Nesumnjivo Hrvati

[Urvan Hroboatos]

Sad ce Hrobatos da nas ubedjuje da je nastalo od starohrvatskog Grcimir

Srbi jesu mitomani kao i svi na Helmskom poluostrvu ali Hrvati nemaju premca.

Koliko se oni proseravaju o svojim 'povijesnim' granicama, njih bi sada trebalo da bude 25 miliona. Pored toga sto su upili raznorazne etnicke grupe (pogledaj im prezimena), jedva dobacuju 4 miliona. Jeste jedan deo hrvatskog naroda pobegao pred Turcima, ali su mnogo vise kasnije asimilovali. Srba ima duplo vise i to bi mogao da bude pokazatelj ko je gde bio u Srednjem veku. Recimo

Ne, vi ste-tj. vaši idioti- mitomani valjda bez premca.

Grčević je samo sakupio i povezao materijal, podpuno podkrijepljen, koji ukazuje na ono u sažetku:

* slov. povjesničari su bili u komi, valjda zbog nacionalnoga primordijalizma, zbog potvrđenih teza da se toponimi Hrvat i Kosezi (u paketu često)
pojavljuju u sadašnjoj Sloveniji kao jedini etnički od južnoslavenskih. Tu je i Nada Klaić, hrv. minimalistička povjesničarka, bila bliska toj ideji, no po njezinom mišljenju, Hrvati su se bili doselili u Dalmaciju iz Karantanije, dok je, pogleda li se kronologija, istodobna pristutnost hrv. imena i u Karantaniji i sadašnjoj Dalmaciji

* za Dalmaciju je nepotrebno išta pokazivati

* za Bosnu je potvrđeno ono što sam naveo- da je hrv. ime najjače opstalo kod islamiziranih, a i davano je od strane Osmanlija praktički svim islamiziranima, ne samo etničkim Hrvatima, nego i Vlasima i Srbima. O tom postoje opsežni radovi Aličića, Grkovićeve itd. o toponimima, osmanskom popisu imena i vojnih postrojbi itd.

* za Duklju je, osim bizantskih povjesnika koji su neutemeljeno zabacivani, zasvjedočeno hrvatsko ime i kod samih domaćih, u toponimima, te samoreferenciranju i katolika i pravoslavnih i muslimana duboko do u 19. st. To, naravno, ne znači da su ti ljudi većinom Hrvati, nego da je je hrvatski rod ili plemena sudjelovao u etnogenezi na tom području, a da je nestao osim kod katolika zbog nepostojanja jasno različite kuture ili državnih okvira. Ovi navedeni su, da tako kažemo, etnički Hrvati koji nisu postali i nacionalnima

* za Srbiju i Kosovo, a u manjoj mjeri i Makedoniju- interesantna je upornost hrvatskoga imena u toponimima, pa i kod (pravoslavnih) Vlaha. Primjer je Josip Runjanin, koji je zapravo doseljeni pravoslavni Vlah iz Srbije, po korijenima, a osjećao se Hrvatom u 19. st. Postoji niz primjera vlaških pravoslavnih popova u Srbiji koji neće da budu Srbi.

Ukratko, Grčevićev rad je odličan, a koliko znam, bit će bolji i u 2. izdanju. On je marno sakupio sve što su stranci i ostali dali, za što se znalo, no što je hrvatska historiografija zabacivala jer se nije mogla osloboditi predrasuda da je hrvatski etnos bio lociran samo u sadašnjoj Hrvatskoj i većem dijelu BH. A bio je daleko šire, od Slovenije do Srbije, no nestao je- začuđujuće sporo- i u tim krajevima gdje nije bilo hrvatske državnosti, kulture, klasa i elita.

Iz toga ne slijedi glupavi zaključak da su Crnogorci ili Srbijanci ili Bosanci "zapravo" Hrvati, nego da je hrvatski etnikum sudjelovao šire u etnogenezi i drugih naroda, nego što su minimalistički hrvatski povjesnici, usuprot vrelima koja su ih lupala u oči, mislili.

 

[Pumpaj Dinstanović]

za Duklju je, osim bizantskih povjesnika koji su neutemeljeno zabacivani,

Ponavljanjem neistine više puta neće ona postati istina.

Nikita Honijat spominje da je Nemanja u nekom formatu počeo Hrvatsku prisvajati i to je sve. Postoji jedan citat Nikifora Vrijenje koji pominje Hrvate uporedo sa Dioklićanima za koji ne postoji nijedan jedini razlog da se ti Hrvati smeste u Duklju, baš kao što i nemamo nikakvog razloga da govorimo o etničkoj skupini Dukljana u Hrvatskoj. Taj izvor potpuno je pogrešno tumačen, da ne kažem i zloupotrebljavan.

Nema ničeg drugog sem toga. Sve druge reference su u korpusu izvora koji tretiraju Srbe i Hrvate kao jedinstven narod, odnosno kao sinonime, naizmenično menjajući jedan od ta dva pojma.

 

[Pumpaj Dinstanović]

...

