Nesumnjivo Hrvati

Pa u pitanju je ovo potonje, odnosno vrlo jasno nacionalno izjašnjavanje. Zar nisi pročitao šta sam iznad napisao? Kakav crni DNK? :lol:

Takođe, prva pjesnička djela mu spadaju u korpus hrvatske književnosti.

Ma, video sam, ali prekasno, već sam ovo bio napisao.

Šta da kažem... Ako sa naše strane zastupamo teze (i od toga ne odstupamo) da ako se nekome deda izjasnio u bilo kakvoj prilici i pod bilo kakvim okolnostima da je srpski u bilo kom smislu, onda je i taj Srbin, bez obzira šta on sam o tome govorio (a kamoli ako je u mladosti govorio za sebe da je Srbin, a u zrelim godinama promenio priču!), onda nam se nacionalnost Andrića vraća kao bumerang. Jer, Andrić je isto tako za sebe u mladosti govorio da je Hrvat.

Zato i ja govorim o pravu čoveka da se nacionalno svrsta. Jer, draže mi je da Srbinom smatram npr. Andrića koji je želeo da bude Srbin, nego da insistiram da su Srbi neki koji od srpstva beže kao đavo od krsta, a da zbog primene istih aršina izgubim Andrića. Sa te strane, naravno, Andrića smatram Srbinom, ali mi je jasno o čemu govoriš.
 
Дакле, веома је смело дату особу назвати именом овога или онога народа, али без икаквих двојби можемо закључити да је био Хрватом?

Vemo smjelo bi bilo nazvati ga pripadnikom bilo kojeg drugog naroda doli Hrvatskog.

Osim ako ti znaš za još kojeg Srbina, Bosanca, dobrog Bošnjana, Vlaha..... katoličkog svećenika s početka 17 stoljeća u srednjoj Bosni?
 
Vemo smjelo bi bilo nazvati ga pripadnikom bilo kojeg drugog naroda doli Hrvatskog.

Osim ako ti znaš za još kojeg Srbina, Bosanca, dobrog Bošnjana, Vlaha..... katoličkog svećenika s početka 17 stoljeća u srednjoj Bosni?

Njima su svi Srbi hahaha. Kod nijednog naroda na svijetu ne postoji ta bolest da sve prisvajaju sebi, da izmisljaju razne teorije i da sve susjede proglasavaju otpadnicima svog naroda. To postoji samo kod srba.To su valjda neki kompleksi, ljubomora i zelja da se bude velik, da mu se dive, da mu odobravaju
 
Njima su svi Srbi hahaha. Kod nijednog naroda na svijetu ne postoji ta bolest da sve prisvajaju sebi, da izmisljaju razne teorije i da sve susjede proglasavaju otpadnicima svog naroda. To postoji samo kod srba.To su valjda neki kompleksi, ljubomora i zelja da se bude velik, da mu se dive, da mu odobravaju

Postoji. Kod hrvatskog.

Samo što ne vidite (svi) sami sebe i svoju stranu, već samo onu suprotnu. Ovo isto što si napisao, Srbi poput tebe misle o Hrvatima (a što imaš prilike i da vidiš).
 
Vemo smjelo bi bilo nazvati ga pripadnikom bilo kojeg drugog naroda doli Hrvatskog.

Osim ako ti znaš za još kojeg Srbina, Bosanca, dobrog Bošnjana, Vlaha..... katoličkog svećenika s početka 17 stoljeća u srednjoj Bosni?
Ја имам неких извора где се у вези с њим не помиње ништа хрватско, али зато има помена придева босански, бошњачки, словински, српски... Напомињем да нисам имао прилике тражити нешто више о њему и његовим штивима но ви слободно поставите или упутите к изворима у којима он исказује нешто своје хрватско.

1) Из једне књиге тискане 4. јула 1611. године и налазеће се у фојничком манастиру која носи наслов :

Sto čudesa, aliti Znamenja blažene i slavne Bogorodice, Divice Marije. Ova čudesa i znamenja ispisa, i privede iz dijačkoga jezika u jezik slovinski bogoljubni bogoslovac poštovani otac fra Matije Divković iz Jelašak iz provincije Bosanske priimenkom Arđentine. Poče se štampati četvrti dan mjeseca Srpnja, u Mnetcije na ilijadu i šesat, i jedinonaest po porođenju Isusovu. Po Petru Bartanu kon crkve, koja se zove sveta Marija Formaža.

