Relja Bašić
po nacionalnosti Jevrej
Relja Bašić (Zagreb, 14. veljače 1930.) hrvatski je kazališni, filmski i televizijski glumac i redatelj. Majka
Gabriela Elly Lerch (1908-1998), očuh
Mladen Bašić (1917-) (13 godina stariji od Relje). Oženjen je Sonjom, djevojačko Antić. Sonja je bila skijašica, reprezentativka; već dugo je prevodilac sa engleskog. Otac je Nine i Nike.
"Ja sam nesupjeli muzički proizvod svoje majke, koja je bila muzička pedagoginja, profesorica na Muzičkoj akademiji i osnivačica funkcionalne muzičke pedagogije i vlasnica privatne škole “Elly Bašić”. A moj očuh Mladen Bašić također je bio muzičar - dirigent i pijanist, pa su tako moji roditelji pokušali od mene napraviti muzičara. Kao klinac i mladić bio sam potpuno urbana ‘degeneracija’ jer sam ja u svojoj obitelji već peta generacija pravih Zagrepčana. Majka mi je bila diplomirana glazbenica i pedagoginja te osnivačica glazbene škole koja i danas nosi njezino ime, Elly Bašić. Predavala je glazbu i na Kazališnoj akademiji koju je osnovao Branko Gavella. Uvijek sam bio okružen intelektualcima poput Ranka Marinkovića, Bratoljuba Klaića, Borisa Papandopula… Budući da sam bio izbačen iz svih zagrebačkih srednjih škola jer sam se posvađao s profesorom ruskog jezika, koji je jedini bio obvezan a ja ga jedinog nisam htio učiti, premda sam već tada bio poliglot (govori njemački, francuski, italijanski i engleski.), obitelj me šalje u Rijeku kamo se preselila čuvena pomorska akademija iz Bakra." – ispričao je Relja. Završio je Pozorišnu akademiju, na Ekonomskom fakultetu stigao je do treće godine, a na Pomorskoj akademiji ne dalje od brucoša...
Onda je osnovao „Teatar u gostima", prvo pozorište te vrste kod nas. Sa Sandom Langerholc i Ivom Serdarom, dolazio je u „Atelje 212" jednom nedeljno. Igrali su „Ljubaf" (ljubav na „kokniju", engleskom žargonu), po komadu Mjuriela Šizgala... Jelisavetu Seku Sablić izvukao je iz anonimnosti. Hrabrio ju je kada su kritike loše pisale o njenoj glumi i pomogao joj da stekne glumačko samopouzdanje. "Teatar u gostima bio je zamišljen vrlo hrabro, a poslije sam shvatio, i vrlo mudro, s ciljem da okupi plejadu prvorazrednih glumaca, Fabijana Šovagovića, Ivu Serdara, Vanju Dracha, Franju Majetića, Anu Karić, Zdravku Krstulović, Seku Sablić, Relju Bašića i druge, i da se napravi putujuće kazalište. Tu sam ideju zapravo ukrao redatelju Bojanu Stupici, osnivaču Jugoslovenskog dramskog pozorišta, kojem mogu zahvaliti početak svoje karijere. On je sanjao da napravi kazalište s dva putujuća šatora tako da se predstava, primjerice, tri večeri igra u Sisku, a za to vrijeme se drugi šator postavi u drugom gradu i onda glumci štafetno igraju četvrtu večer u drugom šatoru. Uvidio sam da su takva dva šatora prevelik zalogaj. Ali inzistirao sam da Teatar u gostima funkcionira na sličnom principu, da se igra kao da je svake večeri premijera, radilo se o Zagrebu ili gostovanju u nekom zaseoku. U 30 godina odigrali smo 3741 predstavu u Hrvatskoj, 472 u inozemstvu u 340 gradova, mjesta i zaselaka. Ukupno 4200 predstava, a imali smo 2 milijuna i 120 tisuća gledatelja."
"Kćerkama sam uspio “ogaditi” glumačku profesiju: starija 46-godišnja Nina odlična je profesorica engleskog jezika i s kolegicama ima školu stranih jezika, a mlađa 20-godišnja Nika upisala je Fakultet političkih znanosti. Mislim da je to za žene užasno nesretna profesija. Općenito, biti glumac, a osobito prosječan glumac, velika je trauma. Stalno imaš osjećaj da ti netko ne dopušta napredak, a možda je to tvoj talent."
Relja Bašić za čitatelje Ha-kola govori o svojim sjećanjima na Leu Deutsch. „Bio sam zaljubljen u Leu Deutsch. Na Leu Deutsch imam nekontrolirano zaljubljenička ljubomorna sjećanja¸ od moje sedme do jedanaeste godine s pogledom iz mog razreda Evangeličke škole, gdje me moja mama upisala jer je to bila jedina dvojezična škola u Zagrebu. Uspio sam se izboriti i osvojiti mjesto kraj prozora koji su gledali točno na stan u kojem je stanovala Lea Deutsch. Ona je u to doba bila čudo od djeteta, a to je istovremeno bilo i vrijeme kada se na filmskim ekranima pojavila Shirley Temple. Lea Deutsch je u to doba i pjevala, plesala, plesala step uz svog nastavnika Roda Liflera, Židov koji je pred rat živio u Zagrebu. Svi smo bili zaljubljeni u Leu Deutsch.