A šta misliš o ovom radu što je izašao baš skoro od Mate Božića: „HRVAT“ I „HRVATI“ – OD TOPONIMA DO ETNONIMA

 

[Pumpaj Dinstanović]

 

[FDDD]

Ponavljanjem neistine više puta neće ona postati istina.

Nikita Honijat spominje da je Nemanja u nekom formatu počeo Hrvatsku prisvajati i to je sve. Postoji jedan citat Nikifora Vrijenje koji pominje Hrvate uporedo sa Dioklićanima za koji ne postoji nijedan jedini razlog da se ti Hrvati smeste u Duklju, baš kao što i nemamo nikakvog razloga da govorimo o etničkoj skupini Dukljana u Hrvatskoj. Taj izvor potpuno je pogrešno tumačen, da ne kažem i zloupotrebljavan.

Nema ničeg drugog sem toga. Sve druge reference su u korpusu izvora koji tretiraju Srbe i Hrvate kao jedinstven narod, odnosno kao sinonime, naizmenično menjajući jedan od ta dva pojma.

U mome kraju se kaze ' kao kad konju stavis oglav, ne gleda ni levo ni desno'.
On je zamislio sta je zamislio i hoce da cuje samo ono sto se njemu svidja.

 

[sumljiv_tip]

Primjer je Josip Runjanin, koji je zapravo doseljeni pravoslavni Vlah iz Srbije, po korijenima, a osjećao se Hrvatom u 19. st. Postoji niz primjera vlaških pravoslavnih popova u Srbiji koji neće da budu Srbi.

Znaci katolici u Vinkovcima ovako:

“Lako vam je danas govorit moj gospodine! Ali da ste vi samo prije 20 godina dosli tamo u Vinkovce (današnja Hrvatska), pa da ste rekli da ste Hrvat, i da su oni ljudi tamo Hrvati – vi biste sretni bili kad bi vam se sav svijet smijao, jer biste lako bili dobili i batina. " A. Radic.

A pravoslac poreklom iz Srbije u Vinkovcima se izjasnjavao kao Hrvat? Cekam cokoladu, a bogme i mrmota.

 

[Pumpaj Dinstanović]

Znaci katolici u Vinkovcima ovako:

“Lako vam je danas govorit moj gospodine! Ali da ste vi samo prije 20 godina dosli tamo u Vinkovce (današnja Hrvatska), pa da ste rekli da ste Hrvat, i da su oni ljudi tamo Hrvati – vi biste sretni bili kad bi vam se sav svijet smijao, jer biste lako bili dobili i batina. " A. Radic.

A pravoslac poreklom iz Srbije u Vinkovcima se izjasnjavao kao Hrvat? Cekam cokoladu, a bogme i mrmota.

Jedno sočno pitanje za Hrobija...pitam se zna li gde je bilo prvo izvođenje hrvatske nacionalne himne u istoriji?

 

[Pumpaj Dinstanović]

Ne, vi ste-tj. vaši idioti- mitomani valjda bez premca.

Grčević je samo sakupio i povezao materijal, podpuno podkrijepljen, koji ukazuje na ono u sažetku:

* za Srbiju i Kosovo, a u manjoj mjeri i Makedoniju- interesantna je upornost hrvatskoga imena u toponimima, pa i kod (pravoslavnih) Vlaha. Primjer je Josip Runjanin, koji je zapravo doseljeni pravoslavni Vlah iz Srbije, po korijenima, a osjećao se Hrvatom u 19. st. Postoji niz primjera vlaških pravoslavnih popova u Srbiji koji neće da budu Srbi.

Oprosti, Hrobi, ali ne možeš pri zdravoj pameti optuživati druge da su mitomani, pa čak i idioti, a u potpuno isto vreme pisati takve stvari o Josifu Runjaninu. Ja sam i ranije ukazivao na izvesne probleme kod Grčevića, ali ovo što si postavio najidiličniji primer je kolike nebuloze može jedan kroatist da izjavi.

Dakle, ovo više nisu okviri različitog tumačenja, pa čak ni interpretacije činjenica u dnevno-političke svrhe (sic!), ovo prelazi elementarne granice naučnih standarda, da ne kažem zdravog ukusa. Kažem elementarne, zato što se Grčić očigledno nije potrudio da sazna ni najosnovnije činjenice o Runjaninu, dakle o njegovoj porodici i dedi. Za ime boga miloga, Josifov deda, Petar Runjanin, bio je srpski sveštenik, propovednik i pisac. Prevodio je na srpski jezik tekstove, politički se angažovao tako što je bio izabran na srpski narodni sabor 1837. godine i bio je predstavnik sremskih Srba. I ne, ne samo što se Petar nije smatrao Hrvatom, kao što nije ni Vlahom; bio je nacionalno osvešteni Srbin. Jedna od najpozatijih njegovih dela su njegovi memoarski spisi...hajde samo pogledaj, molim te, kako on počinje svoju autobiografiju (od najranijih momenata, opisujući poreklo svoje porodice):

Runjani ne samo što sebe nisu smatrali Cincarima (uzgred, da li je ikome promaklo da su Runjani u isto vreme Vlasi i Hrvati po Grčeviću???), nego su i loše mišljenje o njima imali. U jednoj od svojih drugih knjiga, posvećenoj istoriji sela Kuzmina kaže da su Cincari došli i u selu podigli crkvu ali pošto nisu mislili na simetriju i čak ni misliti znali uopšte (!) bogomolja na vraga liči.

