U jednoj svojoj knjizi (“Narodna srpska pesnarica, čast vtora, Beč, 1815., skupio Vuk Stefanović Karadžić”) objašnjava Vuk zašto sve pjesme nije donio u jekavici: “Da sam sve napečatio Hercegovački (npr. djevojka, djeca, vidjeti, lećeti i pr.), onda bi rekli Sremci, a osobito varošani i varoške: pa šta sada nama ovaj nameće Horvatskij jezik.”
Vatroslav Murvar, ratno-huškački pamflet iz ustaške NDH, 1941:
Vukovo klasično priznanje najbolje pokazuje kako jezgra srpskog naroda, pravi historijski Srbi - doseljeni s juga s Arsenijem Crnojevićem 1690. godine u bivše ugarske zemlje i hrvatski Srijem, smatraju jekavicu hrvatskim jezikom i odlučno joj se opiru. To shvaćanje podupiru brojni prijevodi hrvatskih pisaca: Gundulića, Kačića, Došena, Reljkovića... na srpski jezik. Jekavicu smatraju pravi Srbi tuđom - hrvatskom i dalmatinskom - i drže da je potrebno prevoditi je na “slaveno-serbskij”. Ti su se prijevodi događali početkom devetnaestog stoljeća, nakon Dositejeva i Vukova djelovanja među Srbima, i potvrđuju čvrsto uvjerenje Srba da Vuk prihvaćanjem jekavice uzima nešto hrvatsko.
Mara Malagurska, Iz knjige
Bunjevka o Bunjevcima, 1941:
Srpska ijekavština i „bunjevački Hrvati"
Kad naši Bunjevci hoće da postanu Hrvati, oni prestanu da divane svojom milozvučnom bunjevačkom ikavštinom
i počnu divaniti — srpskom ijekavštinom! Na primer: ne kažu »lipo dite«, »bilo mliko«, »liva ruka«, »di si bio«, nego »lijepo dijete«, »bijelo mlijeko«, »lijeva ruka«, »gdje si bio« i t. d. I misle, neznalice, da su se time pohrvatili!
Zlatna prostota: Govoriti srpski, a misliti da je to hrvatski, i da su se baš time pohrvatili! Jer, t. zv.
štokavsko-ijekavski dijalekt nije hrvatski, kako naše neznalice i prkos-Hrvati misle, nego čist srpski dijalakt. Dvi trećine srpskoga naroda govori tim dijalektom, (»bijeli snijeg, lijeva ruka, lijepo dijete, gdje, ovdje, ondje«), a samo jedna trećina govori t. zv. štokavsko-ekavskim dijalektom (»beli sneg, leva ruka, lepo dete, gde, ovde, onde« i t. d.) Što znači, da oko 6 miliona Srba govori štokavsko ijekavskim, narečjem, dok samo oko 2,000.000 Srba govore štokavsko-ekavskim.
Crna Gora, Boka Kotorska, Dalmacija, Lika, Bosna i Hercegovina, Sandžak i čila Zapadna Srbija govore ijekavštinom, a samo Vojvodina, istočna Srbija i Južna Srbija govore ekavštinom. Međutim, pravi hrvatski, govorni narodni jezik nije štokavsko-ijekavski, nego čakavsko i kajkavsko-ekavski (rič »što« izgovaraju »ča« i »kaj«, a staro slovensko »jat« izgovaraju kao »e«. Na primer: ne kažu: »šta si kazao«, nego »ča si kazal«; ne »zašto si uzeo« nego »za kaj si zel?«, ali ne kažu »gdje, ovdje, ondje«, nego: »gde, ovde, onde«, i t. d.)
Nastavak u:
http://kovceg.tripod.com/mara_malagurska.htm
). 
