Quantcast

Nesumnjivo Hrvati

Ofucani džukac

Zainteresovan član
Banovan
Poruka
294
(Grobovi slavnih srpskih knjizevnika katolicke i muslimanske vjere, nobelovca Ive Andrica i Mese Selimovica. Velikim umovima nije bio problem biti sto jesu, bez obzira na pritiske stranih interesenata za svoju korist (Austrija, Vatikan, Turska, sada Amerika), dok se mediokriteti odricu svog identiteta, zarad lazno obecanog prosperiteta, kao sto je svercer cigareta Milo Djikanovic i ostali izrodi. Ustase koje su klale u Jasenovcu su bili najgori sljam nepismeni, koji nije znao hodati u cipelama koje su dobili, jer nikada do tada u tako cemu nisu hodali, pa su mnogi i padali. Dakle, neobrazovanje i zatupljenost je idealan saveznik svim manipulacijama, stoga ne cudi da se masa medijski povodi za obmanama koje im plasiraju. Jevreji su odavno shvatili vrednost medija pa zato i drze skoro sve medije u svijetu, a isto su ih drzali i u Becu i Pragu za vreme Jase Tomica, o cemu nas on izvjestava u svoje vreme.)

Hercegovacki FRANCISKANAC FRA GRGA SKARIC zalagao se da narod "probudi iz mrtvila tudjeg ropstva i da se pripremi za opcenito ujdinjenje SVIH SRBA i pridruzi ostaloj braci slavne knezevine Srbije." Kako citira Kostic, Skaric je trazio da se budi srpski narodni duh i uvjere katolici "da se sloboda i nezavisnost mogu postici jedino unistenjem pomenute mrznje i ujedinjenjem svih rasparcanih srpskih ogranaka", izradivsi i citav plan u 20 tacaka. 'Tacka peta kaze da treba objasniti narodu da su svi nasi stari bili pravoslavne vjere sve do XIV v. doklen su i sretni bili i nase gospodare i vladaoce imali, i da su tada dosli franciskanci koji su narod rastavili na dva dijela." U jednoj tacki preporucuje fra Grga da se narodu razlozi da rijec Srbin ne oznacava vjeru, nego samo jedan isti narod jednog istog jezika, iste narodnosti, istih obicaja, jedne iste domovine, jedne iste slobode i nezavisnosti, istih prava. U tacki osmoj uzima u odbranu Srbiju i kaze da je skroz neistinito tvrdjenje katolickoh svestenika da Srbija hoce da prevede narod u pravoslavlje; da ona bas ostavlja svakome potpuno slobodu savjesti i vjeroispovjesti, da joj je na srcu jedino nase oslobodjenje iz ropstva, tudjeg nasilja, i ujedinjenje nase narodno, bez koga se drukcije ropstva necemo izbaviti. U devetoj tacki plana se izrazava teznja da se kod katolika, a po mogucnosti i kod muslimana, probudi sva mogucna popularnost i simpatija za Srbiju... U desetoj da se polozi zakletva odanosti i privrzenosti Srbiji za svaki slucaj opceg pokreta, i da katolici hercegovacki u svakom slucaju budu spremni pridruziti se istocnoj braci Srbima za oslobodjenje svoga naroda i domovine."

Fra Grga Skaric je 1869.g. dosao u Beograd i tu je kraljevskom namjesniku Jovanu Risticu uputio memorandum koji je poceo sljedecim rijecima: "Narod ercegovacki vas, to je narod srpski, brez da ikakva drugoga u istom umjesana ima, i to sami oni isto priznaju iz svoji obicaja, iz svoga naricija i iz predanja od nepamtivijeka svoji pradjedova; na to ih uvjeravaju razvaline starih gradova i zavoda starog srpskog naroda, njiovi pradjedah sto je varvarstvo azijatsko porazilo i unistilo; stavise, nadgrobni kamen i crtanja po istom svjedoce da tu pociva prah Srba pradjedova njihovi, koji su zrtvom pali za slobodu roda i domovine svoje."

(Kaze STO a ne CA jer je stokavac, kao i svi Srbi. Svi istorijski spisi svjedoce o srpstvu Hercegovine, i Porfirogenit i sam naziv titule Stjepana Kosace Hercega Svetog Save po kojem ova oblast i dobiva ime Hercegovina, a dovoljno je i danas pogledati obicaje, nosnje, pjesme...istih ljudi pa lako utvrditi da su Srbi, iako su danas oni ideoloski a ne etnicki Hrvati i to ustaskog usmjerenja, pod uticajem politike Vatikana. Zanimljivo je da su zlocini genocida od strane hercegovackih katolika nastupili tek od kada postaju Hrvati, sa vrhuncem u Jasenovcu. Slicna agresivnost je danas i medju vjestackim antisrpskim crnogorcima posebno medju onima na Cetinju. Dakle ubacene ideologije imaju destruktivan ucinak za nas same, jer nas dijele, zavadjaju, dok nam je svima zajednicko srpstvo, jedina konstrukrivna sila koja nas sve veze u jedan narod, jer to i jesmo. Kod Albanaca kao manjeg naroda to stranim silama nije smetalo da budu sve 3 vjere,pa cak im stvaraju 2 drzave na racun Srba, ali kod Srba im to smeta jer bi to cinilo veliku silu na Balkanu, sto se ne poklapa sa njihovim imperijalistickim teznjama. Glupi tu nasjedaju na manipulacije i kazu: mi nismo Srbi, mi smo: Hrvati, Bosnjaci, Crnogorci, Makednci, Goranci...podizuci lokalizam na rang naciona. Odlaican dokz tog vrludanja su Srbi koji su primili islam. Odmah su postali Turci, a turski nisu znali, pa su za Tita bili muslimani, a to nije nac.vec vjerska odrednica, a sada su Bosnjaci pa makar bili i Hercegovci, iz Sandzaka ili Goranci neki. Tako i Crnogorci, postali su to i neki Brdjani, Bokeli, ostali primorci, a to ime cg je mladje od mnogih prezimena, pa kako je onda nacionalno?)

SRBINOM se smatrao i glavni vodja hercegovackih katolika do 1905.g. FRA GRGA MARTIC. "On objavljuje 1842.g. u srpskom narodnom listu "Opis Hercegovine", u kom stoji: "Jezik je Hercegovaca narjecje naseg SRPSKOG JEZIKA". Iste godine u "Skoroteci" se buni protiv "crkvenoslovenskih rijeci u nasem SRPSKOM literarnom jeziku." Opisuje kako je mlad tesko primao te rijeci, nastavljajuci: "Tako je MENI SRBINU bilo, a kako je tudjinu moralo biti.?" Clanak zavrsava rijecima: "Prodjimo se kojekakvih mjesarija, SRBIN SRBIMA SRPSKI SRPSTVUJEMO."

U Kraljevini Srbiji istaknuti Srbi katolici su bili veliki naucnici JOSIF PANCIC, general DJURA HORVATOVIC i FRANASOVIC, porodice poznatih intelektualaca DJAJA itd. Mnogi backi Bunjevci su se izjasnjavali kao Srbi, kao knjizevnica MARA MALAGURSKIi vajarka ANA BESLIC, ali ni jedan Bunjevac se nije smatrao Hrvatom. U knjizi "Srbi u Dalmaciji" LUJO BAKOTIC je pisao: "Jedna osobita dalmatinska pojava su SRBI KATOLICKE VJERE. Bilo je i ima i danas pokoji Srbin katolik u BiH , ali su rijetki. Kod nas u Dalmaciji su dosta u velikom broju. Vecinom su intelektualci, ali medju njima i radnika i seljaka. Ima ih svuda po Dalmaciji: u Kninu, Sinju, Imotskom, Makarskoj, Sibeniku, Splitu, Kastelama, na otocima, ali ih ajvise ima u Dubrovniku i u okolini dubrovackoj."
 

Ofucani džukac

Zainteresovan član
Banovan
Poruka
294
(Ulica (u Milanu) poznatog srpskog naucnika (katolicke vjere) iz Dubrovnika, Rudjera Boskovica. Preci Rudjera Boskovica su Rovcani sa crnogorskih Brda, veliko srpsko pleme koje kao krsnu slavu slavi Svetog Luku...(poznato je da je specifikum Srba upravo slavljenje krsne slave,i u tome se slazu svi naucnici) nakon sto se Rudjer distancirao od propalog jezuitskog reda, nastanio se trajno u Parizu i stekao akt o naturalizaciji, plemicki oficirski status, sam se proglasujuci za "vlastelina od Luke", sjecajuci se da mu je porodica kao pravoslavna slavila krsnu slavu Svetog Luku. Otac Nikola mu se ozenio kcerkom dubrovackog trgovca Baje Betere, Italijana porijeklom. Pod stare dane Nikola je biljezio svoja "Staroraska sjecanja" u kojima opisuje cuvene srpske manastire: Sopocane, Djurdjeve Stupove kod Novog Pazara, Studenicu, Patrijarsiju, Decane, Trojicu kod Pljevalja i dr.po cemu se jasno vidi njegovo porijeklo.

Inace Boskovici u tim juznijim krajevima,ponikli sa jednog mjesta slave Setog Luku kao krsnu slavu.
Scepanovici poticu od Scepana Gojakovog, koji je imao 5 sinova: Vuka,Vlatka, Bozidara, Stanisu i Radoja. Bratstvo Scepanovica se dijeli na DRASKOVICE, Puletice, BOSKOVICE i Mutapovice. Svi osim Draskovica su se iselili sa Rovaca. Pored Sime Milutinovica Sarajlije, hajduk Veljka Petrovica i Petra Dobrnjca, Rudjer Boskovic je ipak djelom najveci Rovcanin koji je svjestku slavu stekao daleko od Rovaca. U vreme pokatolicavanje Boskovica Orahovom Dolu njegov otac Nikola je ipak kao pravoslavan otisao u Dubrovnik. Neprihvatajuci pokatolicavanje, dio Boskovica, koji su se nazivali SESELJI i Milici, odselili su u Velicane. Iako su odatle uskoro SESELJI odselili u Do, dio Velicana i danas se naziva Seseljevina. Zbog seobe zbog Turaka (neuspjela pobuna) otuda mnogi rodovi u Popovu slave Lucindan, krsnu slavu Rovcana: Boskovici, Ivanisevici, Ljepave, Batinic, Seselji, Milici i dr.)

(Antun Radic u "Domu" od 10.11.1904. "Lako vam je danas govorit moj gospodine! Ali da ste vi jos prije 20 godina dosli tamo dalje u Hrvatsku, npr u Vinkovce, pa da ste rekli da ste Hrvat i da su oni ljudi tamo Hrvati- vi biste sretni bili kad bi vam se sav svijet smijao, jer biste lako bili dobili i batina. Ali nije tako bilo samo medju gospodom, nego jos vise medju seljacima: i to su bili "Raci" i "Sokci"- a Hrvatima kakovim ni traga. A tko je to ucinio, da su danas i gospoda po Slavoniji vecinom Hrvati, te ima i seljaka, koji ponosno kazu da su Hrvati, hrvatski seljaci? Tko je to ucinio? Tko je te Hrvate tako rekuc stvorio? To je ucinila Stranka prava. Nauka Ante Starcevica ona je od nesvjesne mase stvorila Hrvate! Tako je to moj gospodine, a lako vama danas govoriti!"


U "Domu" od 31.3.1904. Antun Radic pise: "Na jugu,osobito pri moru oko Dubrvnika i Kotora ima dosta "Srbalja katolika". Sto vise u samom Dubrovniku i okolini ima, cujem sest rimskih popova, koji kazu da su Srblji")
 

Ofucani džukac

Zainteresovan član
Banovan
Poruka
294
evo jos o novostvorenim, vjestackim "hrvatima"

Molizejski/moliski "Hrvati"

viewtopic.php?f=6&t=18211

......

Krasovanski "Hrvati"

viewtopic.php?f=6&t=18220


U vreme Berlinskog kongresa, 1878.g., u crnogorskom primorju je zivjelo oko pet i po hiljada katolika. "Za ove katolike uspjelo je bilo knjazu Nikoli da sklopi sa Vatikanom konkordat, relativno povoljan (izmedju ostaloga dozvoljena je bila upotreba slovenskog jezika pri bogosluzenju). Cilj, ostvareni cilj, crnogorske vlade je bio da se taj dio katolika, kome je na celu stajao katolicki arhiepiskop u Baru kao PRIMAS SRPSKI, odrzi za srpstvo. Pregovore za konkordat je vodio SRBIN KATOLIK IZ DUBROVNIKA KONTE LUJO VOJNOVIC, crnogorski ministar pravde. Vodio ih je dobro, posteno, patriotski." Papa je tada dekretom potvrdio starodrevnu titulu barskog nadbiskupa kao PRIMASA SRPSKOG. I danasnji nadbiskup barski MILINOVIC je SRBIN KATOLIK iz Perasta (sada je to jedan Albanac, iako je titula i dalje primas srpski). Milinovic i Vojnovic su se u Rimu SUPROSTAVILI da Zavod sv.Jeronima ima HRVATSKI pridjev, a o tome je veliki ruski istoricar Pavle Rovisnki pisao: "Trud je krunisan tim uspjehom. Izaslo je (papisnko) breve kojim je ustanovljen naziv ilirski za kolegijum, pri cemu je objasnjeno da se DRUGIM IMENOM RAZUMIJU SVI SRBI-KATOLICI svih strana, i da i oni imaju prava na Zavod. Pored toga, crnogorskim opunomocenicima je uspjelo bilo da se u kolegijumu predaje SRPSKI JEZIK SA CIRILICOM. Crna Gora je trijumfovala i imala je osnova da trijumfuje, jer ja ne poznajemdrugi primjer u istoriji papstva da je nepogresivi papa mijenjaosvoje rjesenje. Nije moguce ne diviti se tome sto je papa ucinio koncesije Crnoj Gori i Srbima katolicima."

(Zanimljiv je primer pokušaja pohrvaćenja Dubrovčana katolika u ne tako davnom vremenu - 1901. godine. Hrvatski državotvorci su i godinama pre toga svojski radili na tom poslu. Između ostalog, bacili su oko i na "Zavod Svetog Jeronima" u Rimu, kojeg su osnovali i izdržavali Srbi Dubrovčani. Papa Lav Trinaesti je bio uveren da su Dubrovčani, početkom 20. veka, već bili pripremljeni za prevođenje u hrvatstvo, pa je, svojom bulom, ovaj zavod preimenovao u "Hrvatski zavod Svetog Jeronima".

Dubrovčani katolici su žestoko protestvovali protiv ove odluke pape Lava Trinaestog. Papa je ustuknuo. Bojao se, tada, duže polemike o suštini srpstva i hrvatstva, a i rasprave o pravoslavlju i katoličanstvu. Poslao je pismo Dubrovčanima katolicima, obaveštavajući ih da se iz imena ovog zavoda briše dodata reč "hrvatski". No, i posle ovog izvinjenja, papa je i dalje strahovao od pokretanja javne rasprave o narodnosti i jeziku Dubrovčana, pa im se obraća, kao Srbima katolicima, telegramom i 1903. godine.

Pismo i telegram pape Lava Trinaestog Dubrovčanima objavljeni su u srpskom listu "Dubrovnik", ali su ti brojevi godinama traženi i uništavani od strane budnih graditelja hrvatske države i nacije, pa je pitanje da li su, pored onih u arhivi Vatikana, ovi a tekstovi Lava Trinaestog igde još sačuvani.


....

link sa bosanskog katolickog sajta, odakle je tekst i preuzet ranije...(kasnije vise taj link nije bio u funkciji)

http://www.bkbih.org/knjige/g-k00021.html

Hrvatski zavod svetog Jeronima ustanovljen je Apostolskim pismom Slavorum gentem 1. kolovoza 1901. U ovom pismu Leona XIII. bio je nazvan Collegium Hieronymianum pro Croatica Gente (Svetojeronimski zavod za hrvatski narod), no zbog diplomatskih intervencija protiv osnivanja Zavoda i poglavito protiv njegova naziva; 7. ožujka 1902. promijenjeno mu je ime u Collegium Hieronymianum Illyricorum (Ilirski Zavod Sv. Jeronima). Odredbom pape Pavla VI. od 22. srpnja 1971. Zavod nosi ime Pontificium Collegium Chroaticum Sancti Hieronymi (Papinski hrvatski zavod svetog Jeronima), što je priznala i talijanska država dekretom Predsjednika Republike 11. listopada 1982.
Korijeni Zavoda, međutim, sežu u daleku prošlost.