Ali izvini, ovo je stvarno dokaz kakvom se nenaučnom rabotom Grčević bavi. Pabirči podatke sa Vikipedije, kako stvari stoje. I stvar je prilično jasna sama po sebi: on izmišlja Runjane Hrvate u Raškoj kako bi ih izdvojio iz srpskog etničkog korpusa, jer mu je neprijatno to što je kompozitor hrvatske nacionalne himne Srbin. To je, prilično jasno kao dan. Ono što nije jasno jeste kakvo je to stanje u kroatistici kada nema moralnih i naučno odgovornih ljudi koji bi ustali protiv Grčevića i pisali kritike (što u publikacijama, što u javnosti) kako s jedne strane ne bi došlo do daljeg primanja činjeničnih netačnosti, a sa druge, da se održi nauka na razumnom nivou jer ovo što Grčević radi doslovno predstavlja njeno spuštanje na nove nizine.

I nemoj sad, molim te, da napišeš nekakvu ljutitu defanzivnu poruku i kažeš kako sa nama nema diskusije demonstrativno i odeš sa teme. Čak je i potpuno ignorisanje (što je takođe loše jer se očekuje od tebe razumna i staložena replika) bolje od toga. No reci mi, iskreno, da li bi uz ovo saznanje rekao da je Mario Grčević idiot-mitoman?

 

[Pumpaj Dinstanović]

Evo i jednog dokumenta koji je na Krsti mislim ekskluzivan...nikada ga nismo postavljali ranije. Zapis iz vojnog arhiva u Beču posvećen Runjaninu (kao veteranu):

Jezici koji se u dokumentu navode, a to su oni koji su preuzeti iz listina koje su popunjavali sami vojnici, kažu da su njegovi primarni jezici nemački i srpski.

 

[sumljiv_tip]

Jedno sočno pitanje za Hrobija...pitam se zna li gde je bilo prvo izvođenje hrvatske nacionalne himne u istoriji?

Ja bih ga pitao koja je druga najpoznatija pesma koju je Runjanin napisao

 

[Mrkalj]

Oprosti, Hrobi, ali ne možeš pri zdravoj pameti optuživati druge da su mitomani, pa čak i idioti, a u potpuno isto vreme pisati takve stvari o Josifu Runjaninu. Ja sam i ranije ukazivao na izvesne probleme kod Grčevića, ali ovo što si postavio najidiličniji primer je kolike nebuloze može jedan kroatist da izjavi.

Dakle, ovo više nisu okviri različitog tumačenja, pa čak ni interpretacije činjenica u dnevno-političke svrhe (sic!), ovo prelazi elementarne granice naučnih standarda, da ne kažem zdravog ukusa. Kažem elementarne, zato što se Grčić očigledno nije potrudio da sazna ni najosnovnije činjenice o Runjaninu, dakle o njegovoj porodici i dedi. Za ime boga miloga, Josifov deda, Petar Runjanin, bio je srpski sveštenik, propovednik i pisac. Prevodio je na srpski jezik tekstove, politički se angažovao tako što je bio izabran na srpski narodni sabor 1837. godine i bio je predstavnik sremskih Srba. I ne, ne samo što se Petar nije smatrao Hrvatom, kao što nije ni Vlahom; bio je nacionalno osvešteni Srbin. Jedna od najpozatijih njegovih dela su njegovi memoarski spisi...hajde samo pogledaj, molim te, kako on počinje svoju autobiografiju (od najranijih momenata, opisujući poreklo svoje porodice):

Pogledajte prilog 592043

Runjani ne samo što sebe nisu smatrali Cincarima (uzgred, da li je ikome promaklo da su Runjani u isto vreme Vlasi i Hrvati po Grčeviću???), nego su i loše mišljenje o njima imali. U jednoj od svojih drugih knjiga, posvećenoj istoriji sela Kuzmina kaže da su Cincari došli i u selu podigli crkvu ali pošto nisu mislili na simetriju i čak ni misliti znali uopšte (!) bogomolja na vraga liči.

Ali izvini, ovo je stvarno dokaz kakvom se nenaučnom rabotom Grčević bavi. Pabirči podatke sa Vikipedije, kako stvari stoje. I stvar je prilično jasna sama po sebi: on izmišlja Runjane Hrvate u Raškoj kako bi ih izdvojio iz srpskog etničkog korpusa, jer mu je neprijatno to što je kompozitor hrvatske nacionalne himne Srbin. To je, prilično jasno kao dan. Ono što nije jasno jeste kakvo je to stanje u kroatistici kada nema moralnih i naučno odgovornih ljudi koji bi ustali protiv Grčevića i pisali kritike (što u publikacijama, što u javnosti) kako s jedne strane ne bi došlo do daljeg primanja činjeničnih netačnosti, a sa druge, da se održi nauka na razumnom nivou jer ovo što Grčević radi doslovno predstavlja njeno spuštanje na nove nizine.