На једној од следећих страница стоји :
Milost i dopuštenije svijetle i plemenite gospode mnetačke. Plemenita gospoda poglavice od vijeća od deset, koji su se pod ovu potpisali budući čuli, i razumeli o Gospode koja su vrhu studija od Padove, kako je njim dumica skazala, koji su na ovo određeni. Poštovani otac iziskalac, i prigledalac mnetački, i Gn. Ivan priimenkom Maravelja, skroviti pisac od vijeća plemenite Gospode mnetačke ova dva izuznaše, i vidješe da u knjigah, koje se zovu Nauk krstjanski pisan jezikom slovinskim slovi srpskimi fra Matije Bošnjanina. I u knjigah o zlamenja Gospina istoga fra Matije istijemi slovi (srpskim); i u isti jezik ne budući ni se nahodeći ništo protiva zakonom. I dostojno je da se štampa, zato dopuštujemo da se može štampati u ovomu gradu u Mnetcije.

За тим следи сведочанство :
Ja pop Nikola Franin priimenkom Nurijević protopop od svetoga Antonina u Mnetcije, i kanonik u svetome Petru od patrijarkata. Po naredbi poštovanoga otca kvižitura mnetačkoga, vidjeh i pregledah velepomnjino zlamenija blažene Gospe; koja zlamenija pripisao iz dijačkoga jezika u jezik slovinski, i slovi srpskimi fra Matije Divković iz Jelašak i iz provincije Bosne Arđentine.
Ово је препис колеге Мркаља. :hvala:

Гласник земаљског музеја, 1901, год 13, књига 2, стр. 339-340
srpskaslova.jpg

srpskaslova2.jpg

2) Из још једне од књига фојничке књижнице :

На страни 42. пише:
Плач блажене дивице Марије, који плач исписавши српски, и иставивши многе ствари богословац фра Матије Дивковић из Јелашак, из провинвије Босне Арђентине приказа светому официју инквижициони алити изискована свето официје видивши да је ствар велебогољубна. Зато допусти да се може штамати.

Од стране 63:
Верши како Абрам по заповједи Божијој хотијаше приказати на посветилиште јединаго сина свога Исака. Које верши исписавши српски и исправивши многе ствари богословац фра Матије Дивковић из Јелишак из провинције Босне Арђентине.

Даље у књизи:
Почињу разлике молитве велелепне, и корисне, колико за редовнике, толико за својтовање, Које молитве скупи, и истумачи из дијачкога језика у босански језик српскими слови бони богословац, фра Матије Дивковић из Јелишак.

Гласник земаљског музеја, 1901, год 13, књига 2, стр. 341-342
ispisavsisrpski1.png

ispisavsisrpski2.png
 
Poslednja izmena:
занимљиво да он свој језик зове илирским, словенским те босанским, своје писмо назива српским именом.

Upravo tako:

... iz dijačkoga jezika u jezik slovinski, i slovi srpskimi ...

Nauk krstjanski pisan jezikom slovinskim slovi srpskimi fra Matije Bošnjanina. I u knjigah o zlamenja Gospina istoga fra Matije istijemi slovi (srpskim); i u isti jezik (slovinski) ne budući ni se nahodeći ništo protiva zakonom.

... исписавши српски ...

... истумачи из дијачкога језика у босански језик српскими слови ...

Jasno je da je Divkoviću ćirilica srpsko pismo, dok mu njegov jezik nije srpski. On sam nije imao srpski narodonosni osjećaj pa samim tim nije bio Srbin već Bosanac (Bošnjanin, Bošnjak), a posjedovao je i širi slovinski narodonosni osjećaj koji je kod njega bio i dominantniji u odnosu na uži bosanski.
 
Ne samo Divkoviću, celokupan latinski Jadran je ćirilicu nazivao srpskim pismom. Ili srpskim jezikom. I to su elementarne stvari. Bila su latinska, grčka i srpska slova. Da su znali za Bugare ili Ruse, zvali bi to možda ćiriličnim, slovenskim ili kako već.
 
Ја сам желео показати да у изворима, којима тренутно располажем, нема ничега што би Дивковића повезало с хрватским именом, и жељах позвати друге, ако имају нешто што би тврдило другачије, упутити нас к истому штиву. Пак, за сада изгледа да су неки од саговорникâ раније повезали Дивковића с хрватским именом само неком пучком аналогијом и чињеницом да је био фрањевцем.
 
