prate. Jer dan nije njihovo pravo područje.
Dan je samo bela hartija na kojoj se sve beleži i ispisuje, a račun se plaća noću, na velikim, mračnim i vrelim poljima nesnice."

Jelena, žena koje nema - Ivo Andrić
 
Verujem da je mašta jača od znanja.
Da je legenda moćnija od istorije.
Da su snovi snažniji od činjenica.
Da nada uvek pobeđuje iskustvo.
Da je smeh jedini lek za tugu.
I verujem da je ljubav jača od smrti.


Robert Fulgam
 
Karme su nasa dela, misli, osecanja, sve sto smo proizveli za zivota u fizickom telu. Ono sto proizvedemo to i odasiljemo od sebe, a to nam se kao baceni bumerang vrati. Receno je da ce se pre ili kasnije bicu vratiti sve sto je pocinilo, u ovom zivotu ili nekom od sledecih, zato sto i ovom pojavom upravlja zakon kruzenja (kao sto se okeanu kad-tad vracaju sve kapljice vode koje iz njega ispare). Kada nam se karme vrate, upravljaju nasim zivotom na dobro ili zlo. Karme se prostiru kroz univerzum u svom najosnovnijem obliku - kao vibracije; i mogu beskonacno dugo da ostanu nepromenjene, do trenutka kada ce se vratiti svom izvoru.
Ljudskoj prirodi ne pripada da se prepusti karmi i sudbini. Jer covek znaci: uraditi nesto za sebe i druge. Covek poseduje slobodu, znanje i moc da poboljsa svoju sudbinu.

("Iz tame ka svetlu" Mahesvarananda Paramhans)
 
Gi de Mopasan – Gospodje Erme

Ludaci me privlače. Ti ljudi žive u tajanstvenoj zemlji neobičnih snova, u neprobojnom oblaku bezumlja, gde sve ono što su videli, voleli i radili, počinje za njih iznova, u jednom novom, zamišljenom životu, koji je izvan svih zakona, koji vladaju u prirodi i koji upravljaju ljudskom mišlju.

Za njih nije više ništa nemoguće, neverovatno iščezava, vilinska priča postaje stvarnost, a ono što je natprirodno postaje obično. Ta stara prepreka, koju nazivamo logikom, taj stari zid, koji nazivamo umom, ta stara ograda misli i zdravog razuma, lomi se, ruši se i pada pred razularenom maštom ludaka, koja je umakla u zemlju u kojoj mašti nema granica i koja neverovatno poskakuje, a da je ništa ne zaustavlja. Njima će sve uspeti, njima se sve može dogoditi. Njima nije potreban nikakav napor da pobede događaje, da savladaju otpor, da obore prepreke. Dovoljan je hir njihove varljive volje, da bi postali prinčevi, carevi, bogovi, da bi dobili sva bogatstva sveta, sve slasti života, da bi uživali u svim radostima, da budu uvek snažni, uvek lepi, uvek mladi, uvek voljeni! Samo oni mogu biti srećni na svetu, jer, za njih, realnost više ne postoji.
 
S Tugom jednostavno treba umeti…

Tuga je kao starica koja prodaje karanfile po kafanama, samo se uporno moras praviti da je ne primecujes
pa ce se kad tad okrenuti i otici, iako ti se u prvi mah cini da ce zauvek cvileti kraj stola…
I pazi…

Poklonis li joj samo mrvicu paznje nece se smiriti dok ti ne uvali citavu korpu…
I onda si gotov…

Jer Tuga nikada ne zaboravlja lica galantnih musterija…
I nikad te vise nece zaobici…

Jedan od onih zivota - Djordje Balasevic
 
Oldus Haksli: Zajedljivi Pilat

„Bliskost otupljuje čuđenje. Ribe se ne čude vodi; one su suviše zaposlene plivanjem u njoj. Ista je stvar i sa nama. Mi smo se pomirili sa našom zapadnjačkom civilizacijom onakva kakva je, pa zato ne nalazimo u njoj ništa naročito čudno ni neskladno. Pre nego što bismo uočili nešto neobično u svojoj okolini, moramo namerno zastati i misliti.