OVO JE OCIGLEDAN DOKAZ POHRVACIVANJA DUBROVACKIH SRBA KATOLIKA, JER STO IM NIJE USPJELO 1901.G.,JER JE BILO PRERANO, USPJELO JE BEZ PROBLEMA 1971. KO IZ OVOGA NE MOZE DA IZVEDE ZAKLJUCAK DA CE 2071. CRNOGORCI BITI HRVATI?)

.........

U Boki Kotorskoj i Dubrovackoj oblasti austrougarske vlasti su ometale i perfidnim metodama sprecavale manifestovanje Srpstva, pa je otvoreno ispoljavanje srpskih nacionalnih osjecanja bilo najizrazenije kod intelektualaca, dok je seljastvo uglavnom camilo u neznanju pod sveobuhvatnijim uticajem katolickog klera i zandarmerije, ali postoBokelji i Konavljani i dalje slave krsnu slavu, katolicki svecenih im vrsi i prekadu.

Savo Nakicenovic je pisao 1913.g.: "Bokeski katolici razlikuju se od Konavljana. BOKESKI KATOLICI DICE SE I PONOSE DA SU starinom iz Crne Gore, DA SU SRBI, a to mnogi Konavljani rado prikrivaju; bokeski katolici priznaju da su bili pravoslavni, a Konavljani to ne dadu; bokeski katolici drze sve narodne obicaje i krsna imena, a Konavljani dobrim su ih djelom zabacili. Svi katolici (bokeski) rado zalaze u pravoslavne crkve i prinose zavjete. Cak odgovaraju za pjevnicom u nasim crkvama." Posebno isticuci primjer potpuno katolicke Dobrote, Nakicenovic istice: "Stara su naselja sva propala. Danasnji njeni naseljenici, sve su Crnogorci ili Hercegovci, koji su od zuluma turskog i nuzde ovdje od Kosova k nama bjezali, a ovdje ih Mlecic nasilno prevjerio. Uvjek bjehu na glasu kao dobri Srbi i junaci: nista im vjera ne smeta. Zivot i obicaji su im kao i ostalim Srbima Bokeljima."

(Konavljani i Dubrovcani su posebno danas velike ustase, pa ako bi neko sa srbijanskim ili crnogorskim registraskim tablicama isao u taj kraj lose bi prosao, bez obzira sto se ne zna ko je u autu, da li Madjar, Njemac, Srbin...jer cuo sam za takve slucajeve. To je samo pokazatelj da se vjestacke nacije, kao ideoloske konstrukcije mogu odrzavati samo nasiljem, lazima, manipulacijama, zastrasivanjem, jer u suprotnom svi pokazatelji, dokazi, govre o srpstvu ovih vijekovima katolickih krajeva. Posebmo je velika frustracija konvertita, pa se oni tako prepoznaju po dokazivanju da su veliki "Hrvati, Bosnjaci ili Crnogorci" (u antisrpskom smislu); kao nekada: gori poturica od Turcina)
 

Ofucani džukac

Zainteresovan član
Banovan
Poruka
294
S druge strane, "sve sto je bilo od porijekla, ugleda i nacionalnog ponosa u Dubrovniku, sve je bilo krajem 19. i pocetkom 20. stoljeca srpsko. Tako je 1890.g. pobjdila na opcinskim izborima SRPSKA STRANKA "koju su u Dubrovniku sacinjavali u ogromnoj vecini SRBI KATOLICI." (Lujo Bakotic). To je bila najveca politicka senzacija toga doba u nasim zemljama."

Ceh Lubor Niderle, koga Kostic kvalifikuje kao najveceg slovenskog etnografa pocetkom 20.v., pisao je 1911.g.: "Vjera je jedno od glavnih znamenja za diferenciranje Hrvata od Srba: Hrvati su katolici, Srbi pravoslavni i MUSLIMANI. Ipak, ovo obiljezje nije apsolutno. Ima BROJNIH KATOLIKA koji se smatraju SRBIMA i koje Srbi smatraju svojim. To su npr. katolici DUBORVNIKA i BOKE KOTORSKE ili SOKCI, BUNJEVCI i KRASOVANI Madjarske." I austrijski knjizevnik Herman Bor je pocetkom 20.v. pisao da u DUBROVNIKU SKORO SAMO SRBI ZIVE.

Najpriznatiji hrvatski statisticar Josip Lakotas u knjizi "Narodna statistika" iz 1914.g. zalio se da "ni popis austrijski nije lucio Hrvate od Srba, pak zato ne mozemo odsjeci tacno granicu koliko je Hrvata, a koliko opet Srba. Dok se u Bosni pomocu podataka o vjeri moglo izracunati broj Hrvata, u Dalmaciji ni to nije moguce, jer u njoj imade opet KATOLICKIH SRBA, napose u dva kotara, DUBROVACKOM I KOTORSKOM." (inace sto se tice Bosne, jasno je da tu Hrvata nije bilo, a katolici su se nazivali i bili nazivani sokcima, zabarima, Madjarima...a prija Turaka su jos imali nac.svijest pa se nazivaju Srbima: Pribislav Pohvalic i dr.)

I dva poznata srbomrsca Englez Siton-Votson i Amerikanac slovenskog porijekla Luj Adamic, ukazivali su na DUBROVACKO SRPSTVO, ali, dok se prvi cudio njegovoj snazi, budnosti i pozrtvovanosti, drugi je tvrdio da je rijec o Hrvatima koji su demonstartivno tvrdili da su SRBI."

Srbi katolici su skoro svuda zivjeli integrisani sa Srbima pravoslavcima, osim u Dubrovniku gdje pravoslavaca skoro da nije ni bilo. (Franjo Asiski ih je zakleo na cuvanje katolicanstva, i da ce jedino tako opstati, pa je otuda vjekovni anmozitet prema pravoslavnima). Ipak, tu su Srbi katolici organizovali razna svoja udruzenja, izdavali stampu, drzali zborove i nacionalne manifestacije pod srpskim znamenjima. Najaktivnije je bilo udruzenje "SRPSKA DUBROVACKA AKADEMSKA OMLADINA". U Becu su listom uclanjeni u srpsko akademsko udruzenje "Zora" koje je obuhvacalo Srbe iz svih drugih krajeva. Vladimir Corovic, veliki srpski istoricar, objavio je 1905.g. istoriju tog udruzenja i u njoj istakao da su "uopce SRBI KATOLICI BILI NAJZESCI", kao i da su "SRBI KATOLICI SA JUZNOG PRIMORJA BILI NAJEKSKLUZIVNIJI SRBI MEDJU AKADEMSKOM OMLADINOM BECA." Od dubrovackih srpskih listova najintenzivnije su srbovali "DUBROVNIK", "SLAVONAC", "SRDJ" i "SRPSKA ZORA". 1909.g. u Dubrovniku je osnovana i MATICA SRPSKA koja je do Prvog svjetskog rata izdala sesnaest knjiga s nacionalnom tematikom. Djelovala je i Srpska stamparija.

Burna i raskosna proslava otkrivanja spomenika najvecem dubrovackom pjesniku Dzivi Gundulicu 29.jula 1893.g. imala je OPCESRPSKI KARAKTER.




(J.J.Strosmajer je sa tugom konstatovao veliku srpsku slavu koja se desavala u Dubrovniku, povodom podizanja ovoga spomenika od strane srpske omladine; mislio je da je Dubrovnik izgubljen za hrvatske interese. Inace on je u jednom svom pismu pisao kako podize katedralu u Djakovu u vecinski pravoslavnoj sredini. Sada tamo nema pravoslavnih ni katolickih Srba, svi su postali vjestacki Hrvati kao i u Dubrovniku). Tako intenzivno i upecatljivo srbovanje navelo je napokon i strane pisce da staru dubrovacku knjizevnost smatraju srpskom. "Oni su uvidjali da niko autenticnije to ne moze da iskaze nego potomci tih spisatelja, koji su skoro, bez izuzetka ispoljavali svoja srpska osjecanja." Poslje Trsta i Zadra, Dubrovnik je postao novi centar primorskih i dalmatinskih Srba. "Pravoslavni Srbi su sacinjavali 90% srpskog elementa primorja, a oni su prepustili vodjstvo katolickom Dubrovniku, gdje je pravoslavnih Srba jedva prakticno i bilo (ukoliko ih je bilo, bili su mahom Hercegovci). U Zadru i Kotoru su bila sjedista pravoslavnih episkopa. U Zadru je bilo sjediste pravoslavne bogoslovije, tada najbolje u Srpstvu (crkveno pravo je predavao Nikodom Milas, najbolji kanonista cijelog pravoslavlja). Za Carevisko vijece su birani Srbi poslanici u Boki i Kninu, za Dalmatinski sabor takodje na krajnjem jugu "Dalmacije" (u Boki) i na krajnjem kontinentalnom sjeveru. Pa ipak su svi ovi Srbi bez izuzetka priznali bili vodecu ulogu Dubrovniku, katolickom, ali srpskom." Mnogi Srbi katolici su u toku Prvog svjetskog rata zbog svog srbovanja hapseni, osudjivani i internirani, ali "to ih nije u svom srpstvu moglo pokolebati, niti je i jedan zbog toga iznevjerio Srpstvo."
 

Ofucani džukac

Zainteresovan član
Banovan
Poruka
294
Austrijski publicista Leopold baron Hlumecki, koji je izvjesno vreme bio u drzavnoj sluzbi, u svojoj knjizi o Francu Ferdinandu svjedoci kako je nadvojvoda i prestolonasljednik tesko primio hladan i odbijajuci docek U SRPSKOM DUBROVNIKU i rezignirano mu se povjerio: "Kako su ipak lojalni Hrvati, a kako su SASVIM DRUKCIJI SRBI." Taj isti Halumecki drugim povodom pise 1909.g.: "Ne smije se zaboraviti da je DUBROVNIK vec godinama ZARISTE VELIKOSRPSKOG POKRETA, koji je narocito zahvatio gradsku inteligenciju." Ali, srpstvo Dubrovnika je redovno imalo i panslovensku notu koja se tako jasno istice u govoru SRBINA KATOLIKA DR VLAHA MATIJEVICA 1893.g. na grobu MEDE PUCICA: "Kao sto je pokojni Medo svojim plemenitim i patriotskim srcem ljubio sve Slovene, kao sto je on pjevao o slovenskoj slozi, a ipak kao Dubrovcanin znao da ne moze da bude drugo nego SRBIN, tako i dubrovacka omladina pruza ruku svim Slovenima, ali ujedno ne zaboravlja nikad da je ona SRPSKE NARODNOSTI, i da tu svoju narodnost ima da ocuva.



(U hr. enciklopediji u 20 knjiga, 2007.g. ima mnogo falsifikata, prisvajanja svega srpskog, pa tako i Medu Pucica prisvajaju kao hrv.pjesnika i publicistu (Dubrovnik12.III 1821-Dubrovnik 30.IV 1882). Komornik na tal.dvorovima i odgojitelj kneza Milana.-Bas bi Srbi dali da im kneza odgaja jedan Hrvat! ... Proucavao knjizevnost i polit.povijest Dubrovnika te izdao Slavjansku antologiju s pjesmama dubr.pjesnika XV i XVI st. S tim sto ne iznose njegova saznanja iz tih oblasti. Obrazovani ljudi toga toba u Dubrovniku su bili Srbi katolici, ali nasiljem vjestacko hratstvo se preko Vatikana ipak nametnulo).

Ali Dubrovcani su se pod austrougarskom dominacijom uporno opirali svakoj pomisli da se administrativno pripoje Hrvatskoj, a tesko su podneli i prikljucenje Dalmacije s kojom nikada ni teritorijalne veze nisu imali. Njemacki putopisac Johan Ferdinand Ningebaur pisao je 1851.g.: "Dubrovnik je najslovenskiji u cijeloj Dalmaciji, ali NIODCEGA SE TAKO NE BOJI KAO OD SPAJANJA SA HRVATIMA, KOJE DRZI ZA SUROVE, dok je Dubrovnik zaista veoma obazovano mjesto."

Kada su 1939.g. dvorska kamarila kneza Pavla Karadjordjevica i najgora srpska vlada svih vremena koju je predvodio Dragisa Cvetkovic potpisali stvaranje Banovine Hrvatske u nevjerovatnim granicama koje su cak i Dubrovnik obuhvacale, mada on NIKADA RANIJE NIJE BIO U SASTAVU HRVATSKE (dakle tek 70 godina je dio Hrvatske), niti se s njom granicio, u Dubrovniku je prevaldalo zaprepastenje i konsternacija. Revolt je bio tako zestok da se i istaknuti prohrvatski politicar iz Dubrovnika Pero Cingrija ostro suprostavio sjedinjavanju sa Hrvatskom i izdvajanju od srpskog zaledja iz koga su Dubrovcani ponikli. Komunisti su taj anslus potvrdili 1945.g., pa je Dubrovnik od kulturnog sredista najveceg ranga i jedne od najzacajnijih luka Jadrana, upao u mrtvilo najdublje provincije.

U svom pogovoru za Engelovu "Istoriju Dubrovacke republike", DUM IVAN STOJANOVIC, je izmedju ostalog, rekao: "Nema porodice dubrovacke (osim onijeh koje dodjose iz susjedne Italije) koja nije porijeklom iz Hercegovine ili iz kojega okolnoga sela. Stari senat, po krvi gotovo sav od rimskijeh porodica, nadje se na vrhu petnaestoga vijeka i u sesnaestom opkoljen od naroda SRPSKOGA." Iz toga je sasvim jasna razlika u etnickoj strukturi dalmatinskih gradova i Dubrovnika, sto i Stojanovic uocava i precizira: "U dalmatinskim gradovima pod vlascu mletackom vladase duh rodjen iz smjese kulture italijanske (grcko-latinske) s krvi i cudi hrvatskom, u slobodnom Dubrovniku pak duh rodjen iz smjese iste kulture italijanske (grcko-latinske) i krvi i cudi SRPSKOM." U "Dubrovackoj knjizevnosti" dum Ivan Stojanovic je jos izricitije govorio o masi SRBA koja se poslje Kosovskog boja naselila po dubrovackim zemljama, a dalje, u dodatku Engelovoj knjizi prodire i u dogadjaje iz pretkosovskog vremena. Dubrovcani, zadobivsi okolna sela, primise njihov jezik i tako od Rimljana epidavarskijeh, i seljaka srpskijeh nastade malo po malo narod dubrovacki, kaomoti u istoj vlasti, iste vjere, istog jezika. Nijesu se htjeli zvati ni Srbi ni Hrvati, ni Dalmatinci, ni Italijanci. Zasto pak u sadasnje doba PRAVI DUBROVCANIN SEBE SMATRA SRBINOM, A VLADA UPIRE I NASTOJI DA SE ZOVE HRVATOM, o tome ce biti zbora kad dospijemo u trecu epohu, koja je epoha smrada i raspadanja ovoga slavnoga mrtvaca. Da je istina sto smo rekli, dosta je otvoriti zbirke srpskijeh spomenika, sakupljanih od Miklosica (Slovenac, tvorac moderne slavistike;isti je sakupio i spomenike hrvatske), od arhiepiskopa Nikolajevica i od Mede Pucica. Tu u SVAKOJ POSLANICI KRALJEVI SRPSKI NAPOMINJU DUBROVCANIMA DA SU IM ONI SRODNICI, SVAKA POSLANICA POCINJE: "KNEZU, VLASTELI I DUBROVCANIMA SRODNICIMA, POZDRAV."

Poput Konstantina Jiriceka, koji je utvrdioda Dubrovcani po susjedstvu svud naokolo, i po etnografiji, ne mogu biti "drugo nego SRBI", dum Ivo Stojanovic dalje navodi u svojoj "Dubrovackoj knjizevnosti": "A sva okolna sela, bez razlike, ostala su ista i prosta od svake tudje primjese i utjecaja te su do dana danasnjega ocuvala svoj urodjeni prvobitni SRPSKI KARAKTER, sto se ocito vidi i poznaje po obicajima, po narodnijem pjesmama, nosnji itd... Sta su seljani dubrovacki? NAROD SRPSKI koji prebivase u okolini grada." Istovremeno, "plemstvo dubrovacko, mudrom politikom, prigrli jezik i neke forme zivota od naroda SRPSKOGA, jer se aristokracija dubrovacka nalazila brojno veoma slabija prema narodu. Posto dubrovacki seljaci brojno bijahu daleko jaci od vlastele i od gradjana, Dubrovcani, u svrhu da sliju u jedan narod sve seljake zemljista dubrovackog, primise njihov srpski jezik, a kulturu i ostalo zadrzase." Tako je pisao i MATIJA BAN (po njemu nazvano beogradsko naselje Banovo brdo, gdje je imao ljetnikovac), prema kome "SRPSKO pjesnistvo imalo se roditi u ovom gradu okolo devetoga vijeka, jer stoji u povjesnici, da su tada DUBROVCANI PJEVALI JUNASTVA SRPSKIJEH VITEZOVA, TER DA IH JE JEDAN KNEZ NERETVANSKI ZAMOLIO DA I NJEGOV NAROD SVOJIM PJESMAMA SLAVE." Jos jedan slavni Dubrovcanin, cuveni pravnik VALTAZAR BOGISIC svjedocio je o porijeklu svoje porodice: "Bogisici kao i cijela zupanija Konavla koju spominje jos Porfirogenit medju SRPSKOM ZUPANIJOM, i iz koje oni dodjose, bijahu starinom pravoslavni; ali kad u XV vijeku dodjose pod Dubrovacku republiku, dodjose fratrovi i uvedose katolicizam."