Poslednja izmena:
Jasno je da je Divkoviću ćirilica srpsko pismo, dok mu njegov jezik nije srpski. On sam nije imao srpski narodonosni osjećaj pa samim tim nije bio Srbin već Bosanac (Bošnjanin, Bošnjak), a posjedovao je i širi slovinski narodonosni osjećaj koji je kod njega bio i dominantniji u odnosu na uži bosanski.

Ej, i ti si opterećen mikroidentiteski da si već dosadan. Ostavljaš za sobom neodgovorena pitanja, ali cediš ustašopediju, kad god ti zafali "adut". Dosadno više. Bre čoče!
 
Ја сам желео показати да у изворима, којима тренутно располажем, нема ничега што би Дивковића повезало с хрватским именом, и жељах позвати друге, ако имају нешто што би тврдило другачије, упутити нас к истому штиву. Пак, за сада изгледа да су неки од саговорникâ раније повезали Дивковића с хрватским именом само неком пучком аналогијом и чињеницом да је био фрањевцем.

Svakako. To nije ni sporno. Divković je ao Bosanac sebe smatrao Slovinom, što znači da je nekog Hrvata, Slavonca, Dalmatinca, Dubrovčanina i Srbina smatrao pripadnikom svog slovinskog naroda. Ipak su njemu kao rimokatoliku bili bliži njegovi istovjerci nego pravoslavci. A običnom čovjeku-seljaku iz njegove Bosne je ta vjerska razlika bila najvažnija za određenje ko je "njegov" a ko nije "njegov".

Da je Divković rođen krajem XIX ili u XX vijeku skoro je sigurno da bi bio Hrvat. Ipak za svog života on nije bio Hrvat. Ali niko nema ni preče pravo da ga baštini od Hrvata iz BiH.
 
Ej, i ti si opterećen mikroidentiteski da si već dosadan. Ostavljaš za sobom neodgovorena pitanja, ali cediš ustašopediju, kad god ti zafali "adut". Dosadno više. Bre čoče!

Nisam preskočio da naglasim i makroidentitet Matije Divkovića, ne znam zašto mi spočitavaš da sam opterećen njegovim "mikroidentitetom". Spomenuo sam sve njegove identitete.
Oprosti ako ti to smeta i ako sam ti dosadan, šta da se radi - moraćeš da me trpiš :kpozdrav:

Na koje sam ti pitanje ostao dužan? :kafa:
 
Nisam preskočio da naglasim i makroidentitet Matije Divkovića, ne znam zašto mi spočitavaš da sam opterećen njegovim "mikroidentitetom". Spomenuo sam sve njegove identitete.
Oprosti ako ti to smeta i ako sam ti dosadan, šta da se radi - moraćeš da me trpiš :kpozdrav:

Na koje sam ti pitanje ostao dužan? :kafa:

Dokaz čakavice u Paganiji. A za mikroidentitet, mislim na tvoj koji pokušavaš da izgradiš - opusti se malo, živni, Srbi smo.
 
Svakako. To nije ni sporno. Divković je ao Bosanac sebe smatrao Slovinom, što znači da je nekog Hrvata, Slavonca, Dalmatinca, Dubrovčanina i Srbina smatrao pripadnikom svog slovinskog naroda. Ipak su njemu kao rimokatoliku bili bliži njegovi istovjerci nego pravoslavci. A običnom čovjeku-seljaku iz njegove Bosne je ta vjerska razlika bila najvažnija za određenje ko je "njegov" a ko nije "njegov".

Da je Divković rođen krajem XIX ili u XX vijeku skoro je sigurno da bi bio Hrvat. Ipak za svog života on nije bio Hrvat. Ali niko nema ni preče pravo da ga baštini od Hrvata iz BiH.

И тек тако, од човека који рече како пише српским писмом, босанским језиком а себе је видео као Словина без по муке добисмо Хрвата.
 
Poslednja izmena:
И тек тако, од човека који рече о рече како пише српским писмом, босанским језиком а себе је видео као Словина без по муке добисмо Хрвата.

Pa to ti je konstanta nakazne tehnike pretapanja svega srpskog u hrvatsko koje je započela još Matica ilirska po direktivi iz Vatikana. Nema tu nikakve nedoumice, to ti je razvijena tehnika krivotvorenja, relativizacije i gađanja izvrnutim argumentima upravo onako kako je dotičnima izvrnut i mozak te gledaju na usta zijajući. I vatikanska paradržava im je u obliku da zijeva na tuđe. Nigdje nema ni 20km prostorne dubine, ali važno da je militantni bastion klerikalizma. Prirodno što im je u morbidnoj ješnosti stalo do Bosne zar ne ?
 
