Nesumnjivo Hrvati

Kad je Zarija Pribisavljević – srpski vladar oko 924. godine – odbio da produži priznanje vlasti bugarskog cara Simeuna i kada već na početku neprijateljstava većina Zarijinih vojskovođa zbog Simeunovog lažnog osećanja dopadoše bugarskoga ropstva, Bugari su osvojili veliki deo Srbije. Među onima koji su dopali bugarskog ropstva bio je i Časlav Klonimirović, unuk Stojimirov. Sam Zarija se sklonio u oblast Neretve, koja je i pod Mihailom Ziševićem, srpskim velikašem, pružila Simeunu otpor i najzad ga posle trogodišnjeg rata prisilila na mir. U međuvremenu je Tomislav kao zavisni ban od srpskih vladara izabrao srpsku nesreću da bi dovršio svoju rešenost o nezavisnosti i u docnijem odnarođivanju postao pionir rimokatoličkih aspiracija u ovom delu Evrope. Hrvati su docnijim razvojem situacije mogli osetiti Tomislavljevu prenagljenost. Tomislav je, naime, verovao da će se propašću srpske države ostvariti želja za prostiranje hrvatske vlasti preko srpskih zemalja. Ali, Bugari su osvojili samo deo Srbije, a Rim je osetio snagu Neretve i Mihaila Viševića u tolikoj meri, da je Višević sa svojom vojskom zaratio protivu Rima i dve godine posle Tomislavljevog gesta osvojio italijanski grad Sinopat. Ovde dolazi i smrt Simeunova, koja je doprinela da se Časlav Klonimirović oslobodi bugarskog ropstva i sjedini razjedinjene srpske oblasti, te da povrati dobar deo srpskih oblasti, među kojima Srem sa većim delom Slavonije. Za vladavine Časlavljeve spada i neretljanska bitka protivu mletačke republike kada su mlečani potučeni i 948. godine sklopljenim mirom naterani da se obavežu na plaćanje danka. To je stanje trajalo sve do 960. godine, kada je Časlav proterao Mađare iz Bosne u Srem i tu u Sremu, u jednoj bitci poginuo. Za sve to vreme Hrvati su lešinarskom hladnokrvnošću posmatrali džinovske borbe srpskoga naroda od koga su se počeli odnarođivati, čekajući pogodno vreme da očerupaju lešinu, koju bi drugi mesto njih oborio.
 
Ova konstatacija, u kojoj se kao primarni momenat ističe neko tobožnje stvaranje „Bijelih i Crvenih“ Hrvatski, otkriva, međutim, ono radi čega hrvatska istorija zasigurno ne bi spomenula ime kralja Budimira, iako je vešto prećutala čiji je to bio vladalac, a koje njegova država. Na jednom mestu nedaleko spomenutih „v carjeh Budimira srpskog“, koji je oko 675. godine razdelio svoju državu na županstva, banovine i kneževine. Među tako razdeljenim srpskim pokrajinama nailazimo na Humsku i Ramsku, odnosno bosansku Srbiju. Što tvorci naduvene hrvatske povijesti nisu, ili nisu hteli, upoznati svoje čitaoce sa ovim „Budimirom v carjev srpski“, imali su sa svoga stanovišta razloga za to, jer je njegova zemlja morala biti Srbija, a u njoj Hrvati – bez ikakve ili takve Hrvatske, koja ne bi prevazilazila onaj prostor triju docnijih hrvatskih županija oko Zagreba. U ostalom, i ova hrvatska istorijska naduvenost o stvaranju nekakvih farbanih Hrvatski spada u red dobro smišljenih laži koje vekovima smeraju na to, da u srpskoj istoriji stvore takvu zbrku, iz koje bi zatim po volji mogli da vade ono, što im je za pokriće njihove istorijske golotinje potrebno.