I konavljanin MILAN RESETAR, KATOLIK, becki univerzitetski profesor slavistike, pisao je da se zvanicna dubrovacka korespodencija obavljala na SRPSKOM JEZIKU, a rijetkost starih povelja u arhivima i zbirkamaobjasnjavao na sljedeci nacin: "Od svih drzavnih tvorevina na SRPSKOM PREDJELU samo je Dubrovacka republika izdrzala tursku poplavu, tako da se samo ono sacuvalo sto je u Arhivu te Republike naslo donekle sigurno skloniste." I strucnom analizom lingvistickih odlika jezika na kojima su pisani oficijelni dokumenti, Resetar kaze da se "mora neminovno izvuci zakljucak da ovaj jedinstveni (uvjek jednaki) dijalekat koji uporebljavaju dubrovacki pisari... moze da bude samo SRPSKI DIJALEKAT koji se govori u Dubrovniku." Tu se mora imati u vidu da je prvobitno sluzbeni jezik bio latinski. "Srpski se u Dubrovniku poceo pisati tek pri kraju XV vijeka." (Dakle tek tada se poceo pisati, a mnogo prije toga je bio govorni jezik, a pisao se i ranije, jer su postojala samo 2 pisara: za srpski i latinski jezik. Ni za kakav hrvatski, dukljanski, zetski, crnogorski ili bosnjacki jezik.)

(Tu nema ni hrvatske cakavice ni zajednicke ikavice, vec samo srpska stokavska ijekavica-koju kasnije "Hrvati" uzimaju za svoj knjizevni standard,preko ilirskog pokreta, iako je cisto srpski, a sa hrvatskim nema nista zajednicko, sto i svjedoci sam vodja Ilirskog pokreta Ljudevit Gaj. „Sav sviet zna i priznaje, da smo mi knjizevnost ilirsku podigli: nu nama još niti izdaleka nije na um palo ikada tvrditi, da to nije srpski, već ilirski jezik.” LJUDEVIT GAJ „DANICA” BR.31 ZA 1846. god.
 

Ofucani džukac

Zainteresovan član
Banovan
Poruka
294
Ili uceni Hrvat Natko Nodilo, mimo svih ideoloskih ostrascenosti i lazi tvrdi, .."Prvi ljetopisci i davna historiografija dubrovačka" JAZU, Zagreb, 1883. sveska 65, strane od 92. do 128, o jeziku Dubrovnika, napisao je ovako: "U Dubrovniku, ako i ne od prvog početka, a ono od pamtivjeka, govorilo se SRPSKI: govorilo - kako od pučana, tako od vlastele; kako kod kuće, tako u javnom životu i u općini, a SRPSKI je bio i raspravni jezik."
Uocljivo je da je ovde spomenut JAZU, a ne HAZU i to u Zagrebu, jer Strosmajer osniva JUGOSLOVENSKU akademiju znanosti i umjetnosti u Zg, jer je bilo nemoguce drugacije preko hr imena privesti hrvatstvu masu Srba katolika primorja, sokce i ostale stokavce. Jugoslovenstvo je tada bilo samo udica hrvatskih interesa, kasnije je tek to preimenovano u HAZU,KADA SU VEC SVI OVI POHRVACENI a u originalu, daleko prije svih Jugoslavija se zvalo JUGOSLOVENSKO. Isti je slucaj bio i sa Zavodom sv.Jeronima. 1901 nije se podnosilo hr ime,pa je dato ilirski, da bi se 1971 nazvao hrvatskim imenom, tako i jezik ilirski pa hrvatski,a u sustini je srpski. Ilirstvo i Jugoslovenstvo su stvoreni od vatikanskih krugova i ostvarili su svoju svrhu.)
 

Ofucani džukac

Zainteresovan član
Banovan
Poruka
294
SRPSKI KNJIZEVNIK LJUDEVIT VULICEVIC, inace KATOLICKI SVESTENIK, fratar franciskanac, cije je djelodanas gotovo zaboravljeno, kad je napustio katolicki samostan objavio je 1878.g.knjigu "Moja mati", za koju je Veljko Petrovic pisao da predstavlja jedno od najljepsih dijela SRPSKE poezije u prozi. Koliko je Vulicevic bio zadojen SRPSTVOM, mozda najbolje svjedoci sljedeci citat iz njegove knjige, posvecene slobodnim sinovima Srbije: "SRPSKI SINOVI, ljubite svoju mater, jer u njoj je blago dobrote i sila pozrtvovanja. Mati nam bijase jedina uciteljka; sav svijet na SRBE nasrtase, time nas sa sviju strana obastirase i prekrivase, a same su nas matere tjesile i dobru ucile. One nam pjevaju narodne pjesme i kazuju mudrost u poslovicama; oe nam pripovjedaju pripovjetke i dogadjaje naseg jadnog naroda. Srpske su matere junastvo i dobrodjetelj srpskog naroda; mati nam usadi u srce plemenita i slatka osjecanja. Ako SRPSKI SINOVI uzljube svoju mater i njom se uzbrinu, ljubice i otadzbinu; ako SRPSKA OMLADINA umjesno i vrijedno, pamecu i srcem, shvati neumornu i plemenitu ljubav SRPSKE matere, zaista ce potpuno poznati i SRPSKOG NARODA moc, sto se sporo ali postojano razvija u neogranicenu kolu njegove neizmjerne duhovitosti."

Za svoj rodni CAVTAT na SRPSKOM MORU kaze da je "SRPSKI CVIJET, (koji) DIVOTNO CVATI PORED SRPSKOG DUBROVNIKA." A sljedece rijeci Ljudevita Vulicevica kao da su pisane ovih dana, kao da prkose savremenim srpskim neprijateljima, njihovoj oholosti, osionosti, beskrupuloznosti i svireposti: "Narod nam se pjesmom uznosi; uzor mu je i sila u pjesmi. Uzor SRPSKI sjajni, nece nam ga potamaniti tmusa hude zlobe hudnih zlobnika: SRBI nece zastraniti dok traje ono vidjelo. Pokazacemo silu naseg duha kad dodje nase doba. Svijet nas je tlacio i jos nas tlaci, no od toga u SRPSKIM GRUDIMA nada se ne smanja. Zalosna je SRPSKA PJESMA od zalosti SRPSKOG SRCA, no zalost goji i ojacava duse... Sve bih dao, SRPSKI NARODE, vjeruj mi, za tvoju nezavisnost, za tvoju slobodu; dao bih i ovo gnjilog i nevoljnog zivota."

Drugi katolicki FRATAR VID VULETIC-VUKASOVIC, koji se bavio ETNOLOGIJOM, istice da je sve oko Dubrovnika bilo zahumsko i travunsko, pa u studiji "Narodni vezovi u Dalmaciji", objavljenoj 1899.g., kaze za Dubrovnik: "On je bio osamljeni latinski gradic, a oko njega sve SRPSKE ZEMLJE i vinogradi, te nije zacudo da se latinski zivalj brze stopio u srpski, pa i dan danasnji najbolje cuva narodne obicaje." Za Zupu Konavle Vuletic-Vukasovic, inace rodjen u Brsecinama, pise da je bila "u srednjem vijeku dobro napucena SRPSKA ZUPA, te je pripadala knezevini Travuniji ili Tribuniji. Godine 1427. vlastele su dubrovacke zauzele Konavle i podijelile su izmedju sebe ovu bogatu zupu a postala je brze najdivnija i najubavija zupa dubrovacka, te je najbolje uzdrzala SRPSKE NARODNE OBICAJE, kako su i danas u naponu, da im se svak divi, a osobito radi slave KRSNOG IMENA i radi izvornijeh SRPSKIH VEZOVA."

I konte LUJO VOJNOVIC pisao je o Dubrovniku kao srpskoj zemlji i staru dubrovacku knjizevnost smatrao iskljucivo SRPSKOM. U knjizi "Dubrovnik-jedna istorijska setnja" iz 1907.g. istice: "Najstariji znameniti latinski pjesnik u Dubrovniku je El.Cerva, a najstariji SRPSKI su SISKO MENCETIC i DJORE DRZIC." Katolicki zupnik u Orascu, iz dubrovacke biskupije, DUM ANDRO MURAT, posjetivsi 1901.g. manastir Savina kod Herceg Novog, upisao je u spomen knjizi sljedece stihove:

"SRPSKA BOKO, CIST SRPSKI BOSFORE,
SRPSKE DUSE sveti razgovore,
Sto ti laze PROTUSRPSKA srda,
Kad je vjera ko Lovcen ti tvrda."


Dalje, medju istaknutim SRBIMA KATOLICIMA, najznacajniju ulogu u javnom i naucnom zivotu imali su:

pravnik VALTAZAR BOGISIC
komparativni lingvista HENRIK BARIC
ekonomista MIJO MIRKOVIC
filolog MILAN RESETAR , PETAR BUDMANI
profesor LUKO ZORE
akademik PETAR KOLENDIC
teoreticar knjizevnosti VINKO VITEZICA
istoricari: ANTONIJE VULETIC , ILIJA SINDIK , VICE ADAMOVIC , BOSKO CVJETKOVIC , ANTONIJE FARCIC , ANTUN DABINOVIC
knjizevnik MATIJA BAN
pjesnici ILIJA OKRUGIC , SIBE MILICIC
pripovjedac BOZIDAR DJAJA
knjizevni kriticar MARKO CAR
romansijer IVO CIPIKO

novinski urednik KRISTO DOMINKOVIC i MIKO VAKETI
politicari STIJEPO KOBASICA , JOVO MIHALJEVIC , KAZIMIR LUKETIC
novinari: NIKOLA VUCETIC , DJIVO VISIC i NIKOLA PETKOVIC CIKO , JOVAN DJAJA
biolog JOSIF PANCIC
prirodoslovac IVAN DJAJA
agronom ALEKSANDAR DJAJA
farmaceut SINISA DJAJA
botanicari LUJO ADAMOVIC , JOSIF VESELIC
prirodoslovac BRANIMIR MALES
matematicar VINKO DJUROVIC
slikari: MARKO IGNJAT JOB , CVIJETO JOB , PASKO VUCETIC i VLAHO BUKOVAC
advokati: IGNJAT BAKOTIC , BALDO GRADI , VLAHO MATIJEVIC , LUKO MARKIZ BONA , MATO GRAINCIC , RUDOLF SARDELIC
gimnazijski profesor JAKOV GRUPKOVIC
publicisti JOVO MATLICIC , VIKENTIJE BUTIJER , ANTUN FABRIS
apotekar MATEJ SARIC
katolicki svestenici: MARKO VUCKOVIC , NIKOLA LUKOVIC
barski nadbiskupi: NIKOLA DOBRACIC , SIMO MILINOVIC
dum MARKO ANSTIC , DJURO PERUSINA , NIKO DJIVANOVIC , ANTE ANIC
srpski general, ministar i ambasador DJURO HORVATOVIC
srpski general, ministar i adjutant kneza Milana DRAGUTIN FRANASOVIC i mnogi drugi oficiri
brodovlasnik BOZO BANJAC iz Dubrovnika
brodarska porodica RACIC iz Cavtata
 

Ofucani džukac

Zainteresovan član
Banovan
Poruka
294
Kcerka Nikole Pasica udala se za SRBINA KATOLIKA STEFIJA RACICA. Posebnu slavu je stekao najveci SRBIN KATOLIK naseg vremena IVO ANDRIC. (a poznati naucnik je svakako i RUDJER BOSKOVIC i mnogi drugi...)

Nacionalni pokret SRBA KATOLIKA prije Prvog svjetskog rata bio je veoma jak. Cijelo primorje Crne Gore i Dubrovnik bili su potpuno SRPSKI, kao i najveci dio Dalmacije. Otpor Rimokatolicke crkve budjenju srpske nacionalne svijesti bio je veoma slab, a i mnogi katolicki svestenici su otvoreno SRBOVALI. Slicna je situacija bila u Bosni, Hercegovini, Slavoniji i Vojvodini. Situacija je bila za SRBE KATOLIKE jospovoljnija kad je Kraljevina Srbija 1914.g. sklopila konkordat sa Vatikanom povodom koga je Rimokatolicka crkva uvela slovensko bogosluzenje, SRPSKE CRKVENE PJESME i molitvu za SRPSKOG KRALJA. Pripadnici Nacionalnog pokreta SRBA KATOLIKA nisu bili rukovodjeni nikakvim materijalnim interesima, nego iskljucivo osjecanjem srca i istorijskim uspomenama i tradicijom, a javno mnenje u Srbiji bilo je veoma tolerantno i sirokogrudo u vjerskom pogledu. Velika stradanja pravoslavaca u Prvom svjetskom ratu na teritorijama pod austrougarskom kontrolom i progoni najistaknutijih SRBA KATOLIKA jos vise su ucvrstili srpsku nacionalnu solidarnost, tako da je srpska vojska 1918.g. docekana sa ogromnim odusevljenjem u svim srpskim krajevima gdje su zivjela braca latinske vjere, pa se takvo raspolozenje prosirilo i kod katolika koji ranije nisu ispoljavali srpsku nacionalnu svijest. "Da je tada Srbija zadrzala za sebe one krajeve koje je garantovao Londonski ugovor, postoji velika vjerovatnoca da bi bar polovina tamosnjih katolika prisla Srpstvu. Razumljiva je stvar da bi drzava vodila cistu srpsku politiku i javno propagirala Srpstvo." Osnovni zakljucak koji izvodi profesor Kostic je da SRPSTVO KATOLICIMA jednostavno nije trebalo nametati jer je ono kod njih bilo prirodno, iskonsko i svjesno.

O Milanu Resetaru na hr.(Wikipedija)priznaju da je bio Srbin katolik ali stavljaju pod navodnike, i priznaju da je zastupao srpstvo Dubrovnika! Ipak i pored toga ga prisvajaju i nazivaju hrvatskim...

http://hr.wikipedia.org/wiki/Milan_Rešetar
 

Ofucani džukac

Zainteresovan član
Banovan
Poruka
294
Sve je upropastila Jugoslavija i nepromisljenost kralja Aleksandra Karadjordjevica. Glupost kraljevu ilustruje prepricavajuci anegdotu prema kojoj se poslje stvaranja zajednicke drzave "jedan Dubrovcanin predstavio kralju Aleksandru kao "katolicki Srbin iz Dubrovnika", a ovaj mu je odgovorio da je "pravoslavni Hrvat iz Beograda". U prvih deset godina postojanja jugoslovenske drzave vladala je istinska demokratija i potpuni haos. "Opcinske uprave je dobivala masa, narocito prkosna, nezadovoljna, rezimu nenaklonjena. Ona je favorizovala sve neprijatelje rezima i izoblicavala njegove pristase. Naislo je vreme da je vise stidno bilo biti uz "rezim", uz "Beograd", uz Srbe, a kamoli identifikovati se sa Srpstvom, deklarisati se kao Srbin. Demagogija Stjepana Radica, a i mnoge greske rezima, ucinili su svoje. Najeklatantniji dokaz da su Konavli, nesumnjivo srpskog porijekla i kasnijeg dometka, iz cijeg krila su se razvili prvi Srbi katolici na Jadranu, postali su najzesci Hrvati, najbuntovniji, Srbima najvise nenaklonjeni. U Boki je to teze islo, jer je ogromna vecina stanovnistva bila srpsko-pravoslavne vjere, ali je i tu vjestacko hrvatstvo ojacalo a Srpstvo slabilo medju katolicima. Novih katolickih Srba je jedva i bilo. Cak su i oni u Baru i Ulcinju poceli da se kolebaju, i neki od njih, kad bi napustili rodni kraj, postajali su Hrvati. Od toga niko nije mogao imati stete, a kamoli da je to bilo zabranjeno. Zasto onda ne probati i ispasti interesantan, mozda cak i heroj?"