Poslednja izmena:
И тек тако, од човека који рече како пише српским писмом, босанским језиком а себе је видео као Словина без по муке добисмо Хрвата.

Gdje sam napisao da je bio Hrvat? Pročitaj opet šta sam napisao.
Nego ko to po tebi danas treba da baštini Divkovića - Slovina rimokatolika iz Bosne koji je govorio "bosanskim/slovinskim jezikom" a pisao "srpskim slovima"?
Današnji bosanski Srbi koji su svi do jednog pravoslavci i mahom potomci naseljenika na prostoru Bosne od XVI vijeka (Divković je potomak srednjovjekovnih stanovnika Bosne)? Bošnjaci iz BiH koji su muslimani? Ili Hrvati iz BiH koji su rimokatolici kao i Divković?
 
Pa to ti je konstanta nakazne tehnike pretapanja svega srpskog u hrvatsko koje je započela još Matica ilirska po direktivi iz Vatikana. Nema tu nikakve nedoumice, to ti je razvijena tehnika krivotvorenja, relativizacije i gađanja izvrnutim argumentima upravo onako kako je dotičnima izvrnut i mozak te gledaju na usta zijajući. I vatikanska paradržava im je u obliku da zijeva na tuđe. Nigdje nema ni 20km prostorne dubine, ali važno da je militantni bastion klerikalizma. Prirodno što im je u morbidnoj ješnosti stalo do Bosne zar ne ?

Pa Divković nije bio Srbin, već Slovin i Bošnjanin rimokatoličke vjeroispovjesti. To je jasno kao dan. Sam Pavle Ivić to piše za Divkovića.
A pretapanja etniciteta su normalna stvar tokom istorije u čitavom svijetu. Koliko je samo nesrba po istom kriterijumu postalo Srbima tokom vijekova?
 
Misliš čakavice na ostrvima Paganije - Braču, Hvaru, Korčuli? Evo kao dokaz tvoje karte:

daihistordialekt15vek2.jpg


Zaista ne znam šta hoćeš da ti dokažem? Pa šta misliš, odakle čakavica na ovim ostrvima?

Uz najbolju volju, ta karta, koja se povlači po ustašopediji, ne može poslužiti kao dokaz. Igor Ingva, kojem ovom prilikom od srca zahvaljujem, pronašao je njenog autora, mlađahnogvelikohrvatskog nacionalistu i Brozovićevog štitonošu Ranka Matasovića. Elem, Hrvati nemaju ni dijalektološki atlas (kriju ko zmija noge), a kurčili bi se nekakvom istorijskom dijalektologijom. Kuća se gradi od temelja, ne od krova. Mapom koju sam složio upravo sam hteo da otkrijem čime se autor dijalektološke mape vodio, a vodio se željom da dokaže "povijesne granice" tzv. "zapadne štokavštine" na isoku, tj. granice Velike Hrvatske. Sa druge strane, koliko su te granice u Paganiji povučene odokativno, može se videti po Vojvodini koja je "istočno-štokavska" sve do krajnjeg severa. Toliko o "povijesnoj dijalektologiji".

40-37f0ff447d.jpg


Dobro, imaš li saznanja koji je najraniji zapis sa područja Paganije (bilo otočne ili kopnene) koji bi dokazao da su čakavci/štokavci naseljavali ostrva Paganije pre seoba uzrokovanih turskim osvajanjima? Imamo ćiriličnu bračku povaljsku listinu listinu za koju je karakteristično da su gotovo svi protagonisti "vlasi".


Tekst bračke listine iz 1250:
В [јиме] оца и сина и светаго духа! Лĕто од рожденија господа нашего Исухристово тисућно и сто и осьмдесет и [четврто]