I nemoj sad, molim te, da napišeš nekakvu ljutitu defanzivnu poruku i kažeš kako sa nama nema diskusije demonstrativno i odeš sa teme. Čak je i potpuno ignorisanje (što je takođe loše jer se očekuje od tebe razumna i staložena replika) bolje od toga. No reci mi, iskreno, da li bi uz ovo saznanje rekao da je Mario Grčević idiot-mitoman?

Problem nije u Hrobiju koji frančari, nego u tebi koji "vlah iz Srbije" ne odbacuješ s gnušanjem, nego ideš da dokazuješ. Ja ti pokazujem da tih Vlaha zapadno od Morave izuzev Ćića nema i kraj priče. A ti i dalje veruj kako je u 7. veku došlo između 10 i 60% Srba koji su posrbili romanizovane starosedeoce... Pa se drndaj s budalama cela veka...

 

[Pumpaj Dinstanović]

Problem nije u Hrobiju koji frančari, nego u tebi koji "vlah iz Srbije" ne odbacuješ s gnušanjem, nego ideš da dokazuješ. Ja ti pokazujem da tih Vlaha zapadno od Morave izuzev Ćića nema i kraj priče. A ti i dalje veruj kako je u 7. veku došlo između 10 i 60% Srba koji su posrbili romanizovane starosedeoce... Pa se drndaj s budalama cela veka...

Sa citatom u ovom odgovoru niđe veze. Da ni ne pominjem da razmišljanje iza ove objave zamućuje priču skretanjem u nekom drugom smeru.

Manje politike, Mrkalj.

 

[Urvan Hroboatos]

A šta misliš o ovom radu što je izašao baš skoro od Mate Božića: „HRVAT“ I „HRVATI“ – OD TOPONIMA DO ETNONIMA

Ovlašno pregledavši ovaj rad, mogu reći:

* ne poznajem dovoljno problematiku
* no, autorova glavna teza, da je /hrvat/ neki preimenovani stsl. /grad/ izgleda mi vrlo neuvjerljiva. Ne vidim po kojim glasovnim zakonima bi došlo do toga, a i to bi bio posao etimologa, za koje ne znam da baš podupiru to žongliranje
* autor ima dosta raznih vrela, no zadržava se uvelike na Klaićevoj knjižici, koja je u dosta primjere starijega tipa diskreditirana.
Jednostavno, nije ista razina spekulirati o mogućim etimologijama iz 6. ili 9. stoljeća, i, kao Grčević, navoditi zabilješke hrvatskog etničkoga imena u turskim popisima vojnih postrojbi iz 16. i 17. st.

Površno, izgleda mi visoko spekulativan rad, uz dosta žongliranja i natezanja, u kom može biti i istine, no ne vidim neku suvislu nit

 

[Urvan Hroboatos]

Znaci katolici u Vinkovcima ovako:

“Lako vam je danas govorit moj gospodine! Ali da ste vi samo prije 20 godina dosli tamo u Vinkovce (današnja Hrvatska), pa da ste rekli da ste Hrvat, i da su oni ljudi tamo Hrvati – vi biste sretni bili kad bi vam se sav svijet smijao, jer biste lako bili dobili i batina. " A. Radic.

A pravoslac poreklom iz Srbije u Vinkovcima se izjasnjavao kao Hrvat? Cekam cokoladu, a bogme i mrmota.

Takvih bisera se može nabrojati na vagone, i to tendencioznim citatima istrgnutim iz širega teksta. Ozbiljna pričavanja daju drugačije slike, no samo da se zadrim kod Slavonije, i da ne širim temu na Hrvate pravoslavce, muslimane, Vlahe, ....


U Satiru M. A. Relkovića (1732.—1798.) Slavonac se suprotstavlja zamisli da bi djeca trebala ići u školu i ondje učiti čitati i pisati latinicu (usp. Jer Slavonac ne da svoje dice da se idu učiti A. B. C.). Satir mu uzvraća da čitanje i pisanje nije nepotrebna novotarija jer da Slavončevi stari »iesu knygu znali / serbsky shtili a serbski pisali« (Relkovich: 1762: 9). Relković time kroz Satira kazuje ono što su istraživanja poslije potvrdila: da je ćirilica nekoć bila proširena i u Slavoniji. Međutim, neki pojedinci još i danas (usp. ovdje podrubnicu br. 23) prikazuju da je tim riječima Relković svoj jezik nazvao srpskim. Koliko je ta konstrukcija kriva, razvidno je i kad se uzme u obzir da Relković u svojoj slovnici (11767.) upozorava na postojanje raznovrsnih naziva za ćirilicu kazujući kako su to

»Ilirička stara slova, koja jedni bukvicom zovu poradi slova bukve, drugi glagoljicom poradi glagolje, treći jerolimitanskima zašto su od njega izišla, a niki srbskima slovi nazivaju, kako su gdi od naroda iliričkih prozvana« [...]. (isticanje moje, M. G.; Vončina 1988: 97—98, 893).