Poslje Drugog svjetskog rata situacija je bila nepodnosljiva. Ljudi koji bi se ekspornirali kao Srbi katolici gotovo redovno su se izlagali progonima, A U CRNOJ GORI ni pravoslavci se NISU SMJELI IZJASNJAVATI KAO SRBI, ako su zeljeli da izbjegnu raznorazne neprijatnosti, ukljucujuci i ugrozavanje licne i profesionalne egzistencije. (tako je i danas) "Pravoslavni su se izjasnjavali kao "Crnogorci", a katolici kao Hrvati!" Dubrovnik je uveden u hrvatsku federalnu jedinicu, preplavljen hrvatskom nacionalistickom propagandom i falsifikovanjem istorijskih cinjenica da bi se Srpstvo u njemu u korjenu ugusilo. Tome je pogodovala i cinjenica da je tokom stotina godina austrougarske okupacije skoro u potpunosti izumrla dubrovacka vlastela jer su se plemicke porodice poslje pada pod tudjinsku vlast dogovorile da se njihovi muski potomci ne zene i uopce ne ostavljaju potomstvo. Proces je dokrajcila zaglusujuca komunisticka ideologija i oficijelna propaganda bratstva i jedinstva na izrazito antisrpskim osnovama. Pa ipak, i po poisu stanovnistva iz 1953.g. bilo je jos uvijek 8.813 SRBA KATOLICKE VJEROISPOVJESTI, kao i 4.709 CRNOGORACA KATOLIKA. Sigurno je da su se mnogi deklarisali kao Srbi ateisti, ako su pripadali komunistickoj partiji. "Poveci broj od onih koji su rat proveli u Srbiji presao je na pravoslavlje. Tako npr. Stjepo Kobasica, bivsi narodni poslanik (Dubrovcanin); on je izjavio da ne moze ostati u vjeri u ime koje se tamane Srbi. Onda konte Aleksandar Vidovic iz Sibenika, Nikola Petrovic-Ciko iz Boke itd. Dvojici sam ja licno kumovao pri prelazu u pravoslavlje (Dusano Hope, Dubrovcaninu i Petru Gucu sa jednog juznojadranskog otoka)."

Rezim Pavla Karadjordjevica i Josipa Broza Tita otcjelipi su Dubrovnik od srpske matice i pripojili ga Hrvatskoj kao banovini ili socijalistickoj republici, iako njoj nikada ni po cemu nije pripadao. Usljedila je prava poplava istorijskih, politickih, socioloskih, lingvistickih i knjizevnih falsifikata (bas kao sada u Crnoj Gori, isti metodi, isti financijeri), a Srbi su pod diktaturom jednostavno sutili, dok su se poltroni nadmetali u udvarackoj poslusnosti i servilnosti (sve kao i danas, sem sto se glas nekih Srba pomalo i cuje kao otpor tiraniji). 1967.g. desio se veliki javni skandal. Na Katedri za jugoslovensku knjizevnost Filozofskog fakulteta u Beogradu zatekao se u pregledu literature stari udzbenik akademika Pavla Popovica. "Pregled srpske knjizevnosti" koji je dubrovacku knjizevnost obradjivao kao izvorno srpsku. Decenijama su studenti ucili po tom udzbeniku, a onda je politickom vrhu zatrebala afera da bi se srpskom narodnom bicu zadao novi udarac i pruzila jos jedna prilika srpskim komunistickim cankolizima da udarajuci beskrupulozno na istoriju i kulturu srpskog naroda dokazuju svoju ideolosku pravednost. Jurisnici Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije medjusobno su se takmicili ko ce se vecim kamenom baciti po Srpstvu i velike dijelove kulturnog nasljedja sopstvenog naroda zrtvovati guranjem u celjusti pohlepne hrvatske azdaje.

(I sam geo.izgled sadasnje Hrvatske ima izgled razjpaljenih celjusti krokodila, koji bi da proguta BiH. A oko-glava-mozak je u Zagrebu. Taj neprirodan izgled posebno suzavajuceg dijela do Dubrovnika samo svjedoci da su isli sto su dalje mogli u svojim prohtjevima, i kada su dobili sto nikada nije bilo njihovo, sada zele i dalje)

A na hrvatskoj strani, uredjujuci navodnu jugoslovensku enciklopediju, na celu ogromne grupe falsifikatora stajao je licno Miroslav Krleza. Sistematski je svemu dubrovackom dodavan vjestacki hrvatski atribut. Otimali su i Gundulica i Rudjera Boskovica, Valtazara Bogisica i Vlahu Bukovca, cijelu porodicu Bunica koja se italijanski prezivala de Bona, uprkos cinjenici da je LUKO MARKIZ BONA bio VODJA SRPSKE STRANKE U PRIMORJU. Cak su i MARINU DRZICU, CIJE JE SRPSTVO BILO SKORO POSLOVICNO, i na nadgrobnoj ploci pripisivali da je najveci hrvatski komediograf renesanse.

(Taj enc.zavod Miroslava Krleze je nedavno izdao sazetiju Opcu i nacionalnu enciklopediju u 20 knjiga. U javnost je isplivala istina o nemogucoj atmosferi za rad u toj ustanovi. Mnogi su se zalili na fasisticko-inkvizitorsko ponasanje glavnog urednika, nekog neuravnotezenog starca kojeg sam vidjeo na TV-u. Zaista je bio veliki problem kako dalje!? Sta sada napisati? Nastaviti sa falsifikatima ili pisati objektivnije. Nastavilo se sa falsifikatima i to je odlicno, jer u vreme interneta svaka od tih lazi se lako izoblici,a ovi falsifikati samo ostaju kao trajan spomenik hrvatske vjestacke nacije, da je na lazima sazdana. Vjerovatno su mladji autori, od kojih su kako cujemo neki dobijali i samare, hjeli biti objektivni, ali stara KRLEZINA skola falsifikovanja je jos jaka i ne odice se onoga sto su lazima stekli, pa misle da u tome treba i ustrajati. Ipak na wikipediji i hr.izdanja moraju da se sucavaju svakodnevno sa mnogim cinjenicama,pa sve vise istiu priznaju ali joj daju novo tumacenje, koje je cesto neubjedljivo i ocigledno iz ideoloskih razloga pristutno.)


Danasnji katolici u Dubrovniku su naterani da se izjasnjavaju kao Hrvati.
Vjestacki su izrezirani popisi stanovnistva, a onda su njihovi razultati projektovani i u daleku proslost. Srpski komunisticki sudovi su zabranjivali knjige i publikacije zbog iznosenja istine, a beogradska "Politika" je prednjacila u suzbijanju nacionalne svijesti svoga naroda i sluzenju njegovim neprijateljima. Ipak, s vremena na vreme je kroz beogradsku i kroz zagrbacku stampu provejavalo s kakvim se teskocama komunisticki zbiri nose suceljavajuci se sa STAROM PJESMOM DUBROVACKIH SRBA KATOLIKA:



"NA VRH SRDJA VILA KLICE - ZDRAVO SRPSKI DUBROVNICE!"


(Srdj-brdo iznad Dubrovnika)
 

Ofucani džukac

Zainteresovan član
Banovan
Poruka
294
Pitanje jezika starog Dubrovnika je veoma kompleksno. Prvobitno jezik naroda je bio specifican vlasko-romanski dijalekat, a zvanicni latinski. Kako je jacao slovenski elemenat u stanovnistvu, tako se sirio i srpski jezik, ali su se opet osjecale razlike u jeziku patricija i plebsa. Kod patricija je srpski jezik imao mnostvo latinskih rijeci i izraza, dok je obican narod govorio u jezickom smislu ispravnije. U diplomatiji su tekstovi namjenjeni zapadnim zemljama pisani na latinskom i italijanskom jeziku, a kad je rijec o istocnim drzavama onda je to cinjeno na SRPSKOM JEZIKU I CIRILICNOM PISMU. Prvobitna knjizevnost je bila na latinskom jeziku, a kasnije uporedo na italijanskom i slovenskom. Slovenski nije bio jedinstvenog izraza i razlikovao se po vremenskim periodima i spoljnim uticajima na autora, pa su s vremena na vreme prisutni izvjesni cakavizmi i ikavizmi. Medjutim, MILAN RESETAR nedvosmisleno tvrdi da jedinstveni dijalekat dubrovackih pisara "moze da bude SAMO SRPSKI DIJALEKAT KOJI SE GOVORI U DUBROVNIKU". To objasnjava cinjenicu da se u Dubrovnik doseljavalo samo SRPSKO stanovnistvo iz Zahumlja i Travunije i postepeno asimilovalo u etnickom pogledu, prvobitno staroromansko. Izvjesne dubrovacke specificnosti od naziva raguzanizmima, pa kaze "Raguzanizmi su se razvili mahom poslje XV v., tako da je u XIV i XV v. ovaj dijalekat sigurno bio blizi hercegovackom, nego u XVI i XVII v." Ovaj stav objavljen u Becu 1891.g. u Arhivu za slovensku filologiju, Resetar 1894.g. u predgovoru za knjigu "Pregled dubrovacke lirike" jos ubjedljivije precizira: "Dubrovnik ima u historiji NASEG NARODNOG ZIVOTA uopce, a narocito u historiji literature, sasvim odvojen polozaj iznikavsi kao neko ostvro na koje se spase nesto romanskog elementa sto nadzivje slovensku poplavu, Dubrovnik se nije nigdje sasvim izjednacio sa svojom SRPSKOM OKOLINOM: politickoj samostalnosti dugo pomagase i etnografska odvojenost, a kad se stari romanski grad nesto preseljavanjem Srba sa strane, a nesto posrbljavanjem domorodaca malo po malo, barem u pogledu jezika pretvorio u SRPSKI GRAD, Dubrovnik opet sacuvase svoju individualnost."

I akademik Aleksandar Belic je pisao da je kolonizacija Dubrovnika pretezno vrsena od Trebinja, Huma i Neretve, pa je ona OCIGLEDNO SRPSKA, ali se djelimicno vrsila i sa otoka i sa sjevera Dalmacije donoseci izvjesne crte cakavstine. "Uostalom, kako je Dubrovnik bio u vezi sa morem, pa prema tome i sa nasim zivljem na ostrvlju, neke zajednicke crte sa njim u njemu se i kasnije razvijaju (izgovor "i" na kraju rijeci kao "n", sa nazalizacijom vokala koji mu prethodi i sl.). S druge strane, kako je knjizevni rad u Dubrovniku otpoceo u drugoj polovini XV v. kada je cakavski knjizevni jezik bio u punom razvitku, sasvim je prirodno sto su se prvi dubrovacki pisci naslanjali na taj knjizevni jezik." On time objasnjava cakavizme kod Siska Mencetica i Dzore Drzica koji su ipak pisali dobrim hercegovackim narjecjem. "Pisci kao Ivan Gundulic (1588-1638.) obracaju paznju narocito na cistocu jezika, starajuci se da narodnim rijecima zamjene tudje. Ali i kod njih ima jos uvjek dosta arhaizama najrazlicitijih vrsta." U jednoj polemici sa akademikom Radonjicem koji je u skladu s oficijelnim nastojanjima govorio o juznoslovenskim uticajima na Dubrovnik, profesor Henrik Baric je istakao: "Zasto izbjegavati da su to plemena PRIRODNOG SRPSKOG ZALEDJA DUBROVNIKA. Time necu da kazem da nije bilo i cakavskog elementa, narocito radnickog i zanatlijskog u Dubrovniku. Tesko je reci koji je sloj stariji, CAKAVSKI ili STOKAVSKI, ali nema sumnje da je ovaj drugi bio NEUPOREDIVO JACI, tj. jaci po broju i ekonomski jaci, i da je on dao romanskom Dubrovniku svoj neizbrisivi slovenski tip."

U knjizi "Najstariji dubrovacki govor" iz 1951.g. Milan Resetar kaze da "grese i Vajan i Belic i Baric, ako smatraju da se mora uzeti da je prije prvih pjesnika jedan dio dubrovackog stanovnistva bio cakavski i da su od njega neki cakavizmi usli u dubrovacki narodni govor, a po Belicu i u dubrovacki pjesnicki jezik. Ja to posljednje odlucno odbijam jer da to vjerujemo, treba prekrojiti dubrovacku historiju koja nista ne zna da li su se trgovci, pomorci ili ribari u gustim hrpama doseljavali u Dubrovnik, pa zato ja jos uvjek tvrdim, kao sto sam tvrdio prije 50 godina, da se u Dubrovniku nije nikad govorilo, ni u njemu kao cjelini ni u jednom njegovom dijelu, dalmatinskim cakavsko-ikavskim govorom, nego uvjek SAMO HERCEGOVACKIM STOKAVSKIM-JEKAVSKIM." Resetar je tako mislio i 1889.g. pisuci: "Dubrovcani nijesu nikad bili cakavci, jer je SRPSKI JEZIK dosao u nekad romanski Dubrovnik iz staroga Zahumlja i stare Travunije, gdje se UVJEK STOKAVSKI GOVORILO."

Kad je rijec o doseljavanju u Dubrovnik, najupecatljivije podatke na osnovu arhivskih istrazivanja pruza najistaknutiji hrvatski istoricar Vjekoslav Klaic, koji se, inace, nije libio da u svrhu potkrepljivanja velikohrvatskih pretenzija pribjegne i ordinarnim falsifikatima. U ovom slucaju on ipak konstatuje postojanje stare hronike u kojoj "ima popis vlasteoskih porodica dubrovackih i za svaku se kaze ODAKLE JE DOSLA U DUBROVNIK. U popisu su 154 porodice, od kojih su dosli, iz:
-Zete 11
-Zahumlja 15
-Kotora 22
-Travunije 30
-Bosne 7
-Albanije 8
-Zadra 6
-Srbije 4
-Bugarske 1
-Splita 1
-Trogira 1
-Osora 1
-iz Italije i drugih zemalja 47."

Ivan Stojanovic je u knjizi "Dubrovacka knjizevnost" pisao: "Dubrovnik je s pocetka bio sklop dviju elemenata, rimskoga i slovinskoga. Iza pada srpskog carstva na Kosovu, Srbi se rasprsise, ne samo po Dubrovniku nego jos i preko Neretve po Dalmaciji." Ukazujuci da su mnoge srpske porodice usle u dubrovacki senat, inace, opkoljen srpskim narodom. "A u privatnome zivotu sasvijem se posrbise porodice rimske, bilo vlasteoske, sto dodjose iz Epiavara ili Askrivija (Kotora), bilo gradjanske, te slucajno dodjose iz Italije jali iz Dalmacije." Nakon sto je preveo poznatu Engelovu "Istoriju Dubrovacke republike", Ivan Stojanovic je stampao sa svojim opsirnim dodatkom u kome nalazimo i sljedece: "Kako su, pak Dubrovcani sami sebe drzali, komu li su plemenu pripadali, biva: oni Slovini koji se u Dubrovniku prvi nastanise? Kad bi se sudilo po knjizevnom pisanju prvijeh pjesnika, mogli bi pripadati i plemenu hrvatskome, cakavstine radi, ali po susjedstvu svud unaokolo, i po etnografiji, ne mogu biti drugo nego SRBI. Utjecaj SRPSKI, i brojem prvijeh stanovnika i radi politickijeh odnosaja koje su imali sa susjednim kraljevima, banima i zupanima, bijase tako jak, da i u knjizevnosti preote stokavstina i jekavstina prije nego po ostaloj Dalmaciji. Jagic pripoznaje prevlast SRPSKU i moc stokavstine, koja potisnu cakavstinu iz knjizevnosti. Miklosic opet misli - sto je dosta prilicnije, da se za cakavstinu nije nikad ni znalo u Dubrovniku, nego su samo pisali tako da budu u saglasju knjizevnom s ostalim dalmatinskijem spisateljima." Ivan Stojanovic je jos izricitiji i precizniji u zakljucku, "da je prvi Dubrovnik, na hridinama Sv.Marije, bio osnovan od ljudi narodnosti rimske, koji kasnije, kako rekosmo, primise JEZIK SRPSKI, dok je sjeverna strana bila napucena stanovnicima narodnosti slovjeno-srpske, koji se s Rimljanima stopise u puk dubrovacki... Za nase se oce ne moze reci ni po cemu da su bili Hrvati. Zemlje naokolo koje su drzali u toku vjekova, pripadale su banovima i kraljevima PLEMENA SRPSKOGA."
 