Би в дни [краја] Бели, бискупа Микули отоком хварским и брачким Бречко кнез, отоком Првош жупан, судја Десин, брешћик Првослав. Ти вси сут дĕдићи владању оточкому. И в ти дни би Ратко поп и колудьр служе цркви светаго Јоана у Пављах. И би плк брачки и хварски с кнезем Бречком на Болу. И [наче] говорити Ратко калујер: »Кнеже и вси властели! Молстир светаго Јоана јест велик бил прежде, како ви вĕсте, нь је запустил, и јего [земје]. Тако јесьм слишал да сије земље јеже ви држите по Концу, кнеже и жупане, јесу били прĕје светаго Јоана цркве. Мољу ви, властеле, да бисте је дали цркви.« И рече Бречко кнез и Првош жупан: »Будите богу и Светому Јоану прошћени како сут били.« И се сут те земље: на Калих у костĕрне; Драгићьњ дол; од ниже спили до Рујника; оклад Вељак; више јего ниже Буњ оклад; под цркьв светаги Никулу три оклади +. И би потом Себења кнез отоком. И похвали враћен’је кнеза Бречково и жупана Првоша. И потом би кнез отоком Мирослав, син Славомир, унук Всемир, иже би дĕдић владан’ја кнежја оточкога. И приде к цркви светаго Јоана на дьн светаго Јоана с својим родом и потврди такоје ти земље јеже бише Бречко вратил. И бише се удал чловĕк у молстир светаго Јоана [јименем] Смольц, а реки: »Дохрани ме смрти, а моја дĕдина вса буди у цркьв.« И то јего удан’је похвали кнез Мирослав на ть дьн и жупан Видош. И сему удан’ју Смолца бише свĕдоци Десислав, син Грубењин, и брат јего Радош од Гмић; Првослав; Немања од Куросĕм; Драгота од Сплĕћан; Раде Кордијанић од Рогознице; Доброња; Зовидруг; Лукај.

И заведе и сам жупан Првош в цркьв и да му пристава Петриху.

И се сут те земље: на Трĕбошини једин дольц; Иваньч дольц једин; у [Грмачи] два; при пути једин на југ Гримаче; тоже Тĕшењ дольц; од [њега] Длги дольц; под Здав... два; Смркови једин; Кнежи осĕци вси с њивом јаже при пути; тож чьбрјањ дольц; у Хуста все; у Смокове јами три; у Гаће једин; Кравош једин; Лихомир дольц једин; село у капишће цркве свете Марије до Гумна на вечерин Граца, до пути Сутĕске; у Вели луци од Раздоли [бурња] страна до врха, под [Зрјак] од Плоче до Рестинина; тож од Меје до Јапненице; тож Осĕчишћа; тож на Брĕзи оклад, за Наклом печа, Под омендулу дольц, више [Младби] оклад; тож Планикови дольц; тож под Расохи дольц; под Гњилишће печа; у Расохах под стĕнов печа. Приде Поруга с својим сином Тĕхојем у цркьв светаго Јоана. И биста ту колудра и даста село своје на Пражницах, и виногради, и земље, и все достојаније [јију] в цркьв светаго Јоана. И бише тому свĕдоци кнез Себења, и кнез Мирослав, и жупан Драгослав, и жупан Видош. Владиња прĕпрĕ Рашку о локвицу и о њиву до Гумна прĕд жупаном Нĕгојем. Пристав Доброња Миханић. И да Владиња локвицу и њиву до Гумна в цркьв светаго Јоана. Свĕдок брашћик Рестимир, Петрихна, Раде Кордијанић, Милота Драгомирић, Драгота, Влкој. Ратко опат купи у Драготи четврт дола за Локвами, а другу четврт у живини и у Хранца. Свĕдок поп Милко, Првослав Растимирић, свĕдок Доброња Хранотић. А Бокан му да четврти. Радован Миховић прĕ се на Хлмачни у Малих локвах и [сьтвори јими] судбину и [вьзискаше] цлеза за судбину, ушћивене у четири спуди пшенице. Би тому цлезу поручник Доброња Хранотић, Радидруг, Дракшан. И рĕше вси чесници: »Кто не да у ту [прставшћину] Стојан Радешевић, Будилић Радун, Драшко Длгоњић, Мирко Мирешевић.« И продах ја Доброња опату Ратку [јих] чест за то поручје. И би тому свĕдок Станьц и син јего Руцко, Драгој, Прибен, Дружина, Мрчко. Приде Марија, раба Рашћина, исупивши се. И дала јеј бише госпоја всега својега четврту чест. И да ју у молстир светаго Јоана у Пављах. Би Драгоња у Рашке и да му четврту чест од всега својега. И да Драгоња и Марија все у цркьв светаго Јоана: земље на Рудинах о Загони и под Загон до Брусја; под Смрĕчевик [...] њива узгору вса до врха и польг ње[је] оклади; ниже о Гомиле њива; у [Толање] полаче њива; за Прибидружу гомилу њива. Купих у [Веселка] њиву Воларшћик за три брави. Да Рашка за локвицу дольц до Завале. Да Драгоња и Марија с Странах своју чест лозја, а чест јаже бише [Веселкова] купих за пол цлеза. Купих у Храноте, у чрних, у живине за Рујником дольц за цлез. Купих у Речимира всу Влковшћину у Брĕзих до врха. Приде Влкохна Петрешевић у молстир светаго Јоана у Пављах дав своје ждрĕбе земље. И би тому свĕдок Милота Радомирић, и брат јега Драшко, и поп Радидруг. И се земље сут Светаго Јоана в Повљах: оклад Вељак и Јеже обоје, на буру јега и на југ; више јега два оклада; и у Буњах все; горе над Гомиле два оклада: до Миркова, од Миркова до Копелишће; все у Смокове од Горњега студенца долу до Рьца; и Грачишће с Нерĕзи все; пол Деселина долца; под Смокове њива; на [Селцих] земље; над Расохи њива; под Копитље брдо земље; Радовња до Расох; под цркьв Никулину трије оклади; под Смоковје на Брањево печа; жуковик с врха до море; Расохатица вса с всими њивами на југ и на буру је; под Његодраже осĕке дольц; Вошћица од мора до дуба; на буру [Зечева] дольц до врха; [Зечева] все около. Придоста два чловĕка у [молстьр] светаго Јоана, [јименем] Поруга и Смольц и рĕста опату Ратку: »Дохрани на смрт на нају виногради и [земје]. Все будите в цркьв светога Јоана.« И [прије] је с всим својим.