Jedan letimičan pogled preko brda hrvatskih fraza, koje se sukobljuju jedna sa drugom. Po ovom tvrđenju, Hrvati dolaze u svoju Hrvatsku zapadno od Slavonije i Bosne polovicom VII. stoleća, gde zatiču Slavene, razume se, Srbe. Oni tobože odmah po svome dolasku svojom ratničkom i organizatorskom sposobnošću naturaju svoje ime tome srpskom starosedelaštvu i osnivaju takozvanu „Bijelu Hrvatsku“, „Crvenu Hrvatsku“ itd. Koliko je istine u priči o velikim „državničkim i organizatorskim sposobnostima hrvatskih došljaka, vidi se i po tome, što se za njih ni 200 godina docnije za vreme održavanja franačkog sabora u Frankfurtu na Majni (825.) nije ni znalo da postoje, dok su polapski i južni Srbi na tome saboru predstavljali narode. Nalazeći se u takvoj prošlosnoj oskudici, nije ni čudo što su Hrvati morali izmišljati svoje „države“ sviju boja. Doduše, ove farbane Hrvatske razgolićio je rođeni Hrvat istoričar Ivan Šver, koji svojim hrvatskim istorijskim kolegama otvoreno dobaci da „Crvena Hrvatska" u stvari nije ništa drugo doli Srbija. (Zagreb: „Ogledalo" II, str. 119). Drugi hrvatski naučnik, dr. Tomo Maretić, obračunava se sa „sočinenijima“ Smičiklasa i njegovih pomagača o tobožnjoj Hrvatskoj kao zasebnom državnom pojmu i kaže: „Eto na kako slabom temelju stoji Velika Hrvatska! Nje nikada nije bilo, nego ju je Porfirogent naprosto izmislio". („Slaveni u davnini" str. 69).
 
Ni sa tako, po dr. Maretiću, navodno, izmišljenom Hrvatskom, međutim, Porfirogent nije prema istoku prekoračio reku Cetinu, jer o istočnoj granici Hrvatske Porfirogent doslovice veli:

„Od reke Cetine počinje zemlja Horvatska i stere se uz primorje sve do granica Istrije, odnosno do grada Albuna, a u gorama i prelazi donekle temat istorijski. Kod Centine i Livna graniči sa zemljom Srbljije". (Ib. 145-7).

Porfirogent je zaista imao pravo. Hrvatska do njegovog doba (912. - 959.) nije prelazila Cetinu, a za dalje znamo. Samo, propustio je on zabeležiti, da se i zapadno od Cetine prostirala srpska etnografska celina sve do linije, koja se sa zapadne strane sreza ogulinskog spušta u more na međi srezova gospićskog i senjskog.

I Rački o granici između Hrvatske i Srba kaže:

„Hrvatska je zapremala zapadni dio rimske Dalmacije, imajući za južnu granicu kod Mora rijeku Cetinu" („Rad jugoslovenske Akademije 56", strana 140).
 
nemački pisac Cerning u knjizi „Etnografija“(1855.) tvrdi da su Srbi matično ime svih Slavena. Istog je mišljenja i Fortunat Durih, koji se priklanja Delimirovoj češkoj kronici i zapisima Prokopija Ćesarejca o tome, da su Srbi kao narod sa svima obeležjima državne organizacije egzistirali i u doba Hristovo. Nemački istoričar Šlecer dokumentovao je 1802. godine raspravu o imenu Srba, negirajući Prokopijevo iskvareno „Spori“, i najzad zaključio, da su se Anti i Slaveni nekada zvali zajedničkim imenom Srba.
 
Kalaj je o starini srpskoga naroda nipisao: „Neka bude dovoljno rečeno, da su se po ispitivanjima najboljih slavenskih naučnika, svi slavenski narodi u prastaro doba po svoj prilici nazivali Srbima". Kalaj zatim govori o srpskom kao najmnogobrojnijem življu u Bosni i Dalmaciji do Splita. Dešava se, međutim, da Kalaj postane ministar za Bosnu i Hercegovinu, pa je njegovo istorijsko uverenje došlo u koliziju sa novim ministarskim položajem. Razume se da je u njemu prevladao političar, pa je Kalaj političar pod pretnjom robije zabranio čitanje svojeručno napisane „Istorije srpskog naroda“.
 
Онда се мораш одлучити коме реплицираш и коме говориш да није тачно рекао. За разлику од тебе ја не мењам свој исказ.
Дакле ја тврдим од почетка да није тачно да је православних било само 40%. Ти си изнео ту тврдњу а онда ни сам не знаш тачно шта тврдиш али само знаш да није 99,99% што ја никада нисам написао.
Наводиш податке са неког пописа али не знаш ни када је попис одржан ни где то пише само се ето сећаш неких цифара...