Ofucani džukac

Zainteresovan član
Banovan
Poruka
294
I drugi katolik, dr LUJO BAKOTIC 1938.g. pise: "Sto se tice SRBA na podrucju Dubrovacke republike, poznato je da su Dubrovcani, osim samog grada Dubrovnika, svu ostalu teritoriju dobili skoro iskljucivo od SRPSKIH vladalaca. Na cijelim tim teritorijama prebivao je narod pravoslavne vjere." Sve SRPSKE PORODICE koje su na dubrovacku teritoriju pod Turcima izbjegle, PRESLE SU NA KATOLICANSTVO. Njemacki istoricar GEBHARDI 1808.g. navodi: "Po propasti vece avarske drzave opkolise SORABSKI ili SRPSKI naseljeni gradjani njihov grad i naselise najblizu zemlju, cak i mjesto starog Epidaurusa u svoju sopstvenu korist pod vrhovnistvom grckog cara." ENGEL tvrdi da su SRBI u DUBROVNIKU I IME DALI, a da se u njemu do XI v.govorilo italijanski, kad je poceo slovenski element da prevladava. "Kako se grad povecavao, to njegovi stanovnici nisu mogli vise da zive samo od lova i ribolova i oni pocese da se sire, da obradjuju polja i vinograde. Da bi to mogli davrse sigurno i nesmetano, placali su 30 zlatnika zupanu SRPSKIH Travunjana, a isto toliko godisnje zupanu SRPSKIH Zahumljana, jer usred njih oba bio je dubrovacki predio. Placanje ove kamate oslobodilo je Dubrovcane istovremeno od svakog mijesanja Slovena u njihovu unutrasnju upravu. Uzajamni trgovacki saobracaj sa oba ova SRPSKA NARODA bio je za sve njih koristan."

Ruski istoricar VIKTOR VASILJEVIC MAKUSEV navodi jos jedan interesantan podatak: "Ako je italijanski jezik bio jezik nauke i drzavnog govora, a Dubrovcani su se toliko starali o njegovom usavrsavanju sto su ZAKONOM ZABRANILI ZENAMA DA IZUCAVAJU INOSTRANE JEZIKE."

Putopisac KOL takodje pise o SRPSKOM DUBROVNIKU, a njemacki baron OTO RAJNSBERG i IDA FON DIRINGFELD kazu da dubrovacka narodnost nije ni italijanska ni srpska, nego TO OBOJE U ISTI MAH.

Poznati engleski istoricar i diplomata ARTUR EVANS pisao je da je STRADUN DJELIO SRPSKI DIO NASELJA OD ROMANSKOG i da je zasut "kada je u XIII stoljecu prestao antagonizam izmedju SRBA i Romana i kada je SRPSKI JEZIK POSTAO MATERNJIM JEZIKOM epidaurskih izbjeglica." On kaze da je od pocetka 15.v. maternji jezik Dubrovcana NAJCISTIJA FORMA SRPSKOG. Slicno pisu francuski knjizevnik LUJ LEZE i njemacki istoricar HANS HELMONT, kao i NORBERT KREBS i KONSTANTIN JIRICEK.

Kostic smatra da je moguce da je u Dubrovniku ipak zivjeo mali broj cakavaca koji su bez sumnje Hrvati, kao sto je i sva okolina bila nesumnjivo SRPSKA. Prvobitno se Dubrovnik sastojao samo od grada-polisa i najblizeg predgradja, a postepeno je zadobijao najblizu SRPSKU OKOLINU, pa cakavci nikada zbog svoje malobrojnosti nisu mogli odredjivati osnovni karakter. Kako Engel navodi: "Stefan Vojislav, obnovitelj i osloboditelj Srbije od vizantijskog suverenstva oko 1040. do 1050.g. kanda je iz prijateljstva prema Dubrovcanima, darovao njima dolinu Zupe, zalive Rijeke, Gruza i Melfija (?), kao i cijelu obalu do Orasca - plodnu oblast. Isto tako izgleda da je bio darezljiv Mihailo, sin Stefanov (1050-1080), prema Dubrovcanima, svojim saveznicima. On im je darovao otoke Kolocep, Lopud i Sisan."

Konstantin Jiricek navodi da je krajem srednjeg v.SRPSKI GOVOR prevladao u Dubrovniku i Kotoru zbog izumiranja starih gradskih porodica i dolaska mnogih novih teritorijalnim sirenjem i intenziviranjem trgovackog saobracaja, a Kostic zakljucuje: "Dubrovnik je sam mogao imati, bar ispocetka, mijesan etnicki karakter. Kad je on razvio gradske zidine i prosirio se u svim pravcima sem prema moru, on je bivao sve vise i vise IZRAZITIJE SRPSKI. Dubrovacka republika bila je NESPORNO SRPSKA PO VECINI SVOGA STANOVNISTVA."
 

Ofucani džukac

Zainteresovan član
Banovan
Poruka
294
U pocetku su Dubrovcani govorili specificnim romanskim jezikom koji je predstavljao mjesavinu vlaskog i latinskog, a vlastela je upotrebljavala cistu varijantu toskanskog jezika koja se znacajano razlikovala od venecijanskog dijalekta dalmatinskih gradova koji su bili pod mletackom vlascu. SRPSKI JEZIK je ispocetka nezvanicno uvodjen kao pomocni radi administrativnog upravljanja prikljucenim teritorijama od pocetka XIII v., kako navodi Resetar "sluzbena korespodencija izmedju Dubrovacke republike i SRPSKIH ZEMALJA vodila se iskljucivo u SRPSKOM JEZIKU." Ostalo je u analima da se i jedan Dubrovcanin sa Hvara 1688.g. obracao Dubrovackom senatu CIRILICOM. Postojala su i posebni PISARI ZA SRPSKI JEZIK koji su se zvali DIJACIMA SRPSKIM za razliku od diaka latinskih. Svi dokumenti su se brizljivo cuvali u arhivu, pa kako istice Hrvat i becki profesor VATROSLAV JAGIC: "ovoj visoko razvijenoj brizi Republike za arhivima, zahvaljuje SRPSKI JEZIK za njegove najstarije, najplemenitije perle." Ni u jednom svom tekstu Jagic nije ni pomenuo hrvatski jezik kao eventualno govorni u Dubrovniku, nego samo latinski, italijanski i SRPSKI.

Svoj SRPSKI JEZIK koji su govorili, Dubrovcani su cesto nazivali NASKIM, SLOVENSKIM, DUBROVACKIM, a ponekad i ILIRSKIM. Milan Resetar je ustanovio da je 1521.g. u Mlecima stampan jedan od najstarijih stampanih dubrovackih dokumenata - SRPSKI MOLITVENIK, i to CIRILICOM. Malo kasnije je stampan molitvenik za katolicke mise koje je lajpciski profesor i jedan od najvecih slavista 19.v. AUGUST LESKIN nazvao "Dalmatinsko-SRPSKI misal". I tamo gdje se jezik naziva dubrovackim pisano je cirilicno. Postoje i svjedocanstva da se LATINSKI JEZIK NAZIVAO VLASKIM, a to se dopunjuje i sacuvanim poveljama bosanskog velikog bana MATIJE NINOSLAVA koji je svoje podanike nazivao SRBIMA, A DUBROVCANE VLASIMA. (jos jedan od dokaza sirokog koristenja termin Vlah, oni su svakako bili romansko (i romanizovano) stanovnistvo, a kasnije se asimiluju medju vecinskim Srbima, sem u dijelovima gdje su u vecem broju, kao sto je danas istocna Srbija, gdje su ocuvali svoj jezik i obicaje. Oni su se veoma sporo i tesko asimilovali, ali vreme cini svoje...) Bilo kako bilo, hrvatski jezik se nigdje ne pominje, cak ni kod Pazanina (Pag) BARTOLA KASICA koji je dugo zivjeo u Dubrovniku polovinom XVII v. Samo moderni falsifikatori ubacuju hrvatske atribute gdje stignu, pa makar to i krajnje groteskno djelovalo. Iako je Kasic vjrovatno bio Hrvat, mada mu je pravo ime Bartolomej Kasio (i u Hrvate su se utopili primorski Vlasi, Romani, kao i Avari tj. Obri, po kojima i danas nosi naziv mjesto Obrovac, gdje kasnije dolaze Srbi, bjezeci od Turaka), on koristi izraze dubrovacki, dalmatinski, bosanski, slovinski, ilirski, ali nikada i hrvatski jezik.

Ni pomena od hrvatskog jezika nema ni u XVIII v., niti se u knjigama mahom govori o ilirskom ili slovinskom. Ardelio Dela Bela kaze da je SRPSKO PISMO CIRILICA na kojoj se pisalo ilirski ili slovinski, a takve tvrdnje navodi u svom rjecniku ilirsko-italijansko-latinskog jezika koji je prvi put objavljen 1728.g. On se prosto izvinjava sto je njegova knjiga objavljena latinicom jer slovenski alfabet nije jedinstven i sastoji se iz cetiri varijante: stari ruski, moderni ruski, srpski ili cirilicni i jerolimski ili glagolitski.

Izvorno, Dubrovnik nije mogao biti ni srpski ni hrvatski. Bio je romanski. Srpski je postao naknadno jer su SRBI zivjeli svuda oko njega i sirili se na njihovu teritoriju, obuhvacao SRPSKO STANOVNISTVO, SRBI su se u njega useljavali, pa je postepeno izgubio romanske karakteristike i poprimio SRPSKE u njihovom specificnom izrazu. Hrvatski nikada sustinski nije mogao postati, ali mu je hrvatstvo nasilno nametnuto alkemicarskim etnickim eksperimentima Katolicke crkve u prvoj polovini XX v., katastrofalnim promasajima karadjordjevicevskog rezima i koncentrisanom antisrpskom politikom komunisticke diktature.

1566.g. dubrovacki Senat je na SRPSKOM JEZIKU uputio povodom stupanja na presto cestitku turskom sultanu Selimu II, sinu Sulejmana Velicanstvenog. 1638.g. objavljen je jedan oglas na italijanskom jeziku sa SRPSKIM DODATKOM, da bi ga svako bolje razumio, kako je to obrazlozeno u italijanskom dijelu teksta. Oba teksta su u sluzbenim spisima zavedena na italijanskom jeziku uz objasnjenje da im je original na SRPSKOM. Tako su i zakoni proglasavani na SRPSKOM JEZIKU na javnim trgovima da bi ih svako bolje razumio. U starom rukopisu koji potice s pocetka XVIII v. i cuva se u franciskanskoj biblioteci u Vatikanu, prva recenica koju Kostic citira je na italijanskom, a druga sljedi na srpskom: "U jednoj SRPSKOJ KNJIZI gdje su apostoli i evandjelja koji se citaju preko cijele godine na SRPSKOM, cita se poslje toga takodje na SRPSKOM: "Neka se zna kada se poceo Dubrovnik graditi od grada Cavtata na 626.godiste Isukrsta." To je kljucni dokaz da se SRPSKI JEZIK KORISTIO I U RIMOKATOLICKIM CRKVAMA.

U posljednjem periodu Dubrovacke republike postoji ogroman broj svejedocanstava o zvanicnoj upotrebi SRPSKOG JEZIKA. "U listinama sacuvanim u Dubrovniku i tako spasenim za SRPSTVO, spominje se SRPSKO IME STOTINE, ako ne i HILJADE PUTA: bilo da se oznacava etnicka pripadnost okolnih ljudi, bilo da se obiljezava jezik kojim govore ili pismo kojim pisu. I u italijanskom, i u latinskom, i u SRPSKOM JEZIKU stalno se nailazi na adjektive (ponekad i supstantive) SRPSKI itd, HRVATSKI NIKAD I NIGDJE! I na osnovu toga Hrvati, danasnji Hrvati i oni proslog vijeka, zakljucuju da je Dubrovnik bio hrvatski!!! U tim listinama spominju se mnogi drugi narodi i njihove zemlje, udaljeniji od Hrvatske, ali ovi nikada ili bar skoro nikada."

U knjizi "Srpski narod i njegov jezik" profesor Pavle Ivic je jos precizniji i iznosi da ima "ukupno cetiri ili pet pomena hrvatskog jezika u Dubrovniku ili samog Dubrovnika u krugu hrvatskih gradova iskljucivo kod pjesnika, i to u narocitim prilikama kao sto je kurtoazno obecanje nekome iz hrvatskih strana, ili naslov stampane knjige koja ce mozda obezbjediti siru publiku, ili poetska tirada u kojoj poredjenje dubrovackog sa hravstkim ima, u stvari, cilj da istakne prednost dubrovackog... Postoje, uostalom primjeri gdje dubrovacki autori pominju Hrvate, ali na nacin iz koga se jasno vidi da u njih ne ubrajaju Dubrovcane... Nasuprot tome, vrlo je cesta pojava da su "Dubrovcani, pocev od kraja XV pa do pocetka XVIII v. nazivali svoj jezik SRPSKIM (LINGUA SERVIANA) i to najcesce u SLUZBENIM AKTIMA kad je trebalo oznaciti narodni jezik Dubrovnika za razliku od italijanskog ili latinskog jezika dokumenata koji sadrze ove pomene."
 

Ofucani džukac

Zainteresovan član
Banovan
Poruka
294
Osnivac moderne slavistike, katolicki fratar jezuitskog reda i univerzitetski profesor, Ceh Josif Dobrovski pisao je Jerneju Kopitaru pocetkom 19.v.: "Geografski nazivi me malo interesuju. Ta Dubrovcani, Makedonci i Bosanci su Srbi. Kranjci, Bezjaci, Panonski Hrvati su po porijeklu Hrvati." (oko Hrvata je pogresio, jer su kajkavci izvorno Slovenci a ne Hrvati, a on se ovde poziva na govor). Nesto kasnije, u svom zivotnom djelu "Slavin" iz 1834.g. Josif Dobrovski kategoricki tvrdi: "Granice izmedju pravog hrvatskog i srpskog (ilirskog) jezika u Dalmaciji mogao bi najbolje da navede neki Hrvat koji je dobro vjest u oba dijalekta. Ako nekoji kao Zlataric u predgovoru svojih pjesama (Mleci 1597.g.) dalmatinsko-ilirski (srpski) jezik nazivaju horvacki jezik, to nije tacno govoreno, to se dogadja zbog politicke veze sa Dalmacijom. Dalmatinsko-ilirski i srpski ja drzim u sustini jos uvjek kao isti jezik. Ja znam dobro da dalmatinski i srpski nisu sasvim istovjetni govori. Ali u osnovi, oba pripadaju, bez obzira na razne provincijalizme i druga manja odstupanja, ipak samo jednoj jezickoj vrsti, kao sto su i stanovnici obe zemlje po svom porijeklu srpskog stabla."

Slovenac Jernej Kopitar je 1822.g. pisao: "Srpski ili ilirski dijalekat govori u Srbiji, Bosni, Crnoj Gori, Dubrovniku, Dalmaciji, Istri, Hrvatskoj Granici, Slavoniji i srpskim naseljima po juznoj Ugarskoj, cetiri do per miliona, od kojih su oko polovina grckog obreda (ovo Kopitar pise latinski, a recenzija je na njemackom), ali bogosluzenje obavljaju na slovenskom jeziku." Drugi veliki slavista, mladji od Dobrovskog, ali ne i manje znacajan objavio je 1833.g.u Pesti na njemackom jeziku "Srpska zrnca za citanje", u kojima navodi: "To je istorijski i lingvisticki dokaz cinjenica da, kao sto Srbi u Srbiji, Bosni, u Slavoniji, Hercegovini, Crnoj Gori i Dalmaciji u svojoj ukupnosti sacinjavaju samo jednu granu velikog slovenskog stabla, pa makar pripadali istocnoj ili zapadnoj crkvi, isto tako i njihov jezik predstavlja samo jedno narjecje, mada sa vise beznacajnih varijateta." U Becu je 1858.g. Slovenac Franc Miklosic, takodje opcepriznati slavista, objavio na latinskom jeziku knjigu "Srpski spomenici" u koju je uvrstio sve dubrovacke isprave, povelje i pisma pisane na srpskom jeziku, a naknadno pronadjene Ceh Konstantin Jiricek u knjizi pod istim naslovom. Slicne su stavove imali Jakob Grim, Johan Severin Fater, Luj Leze, Josef Karasek.

U toku Prvog svjetskog rata konte Lujo Vojnovic je pisao o staroj dubrovackoj drzavi: "Jedna cudna republika, koja je svoje zapisnike redigovala na latinskom i naposljetku na italijanskom, ali ciji senatori diskutovahu na srpskom jeziku i korespondiragu na tom jeziku sa srpskim knezevima, obiljezavajuci na srpskom imena njihovih kuca (porodica, plemena). Ona je redigovala i sifrirala na srpskom tajna uputstva upucena njenim ambasadorima. Intolerantna u pogledu vjere, ona je drzala po strani od svojih granica Slovene preko brda; ali im je ona slala u njihovu otadzbinu podstreke na srpskom jeziku i na srpskom jeziku im je pravdu izricala."