Ali ima trenutaka u kojima se ta neobičnost prilično snažno naturi našem zapažanju, trenutaka u kojim izvesnu anomaliju, neku protivrečnost, neku ogromnu neskladnost iznenada osvetli bleštava svetlost, pa ne možemo a da je ne vidimo. Takav je trenutak iskrsnuo preda me kada sam prelazio Pacifik, prvog jutra posle polaska iz Jokohame. Po izlasku iz kabine dali su i meni brodski bilten najsvežijih dnevnih vesti. Otvorio sam tiskanicu i pročitao: ‚Gđa X iz Los Anđelesa, prijateljica-supruga doktora Y, starog 79 godina, uhapšena je zato što je terala automobil duž železničke pruge i zviždala kao lokomotiva.’ Ova vest je prenesena kroz etarske praznine među molekulima vazduha. Sa emisione stanice udaljene preko pet hiljada milja došla je na naš brod za kraće vreme nego što je potrebno da zvuk moga glasa stigne s jednog kraja promenadne palube na drugi. Trud pola tuceta genijalnih ljudi, trud stotina strpljivih i talentovanih pronalazača uložen je u to da bi se stvorila i usavršila sredstva za postizanje čuda. A u kakvu svrhu? Da bi za nazovi podvige mlade gđe X iz Los Anđelesa tog istog trenutka saznali svi putnici na svim okeanima zemljine kugle. Etar je zatreperio imenom gđe X. Talas koji ga je nosio udario je o mesec i planete i otplovio prema zvezdama i beskrajnoj praznini kosmosa. Faradej, Maksvel i Tesla nisu zabadava živeli...

Plodovi znanja zloupotrebljavaju se i upropašćuju. To je, nažalost, isuviše očigledno. Nesebični ljudi polagali su živote u potrazi za istinom, a mi smo njihovu žrtvu stavili u službu ubijanja ili za glupu razonodu. Savremena civilizacija Zapada, koja je tvorevina možda svega jedne stotine genijalnih ljudi, kojima je pomagalo nekoliko hiljada inteligentnih i vrednih učenika, postoji radi onih miliona čiji se umovi svojim kvalitetom nimalo ne razlikuju od umova prosečnih ljudskih bića iz paleolitskog doba. Ideje šačice genija iskorišćavaju se da bi poslužile u korist i na zadovoljstvo bezbrojnim poluimbecilima, ili, ako više volite, tzv. Običnim ljudima. Savremeni pećinski čovek sluša na aparatima koje duguje inspirisanome duhu superiorne i, relativno, božanske inteligencije, kakofoniju koja se probija kroz prostor u njegove uši, kao i mudrost izvesnih mudraca tipa dr Franka Krena; rezultati galopskih utakmica, laka zabavna lektira i istinita priča o mladoj gđi X iz Los Anđelesa. Prometejeva vatra upotrebljava se u najčudnije svrhe. Bogovi snuju, ljudi odlučuju. Svet u kojem živimo možda i nije najbolji od svih mogućih svetova, ali je svakako najfantastičniji.