Друго мораш да разликујеш становнике подручја војне крајине и граничаре, нису сви становници били граничари.

И треће католичко становништво Славоније није имало хрватски идентитет до краја XIX века, дакле поред Чеха, Немаца било је доста покатоличених Срба.
Svi muški između 21. i
Slavonski istoričar Matija Katančić (1750. - 1825.), iako katolički sveštenik, ne smatra sve stanovnike katoličke vere na teritoriji koja je 1941. godine prozvana „Nezavisnom državom Hrvatskom“ Hrvatima. Naprotiv, on tvrdi, da su Dalmatinci, Bosanci i Slavonci iste etničke strukture kao i Srbi i da se ovi etnički u mnogome razlikuju od pravih Hrvata, a da je hrvatsko ime ovim krajevima jedino austrougarskim pritiskom nametnuto, mada se ovi narodi nikada nisu tako osećali. Govereći o čistoći jezika Katančić kaže: „Ali se bosansko-dalmatinsko i srpsko narječje odlikuje čistoćom i elegancijom“. O naturanju hrvatskoga imena Katančić piše. „Uvjerit ćeš se, najzad, da se hrvatsko ime u Dalmaciji, Bosni i Srbiji naročito propagiralo, ali se ilirski narodi u ovom predjelu nikada nijesu tim imenom nazivali". Stoga, kad govorimo o Hrvatima, imamo pred očima one Hrvate u uskoj Hrvatskoj, odakle su vekovima pokušavali da nature svoje ime bosanskim, slavonskim i dalmatinskim, pa čak i Srbima u Srbiji.
To su počeci gde amateri pišu istoriju.
Katančić poistovećuje kajkavce u Zagrebu sa Hrvatima jer se tamo nalazila vlast i zagrebački kajkavski bio službeni hrvatski jezik.
Ono šta on ne zna tada je da su tim kajkavcima nametnuli hrvatsko ime došljaci iz Dalmacije i današnje Bosne.
Kao šta je vidljivo, u sto dvesta godina se sve može okrenuti kada je narod nepismen i neobrazovan, a uče ga ovakvi naučitelji.
To se i danas može često čuti u Srbiji da je Hrvatska ono šta se vidi sa tornja zagrebačke katedrale.
 
Svi muški između 21. i
To su počeci gde amateri pišu istoriju.
Katančić poistovećuje kajkavce u Zagrebu sa Hrvatima jer se tamo nalazila vlast i zagrebački kajkavski bio službeni hrvatski jezik.
Ono šta on ne zna tada je da su tim kajkavcima nametnuli hrvatsko ime došljaci iz Dalmacije i današnje Bosne.
Kao šta je vidljivo, u sto dvesta godina se sve može okrenuti kada je narod nepismen i neobrazovan, a uče ga ovakvi naučitelji.
To se i danas može često čuti u Srbiji da je Hrvatska ono šta se vidi sa tornja zagrebačke katedrale.

Srbi im nametnuli hrvatsko ime? Sada je meni jasno šta sa tobom nije u redu.
U kom periodu i u kom izvoru su teritorije Bosne,Zahumlja,Travunije itd naseljene Hrvatima? Sada, kao što sam i očekivao, udaraš i na porfirogenita.
Znači Hrvati Štokavci (:rotf:) pohrvatili Hrvate kajkavce. Fenomenalno. Ajde da si rekao Čakabci severne Dalmacije, like i krbave pa i da zavrediš bambija, ovako ispadaš ozbiljan pacijent.
%D1%81%D0%BB%D0%B0%D0%B2%D0%BE%D0%BD%D1%86%D0%B81.jpg

Jel na ove Dalmatince misliš :

Не знам, како је тамо у Хрватској, но ја вам могу рећи, да ми Далматинци нисмо били Хрвати, док нисмо постали старчевићанци, па да није било њега, па и Спинчића, ја ни данас не бих био Хрват, него можда најљући противник непријатељ свему, што је хрватско. У најбољем случају био би „Шћав“, Слав, Славен, – али Хрвата од мене никада!