Poznati zagrebacki sveucilisni profesor splitskog porijekla NATKO NODILO 1883.g.je zakljucio: "U Dubrovniku, ako ne od prvog pocetka, a to od pamtivijeka, govorilo se SRPSKI, govorilo se kako od pucana, tako i od vlastele; kako kod kuce, tako i u javnom zivotu. Jeste istina, da su se zapisnici raznih vijeca vodili latinski, a prilika je takodje da pod knezovima mletackim, njih radi, na vijecima se nesto raspravljalo i mletackim govorom. Nego u opcini od Mletaka oprostenoj, SRPSKI je raspravni jezik." ,"Prvi ljetopisci i davna historiografija dubrovačka" JAZU, Zagreb, 1883. sveska 65, strane od 92. do 128)

(Ovo je tvrdio veoma obrazovani hrv.istoricar, politicar i publicista. Bio je prvi profesor opce povijesti na Filoz.fak.u Zagrebu. Jedan od prvaka Narodne stranke u Dalmaciji i ured.lista Il Nazionale u Zadru. Zastupnik u Dalm.saboru. U brojnim tekstovima polemisao s autonomaskim politicarima, gorljivo zagovarajuci nuznost sjedinjenja Dalmacije s Hrvatskom. Kao istoricar proucavao ranosrednjovjekovnu hr.povijest i proslost naroda jugoist.Evrope. Pa kako mu se ne moze prigovoriti ni na neobrazovanosti ni na manjku hrvatstva, ostaje da njegova istinoljubivost danas porazava hravtske megalomane, koji bi sve srpsko da predstave kao hravtsko. Zamislite da neko danas kaze u Dubrovniku da je to stari srpski grad u kojem se odvajkada govorilo srpskim jezikom...sto tvrdi i sam Hrvat Natko Nodilo! Dovoljno je samo da neko prozbori ekavicom ili da dodje autom sa srbijanskim registracijama i vec ce biti vredjan ako ne i fizicki napadnut. Zasto je to tako? Zato sto je to bio srpski grad, a da bi postao i ostao hrvatski mora da djeluje nasilje spojeno sa neobrazovanom masom, kojom se lako manipulise.)

Poznati francuski geograf i etnograf koji se posebno bavio balkanskim izucavanjima, Ami Bue pisao je 1840.g. da su Dalmatinci, Morlaci (sto je navodjena knjiga o Moralcima gdje se ne pominje izricito da su Srbi i sami posteniji i obrazovaniji Hrvati je odbacuju kao nerelevantan ist.dokument jer autor nije bio u tom kraju,vec navodi prepricavanja iz druge ruke), Dubrovcani i Bokelji nesporno Srbi, sto izricito potvrdjuje i osnivac austrijske statisticke nauke baron Karl Cernig 1857.g. Istog su misljenja i statisticari Adolf Fiker i Barkeli. A njemacki etnograf Kol pise 1872.g.: "Ona tako cvjetajuca i slavna u srednjem vijeku, republika Dubrovnik bila je srpska komuna. Nazivali su je "srpskom Atinom", i vlasteoske porodice njene jos i sad traze korjene njihovih geneoloskih stabala u planinama i livadama Bosne i Srbije."

Vuk Karadzic je 1834.g. zakljucio da je dubrovacki jezik pravi hercegovacki od koga se razlikuje po tome sto ima glas h, sto Dubrovcani ne kazu đeca nego djeca i sto imaju previse italijanskih rijeci. Oto fon Rajnsfberg-Diringsfeld je 1864.g. zakljucio: "Latinski, u pocetku jezik narodni, bio je jos 1450. tamo i amo u upotrebi, ali sa zahvatanjem slovenskog jezika tako pokvaren. Srpski, naprotiv, zadrza, kao jezik zena, djece i sluzincadi, premoc u kuci. Poslje se razvi postepeno iz mnogostruke upotrebe sa strancima (u trgovackom, socijalnom i literarnom saobracaju) jedan polulatinski jezik, dubrovacki dijalekat, koji je bio sastavljen iz srpskog i italijanskog i koji je jednako bio pokvaren koliko je pisano slovenski jezik Dubrovcana odrzan klasicno cist." Artur Evans je 1875.g.pisao da se u Dubrovniku cuje najljepsi srpsksi jezik. Zato tragikomicno zvuce rijeci Juraja Bjankinija u pismu Mihovilu Pavlinovicu iz 1879.g.: "Po pismu Pucica, po pismu Vrcevica itd., po rijecima Vida Kamenarevica, koji je ovdje bio ovih dana, i postenog popa Vulovica iz Kotora, koji je takodje ovuda prosao, ja cienim da kad bi Klaic i htio, da bi mucan barem njegov izbor u Dubrovackom, gdje se uobce nazalost drze da su Srbi."

Poznati hrvatski filolog Ivan Milcetic objavio je 1905.g. svoje zapise o putovanju kroz Dalmaciju 1874.g.: "Ja sam medju obrazovanim Dalmatincima nasao onda i Dalmatinaca i Slavo-Dalmata..., Slavjana, nasinaca (Dubrovcani) i Srba (Bokelji i gdjekoji Dubrovcanin), ali Hrvata nigdje."

A mozda nam je najinteresantnije svjedocanstvo grupice propagatora hrvatstva u Dubrovniku polovinom 19.v. zahvaljujuci kojima je profesor Lazo Kostic dosao do dragocjenih statistickih podataka: "Burne 1848.g. je izlazio u Dubrovniku list "Lavenire" ("Buducnost"). Na njemu je stajalo da je "hrvatski list napisan italijanski", jer primorski "Hrvati" nisu znali "hrvatski". Urednik mu je bio Ivan August Kaznacic. U jednom broju od oktobra te godine on navodi "statistiku slovenskih naroda" u kojoj ima rubrike "jezik" i "narjecje". Kao jezik Juznih Slovena naveden je "ilirski", a kao narjecja (dijalekti): bugarski, srpski, hrvatski i slovenacki odn."kranjski" (karniko, a u zagradama vendo,tj.vendski). Kao lica koja imaju:

-SRPSKI dijalekat ubrojeni su svi pravoslavni (2.880.000), a zatim skoro milion i po katolika (1.490.000) i 550.000 muslimana.

-HRVATSKI dijalekat samo 801.000, svi u Austriji, dakle niko u Bosni.

U rubrici "Turska" stoji dalje da u njoj govori srpski dijelekat skoro milion i po ljudi (1.490.000), hrvatski niko. Tada su BiH bile pod Turskom. Eto, oni, "Hrvati" Dubrovnika sami tako tvrde, bar prije 100 godina (sada vec 160). To je tada bilo opce misljenje nauke i publicistike, kome se nije bilo lako odupirati."

Kljucni cilj Hrvata ipak nije stari i nestali dubrovacki jezik, nego prisvajanje dubrovacke knjizevnosti. Posto je argumentovano dokazao da je dubrovacki jezik mogao biti samo srpski i takav zakljucak potkrepio nedvosmislenim izjavama najvecih svjetskih autoriteta iz oblasti slavistike i istoriografije, Lazo Kostic zakljucuje da je na srpskom jeziku mogla nastati samo srpska literatura, jer je literatura glavna emanacija jezika, njegov produkt, najvisi izraz, djelo ljudi koji su ne samo pisali na srpskom jeziku nego i svojim porijeklom pripadali srpskom narodu.
 

Ofucani džukac

Zainteresovan član
Banovan
Poruka
294
Sukob misljenja srpskih i hrvatskih teoreticara druge polovine 19. i prve polovine 20.v. oko etnickog odredjenja Dubrovcana, njihove istorije, kulture, knjizevnosti bio je veoma stimulativan za intenzivna, sveobuhvatna i veoma detaljna naucna istrazivanja. Objektivni i nepristrasni rezultati su uvjek dovodili do precizne srpske identifikacije, ali pod Pavelicevim ustaskim i Titovim komunistickim rezimom na silu je udzbenicima, publicistikom, strucnom periodikom i politicko-propagandnim glasilima rasprostirana tvrdnja da je rijec o hrvatskoj knjizevnosti, a svako suprostavljanje moglo je aktera dovesti pod udar krivicnopravnih sankcija. Poluvijekovna komunisticka diktatura i ideoloski monopolizam jednostavno su iskrivili svijest ljudi mladje generacije vaspitavale i obrazovale na lazima i falsifikatima (isti je slucaj sa vjestackom crnogorskom, muslimanskom (sada Bosnjackom) i makedonskom "nacijom"). Protek vremena je ucinio svoje pa su i tekstovi u najuglednijim stranim enciklopedijskim izdanjima dozivjeli kvazinaucne revizije. Orkestrirana halabuka oficijelnih hrvatskih nacionalnih ideologa i komunistickih zvanicnika, uz podrepaski ulizicki odnos srpskih namjesnika i tlacitelja sopstvenog naroda, vjestacki je mijenjala drustvene uzuse, naucnu metodologiju i teorijski misaoni supstrat. Cak su i srpski naucnici od moralnog digniteta, izricito nikad ne priznajuci da je dubrovacka literatura hrvatskog nacionalnog karaktera, a ne usudjujuci se otvoreno reci kako je nedvosmisleno srpska, bjezali u neku varijantu samostalnog odredjenja i identifikacije, insistirajuci na njenom sirem jugoslovenskom okviru.

(U hravtskoj Opcoj i nac.encikloediji u 20 knjiga sve sto ima veze sa Dubrovnikom se naziva hrvatskim-knjizevnik,politicar,istoricar,naucnik... U srpskoj (isto novoj od prije 2-3 godine) sve dubrovacko se ne naziva srpskim imenom vec dubrovackim. To samo dokazuje da su Srbi jos daleko od svog nacionalnog osvjescenjenja, i da ne znamo cuvati ni sto je nase, dok vjestacki Hrvati prisvajaju sve nase i mi iz neznanja ravnodusno to posmatramo. Zato i gubimo Crnu Goru, Krajinu, Kosovo... Jedino BH Srbi sto su se izborili za minimalna svoja prava, dok su potkupljivi beogradski cincaro-vlaski Srbi savrseno ravnodusni prema svemu sto ih licno ne dotice! Kada kazem cincaro-vlaski (i romski) ne mislim u etnickom smislu, vec kao oni koji nemaju svoje drzave i nije ih briga za nacionalne interese.)

Inace, dubrovacke knjizevnost, prema misljenju takvih naucnih autoriteta kao sto su Nikola Tomazeo, Jernej Kopitar, Matija Murko, Milan Resetar, V.V.Makusev, Arturo Kronia, Djovani Maver itd., nema neku znacajniju literarnu vrednost jer je u sustini nevjesta imitacija i kompilacija italijanskih renesansnih autora, prije svega Dantea, Torkvata Tasa, Bokaca i drugih, uz dodavanje izvjesnog lokalnog kolorita. Ona je Hrvatima vazna jer nikakve druge knjizevnosti nisu imali, a ukoliko je ubjedljivije prisvoje mogle bi im posluziti kao dokaz da svoj danasnji jezik nisu preoteli od Srba nego da imaju iole ozbiljan izvornik. Kostic navodi kompletnu argumentaciju, pokazujuci da je, iako izvorno pravnik, ovladao osnovnim kategorijama teorije knjizevnosti, a nakon iscrpne elaboracije vodecih naucnih autoriteta izvodi sljedeci zakljucak: "Dubrovacka knjizevnost na srpskom jeziku je bila najbolja u pocetku, oko XVI v. i pocetkom XVII v. Umjesto da bude poslje bolje, mogao se ustanoviti jedan katastrofalan nazadak. I to ne samo nazadak u ljepoti i vrednosti literature (uglavnom poezije), vec i u jeziku. Umjesto da se usavrsava jezik u daljim generacijama, on je bio sve slabiji. Kasnije se sve vise pisalo romanski, uglavnom mjesavinom latinskog i italijanskog jezika. Cak je u slovenskim tekstovima praktikovana ta mjesavina. Narocito su uvrstavani u tudji tekst latinski verzi, i to mahom novolatinski, prilicno udaljeni od klasicnog latinskog jezika."

Prema tome, stara dubrovacke knjizevnost ne obogacuje mnogo ukupno sprsku literaturu. Ona je daleko ispod nivoa ostalih srpskih narodnih pjesama iz istog perioda, ali to nije razlog da se mi Srbi odricemo i prepustamo je Hrvatima. Ona je nasa, a ako se uopce s nekim mozemo sporiti oko njene kulturne prirode i karakteristika, onda to mogu biti iskljucivo Italijani, jer je Dubrovnik kljucna dodirna tacka srpskog i italijanskog naroda.

Cak i hrvatski istoricar Vatroslav Jagic citira rijeckog profesora Simu Ljubica koji je 1865.g.objavio "Ogledalo knjizevne povjesti jugoslovenske" i, izmedju ostalog, naveo: "Ista kronika dukljanska, najstariji spomenik naseg jezika, pisana bez dvojbe od SRBINA U SRPSKOJ ZEMLJI, i djela najstarijih pisatelja dubrovackih i kotorskih, rodom SRPSKIH ili odgojenih barem pod uplivom SRPSKOGA narijecja, kako npr. SISKA MENCETICA, DJORE DRZICA itd."

Profesor praskog univerziteta Karl Kadlec, inace ekspert za istoriju slovenskih prava, pisao je 1913.godine da nije vazno "da li se Dubrovnik nalazio pod neposrednom vlascu srpskih vladara, nego i to, da je dubrovacka kultura dijelom srpska (a dijelom i italijanska). Nekiistoricari pretresaju u okviru srpske istorije i istoriju Dubrovnika. To cini npr. Majkov. Slicno je i sa Bosnom." Ruski slavista Viktor Vasiljevic Makusev 1867.g. je pisao: "U Dubrovniku su u isto vreme procvjetale tri literature: latinska, italijanska i SRPSKA. Latinski se jezik upotrebljavao u naucnim sastavima, u svecanim besedama, a i u poeziji; to je bio po prevashodstvu diplomatski i pravnicki jezik. Italijanski su pisani sastavi sa vise prakticnim karakterom i pjesme ciji je size uziman iz obicnog zivota. Rodjeni SRPSKI JEZIK ogranicavao se na porodicni zivot, poeziju i pripovjedi narodu."

Njemacki filolog ERNEST FON EBERG 1837.g. objavio je "Istorijski pregled slovenskih jezika i slovenske literature" u kome kaze: "Zapadni Srbi bili su izrana podjeljeni u manje drzave, od kojih su neke imale i neku vrstu aristokratsko-republikanskog ustrojstva. Ovde cemo samo navesti Republiku Dubrovnik, koljevku DALMATINSKE GRANE SRPSKE LITERATURE." Inace poseban odjeljak njegove knjige nosi naslov: "Literatura DALMATINACA ili SRBA KOJI PRIPADAJU RIMOKATOLICKOJ CRKVI", a postoji i pododjeljak "Svjetovna literatura DALMATINSKIH ili KATOLICKIH SRBA".

Njemacki putopisac J.KOL 1851.g. istice da su "narodni zivot i poezija najveceg dijela dalmatinskih stanovnika potpuno isti kao i ostalih Srba." I austrijski etnograf baron CERNIG i madjarski istoricar SVIKER dubrovacku knjizevnost smatraju nesumnjivo srpskom.

Francuski knjizevni istoricar SELEST KURIJER 1879.g. pise da je dubrovacka knjizevnost nakon turske invazije "novo cvjetanje SRPSKE KNJIZEVNOSTI izbacene iz svojih postojbina." Slavista LUJ LEZE izricito kaze da je GUNDULIC SRBIN, a istoricar i geograf ZAK ANSEL, proucavajuci srpsku usmenu knjizevnost zakljucuje: "Pored ove narodne literature, koja po usmenom predanju ide od pjevaca do pjevaca, od pokoljenja ka pokoljenju, jedna literatura naucna odrza se trajno u Dubrovniku, gdje je u XVI i XVII v.srpski malo pomalo zamijenio italijanski kao jezik elite, bogatih trgovaca ikonta." NIKOLA TOMAZEO pisao je 1853.g.: "Srbija se oslobodila turskog jarma prije nego Grcka; Dubrovnik je imao tri knjizevnosti: latinsku, italijansku i SRPSKU, samostalniju od italijanske, a dao je Italiji BALJIVIJA i BOSKOVICA." Impresioniran Tomazeovim tekstovima Kostic postavlja pitanje: "Kako to da se hrvatska knjizevnost nije pojavila za vreme hrvatske drzave? Jedva ima iz toga doba i najmanje znakova hrvatske pismenosti, dok mi iz srpske sredjovjekovne drzave imamo cijeli niz knjizevnih sastava, povelja, pa cak i velicanstveni Dusanov zakonik na srpskom jeziku!"
 