Се би на дьн светаго [Степана] на Вречину. И ту би кнез Крња, син [Крсимир]. Свĕдок жупан Драгослав, чрнеха брашћик, опат Станимир, судја Првослав, Рестимир брашћик, Десислав, син Срдањ, Милота Радомирић, Драгота Влчинић. + Аз Бласи, слишав од [пискупа] Микуле, од кнеза Влашћина, од жупања чепрње, од судје Луке, потврјају и укладају руку моју.

+ Ја Јоан, кануник Светаго Дујма и присежен письц хварски, за повелĕније господње Никуле бискупа хварскога, и кнеза Влашћина, и жупана [чепрење], и суца Луке и мољеније Јоање, опата Светаго Јоана, писах и зламенах учним
зламенијем. что видих писано у стару књигу, то писах. Од роштва Христова лĕт тисућа и дви сти и педесет, и први мĕсеца дечебра.

Naravno, ovo je hrvatska transkripcija sa mnogim proizvoljnostima, npr. щ = šć umesto št. Trebalo bi da neko uradi objektivnu transkripciju, budući da imamo opet vizantijsku invokaciju ("i Svetga Duha"), a ne rimsku (i Duha Svetoga) i još nekoliko elemenata kao što su pominjanje Raške, Vlaha, ali i imena kao Jovan, Negoje, Rade itd. Takođe, potreban je dobar prevod na savremeni jezik.

(nastavlja se)
 
Poslednja izmena:
I za koju se ne može reći da je čakavska.

I sada uporedi taj jezik iz 1250. sa vinodolskim zakonom iz 1288, blagodareć našemu Igoru Vrednome (uz ogradu da je i tu potrebna objektivnija transkripcija i prevod na savremni jezik):

Додајем овде и изворни препис који прерадих http://www.croatianhistory.net/glagoljica/edu/luznica11/vinodolski_zakon15/vinodolski_zakon.html

V' ime Božije, amen. Let gospodnjih 1288, indicio prvo, dan 6 miseca jenvara.
V' vreme kralja Ladislava, preslavnoga kralja ugrskoga kraljestva njega leto 6 na desete.
Va vrime ubo velikih muži, gospode Fedriga, Ivana, Levnarda, Duima, Bartola i Vida, krčkih, vinodolskih i modruških knezi.

Zač dole krat videći ljudi ki bljudeći svojih starih i iskušenih zakon zato ubo jedin po jedinom i vsi ljudi vinodolski želeći one stare dobre zakone shraniti je na puni ke
njih prvi vsagda su shranjeni nevrejeni. Skupiše se vsi na kup tako crikveni tako priprošći ljudi svršenjem imejuć zdrave svet u Novom gradu pred obrazom toga istoga
kneza Leonarda zgora imenovana; i sbraše se se od vsakoga grada vinodolskoga ne vse starijši na vkup na ke vijahu da se bolje spominjahu v zakonih svojih otac i od
svojih ded ča bihu slišali. I njim narediše i ukazaše tesnim zakonom: da bi vse dobre stare iskušene zakone u Vinodol činiti položiti v pisma od kih bi se mogli spomenuti
ili slišati od svoih otac i ded zgora rečenih; tako da sada naprid mogu se uleći bljujenja te riči i njih detce vrime ko pride da nimaju primisale v tih zakonih.
Ki ubo buduć izbrani na to od tih istih ljudi vinodolskih z Novoga grada črna, dvornik vsega Vinodola i od knez zgora rečenih: tako od sada naprid mogu se uleći bljujene