@Slaven777

Tebi ove ludosti koje piše dotični ne smetaju. Samo stručno reaguješ na srpske zareze i zapete :lol:
 
„На југу, особито при мору око Дубровника и Котора има доста „Србаља католика“. Што више у самом Дубровнику и околини има, чујем шест римских попова, који кажу да су Србљи.“

Антун Радић, Дом, Србљи католици и православни Хрвати, бр. 7. од 14.4.1904., стр. 107. Загреб.
 
Evo sad cu ti pokazati kako davne 1849 godina u Zagrebu ne zna niko ni za kakve Hrvate u BiH samo par stotina kilometara dalje.


Bosna, koja se po rěci Bosni od starinah tako naziva, bivala je čest jedna velike sàrbske dàržave, a čest za sebe, dàržava i banovina, imajuća svoje vladatelje, Kraljeve i Bane.“ (str. 25)

„Žitelji u Bosni jesu Sàrblji, no trojakoga věroispovědanja, istočnoga, zapadnoga i mahomedanske věre. Koliko je čislo, nemože se uprav znati. No sudeći po parokiama, moglo bise od prilike reći, da u Bosni i Hercegovini više od 1,000,000 dušah istočnoga zakonah imati može; zapadne věre do 150,000, a Turakah i poturčenikah, do 280,000 duša. (…) No càrkvih se u Bosni i Hercegovini vàrlo malo nalazi, i to su sve starodavne zidine od starih sàrbskih vladateljah, koje Turci nedopuštaju obnavljati ni pokrivati bez velike plate.“ (str. 28)

„Turci ili poturice žive najviše po gradovima varošima i palankama, a po selima vàrlo ih se malo nalazi, i to samo oko Travnik i istoku, oko Zvornika, Beljine, Srebàrnice: i něšto izmedju Jajca i starog Majdana k zapadu, i k jugo-zapadu oko Kupresa, a u Hercegovini gotovo nigdi. Katolici, ili Sàrblji zapadne càrkve, koji se u sred Bosne Magjari zovu, žive ponajviše po selima, koja su sa turskima izměšana, kao oko Kupresa, i do blizu Lěvna, něšto oko Travnika, několiko selah oko Jajca, několiko oko Gradašca i oko Banje Luke, několiko oko Dubice pokraj Save.“ (str. 30)
 
ZAGREBAČKI KOLEDAR 1849

Dakle, prestanite da atakujete na srpske etničke prostore svojim umobolnim lažima.

Svoje Bihaćke Hrvate traži po ostrvima severne Dalmacije, i dalje ka severozapadu zemlje.

Kajkavcima zasigurno hrvatsko ime nisu preneli Srbi srednje i južne Dalmacije, Dubrovnika, Bosne i Hercegovine. Pogotovo ne štokavci.
 
Srbi im nametnuli hrvatsko ime? Sada je meni jasno šta sa tobom nije u redu.
U kom periodu i u kom izvoru su teritorije Bosne,Zahumlja,Travunije itd naseljene Hrvatima? Sada, kao što sam i očekivao, udaraš i na porfirogenita.
Znači Hrvati Štokavci (:rotf:) pohrvatili Hrvate kajkavce. Fenomenalno. Ajde da si rekao Čakabci severne Dalmacije, like i krbave pa i da zavrediš bambija, ovako ispadaš ozbiljan pacijent.
%D1%81%D0%BB%D0%B0%D0%B2%D0%BE%D0%BD%D1%86%D0%B81.jpg

Jel na ove Dalmatince misliš :

Не знам, како је тамо у Хрватској, но ја вам могу рећи, да ми Далматинци нисмо били Хрвати, док нисмо постали старчевићанци, па да није било њега, па и Спинчића, ја ни данас не бих био Хрват, него можда најљући противник непријатељ свему, што је хрватско. У најбољем случају био би „Шћав“, Слав, Славен, – али Хрвата од мене никада!


@Slaven777

Tebi ove ludosti koje piše dotični ne smetaju. Samo stručno reaguješ na srpske zareze i zapete :lol:
Kakvi Srbi nameću hrvatsko ime?

To šta si postavio je karikiranje Starčevićanaca koji si pripisuju pravo na hrvatstvo tada u politici.
Dali si ikada to pročitao celo ili samo širiš propagandu sa delovima teksta izvučenim iz konteksta?
 