Budući da nije popularno težiti ka tome da budete natčovek, najživlje sam se zainteresovao za sudbu mlade gđe X. Pošto je bila uhapšena zbog oponašanja zvižduka lokomotive – da li nekim instrumentom ili sopstvenim glasnim žicama, nikada nije jasno utvrđeno – muž, stari lekar, izvadio ju je iz zatvora uz kauciju. Došlo je i vreme za sudski pretres. Gđa X predložila je lekaru da žrtvuje njegovu kauciju i da pobegne. Lekar je protestvovao. On štuje zakon. Na to je gđa X počela da lomi nameštaj. Onaj stilski. Stari lekar je pozvao telefonom policiju. Ona je došla i gđa X je ponovo uhapšena pod optužbom za izgred. Mi smo nasred Pacifika čekali u strašnoj neizvesnosti. Nekoliko dana docije – upravo smo prelazili sto osamdeseti meridijan, saznali s velikim olakšanjem da je došlo do izmirenja. Stari dr Y povukao je svoju prijavu. Devojka-supruga mirno se vratila kući. Šta je bilo sa zviždanjem, nikada nismo saznali. Ime gđe X nije se više talasalo prema Aldebaranu i spiralnim maglinama. U biltenu je sutradan sa četiri retka bilo javljeno o objavi generalnog štrajka. No svi su bili ophrvani što je Bejb Danijels pala sa konja i ozledila se u donjem delu leđa...”
 
..London je, kao magnet Evrope, privlačio sve više te gomile iseljenika i nesrećnika. Ta, takozvana, raseljena lica, postadoše zabezeknuta, i nisu znala šta da misle, zagledana u četrnaest miliona drugih lica. Raseljena lica trčkarala su da vide kraljeve, da vide crkve, palate, ulazili su u fabrike, a vraćal e, uveče, u daleka predgrađa, da sutradan opet zagate hodnike raznih berza rada, gde su tražili zaposlenje. Govorili su neke čudvovate jezike, koje niko živ u Londonu nije razumeo, imali su neka čudnovata imena, koje niko živ nije umeo da izgovori. A dolazili su, dolazili, sve više - hiljade, hiljade. Stotinu hiljada. A sa njima je bila stigla u poslednjoj godini rata i ta neobična, strašna, zima, koja je trajala mesecima..."

".....To veče, Rjepnin je sedeo, dugo, do mraka, na steni. Posle jedne kratke kišice, okean se bio smirio. Bio je, pred zalazak sunca, svetao, gladak, kao neko bezmerno, ogledalo, svega što se na svetu događa. Pred njim je bilo more. Sedeo je tu, sve dok sunce nije zašlo, a zalazilo je kao bezmerna buktinja, crveno. Gasilo se u daljini, onako, kako su ljudi, u dalekoj prošlosti, verovali da se gasi. Da se čuje, kako prži, u vodi koja nema kraja. Sve je bilo toplo - i stene, i more, i nebo, pa se činila topla i najdalja pučina. Peask je bio topao, kao da je zlatni prah sa Sunca. Bio se zagleao u stenu sa koje je bio rešio da skače, glavačke, kao što je nekad u more skakao. Bila se zacrvenela kao da je zidaju korali. Osećao je stid, što je taj skok toliko odlagao, što se od okeana bio uplašio. - A i to je bio, prvi znak starosti..."

M.Crnjanski "Roman o Londonu"
 
Tehnofobija, naravno, nije nova bolest. U suštini, celokupna filozofija 20. veka razvija jednu misao Berdjajeva: o tome, kako je čovek, postavši konačno car prirode, postao rob mašine. Oni, koje je zapanjio ovaj paradoks, često maštaju da se vrate unazad, u utopijsku pastoralu prošlosti. Međutim, to nije moguće. Jedino pitanje koje možemo postaviti progresu jeste – kojim putem nas to vodi napred? Pa, razvoj tehnike ne podrazumeva njeno obavezno usložnjavanje! U svakom slučaju, dok u Vašingtonu razmišljaju kako da modernizuju neizmerno složenu energetsku mrežu, u žarkoj Arizoni grade kuće sa sunčanim baterijama, a u kišovitom Oregonu podižu krovove obrasle u travu, umesto erkondišna. Ta ista nauka, koja svet čini sve komplikovanijim, može nam pomoći i da ga učinimo jednostavnijim, i otpornijim. Hajdeger je, tako, upozoravajući čovečanstvo na pretnju tehnologije, umesno citirao Helderlina: „Gde je opasnost, tamo je spas.”