Divković i Relković živjeli su na područjima koja su etnički i vjersko-povijesno nedvojbeno hrvatska i katolička, no na kojima su predci suvremenih Hrvata bili u vrlo bliskom dodiru sa Srbima i njihovom kulturom. Sljedeći primjer imenovanja bosančice srpskim imenom potječe iz Dalmacije, a vezan je uz katoličku evangelizaciju u Bugarskoj. Krsto Pejkić (1665.—1731.) iz Čiprovca u Bugarskoj napisao je kao član zajednice franjevaca Bosne Srebrene knjigu Zarcalo istine med carkve istočne i zapadne... (1716.) na bosančici i »ilirskim jezikom«. Tako njezin jezik zove 1725. u drugom, na latinski prevedenom i dorađenom izdanju (Štefanić 1969: 207). Pejkićevu knjigu glagoljicom je prepisao 1730. Marko Kuzmičević (Kuzmić) iz Zadra. Kaže da ju je prepisao »čisto i razborito iz sarpskoga u slovinski« i da se je trudio iz Pejkićevih »sarpskih knjiga u ove harvatske slovmi svetoga Jerolima postaviti« (Štefanić 1969: 206—207). U jednom svojem drugom rukopisu Kuzmičević glagoljična slova zove »slovmi slovinskimi«, svoj jezik »harvatski« i »harvatski ali slovinski«, a svoj narod »Harvati« (»mi Harvati«). U sinonimnom nizu nazivâ za glagoljicu rabi i naziv »ilirički« (Štefanić 1969: 263, Grčević—Frančić 2011: 313).

Pejkić je poticao grkoistočne »šizmatike«, luteranske »heretike« i muslimane da se priključe Katoličkoj crkvi, zalažući se za oslobođenje kršćanskih
naroda koji su pod Osmanlijama. U »ilirskom« jeziku vidio je sredstvo za književnojezično ujedinjenje južnoslavenskoga prostora na katoličkim temeljima, koje je smatrao nužnim predkorakom za njegovo političko ujedinjenje (Manova 2012: 146). Ostvarenje Pejkićevih nakana dovelo bi do toga da i Srbi kao pravoslavci prekinu svoju književnojezičnu tradiciju i da se priključe onoj tradiciji kojoj se kao bugarski katolik pod utjecajem franjevaca Bosne Srebrene priključio on sam (Štefanić 1969: 207). Bugarska istraživačica K. Pejkića I. Manova smatra da je iza Pejkićevih planova stajala Habsburška Monarhija koja je katoličanstvo ustoličavala kao »državnu religiju« (2012: 4) i njome se koristila za širenje svojih interesa.

Iako je Pejkić bio Bugarin i sam nazivno razlikovao »ilirski« (štokavski) od »hrvatskoga« (kajkavski), A. Horány za nj kaže da je »Croata« (1777: 61), vjerojatno zato što se dobar dio pripadnika Pejkićeva »ilirskoga« književnojezičnoga kruga identificirao i s hrvatskim imenom.

Kuzmičevićev naziv srpski (»iz sarpskoga u slovinski« i »iz sarpskih knjiga u ove harvatske«) nije oznaka kojom bi Kuzmičević Pejkićevo djelo svrstavao u etnički, jezični ili književnojezični krug Srba, nego je i kod njega riječ o posebnom nazivu za ćirilicu i njome pisane spise koji se rabio na cijelom hrvatskom kulturnom prostoru u odnosu na ćirilicu općenito, a prije svega na ćirilicu u vlastitoj uporabi.

 

[Urvan Hroboatos]

Ja bih ga pitao koja je druga najpoznatija pesma koju je Runjanin napisao

Tijekom tih seoba jedna je obitelj vlaško-cincarskoga podrijetla iz sela Runjanin pored Loznice u Srbiji izbjegla tijekom XVIII. stoljeća u Habsburšku Monarhiju. Konačno se nastanila u Srijemu i potom u Vinkovcima, gdje je 1821. godine rođen i u pravoslavnoj crkvi kršten Josif Runjanin (1821.—1878.), u hrvatskoj javnosti poznat kao Josip Runjanin. On je 1838. godine otišao u vojsku i time započeo časničku karijeru u kojoj je napredovao do čina podpukovnika. Kao kadet je službovao u Glini pod komandom pukovnika glinskoga garnizona Josipa Jelačića (1801.—1859.). Jelačić je bio u Glini od 1841. do 1848. godine kada je bio imenovan hrvatskim banom. Runjanin je njemu u čast uglazbio pjesmu Ljubimo te, naša diko, koju je napisao Ivan Trnski (1819.—1910.) 1844. godine. Njezin tekst glasi:

»Ljubimo te, naša diko, jer si glavar srcem, blag, jer si s našeg roda niko, svima mio, svima drag, zato na tvoj mili glas, eto svuda, eto nas: il u vatru il u boj, dušom tielom svak je tvoj! Vjeran miloj otačbini, ljubiš rod svoj, ljubiš nas; ne daš da nam otmu ini — pradjedova pravi glas; Za sirotu krajišnika — ti bi dao život svoj; ti ga braniš mučenika; jer po krvi brat je tvoj; Ljubav želiš, želiš slogu, — da ne dieli zakon nas; da po
jednom vječnom Bogu — za nas svane srećni čas!« (Klaić 1893: 15—16) (podcrtavanje moje, M. G.)

Josip Runjanin u hrvatskoj je javnosti poznatiji po tom što je 1846. napisao melodiju za pjesmu Horvatska domovina Antuna Mihanovića koja je objavljena u 10. broju časopisa Danice Horvatske, Slavonske i Dalmatinske. Taj njegov rad opisan je na mrežnim stranicama Srpskoga nacionalnoga vijeća pod rubrikom Znameniti Srbi ovako:

»Budući da je bio oduševljen zvučnošću i skladnošću teksta Antuna Mihanovića, Runjanin ga je odlučio uglazbiti, a pri tome su mu pomogli ostali posjetitelji kuće [Peleš]. Pjesmu su ubrzo prihvatili i puk i vojnici, i često se pjevala po mnogim gostionicama Vojne krajine. Dopala se i pukovniku Josipu Jelačiću, koji je u to doba također bio u Glini, pa ju je dao svom kapelniku Josipu Wendlu da je prilagodi za marš. Pjesma se proširila Hrvatskom tek nakon što ju je preradio skladatelj Vatroslav Lichtenegger i 1861. tiskao u Sbirci različitih četveropjevah mužkoga sbora.«[1]
...................
Pojedini srpski autori često spominju da je Josip Runjanin bio »Srbin«. Pod tom pretpostavkom uvršten je i među »znamenite Srbe« na mrežnim stranicama Srpskoga narodnoga vijeća.

Kao dokaz da je Runjanin navodno bio »Srbin«, uzima se to što je bio pravoslavac, što je kršten s imenom Josif, i što mu je obitelj bila podrijetlom iz Srbije.

Nema podatka o tom da bi Josip Runjanin ikada igdje ikomu rekao ili napisao da je Srbin. S druge strane, više toga nedvojbeno upućuje na to da je sam sebe smatrao Hrvatom. Tu svoju etničku samoidentifikaciju mogao je usvojiti kao časnik u Vojnoj krajini, u kojoj je vojnički suživot »na braniku Hrvatske« pogodovao na jednoj razini oblikovanju svijesti o hrvatskom zajedništvu tamošnjih pravoslavaca i katolika, no moguće je i to, vidjeli smo, da su već njegovi predci iz Srbije u Hrvatsku došli kao nositelji etnonima Hrvat. Tomu u prilog ide svjedočanstvo Runjaninove kćeri Wilhelmine Runjanin koja je za svoje pretke i s otčeve strane tvrdila da su se smatrali Hrvatima.

Wilhelmina Runjanin starost je doživjela u Grazu, gdje je nakon smrti svoje 96-ogodišnje bake po majčinoj strani pala u bijedu i neimaštinu. (Baka joj je bila nositeljicom vojne mirovine.) Saznavši za tešku materijalnu situaciju u kojoj se je našla 69-godišnja Wilhelmina, trgovac Ivan Movre iz Koprivnice pokrenuo je njoj u korist humanitarnu akciju među hrvatskim domoljubima. To je ponukalo slovenskoga novinara Antona Kosija da usput u Grazu posjeti i
razgovara s Wilhelminom Runjanin (Kosi 1936). Wilhelmina mu je ispričala da je njezina majka bila Otilija Peraković, kći umirovljenoga časnika. S njezinim otcem Josipom Runjaninom vjenčala se je 1864. godine. Njezin djed po otčevoj strani bio je također časnik, kapetan inženjerije. Iz Mitrovice je njezina majka u nekom trenutku otišla svojim roditeljima u Graz zbog operacije, gdje je ubrzo i umrla. Wilhelminu je nakon majčine smrti odgajala baka u Grazu. Kad je njezin otac Josip bio umro, imala je deset godina. Kaže da se dobro sjeća kako je znao lijepo pjevati i svirati na citri i gitari, te da je svirao i flautu. U razgovoru s novinarom Wilhelmina je nazvala sramotom to što je živeći u tuđini zaboravila hrvatski. To joj teško pada jer da su svi njezini predci s otčeve i majčine strane bili Hrvati i jer su u obitelji i u tuđini govorili hrvatski (Kosi 1936). Na isti je način Wilhelmina Runjanin i 1921. godine nacionalno opredjeljenje njezina otca opisala podmaršalu Karlu pl. Matasiću Blagajskomu:

»Prema svjedočenju podmaršala Karla pl. Matasića Blagajskog, na njegov ›upit o narodnosti njena oca‹, Wilhelmina mu je, uz začuđeni pogled, odgovorila ›Pa moj je otac Hrvat‹. (›Mein Vater ist doch ein Kroat‹).« (Tomašek 1991)

​

[1] https://snv.hr/znameniti-srbi-u-hrvatskoj/josif-runjanin . Pristupljeno 15. IV. 2019.​

 

[Pumpaj Dinstanović]

Tijekom tih seoba jedna je obitelj vlaško-cincarskoga podrijetla iz sela Runjanin pored Loznice u Srbiji izbjegla tijekom XVIII. stoljeća u Habsburšku Monarhiju.

Pojedini srpski autori često spominju da je Josip Runjanin bio »Srbin«. Pod tom pretpostavkom uvršten je i među »znamenite Srbe« na mrežnim stranicama Srpskoga narodnoga vijeća.

Kao dokaz da je Runjanin navodno bio »Srbin«, uzima se to što je bio pravoslavac, što je kršten s imenom Josif, i što mu je obitelj bila podrijetlom iz Srbije.

Nema podatka o tom da bi Josip Runjanin ikada igdje ikomu rekao ili napisao da je Srbin. S druge strane, više toga nedvojbeno upućuje na to da je sam sebe smatrao Hrvatom. Tu svoju etničku samoidentifikaciju mogao je usvojiti kao časnik u Vojnoj krajini, u kojoj je vojnički suživot »na braniku Hrvatske« pogodovao na jednoj razini oblikovanju svijesti o hrvatskom zajedništvu tamošnjih pravoslavaca i katolika, no moguće je i to, vidjeli smo, da su već njegovi predci iz Srbije u Hrvatsku došli kao nositelji etnonima Hrvat. Tomu u prilog ide svjedočanstvo Runjaninove kćeri Wilhelmine Runjanin koja je za svoje pretke i s otčeve strane tvrdila da su se smatrali Hrvatima.

Koga ovde citiraš? Je li i ovo isto Grčevićevo lupetanje?

Evo još jednog izvora, mislim prvi put na temu Runjanina na Krsti; od zagrebačke akademije:

Jugoslavenska akademija smatra da bi bila lijepa gesta da se uredi grob Runjanina, Srbina, čija je skladba pjesme LIJEPA NAŠA DOMOVINO postala himnom njegove hrvatske domovine,..

Ovo je baš strašno kakve sve stvari prolaze danas u naučnoj zajednici.

 

[sumljiv_tip]

Druga sacuvana Runjaninova pesma, po meni mnogo bolja i muskija od njanjave i pateticne "lijepe".

 

[Pumpaj Dinstanović]

Druga sacuvana Runjaninova pesma, po meni mnogo bolja i muskija od njanjave i pateticne "lijepe".

To je neka glasina koja se po internetu i možda dalje širila...kompozitor (ili možda bolje rečeno, autor obrade) te odista lepe melodije nije bio Runjanin, već horovođa Srpskog crkvenog pevačkog društva Nikola Đurković (1812-1876).

 

[Mrkalj]

Koga ovde citiraš? Je li i ovo isto Grčevićevo lupetanje?

Grk se skladno dopunjuje sa Ćosovićem. I potomnji je sa društvom izdao antisrpsku knjigu o Vlasima u najboljem duhu Drljevića i Štedimlije.

 

[sumljiv_tip]

To je neka glasina koja se po internetu i možda dalje širila...kompozitor (ili možda bolje rečeno, autor obrade) te odista lepe melodije nije bio Runjanin, već horovođa Srpskog crkvenog pevačkog društva Nikola Đurković (1812-1876).

aha... inace naleteo sam na zanimljiv podatak za "Lijepu nasu". Izgleda da je Runjanin "izvukao" melodiju hrvatdske hime iz jedne italijanske pesme.

"...Istorija hrvatske himne je drukčija. Još 1835 godine ispevao je Antun Mihanović pesmu "Horvatska domovina", objavljenu u "Daniczi Horvatzkoj Slavonzkoj u Dalmatinzkoj"; melodiju za nju je "izhitrio" dosta kasnije (1846) c. kr. poručnik, Srbin, Josif Runjanin. Da li je ona originalna? Ne, pronašlo se da ona potiče od italijanske narodne pesme "O sole piu rapide" i čak da je kopija dueta Edgarda i Enrika iz trećeg čina Donicetijeve opere "Lučija di Lamermur". 12 Italijansku narodnu pesmu ne znam, ali je izvesno da "Lepa naša" ima tek sasvim daleko srodstvo sa navedenim duetom iz "Lučije" i da ima više koralno mirni karakter nego borbeno masovni. Masovne težnje su se u mnogim momentima istorije izrazile pod vidom verskih pokreta. Otuda nije ni čudo što često ima srodnosti u karakteru između himni i religioznih horskih pesama.—"