Moguće je govoriti o tri tipa Srba katolika: o onom koji je bio vjeran svom srpskom nacionalnom osjećanju i konfesionalnom katoličkom pripadanju: o Srbnma koji su pod raznim okolnostima napustili svoje pravoszavlje i pristupili katolicizmu,poslije čega su postali najčešće Hrvati, i o najnovijim odstupnicima od srpske nacionalne pripadnosti i od pravoslavne vjere pod pritiskom najogoljenije sile.

konavle


Prvi tip Srba bio je brojan naročito u Dubrovniku, Boki Kotorskoj i svoj Dalmaciji,osobito poslije 1848. godine pa sve po Prvog svjetskog rata. Bilo ih je i do Drugog rata, nakon kojeg su nestali. Jednim dijelom su se pretopili u Jugoslovene,a drugim potonuli u ilegalu,kao što je bilo i s cjelokupnim srpstvom. Ovi Srbi su imali svoje kulturne, privredne i političke ustanove. Bili su poneseni vjerom u jugoslovenstvo, oslonjeno, u njihovim nadama na dvije srpske države - Srbiju i Crnu Goru, i to ono jugoslovenstvo koje nije bilo u službi germanskog i rimokatoličkog prodora na balkanski istok kao što je bilo Štrosmajerovo, tj. jugoslovenstvo uobličeno u rimskim i bečkim kancelarijama. Zbog toga su Srbi katolici bili na meti najžešćih napada austrougarske države, i stalne, rimske propagande. Hrvati su u tom poslu bili samo topuz u tuđoj ruci. Srbi katolici su se tim moćnim napadima suprotstavljali sa znatnim uspjehom, zahvaljujući svojim kulturnim, moralnim, obrazovnim, privrednim i političkim kvalitetima. Gotovo je izvjesno da srpski narod nikad nije imao toliku koncentraciju ispravne,sposobne i čvrsto nacionalno orijentisane inteligencije kao što ju je imao, u jediom vremenu u Srbima katolicima u Dubrovniku i Dalmaciji. Te Srbe je satro neposredan dodir sa srbijanskim političarima, koji nisu bili nikad dorasli, izuzev možda obrenovićevske epizode, izazovu koji je pred njih stavljala Rimska kurija i germanski prodor na Istok. Potkupljivi, politički nepismeni i sa velikim nedostatkom elementarnog patriotizma kao i većina srpske inteligencije,srpski političari i intelektualci iz Beograda su, prije kao i sada gledali na osipanje srpskog naroda preko Drine sa nepodnošljivom ravnodušnošću. Tako su nestali Srbi katolici iz Dubrovnika iz ostalog dijela Dalmacije i iz Bosne i Hercegvine. Beograd nije tada vidio, kao što ne vidi ni sada, da se preko Hrvata organizuje pohod i na njega, jednako na Valjevo, Užice i Čačak kao što se nekad organizovao na Dubrovnnk. Austrougarski slavni službenik, vanredni intelektualac i političar,Benjamin Kalaj u prepisci sa namjesnikom Mostara grofom Benkom na početku ovoga vijeka, jasno je naglasio potrebu za onnm što se i danas na kraju 20. vijeka događa: preko rimokatoličkog hrvatstva treba ići na vladavinu Balkanom. Ako to ranije nije bilo moguće sada jeste, u eri moderne i moćne tehnologije. Tako je nekad mislio i Josip Juraj Štrosmajer,takva politička misao vlada i danas među Hrvatima. Svjedoče nam o tome i riječi portparola hrvatske vojske Ivana Tolja, izrečene u avgustu 1995. godine. za vrijeme američko-hrvatske ofanzive na Srbe u Srpskoj Krajini. Tolj je tada rekao da će već sadašnje generacije doživjeti hrvatsku granicu na Savi između Zemuna i Beograda, a već neke naredne da će se susresti sa drugim državotvornim narodom, Bugarima, na Moravi. Još je u prošlom vijeku Srbin katolik iz Splita don Jakov Grupković, vidio namjere Beča i Berlina prema balkanu kad je rekao: „Hrvatstvo je kljuse na kome Švabopo Bosni šeta.“ Još jedan Srbin katoličke vjere Lujo Vojnović pisao je kako se ne slaže reakcijom iz Beograda na poplavu hrvatskih naziva i usiljenu manifestaciju hrvatstva u Dubrovniku. Tada mu je rečeno kako treba pustiti djecu neka se igraju. Lujo je primjetio da cjeca, paleći šibice u svojoj kući, mogu zapaliti i susjedovu. Riječi Ivana Tolja Srbi ne bi smjeli shvatiti kao što su shvatili upozorenje čestitog srpskog plemića Luja Vojnovića. Toljeve izjave osnažuje i činjenica da danas u Sremske Karlovce, koji su još uvijek u Srbiji, Vojvodini i Jugoslavnji, stiže pošta iz Vatikana naslovljena na Croatiu,a papa u Parizu, na Kongresu katoličke omladine 1997, prema pisanju službenog glasila Vatikana, šalje pozdrave katolicima u Bosni i Hercegovini u okviru Hrvatske. Najtiražniji beogradski listovi nisu smjeli ili nisu htjeli, da upoznaju svoje čntaoce s tim.