Aleksandar Genis - Stočiću, postavi se
 
Usamljenost prostih brojeva – Paolo Đordano

“Prosti brojevi su deljivi samo sa jedan i sa samim sobom.Zauzimaju svoje mesto u beskonačnom nizu prirodnih brojeva, stisnuti između prethodnog i sledećeg kao i svi ostali,ali uvek korak ispred njih.To su nepoverljivi i usamljeni brojevi i zato im se Matija divi. Poneki put pomisli kako su greškom dospeli u taj niz, kako su slučajno zarobljeni poput perlica u ogrlici.Ponekad, opet, posumnja da bi i oni voleli da budu kao i ostali, sasvim obični brojevi,ali im to iz nekog razloga ne uspeva…
Na predavanjima iz jednog predmeta na prvoj godini Matija je naučio da među prostim brojevima postoje neki koji su još više posebni.Matematičari ih nazivaju prosti blizanci, to su parovi prostih brojeva koji stoje sasvim blizu, gotovo jedan uz drugi, zato što između njih postoji jedan paran broj koji ih sprečava da se stvarno dodirnu.Brojevi kao što su 11 i 13,zatim 17 i 19,41 i 43.Ko ima strpljenja da nastavi da broji, otkriće da se ovi parovi kako niz odmiče, sve više proređuju.Naići će na sve izolovanije proste brojeve, izgubljene u tihom neujednačenom prostoru ispunjenom samo ciframa, mučiće ga teskoban predosećaj da su parovi na koje je do sad naišao samo puki slučaj, da im je stvarna sudbina da budu sami.A onda već spreman da odustane, kad izgubi volju da dalje broji, naleteće na još par blizanaca stisnutih jedan uz drugi.Među matematičarima vlada se uverenje da će se, koliko god da se broji uvek naići na još dva takva broja, iako niko ne može da kaže gde, dok ih neko ne otkrije.Matija je mislio da su on i Aliče upravo to, prosti blizanci, sami i izgubljeni, blizu jedno drugom.”
wepik-photo-mode-2022116-15122.jpg
 
„Kada viđamo uvek ista lica, na kraju ona postaju deo našeg života. A kada postanu deo našeg života, onda žele i da nam ga izmene.
I ako ne bude po njihovom, nije im pravo. Jer, svaki čovek ima tačnu predstavu kako bi trebalo da živimo svoj život.
A nikad nemaju pojma kako treba da prožive sopstveni život.“

Paolo Koeljo – Alhemičar
 
...
Kako je samo skicirao Lota, lepo sam ga video i čuo, kako je obrazložio ’fovizam’, kako opisao uticaj Sezana, Vijara, Derena, Matisa... na mlade jugoslovenske slikare. Krleža je veliki um i izuzetno pošten čovek. Kosa mi se diže na glavi kada čujem da mu neko kalemi šovinizam, nacionalizam i slične gluposti koje uopšte ne idu uz takvu širinu poimanja. Taj čovek je kao mladić dolazio da se bori u Srbiji; koliko puta sam ga čuo kako tvrdi da su srpski i hrvatski jezik jedan jezik, a srpski i hrvatski narod – jedan narod. On to nije samo rekao, on je to napisao i to ne jedanput! Imponira mi čovek. Znate li šta je on sve sručio Mađarima u lice, kakve neprijatne istine? A eto taj narod, odnosno, oni pametni u tom narodu, shvatili su da je to istina što je rekao i ne samo što ga nisu odbacili, već su ga prigrlili i preveli takoreći od korica do korica. Mi nemamo još zrelu kulturu, većina ljudi misli da je čitanje
knjiga isto što i slušanje sevdalinki. Ako Krležu želiš da čitaš i da ga osetiš, da u njemu uživaš, da požnješ ploda, treba se spremiti kao za oranje i to ono nekadašnje, ručno.“