te riči i njih dica vrime ko pride da nimaju primisale v tih zakonih. Ki ubo buduć zbrani na to od tih istih ljudi vinodolskih: z Novoga grada črna dvornik vsega Vinodola i od
knezi zgora rečenih: Petar plovan i Vlkona Pribohna satnik, Janac saražin, Bogdan Vlčinić. Z Ledenic Ratko prvad i Radoslav *arhiprvad i Bogdan pop, Zlonomer satnik,
Jurislav Gradenić.* Z Grižan Luban i Petar popovi, Domian satnik, Dunat i Dragolub i Vidomir Vlčić. Iz Drivenika Dragolub satnik i Mikula Dragolub i Pribinig.
A iz Hrilina Raden plovan i Ivanac satnik, Živina sudac i Kliman Nedal. Iz Bakra Krstiha plovan i Grubina pop, Ivan satnik, Derga Vlčina i Nedrag. Iz Crsata Vazmi-
na plovan i Nedrag satnik, Dominik sudac i Vieka. Iz Grobnika Kirin plovan i Slavan satnik i Domian Kinović, Paval i Slavina Vukodružić i ti vsi pisani na vkup skupljeni
od volje općinske i jedinim pristanjem i narejenjem sabranim vse općini vinodolske ke budu zdola pisane vola ke su slišali od svojih starih.

(čl. 1) Najprvo da ako ka od crikav općinskih z Vinodola imaju se kerstiti volja ih bude kerstiti gospodin biskup v koj biskupiji je crikav rečena, njima imiti od keršćenja rečenoga
neveće vernez benetačkih soldini 40 tr 1 obed tr 1 večeru a navlašćno od onih ki učine tu crikav kerstiti. Žakan ubo ki za biskupom stoji v toj istoj crikvi zove se hrvatski
malik a vlaški macarol ...



I šta zaključuješ?
 
Je li Igore, šta ti kažeš za tekst "Povljaka", budući da su tebi tekstovi mnogih srpskih povelja sveži, posebice u usporedbi s "Vinodoljakom"? :)

Također, izgleda da je ova srpska bračka listina jedini originilni papir (nije u prepisu) "na hrvatskom jeziku" iz predturskog doba kojim hrvatska povijesna znanost raspolaže. :mrgreen:
 
Pa Divković nije bio Srbin, već Slovin i Bošnjanin rimokatoličke vjeroispovjesti. To je jasno kao dan. Sam Pavle Ivić to piše za Divkovića.
A pretapanja etniciteta su normalna stvar tokom istorije u čitavom svijetu. Koliko je samo nesrba po istom kriterijumu postalo Srbima tokom vijekova?

Meni je jasno ko dan da je fra Matija Divković pisao srpskim jezikom (ćirilicom obaška).
 
Svakako. To nije ni sporno. Divković je ao Bosanac sebe smatrao Slovinom, što znači da je nekog Hrvata, Slavonca, Dalmatinca, Dubrovčanina i Srbina smatrao pripadnikom svog slovinskog naroda. Ipak su njemu kao rimokatoliku bili bliži njegovi istovjerci nego pravoslavci. A običnom čovjeku-seljaku iz njegove Bosne je ta vjerska razlika bila najvažnija za određenje ko je "njegov" a ko nije "njegov".

Da je Divković rođen krajem XIX ili u XX vijeku skoro je sigurno da bi bio Hrvat. Ipak za svog života on nije bio Hrvat. Ali niko nema ni preče pravo da ga baštini od Hrvata iz BiH.