Drugi tip Srba katolika koji nikada nisu imali svoju bilo koju srpsku organizaciju ili instituciju, koji strogo kriju svoje srpsko porijeklo i u bijesu rasne i vjerske mržnje čine,kad im se god ukaže pri- lika, najveće i najmonstruoznije zločine prema Srbima, predmet su naše pažnje u drugom dijelu ovoga spisa o Srbima katolicima. On se bavi pojavom takvih Srba kao što je bio Ante Starčević, Mile Budak, porodica Rukavina, porodica Jurišić, Filipović, August Harambašić i niz drugih pojedinaca podobnih onom australskom pauku, koji ako se presječe, svoj odsječeni dio jede s velikim apetitom. Takvi su odredili n jedno, na prvi pogled, čudno mišljenje kod nekih Srba, da, zapravo,etnički Hrvati i nisu nalravili onaj veliki grijeh prema Srbima u 20. vijeku, u tri navrata,već su to učinili apostazirani Srbi. Blizak tom mišljenju je i norveški dillomata Tornvald Stolten- berg koji je u toku posljednjeg rata boravio u bivšoj Jugoslaviji u mirovnoj misiji, kad je izjaviodau Bosni i Hercegovini, zapravo. ratuju Srbi između sebe,podjeljeni na tri vjere, pravoslavnu, katoličku i muhamedansku. Za takav stav Stoltenberg je mogao naći uporište u srednjoškolskom ucbeniku iz geografije iz 1886. za cijelu Austro- Ugarsku gdje stoji da u BiH žive samo Srbi sa tri vjere. Isto piše i u jednom udžbeniku iz geografije za katoličke đake od 1871. godine.

Treći tip Srba katolika stvorei je između 1945. i 1997. i njegovo stvaranje još je u toku. On je postajao ženidbenim ili udadbenim postupkom gdje je uvijek srpska strana bila na gubitku, razlozima napredovanja u karijeri ili nekim drugim. Takvi pravoslavni Srbi sada prije postaju katolici nego li je to bilo ranije,a pogotovo prije postaju od Srba Hrvati. Dovoljno je da donesu neku potvrdu da su kršteni u pravoslavnoj vjeri, da izvrše zatim manje obrede i već su katolici,a time i Hrvati.Ovu identifnkaciju katolika sa Hrvatima u Hrvatsko, Slavoniji,Dalmacij i Bosni i Hercegovini forsirala je austrougarska politika. Ona je to činila zbog toga što se na taj način sužavala srpska nacionalka akcija koja je poimala Srbe sve tri vjere. Kad je iščezla ta akcija i Srbi su prihvatili austrougarsku sugestiju. U ovom tekstu nismo se puno bavili vremenom poslije Prvog svjetskog rata, pošto je pravac erozije srpskog nacionalnog bića nastavljen i poslije njega i pošto nam je vremenski bliži. Ako ovaj spis makar malo osvježi pitanje o Srbima katolicima i podsjeti nas na upitnost za budućnost on je postigao svoj cilj.

Uprkos nemogućem - vjerujem u to!
 
Kakvi Srbi nameću hrvatsko ime?