Ofucani džukac

Zainteresovan član
Banovan
Poruka
294
I rumunski istoricar NIKOLA JORGA 1924.g.pise da postoje tri Srbije i tri srpske literature, a ovde prenosimo ukratkosta misli o trecoj; dalmatinskoj Srbiji: "Ova DALMATINSKA SRBIJA, tokom citavog srednjeg v.imala je latinsku literaturu koja, sto se rase tice, pripada Srbima.
(Jorgi po prirodi stvari ne moze biti sablazan latinizam vezan za Srpstvo jer su Rumuni pravoslavni Romani, pa kako ih romansko porijeklo ne sprecava da budu pravoslavni, sto bi to bilo sa katolickim Srbima? Samo na nasem prostoru je doslo do vjerske identifikacije sa etnickom, sto je plod necijeg neznanja, necije zlonamjernosti, necijih interesa. Danas ako bi nekome rekao katolicki Srbin, izgleda skoro nemoguce, a da li je nemoguce da neki Srbin danas postane katolik? Nije! Znam za pravoslavne Hrvate iz Zagreba koji cak imaju svoju parohiju, koja pripada nekom helenskom sinodu starokalendarskom. Izgleda skoro nemoguce da je neki musliman Srbin, posebno u Sandzaku, ali eto, sve stu to predrasude, kojih Albanci nemaju i koji koriste svoj trenutno povoljan polozaj na ovom prostoru,u odnosu na Srbiju, da se sire i napreduju. Ali sto bi Srbi postajali katolici da bi bilo Srba katolika, kada ima nekoliko miliona ljudi koji su porijeklom Srbi a sada su katolicke vjere i ideoloski su Hrvati? Treba ih samo edukovati, ponuditi im neoborive argumente, i napraviti uvjerljiv plan koji bi ih stitio od crkvenog zastrasivanja, i naravno da je moguce od ovih najesktremnijih ustasa ponovo uciniti srpske rodoljube. Jer oni Srbi i jesu po svemu, ali im je vjestacki eksperiment iz politickih razloga nametnuo laz, a covjek u lazi nije prosperitetno bice vec tezi destrukciji i raspadanju, sto i dokazuje savremeno hrvatstvo, bazirano na srbomrznji. Ista je stvar i sa vjestackim Crnogorcima, Bosnjacima...svi oni treba da povrate izgubljeni sjaj.)

Ali u modernoj epohi postoji citava serija produkata ove iste literature koja sad nije vise latinska; ona je srpska knjizevnost Dalmacije, to je u prvom redu knjizevnost Dubrovacka." Bukurestanski profesor slovenskog prava KAUSANSKI i staro dubrovacko pravo iz XI i XIII v. smatrao je srpskim, bez obzira sto su svi pravni akti pisani na latinskom jeziku: "Od starijih spomenika juznoslovenskog prava treba dalje spomenuti zakonodavstvo CVJETAJUCEG SRPSKOG DOMACEG GRADA MALE REPUBLIKE RAGUZE (srpski Dubrovnik)."

Lazo Kostic istice da su svi zvanicniji srpski istoricari knjizevnosti poput PAVLA POPOVICA i TIHOMIRA OSTOJICA dubrovacku literaturu smatrali srpskom, kao i SRBI KATOLICI MILAN RESETAR i PETAR KOLENDIC. Posebno se divio akademiku Kolendicu jer "je i poslje rata bez ikakvog okolisavanja nazivao dubrovacki jezik srpskim i knjizevnost na njemu srpskom." Sremac dr JOVAN SUBOTIC objavio je 1850.g. u Becu na njemackom jeziku raspravu "Neke osnove srpske knjizevnosti" i naveo: "Drugi odsek srpske istorije knjizevnosti obuhvata literaturu Dubrovacke republike i prostire se na XV,XVI i XVII v. Kao i sloboda srpskog naroda, tako se i njegova literatura skloni u zidine malog, ali pametnog i srecnog Dubrovnika. Bas tada pronadjena vestina stampanja knjiga i njome nazvan slobodniji saobracaj duhova, mnogo su je pomogli. Srpska umetna poezija podize se do najviseg stepena umetnickog savrsenstva. Njen prvi majstor i reprezent je IVAN GUNDULIC (1620.) sa svojim "OSMANOM". Imena kao sto su DRZIC, MENCETIC, PALMOTIC, DJORDJIC preovladavala su u ovoj periodi srpske literature. U dubrovackoj poeziji je uticaj italijanskih majstora sasvim vidljiv. Napredovanje Turaka prema Jadranu, s jedne strane, i sirenja Mlecana prema Zagorju s druge strane, doveli su malu srpsku republiku u opasan skripac i u gruvanju oruzja koje je tome sledovalo, ucuti se ovde srpska muza." Cak i jedan od rodonacelnika srpske socijaldemokratije DUSAN POPOVIC pisao je 1917.g. u okviru tada aktuelnih rasprava medju austrijskim socijalnim demokratima: "SRPSKA REPUBLIKA DUBORVNIK bila je u srednjem veku ne samo vazan trgovacki centrum, vec je proizvela pesnike, naucnike, mislioce koji su ponekad uzivali vreopski glas." JOVAN CVIJIC je nedvosmisleno Dubrovcane smatrao SRBIMA, a dubrovacku knjizevnost srpskom, i za Dubrovnik kaze da je bio "SRECAN SPOJ LATINSKOG I SRPSKOG DUHA".

Jedan od najvecih srpskoh pjesnika svih vremena JOVAN DUCIC pisao je 1893.g.: "Otkriva se spomenik velikom srpskom pjesniku IVANU FR.GUNDULICU; ime srpskog naroda, narocito ime slobodnog SRPSKOG DUBROVNIKA, najvecma je uzdigao pjesnik "Osmana", PLEMIC SRPSKI DJIVO FRANJIN GUNDULIC, cije veliko ime proslavlja srpstvo sad prilikom njegove 400.godisnjice u Dubrovniku, mjestu njegova rodjenja, dana 14.junija o.g... Sveti pepeo velikog SRPSKOG PJESNIKA GUNDULICA mirno pocivaju u grobu, sretan sto spomen njegov velica i proslavlja danas cijeli SRPSKI NAROD. Jos za koji dan, pa ce usred srpskog Dubrovnika da zablista velik i velicanstven spomenik njegova slavna sina i najveceg srpskog epskog pisca... U ono vreme dok su se Srbija, Bosna, Hercegovina i Crna Gora borile i krvile s vjecitim dusmaninom, u to doba je u pitomom Dubrovniku srpskom cvjetala prosvjeta i sirila se knjiga srpska... Dubrovnik je bio leglo velikih duhova - pjesnika i knjizevnika srpskih... Nema valjda ljepsih i milijih uspomena nego su uspomene sto ostaju u dusi onoga koji je ikada vidjeo takve svecanosti i uspomene sto ponese srpski rodoljub vracajuci se iz verog srpskog primorja... Neka se, ko iole moze, odazove ovolj ljubavi koji je veliki srpski sin i pjesnik GUNDULIC spram SRPSTVA GAJIO, S KOJOM JE LJUBAVLJU SRPSTVO POVEZAO, I S KOJOM JE U HLADNI GROB LEGAO."

Cak je i najveci hrvatski slavista VATROSLAV JAGIC, koji je u mladosti tvrdio da je dubrovacka knjizevnost hrvatska, u zrelijim godinama vise puta ispravljao mladalacke zablude, iznoseci stav da je dubrovacka knjizevnost ipak zajednicka i Srbima i Hrvatima. U izdanjima njegovih dijela poslje Drugog svjetskog rata SVI TI NJEGOVI STAVOVI SU CENZURISANI, ALI IH JE PROFESOR KOSTIC STRPLJIVO PRONALAZIO U PRVIM IZDANJIMA I ARHIVAMA! Slicno su postupali Matija Murko i Imbro Tkalac Ignjatijevic, a biskup JOSIP JURAJ STROSMAJER uskukao se i ispametio 13.juna 1893.g.(povodom podizanja spomenika Gundulicu od strane srpske omladine Dubrovnika): "Mi Hrvati, koji smo prvi izdavati poceli dubrovacke i dalmatinske pisce, mi smo se morali od prvog pocetka cijeloj stvari na celu staviti i znacaj joj hrvatski utisnuti. SAD KAD SU TO SRBI UCINILI, SVE STO MI U TOM SMISLU UCINILI BUDEMO, BICE SAMO SJENA ONOG SJAJA, KOJIM SE SRPSTVO U OPRECI PREMA HRVATSTVU OBASJA."

I po svojoj tematici stara dubrovacka knjizevnost je opca, slovenska i dubrovacka. "Mnogi su dubrovacki pisci svih vijekova njihove pismenosti bili inspirisani dogadjajima i licnostima iz srpske istorije, ali ni jedan jedini makakvim dogadjajem iz hrvatske istorije. Niti spominju njihove lazne kraljeve, niti njihove istorijske podvige." Svoj zakljucak profesor Kostic ubjedljivo potkrepljuje misljenjem Jovana Ducica: "NIKAD, NI NEKAD GUNDULIC, ni kasnije VOJNOVIC, NISU PJEVALI O HRVATIMA, niti su NI SEBE NI SVOJ GRAD ZVALI HRVATSKIM. Hrvati, medjutim svojataju i Gundulica i Vojnovica, kao sto su POKRALI SRPSKE NARODNE PJESME, CEGA SE STIDIO JEDAN JAGIC."

I sve bugarstice, koje su dugo pokusavali pripisati Hrvatima, imaju iskljucivo SRPSKU NACIONALNU TEMATKU I SADRZAJ. Komentarisuci dio dubrovackog istoricara MARVA ORBINIJA "Kraljevstvo Slovena" Pavle Ivic je u knjizi "Srpski narod i njegov jezik" napisao: "To ce kraljevstvo biti otjelovljeno prije svega u srednjovjekovnoj srpskoj drzavi. Da takvo uzivljavanje u srpske stvari nije bilo knjisko ni izvjestaceno, znamo po narodnim pjesmama koje su u ono vreme zabiljezene u Dubrovniku i okolini, a u kojima nas presrecu KNEZ LAZAR i KNEGINJA MILICA, MILOS KOBILOVIC i VUK BRANKOVIC, BRACA JUGOVICI, STRAHINJA BANOVIC, MARKO KRALJEVIC, DESPOT VUK i mnogi znanci iz znatno kasnijih Karadzicevih zbirki."

Analizirajuci podrobno GUNDULICEVOG "OSMANA", Lazo Kostic zakljucuje svoju studiju o SRPSTVU DUBROVNIKA: "GUNDULIC JE SRPSTVO NE SAMO ZNAO I PREPOZNAVAO, VEC PROSTO VELICAO: ON GA JE PROSIRIO DO NESLUCENIH GRANICA, vise nego i jedan pjesnik, ijedan literant slovenskog juga, vise nego ijedan narodni pjevac."
 

Ofucani džukac

Zainteresovan član
Banovan
Poruka
294
Profesor Lazo Kostic je 1963.g. u izdanju "Srpske misli" u Melburnu objavio knjigu "Srpska istorija i srpsko more", pokazujuci da su Srbi po dolasku na Balkanski poluotok svoje prve drzave formirali na morskoj obali i tamo razvili novu sopstvenu kulturu pod uticajem drugih, tada civilizovanijih naroda. Za svoje teze on odmah trazi uporiste u djelima poznatih naucnih autoriteta, pa tako vec u startu citira njemackog istoricara KONSTANTINA FON HEFLERA koji je 1882.g. provizorno odredio granice prvobitne srpske drzavnosti: "Dugo vremena je takodje izgledalo da je za Srbiju vaznije sta se dogadja na obalama i otocima Jadranskog mora od Draca do Dubrovnika i od Dubrovnika do Zadra, nego sto se zbiva na ljevoj obali Vardara, koji je toliko dugo predstavljao istocnu granicu Srbije, ako se uopce za to doba moze govoriti o jednoj srpskoj drzavi."

I poznati rumunski istoricar NIKOLA JORGA, koji je bio jedan od najpriznatijih balkanologa, pisao je 1922.g. da se prva srpska vojnopoliticka formacija teritorijalnog karaktera pojavila u Boki i njenom zaledju, pa se sirila prema jugu, obuhvatajuci Bar i Ulcinj, i sjeveru do kapija Dubrovnika. Prvo je formirana Duklja, sa izrazenim zapadnim uticajima. Dve godine kasnije Jorga tvrdi da je Srbija prvobitno imala 3 dijela: "Srbija unutrasnja, vizantijska, upravljena izvjesnog momenta prema Dunavu i najzad Carigradu; zatim Srbija jadranskih obala i Srbija dalmatinska. Od stare Zete, koja je poslje ponela ime Crne Gore, iz Kotora je formirano prvo kraljevstvo Srba, koje nije bilo ni vizantijsko ni pravoslavno, ni istocnjacko, nego katolicko po vjeri, latinsko po kancelariji, a zapadnjacko po pravcu. Konti ove oblasti, knezovi (to Jorga srpski oznacava) postali su kraljevi po volji naroda. Oni su tada bacili svoj pogled prema kraljevskoj kruni i Sveta Stolica joj im je dala." Da je Duklja, danasnja Crna Gora (tacnije trecina danasnje CG, a kontinuitet je zbog djelomicnog preklapanja teritorija) sjediste prve srpske drzave, slazu se i KONSTANTIN HEFLER i PJER MARZ. U vreme kneza Mihaila kulturna orijentacija je prozapadna, a samo datiranje ide oko 900.g. RATINGER primorske Srbre naziva juznima i kaze da se dijele na cetiri plemena - Neretljane, Zahumce, Travunce i Dukljane. On smatra da je prvo nastala Zahumska a onda Dukljanska drzava.

SAFARIK obalu srpskog mora locira na podrucju od Bara do usca Cetine, da bi u Nemanjino doba dosla do usca Drine. I ruski istoricar APOLON ALEKSANDROVIC MAJKOV je smatrao da je Zeta prva srpska drzava, kao i da je obuhvacala Duklju i Dalmaciju. KONSTANTIN JIRICEK stanje u XI v. vec preciznije odredjuje: "Kod Srba je u to doba bilo dva sredista sa dve dinastije. Jedna je kuca Stefana Vojislava, vladara u Primorju, u pokrajinama Duklji, Travuniji i Zahumlju. Kako je ova oblast sretno odbila napade Vizantinaca, postala je ona u XI v. prva narodna sila. U unutrasnjosti i nekadasnjoj prvobitnoj zemlji Srba, vladala je druga loza, koja je od kraja XI v. svojim neprekidnim napadima na Grke bacila potpuno u zasjenak vladaoce u Primorju, te ih je pred kraj XII v. sasvim potisnula u Duklji."

Zetski vladari su bili prvi srpski kraljevi. Vizantijski ljetopisac GEORGIJE KEDRON navodi da je PRVI SRPSKI KRALJ BIO JOVAN VLADIMIR, a njegova loza najpoznatija pod Stefanom Vojislavom koji se jos pominje kao Stjepan Dobroslav Vojislav.

Hrvatski istoricar FRANJO RACKI pisao je u 19.v.o kralju Bodinu, koga je nazivao Budim, kao potomku Stefana Vojislava: "Imajuci u vlasti djedovinu Zetu, Travuniju i Hum, razmaknu i na ovoj strani pram sjevero-iztoku granice do gornje Bosne. Tim je nacinom Budim opet ujedinio SRBSKE ZEMLJE u porijecju Zete, Rase, gornje Bosne i Drima, te postao gospodarom davnih SRPSKIH ZUPANIJA." Racki pise istom prilikom da se djelatnost srpskog naroda sa Bojane i Morace pomjerila ka Istoku na podrucje Drine i Morave, kao i da je u vreme Stefana Nemanje srpski narod preuzeo primat na Balkanu. Srpska drzava dozivjela je nagli razvoj upravo u periodu kada se Hrvatska uveliko gasila, sto Racki na slikovit nacin formulise: "Kada je hrvatskome narodu zapadalo sunce, srpskome je pucala zora."

JOVAN CVIJIC takodje pise da se prva srpska drzava Zeta formirala u Primorju, ali i da je zauzela sjevernu Albaniju i da joj je prestonica bila u Skadru. Slicno pisu i Stojan Novakovic i Ceda Mijatovic, a akademik Nikola Radojcic, 1936.g., ukazuje da je pogresno proucavanje istorije srpske drzave poceti od Stefana Nemanje, jer je njegova drzava samo nastavak prethodnih srpskih drzavnih formacija. I u to vreme neki primorski gradovi s preteznim romanskim stanovnistvom imali su unutrasnju autonomiju. Kontinentalnom ekspanzijom srednjovjkovne srpske drzave primorje nikada nije zapostavljeno, a iz njegove istorije u pravnom smislu tumaceno je pitanje kontinuiteta. I SVETI SAVA kako navodi Laza Kostic, trazi legitimitet za krunisanje svoga brata u njihovom porijeklu IZ DUKLJE I NASLJEDJU DUKLJE. Kod DOMENTIJANA (jedan od dva biografa Sv.Save, drugi je Teodosije) stoji da je trazio krunu "da krunise svoga brata na kraljevstvo po prvom otecastvu kraljevstva njihova, U KOME SE I OTAC NJIHOV RODI...U MJESTU ZVANOM DIOKLETIJA, koje se zove veliko kraljevstvo od pocetka."