Dosta naših predaka za života nisu bili ono što smo mi danas, tj. za šta se smatramo da jesmo. Divkovića ne možemo strpati u srpski korpus, jedino na šta se može nategnuti to je njegovo trpanje u neki nedefinisani južnoslovenski korpus koji je zajednički današnjim Srbima, Hrvatima, Bošnjacima i nacionalnim (u nesrpskom smislu) Crnogorcima. Ali ako se zamisli jedna istorijska projekcija i kad uzmemo u obzir jednu savremenu hrvatsku naciju koja je formirana od svih južnoslovenskih katolika (i onih koji su među njima živeli), sa jakim katoličkim karakterom i sa jezikom koji je identičan jeziku Hrvata u Bosni, orijentisanu na Rim i katoličke nacije Evrope, a sa druge strane Srbiju sa vizantijskim obeležjima, pagansko-pravoslavnu, orijentisanu na pravoslavni istok i neprijateljski okrenutu prema zapadu i katoličanstvu - da li bi taj Matija Divković mogao biti išta drugo osim onoga šta su danas njegovi katolički Varešani i pripadati bilo kome drugom osim naciji koja ga danas smatra svojim velikanom i čiji je jedan od stubova kulture, ili bi pripadao naciji koja bi ga u startu prozvala "ustašom" i prihvatila ga jedino ako se prema svom katoličanstvu ponese identično kao i Stefan Nemanja?
 
Dosta naših predaka za života nisu bili ono što smo mi danas, tj. za šta se smatramo da jesmo. Divkovića ne možemo strpati u srpski korpus, jedino na šta se može nategnuti to je njegovo trpanje u neki nedefinisani južnoslovenski korpus koji je zajednički današnjim Srbima, Hrvatima, Bošnjacima i nacionalnim (u nesrpskom smislu) Crnogorcima. Ali ako se zamisli jedna istorijska projekcija i kad uzmemo u obzir jednu savremenu hrvatsku naciju koja je formirana od svih južnoslovenskih katolika (i onih koji su među njima živeli), sa jakim katoličkim karakterom i sa jezikom koji je identičan jeziku Hrvata u Bosni, orijentisanu na Rim i katoličke nacije Evrope, a sa druge strane Srbiju sa vizantijskim obeležjima, pagansko-pravoslavnu, orijentisanu na pravoslavni istok i neprijateljski okrenutu prema zapadu i katoličanstvu - da li bi taj Matija Divković mogao biti išta drugo osim onoga šta su danas njegovi katolički Varešani i pripadati bilo kome drugom osim naciji koja ga danas smatra svojim velikanom i čiji je jedan od stubova kulture, ili bi pripadao naciji koja bi ga u startu prozvala "ustašom" i prihvatila ga jedino ako se prema svom katoličanstvu ponese identično kao i Stefan Nemanja?

To su ti štetni stereotipi na koje ti ukazujem i koje neprestano propagiraš. Zaboga, čime se smatrala velika većina predaka ostalih evropskih nacija? Utemeljenje porekla nije na individualnom ili kolektivnom osećanju identiteta, nego na poreklu jezika.
 
Pazi Mrkalj, da se bavim propagiranjem i da me takve stvari uopšte zanimaju, otvarao bih teme, grafički obrađivao dijagrame i sličice, preturao po polici i po bibliotekama i skenirao, a sve što napišem referencirao, ne bih sebi dozvoljavao formulacije "čitao sam negde" i pitanja "a zar nije?", niti lapsuse i pokoju grubu grešku na koje nisam imun. Ne bih na već otvorenim temama pokretao diskusije oko onoga što pišu drugi. Meni se čini da propagiraš ti, jer si utemeljen, potkovan, pripremljen, uvek spreman i sa jasno formiranim stavom i odgovorom na osporavanje sa svake strane. I to je okej, samo te sa položaja diskutanta baca u poziciju branioca unapred utvrđene istine u koju se ne sme ni posumnjati. Da li ti ikada iskreno posumnjaš, sam, u svoje stavove, pa da sam sebi odgovoriš na tu sumnju, ili sumnju prepuštaš drugima, a samo odgovore na nju sebi?

"Štetni stereotipi". Ne bi bili štetni da su današnja srpska nacija i država onoliko amorfni kao taj hipotetički srpski narod s kraja srednjeg veka kome je sličan dijalekt bio dovoljan da se smatra istim narodom. (A ni tad toga nije bilo, glavu dajem da su se pripadnici različitih vera mrzeli isto kao i danas, samo što u svojim glavama nisu jasno iskristalisali niti jezički formulisali današnju ideju da se radi o različitim nacijama.) Ali današnja nacija nije srpska, ona je pravoslavno-srpska, sve više i čisto srbijanska, sa svim nacionalnim obeležjima od svesti do simbola koji nisu stariji od 200 godina. Mi nosimo srpsko ime, ali smo pod tim srpskim imenom napravili jedan toliki zaokret u jednu stranu da smo možda u većem smislu izmenili svoj identitet nego neki katolički seljak koji je samo prihvatio hrvatsko ime.
 

Back
Top