To šta si postavio je karikiranje Starčevićanaca koji si pripisuju pravo na hrvatstvo tada u politici.
Dali si ikada to pročitao celo ili samo širiš propagandu sa delovima teksta izvučenim iz konteksta?
Naravno da jesam. Budalaština teška, mada ništa ne utiče na ovo što sam postavio.

O kakvim ti bosanskim Hrvatima govoriš? Pogotovo u kontekstu da oni ,,pohrvacuju" kajkavce?!
Živo me zanima.

Da su Hrvati značajan faktor u Bosni valjda bi za njih znali 1849?
 
Naravno da jesam. Budalaština teška, mada ništa ne utiče na ovo što sam postavio.

O kakvim ti bosanskim Hrvatima govoriš? Pogotovo u kontekstu da oni ,,pohrvacuju" kajkavce?!
Živo me zanima.

Da su Hrvati značajan faktor u Bosni valjda bi za njih znali 1849?
Utiče i te kako ako izvlačiš iz konteksta rečenice.
Nešta kao : Lancelot je rekao da sve šta piše su laži i neistina, da ga citiram "Budalaština teška".
 
O kakvim ti bosanskim Hrvatima govoriš? Pogotovo u kontekstu da oni ,,pohrvacuju" kajkavce?!
Živo me zanima
Poznato je da je velik deo plemstva iz tadašnjeg Kraljevstva Hrvatske koje je obuhvaćalo dobar deo današnje BiH beži ili se seli dalje na zapad i sever kraljevstva povlačeći i svoje kmetove sa sobom.
U Zagrebu se postavlja zajednički sabor Hrvatske i Slavonije i tako se političko ime Hrvatska premešta na Sever iz Dalmacije.

Isto se dogodilo i Srbiji kada se politički i nacionalni centar usled povlačenja pred Turcima smešta daleko na sever gde srpske države pre nije bilo.
 
Poznato je da je velik deo plemstva iz tadašnjeg Kraljevstva Hrvatske koje je obuhvaćalo dobar deo današnje BiH beži ili se seli dalje na zapad i sever kraljevstva povlačeći i svoje kmetove sa sobom.
U Zagrebu se postavlja zajednički sabor Hrvatske i Slavonije i tako se političko ime Hrvatska premešta na Sever iz Dalmacije.

Isto se dogodilo i Srbiji kada se politički i nacionalni centar usled povlačenja pred Turcima smešta daleko na sever gde srpske države pre nije bilo.

Ovo nikome nije poznato.
O kakvom hrvatskom kraljevstvu govoriš? To tada ne postoji.
Ono što jeste poznato je tzv turska hrvatska na samom zapadu Bosne, odatle čakavsko hrvatsko stanovništvo beži pred turcima na severno dalmatinske otoke i u dubunu današnje HR.
To i genetika potvrđuje.
 
Ne postoji nikakav drugi kontekst. Pre Starčevičevom preobraćenja ti ljudi nisu imali pojma o Hrvatima, doslovno im posle prodaje bajku kako su sve u superlativu i neki od njih pristaju na političko hrvatstvo.
Teško da je tako, ali to u jednakoj meri vredi i za sve druge narode pre pojave pojma nacije krajem 18.veka.
Šta ćemo sa masom ili većinom predaka današnjih Srba koji nisu sebe poistovećivali sa srpskim imenom do 19. veka.
 
Poslednja izmena:
Jedini potencijalni Hrvati u Dalmaciji su oni iz severne Dalmacije, krajnjega severa. Iz Bosne možemo govoriti o Hrvatima u okolini Bihaća. Mada njih danas u Bosni nema ni u tragovima.
Mada sumnjam da si na njih mislio.

"Хрвати" копнене С. Далмације су Буњевци старином из западне Херцеговине. Они су новоштокавски икавци.
Чакаваца је има или их је било до релативно скоро на обали поред Задра и Нина и на отоцима код Шибеника и Задра. Чакавци са Зларина су до недавно Шибенчане називали "Власима" а њихов говор "влашким" језиком, зато што су Шибенчани штокавци.

"Хрвати" из копнене С. Далмације тј. Далматинске Загоре гуслају (као и "Хрвати" из Херцеговине). Ево једног из Дрниша.

 

Back
Top