Veljko Petrovic
 
...Sećam se: u malenom radnom kabinetu Žan Pola Sartra, tada još na četvrtom spratu Ulice Bonaparta, među naslaganim knjigama, videla sam i dve nedavno objavljene na francuskom: Andrićevu Na Drini ćuprija i Krležinu Povratak Filipa Latinovića. Zanimale su ga te knjige, kao i sve što se odnosi na našu zemlju, jer će uskoro u Jugoslaviju, posetiće Beograd i Zagreb. „Pročitao sam oba romana“, kaže, „to su dela izuzetno darovitih ljudi dva različita spisateljska tipa. Andrić, bez obzira na misaonu stranu njegova dela, čvrsto je vezan za određeno tlo. Ja nisam rekao regionalni pisac, ali on nije pisac onog tipa, nama bližeg, kakvog predstavlja Krleža. Ja sam sa iznenađenjem čitao Krležin roman. Otkrio sam ideje koje prožimaju moja dela a koje on ispoveda još 1931–1932. godine, kada su u meni tek započinjale nicati. Ja ću mu to reći kada se budemo videli, a ako vam se ukaže prilika, recite mu i vi.“
 
Prastanje me je oslobodilo. Ako se stalno prisecate starih rana, time dajete moc i mogucnost onome ko vas je povredio, ali ako mu oprostite time presecate svaku vezu s njim, tada on vise ne moze imati nikakve veze sa vama…Nemojte misliti da je prastanje neka usluga ljudima kojima ste oprostili, vec to ucinite sebe radi…

Oprostiti sebi vazno je isto koliko i oprostiti drugima…Ja sam gresio i vi ste. Lose smo postupali prema ljudima..Nismo bili pravedni prema njima. Pravili smo zbrku. Treba se osvrnuti i priznati da smo pogresili, izviniti se onima koje smo povredili i obecati da cemo se u budncnosti bolje ophoditi, zatim oprostiti sebi i krenuti dalje..S takvim stavom moze se lepo ziveti.

Nik Vujicic Ziveti slobodno
 
Drugo predavanje, koje je usledilo nekoliko dana posle prvog, o Teofilu Gotjeu, bilo je, međutim, katastrofa. Pošto se proširio glas da Bodler ipak nije stigao u Brisel pravo sa nekog veštičjeg sabata, među slušaocima su se našle i mlade devojke iz pansionata u koje su belgijsko visoko građansko društvo i aristokratija slali svoje kćeri da steknu pristojno više obrazovanje. Posle uspeha prvog predavanja Bodler je bio pun samopouzdanja, ali mu njegov zao duh, koji ga je ne jednom naveo da kaže ili učini nešto zbog čega bi se posle kajao, ni ovog puta nije dao mira. Počeo je predavanje sa tim kako još nikada nije govorio pred publikom, i kako je pred briselskim slušaocima konačno izgubio svoju „nevinost govornika“ (ma virginite d ’ orateur), „ nevinost koju ne treba žaliti ništa više od one druge“ (virginite qui n’ est d’ ailleurs pas plus regrettable que l’ autre).
Na to su mlade pansionatkinje počele da se kikoću, a njihove vaspitačice su, kao na komandu, gnevno ustale sa svojih mesta i odvele svoje štićenice iz sale koja je ostala gotovo prazna. Bodler je nastavio da govori slušaocima kojih je u sali bilo sve manje i manje, sve dok nije ostao samo jedan mladi pesnik, Kamil Lemonije, koji je bio opčinjen melodioznim glasom pesnika čije je Cveće zla kao gimnazijalac sa divljenjem čitao. Bodler je završio predavanje, poklonio se praznoj dvorani i nestao iza zavese u dubini pozornice. Na pozornicu je izašao poslužitelj i odneo lampu koja je bila postavljena na stolu za predavača.

Treće predavanje, o „veštačkim rajevima“, prošlo je još gore. Bodler je bio nervozan i rastrojen, drhtao je i mucao tako da se jedva moglo razabrati šta govori. Na kraju je zagnjurio glavu u svoje beleške, i završio je predavanje čitajući ih.

Jovan Hristić - Terasa na dva mora
 

Back
Top