12 Franjo Kuhač: Ilirski glazbenici, Zagreb, 1893.

PS inace ne mogu naci potvrdu ni da jeNikola Djurkovic autor pesme "Rado ide Srbin u vojnike"

 

[sumljiv_tip]

"Melodija za "Graničarsku pesmu", kako je originalni naziv pesme "Rado ide Srbin u vojnike", nastala je 1849. godine iz narodnih napeva, stavljenih u "Barona Jovića marš". Ovaj splet narodnih pesama uradio je kapelnik Graničarske muzike u Pančevu — Antonije Jahimek. Iz ovog spleta, Nikola Đurković izvukao je melodiju "Rado ide Srbin u vojnike" i harmonizovao je za muški hor. "

Bice daautor ove pesme nije poznat, to jest, rec je o narodnoj pesmi.

 

[Mrkalj]

"Lepa naša" ima ... više koralno mirni karakter nego borbeno masovni

Nisi čuo trio (refren "Mila kano si...")? Pa to je tamburaško koce.

Stavi brzinu na 2x pa ćeš doći do originalne ideje autora muzike.

 

[Pumpaj Dinstanović]

PS inace ne mogu naci potvrdu ni da jeNikola Djurkovic autor pesme "Rado ide Srbin u vojnike"

Autor pesme je Vaso Živković (1818-1891). A što se tiče napeva, to ima u Zborniku radova Kornelije Stanković i njegovo doba

http://dais.sanu.ac.rs/handle/123456789/3491

Str. 195:

Antonije Jahimek u Pančevu originalno komponovao muziku, nazvanu Narodni marš barona Jovića. Sklepana je kao kompozicija sastavljena iz delova 3 različite narodne pesme:
* Gdje bi bila žena k'o djevojka
* Tanku, malenu, ne uzimaj za ženu
* Tamburica sitnim glasom udaraše

Nikola Đurković je kompoziciju složio i sredio za muški hor; dakle usavršio za izvođenje. Konačnu verziju koju imamo, obradio je Kornelije Stanković.

P. S. Nekako je i u duhovnom smislu, baš lepo što je muzika za tu pesmu preuzeta iz i to baš domaćih narodnih pesama.

 

[sumljiv_tip]

Malo sam se neprecizno izrazio, mislio sam na autora muzike, ne teksta.

 

[sumljiv_tip]

"U Satiru M. A. Relkovića (1732.—1798.) Slavonac se suprotstavlja zamisli da bi djeca trebala ići u školu i ondje učiti čitati i pisati latinicu (usp. Jer Slavonac ne da svoje dice da se idu učiti A. B. C.). Satir mu uzvraća da čitanje i pisanje nije nepotrebna novotarija jer da Slavončevi stari »iesu knygu znali / serbsky shtili a serbski pisali« (Relkovich: 1762: 9). Relković time kroz Satira kazuje ono što su istraživanja poslije potvrdila: da je ćirilica nekoć bila proširena i u Slavoniji. Međutim, neki pojedinci još i danas (usp. ovdje podrubnicu br. 23) prikazuju da je tim riječima Relković svoj jezik nazvao srpskim. Koliko je ta konstrukcija kriva, razvidno je i kad se uzme u obzir da Relković u svojoj slovnici (11767.) upozorava na postojanje raznovrsnih naziva za ćirilicu kazujući kako su to "

Sta mislite oHrobijevom besumcnog citiranja ovog pasusa? Nekako cisto logickim tumacenjem ne mogu reci ono sto on misli, da se ovde ovo "srpski" odnosi samo na pismo, a i ako istorijski to tumacimo, svaki jezik tezi da bude sto ekonomicniji i jasniji, zamislite koju bi to konfuziju u svakodnevnoj komunikaciji izazvalo, Relkovic, u ovoj interpretaciji Hrvat, smatra svoj jezik za hrvatskim, a svoje pismo za srpski, u isto vreme njegov komsija Srbin, smatra svoj jezik srpskim, a svoje pismo naziva recimo cirilicom. Komsija "Hrvat" kaze komsiju "Srbinu" i dijalog ide dalje ovako:

Hrvat: dragi susijede sto sam napisao svojoj Elzi divnu ljubavnu pesmu na srpskom.
Srbin: od kada komso ti divanis na srpskom?
Hrvat: ne, ne, na kuzim, pesma je na hrvatskom, a pismo kojim sam pisao je srpsko
Srbin: aha
Hrvat: a sta ti Srbo pises? Cujem pises neke patriotske pjesme, pozivas se 15. i 16 stolece kada se Slavonija nazivalau prevodu na naski "Raska", mudro susjede mudro.
Srbin: aha, napisao sam pesmu "Slavonija, Rasana domovina"
Hrvat: na srpskom?
Srbin: nego na kom bi drugom jeziku?
Hrvat: ma ne mislim na jezik, vec na pismo?
Srbin: ma nije srpski, nego je napisano cirilicom.
Hrvat: kako sad nije srpski?
Srbin: ma jeste srpski, nego pismo je cirilica.