Evangelička škola u kojoj je bilo jako mnogo djece, i židovske djece, počela se orijentirati kada je Hitler anektirao Austriju, okrenula se prema nacional-socijalizmu. Tada je mene moja mama bila izvadila iz četvrtog razreda jer sam došao doma s domaćom zadaćom da napišem tekst o konačnom povratku Austrije u maticu zemlju. Bio sam manje tužan zbog toga što neću završiti četvrti razred osnovne škole s mojim prijateljima, nego zato što sam znao da više neću moći gledati Leu Deutsch.
Međutim, na žalost, Lea Deutsch je ubrzo nakon toga nastradala, mislim da je to bilo 1943. godine, u transportu za Auschwitz. Sjećam se i nekih predstava, da je moj kasniji kolega iz ansambla Hrvatskog narodnog kazališta slavni Tito Strozzi režirao i pisao za nju. U tom Dječjem carstvu nastupali su mnogi značajni glumci tog doba i čitav niz prvih dama hrvatskog glumišta. Među njima se izdvajala, ali tako su bili i birani tekstovi, svojim talentom i osvajačkim sposobnostima i Lea Deutsch. Čini mi se da je vrlo važno i zgodno da se ova dvorana u Židovskoj općini Zagreb bude zvala po njoj, jer ju treba zadržati u sjećanju“, rekao je za naše čitatelje Relja Bašić.
"Ja sam glumio bogatog židovskog bankovnog direktora... glumio židovskog rabina." „Mene osobno, osim Europe, zapravo, ništa drugo ne interesira. Ja se osjećam kao Europejac i meni je smiješan svaki pokušaj redizajniranja prošlosti po nekakvim nacionalnim kriterijima..." "Upravo sam završio dokumentarni film o maloj Židovki Lei Deutsch, koja je bila zagrebačka Shirley Temple, prava mega zvijezda predratnog Zagreba. Film je režirao Branko Ivanda, a zamišljen je kao niz svjedočanstava ljudi koji su je poznavali. Jedan od njih bio sam i ja: gledao sam sve njezine predstave, a kad joj je 1941. zabranjeno nastupanje u kazalištu, viđao sam je sa žutom zvijezdom na kaputu. Cijela obitelj deportirana je u Aushwitz a ona je umrla na putu do logora.” Tako govori Relja Bašić.
Ratko Dmitrović svedoči: „Osnovu višestranačja u Hrvatskoj, bar u praktičnom smislu, postavio je jedan Jevrejin – Slavko Goldštajn. On je bio idejni tvorac i osnivač „Hrvatske socijalno liberalne stranke“ koja se pojavila pre HDZ-a. Bio sam prisutan prvom javnom predstavljanju te političke organizacije u Zagrebu, krajem 1989. godine. Konferenciju za novinare vodio je Goldštajn, a pored njega je sedeo poznati glumac Relja Bašić. Proklamovani ciljevi bili su: demokratizacija društva, višestranački izbori, sloboda javnog mišljenja, razgovori o novom „ustrojstvu“ Jugoslavije." Kada je nekoliko novinara zatražilo da se pojasne određeni stavovi, za reč se javio čovek koji je sedeo u poslednjem redu. Rekao je: „Ja sam Dražen Budiša i želim da kažem da je Hrvatska ugrožena od velikosrpskog programa koji predvode Milošević i SANU“. Samo nekoliko meseci kasnije, ako se ne varam, Budiša je izabran za predsednika Hrvatske socijalno liberalne stranke i ta politička organizacija zaoštrava nacionalnu retoriku pretvarajući programske odrednice u antisrpsku histeriju."
Relja Bašić govori o susretu s Tuđmanom: "Potom sam im stao prepričavati ove anegdote s Titom koje i vama iznosim. Ali Tuđman me ljutito prekinuo: “Da nije bilo Tita, ne bi bilo ni nas! Zato i držim njegovu bistu na Pantovčaku!” I, eto, odmah je, što se kaže, atmosfera splasnula za 70 posto, pa smo se svi skupa brzo razišli."
http://www.nacional.hr/clanak/26182/relja-basic-svjetski-glumac-sa-zagrebackim-stihom
http://www.ellybasic.hr/?page_id=1510
http://www.gloria.com.hr/intervju/showpage.php?id=18681
http://www.zoz.hr/files/ha-kol_107.pdf
http://www.vesti011.com/2012/02/jevreji-i-narodi-na-balkanu/?lang=lat
http://arhiva.glas-javnosti.rs/arhiva/2002/05/26/srpski/T02052502.shtml
, архидудук, тутумрак, некорисна маса.
(од брда)