(Dakle krajnje je pogresno kada neki komunistickom ideologijom odnarodjeni crnogorci prisvajaju sebi dukljanstvo i onda da se crnogorski Srbi gade na dukljanstvo u njihovoj vjestackoj verziji. Naprotiv, kako nam svjedoce svi izvori, kako viznatijski stari tako i savremeniji i to Hrvati i ostali stranci da su Dukljani Srbi, a vidimo da je i to svetoga Save djedovina, i da se ne ustrucava da i more naziva dioklijsko, to znaci da je pravilno prihvatanje dukljanstva samo u srpskoj verziji, sve drugo je falsifikat. Tako istincki Srbin Crne Gore ce se diciti i sa Dukljom, kao i sa kraljen Nikolom i Njegosem i prihvaca sve zastave Crne Gore, dok ce falsifikatori i neznalice bastiniti neko istoriji nepoznato antisrpsko dukljanstvo,i neko antisrpsko crnogorstvu,suprotno i Njegosu i Nikoli, a odekli su se vec srpske trobojke Crne Gore,i uziamju samo ponesto cemu daju otrovni smisao. Pravi Crnogrorac je samo Srbin ,kao i nekada Dukljanin, gdje je i rodjen Stefan Nemanja. Tako su i u Bosni muslimani uzeli grb hriscana Kotromanica (Tvrtko I), sa krinovima, sto oznacava 3 krina; svetu Trojicu ili pak Bogorodicu, u heraldici, a onda se hriscani Bosne tj i dalje Srbi gnusaju na "muslimansko" obiljezje iako nikada nije bilo muslimansko. To odricanje od nase bastine govori o nasoj gluposti, a jos su gluplji izrodi koji mijenjaju nac.ime sezonski..bogumili,Turci,muslimani pa Bosnjaci,sta je sljedece?)

I Franc Miklosic, Stojan Novakovic, Nikola Jorga i Konstantin Jiricek govore o srpskoj nemanjickoj kraljevskoj tituli kao pravu sljedbenistva na dukljansku, a poslje su, u skladu sa feudalnom tradicijom svoga vremena, kraljevskoj tituli pribrajali razne zemlje pod njihovom vlascu. Svi srpski vladari do pada Despotovine titulisali su se kao gospodari Primorja ili zapadnih strana, sto je kasnije preuzeo i bosanski kralj Tvrtko, isticuci da je nasljednik prestola svojih praroditelja, srpske gospode. I svi njegovi nasljednici se nazivaju gospodarima Srbije, Bosne i Primorja, dodajuci postepeno novoosvojene teritorije.

Postoje i pisani podaci koji se odnose na deveti i deseti vijek. "Prvi istoricari Srba na Balkanu, CAR KONSTANTIN PORFIROGENIT (polovinom X v.) kaze da "SERBLI NE STANUJU SAMO U SERBLIJI, ZAHUMLIJI I TERBUNIJI, NEGO I U PAGANIJI. Na drugom mjestu da su SRPSKI arhonti (knezevi) vladali Paganijom, "da je SRPSKI VLADAR PETAR (oko 891.do 917.) imao u rukama PAGANIJU, zemlju Neretljana." HEFLER pise o tom najstarijem periodu srpske istorije na Balkanu: "Srbija se dijelila u cetiri glavna dijela: Srbija, Zahumlje (Hercegovina), Zeta ili Duklja (planine oko Skadarskog jezera) i Trebinje; niti je postojalo drzavno srediste, niti zajednicki starjesina (vladalac), nije bilo ni drzave ni patrijarha, kao sto smjeli gusari na Neretvi postojahu zasebno i idjahu svojim putevima." Neretljanski Srbi zadugo nisu primali hriscanstvo pa su zato nazivani Paganima, a njihova oblast Paganijom. STOJAN NOVAKOVIC je pisao 1880.g.: "Mada su Paganija ili Neretva i Humska zemlja poslje spojene u jedno, u Humsku zemlju, iz starine su to dve oblasti koje se ne smiju mijesati. Oni Neretljani ili Pagani, sto su bili slavni po gusarstvu i po tvrdoglavom drzanju u staroj prethriscanskoj vjeri, nisu bili isto sto i Humljani, stanovnici predjela na ljevoj obali Neretve. U pocetku srpskog stanovanja i srpske istorije u tim predjelima, to su bile dve oblasti, sa dve zasebne uprave, dva centra i dve istorije."

FERDO SISIC, jedan od najznacajnijih hrvatskih istoricara pisao je 1928.g. da se "neretljanska oblast rasturila vec na pocetku XI v. (svakako prije 1020.g.), pa je jedna, i to veca cest, naime kopnene zupanije Rastok, Makar i Dolje pripala kraljevini Hrvatskoj, od otoka Brac i Hvar, a druga, manja cest, otoci Korcula i Mljet, Zahumskoj oblasti."
 

Ofucani džukac

Zainteresovan član
Banovan
Poruka
294
Neretljanski Srbi su bez sumnje prvi Srbi koji su usli u istoriju. U Zadru je 1872.g. o njima pisao dalmatinski istoricar BOGLIC: "Strasni, odvazni, srcani, zeljni boja i ratovanja, odusevljeni zivom zeljom za nezavisnoscu, Neretljanski SRBI imahu slobodnu (svoju sopstvenu) vladu, i na moru koje oplakuje nase obale ne trpljahu stranu vlast."

FARLATI za njih kaze: "SRPSKO pleme, divlje i oporo." Neretljanski prota LJUBO VLACIC objavio je 1901.g.u Mostaru knjigu "Iz proslosti srpske oblasti neretljanske" u kojoj konstatuje: "Ova snazna, u pocetku za tri stotine godina nezavisna srpska republika, koja se od Cetine protezala, zadavala je strah moreplovcima Jadranskog mora." Dalje Vlacic kaze: "Neretljane nazivaju Srbima SVI ISTORICARI, KAO I SVI HRONICARI MLETACKI. I Lucijus u svojoj Istoriji (knj.III,gl.14,5), a Racki u "Povjesti Slovenstva" str 17, naziva ih Srbima. Sime Ljubic takodje priznaje da je neretljansko primorje srpsko, pa veli: "Godine 1443.bijase u Srbskom primorju jaka vatra rasplamtila medju Mlecanima i STJEPANOM, VOJVODOM SVETOG SAVE (Pregled povisti hrvatske, str.109.) (Sada je nezamislivo da katolici Hercegovine (trenutno Hrvati) prihavte Stjepana Kosacu kao hercega Svetog Save, po kome ova oblast i nosi takvo ime! Oni ga doduse prihvacaju, ali ne u originalu, vec okrnjenog, laznog, bas kakvoj i "naciji" pripadaju. Ipak sto je danas nezamislivo reci govori istorija, jer u lazi se napreduje, a istorija ostaje kakva je, i cinjenica da su i posteniji obrazovani Hrvati pisali o srpstvu Hercegovaca!)
 

Ofucani džukac

Zainteresovan član
Banovan
Poruka
294
FARLATI za njih kaze: "SRPSKO pleme, divlje i oporo." Neretljanski prota LJUBO VLACIC objavio je 1901.g.u Mostaru knjigu "Iz proslosti srpske oblasti neretljanske" u kojoj konstatuje: "Ova snazna, u pocetku za tri stotine godina nezavisna srpska republika, koja se od Cetine protezala, zadavala je strah moreplovcima Jadranskog mora." Dalje Vlacic kaze: "Neretljane nazivaju Srbima SVI ISTORICARI, KAO I SVI HRONICARI MLETACKI. I Lucijus u svojoj Istoriji (knj.III,gl.14,5), a Racki u "Povjesti Slovenstva" str 17, naziva ih Srbima. Sime Ljubic takodje priznaje da je neretljansko primorje srpsko, pa veli: "Godine 1443.bijase u Srbskom primorju jaka vatra rasplamtila medju Mlecanima i STJEPANOM, VOJVODOM SVETOG SAVE (Pregled povisti hrvatske, str.109.) (Sada je nezamislivo da katolici Hercegovine (trenutno Hrvati) prihavte Stjepana Kosacu kao hercega Svetog Save, po kome ova oblast i nosi takvo ime! Oni ga doduse prihvacaju, ali ne u originalu, vec okrnjenog, laznog, bas kakvoj i "naciji" pripadaju. Ipak sto je danas nezamislivo reci govori istorija, jer u lazi se napreduje, a istorija ostaje kakva je, i cinjenica da su i posteniji obrazovani Hrvati pisali o srpstvu Hercegovaca!)

DJURADJ VOJISALJIC, vojvoda "Donjih krajeva", sinovac Hrvojin, smatrao je i zvao svoje ljude uz Neretvu DONJIM SRBIMA (Miklosic, "Monumenta Serbica" 320, 445, 467.).

PAUL JOZEF SAFARIK 1843.g. pise da se s Neretljanima pojavljuju prvi sigurni podaci o SRBIMA, davno prije formiranja Duklje: "Pocetkom IX v. bila je njihova moc tako porasla da su postali strah i trepet za Mlecane; zbog toga ih je napao duzd Jovan Participacijus na moru i prinudio na mir (oko 820.g.). Duzd Tredoniko obnovi ugovor sa Drosakom koji je kanda bio neretljanski zupan (oko 836.g.). Ali su Neretljani i dalje vrsili ispade na moru i 840.g. pobjedise Tredonika u pomorskoj bici. Njihova smjelost na moru izrodi se uskoro u gusarstvo. Tako opljackase i zarobise izaslanike pape Adrijana kad su se vracali iz Carigrada sa Sabora. Svi akti ovog Sinoda padose u njihove ruke (869-879)... Duzd Ursus Participacijus se bori protiv njih bez uspjeha... Godine 917.podvrze ih srpski veliki zupan svojoj vlasti; bez sumnje su se opet uskoro oslobodili, jer se 932-948. tako smjelo ponasaju i tako se snazno bore sa Mlecima." I dalje se o Srbima Neretljanima nalazi kod Safarika: "Njihov nadasve povoljan polozaj na moru, izmedju usca Cetine i Neretve, moc do koje doprese posjedovanjem otoka... sprecise Mlecane da ih ponize dok im naposljetku ne zada duzd Petar Ursul II smrtni udarac godine 977., jednako kao i njihovim hrvatskim saveznicima, od kada njihova moc sve vise pocinje da opada. U XI v. potpuno se potcinise zeljeznoj ruci Mletaka."

Neretljanski Srbi i njihovi tadasnji saveznici Hrvati granicili su se na rijeci Cetini, koja se kod Omisa uljeva u Jadransko more i to je prva teritorijalna granica izmedju Srba i Hrvata za koju istorija zna. 1930.g. njemacki naucnik STAJNCINER tvrdi da su Hrvati uvjek bili pod tudjinskom vlascu, pa ma u kom vidu. "Suprotno dalmatinskim Hrvatima, dalmatinski su SRBI juzno od Neretve ocuvali svoju punu nezavisnost. Zasticeni prodorom zemlje, oni su se, u prvom redu Neretljani, istakli smjelim gusarenjem, tako da su Vizantija i Mleci bili prinudjeni da se oslobode ove napasti placajuci danak. Tek krajem X v. nastupise Mleci protiv Neretljana, koji 998. izgubose otoke HVAR, KORCULU i LASTOVO u korist Mletaka, i morase se povuci u svoja kamenita gnjezda na kontinentu."

Zetski knez Vojislav sa sinovima Gojislavom i Radoslavom potukao je 1042.g. kod Bara neuporedivo nadmocniju vizantijsku vojsku. Svjedocanstvo o toj velikoj pobjedi nalazimo u Ljetopisu popa Dukljanina ili Barskom rodoslovu koji predstavlja najstarije djelo SRPSKE KNJIZEVNOSTI i istoriografije i datira oko 1200.g., iz cega FERDO SISIC (Hrvat) izvlaci zakljucak da je "U ZETI kod SRBA KATOLIKA bilo slovenskih profanih knjiga, dakle literature i prije Stefana Prvovjencanog i Sv.Save", a madjarski istoricar LUDVIG TALOCI 1898.g. zakljucuje: "Vazna je i ta okolnost da je Ljetopis popa Dukljanina sa svim svojim varijanstama ugledao svijeta u juznom dijelu Dalmacije, gdje je STARO SRPSTVO, koje je tu na obali kod svoje kuce ostavilo snazne tragove u literaturi. Nigdje drugo nije nadjen nijedan primjerak."

Ljetopis ili Barski rodoslov Hrvati su na sve moguce nacine falsifikovali i prisvajali, o cemu je akademik Nikola Radojcic pisao 1951.g.: "Barski rodoslov je, po svom piscu, po mjesti gdje je nastao, po narodu ciju proslost najvise opisuje i po drzavnim formacijama ciji razvitak prikazuje, domaci SRPSKI IZVOR. Ali, srpski domaci izvori pisani su pretezno starim crkvenoslovenskim jezikom u srpskoj redakciji, a ovaj izvor sacuvan nam je na latinskom jeziku, koji mozda, bar jedan njegov dio, ne predstavlja jezik originala nego prevoda... Barski rodoslov je istorijski izvor najvise za ona vremena iz srpske proslosti gdje je mocna Zeta stajala na celu srpskih drzava... Hrvatske proslosti je u Barskom rodoslovu toliko malo, da je hrvatski prevodilac jednoga dijela ovog izvora morao uvlaciti Hrvate gdje ih niko nije nasao u originalu, da bi na taj nacin opravdao svoju namjeru kao da se cijeli prevedeni dio Barskog rodoslova tice hrvatske proslosti. U hrvatsku istoriografiju srednjeg vijeka smjesten je Barski rodoslov najvise zbog dodatka prevodu jednog njegovog dijela koje se tice smrti kralja Dimitrija (Dmitra) Zvonimira. Ali ta legenda ima samo tolike veze sa Barskim rodoslovom, sto je njegov pocetak preudesen u njen uvod. Nista vise."

U doba Nemanjica centar srpske pismenosti postao je manastir Hilandar, ali ce srpsko primorje u kulturnom smislu opet zasjati punim sjajem kada je u Rijeci Crnojevica 1493.g. proradila PRVA SRPSKA STAMPARIJA. (Dakle ne dukljanska, ne zetska, ne crnogorska, jer u to vreme cg ime i ne postoji, a srpski se jezik tu pominje u zapisima i stampanim knjigama od kada se prica na srpskom jeziku.) Cak i JAGOS JOVANOVIC, istoricar koga Lazo Kostic smatra jednim od KREATORA CRNOGORSKE NACIJE, o stampariji pise sljedece: "Cetinjska ili obodska stamparija bila je vrlo kratkog vijeka. Bila je svega dve godine (1493-1495.), ali i pored toga ona je NAJKRUPNIJI DOGADJAJ U KULTURNOJ ISTORIJI SRPSKOG NARODA, jer je bila PRVA SRPSKA STAMPARIJA, a druga po redu medju slovenskim narodima."

Engleski istoricar umjetnosti SESIL STJUART je otkrio da je crkva Sv.Luke u Kotoru, ZADUZBINA STEFANA NEMANJE iz 1196.g. u stilskom pogledu osnovica kompletne srpske manastirske arhitekture srednjeg vijeka. I najstariji crkveni portret, sacuvan u STONU, predstavlja srpskog kralja Mihaila, sina trebinjskog kneza Vojislava.
 

Ofucani džukac

Zainteresovan član
Banovan
Poruka
294
Srpske primorske drzavotvorne tradicije imao je u vidu i KNJAZ NIKOLA kada se 1910.g. u Narodnoj skupstini na Cetinju proglasio za kralja: "Ja primam kraljevsko dostojanstvo, koje prosirenoj Crnoj Gori pripada po istorijskom pravu i po sopstvenim zaslugama, buduci tvrdo ubjedjen, da ce sve velike sile sa blagoslovom pozdraviti, pored jedne srpske kraljevine u srpskom Podunavlju, ovu drugu u SRPSKOM PRIMORJU."

Jos je JIRICEK ustanovio da stara srpska drzava nije imala stalne prestonice. Vladari su se obicno, zavisno od vremena i drugih uslova selili iz jednog dvora u drugi. Tako je jedan od vladarskih dvorova Stefana Nemanje bio u Kotoru. Stalne selidbe vladara razlog su sto su srednjovjekovne povelje izdavane u raznim mjestima tadasnje Srbije. Detaljnom analizom Kostic pokazuje da je to bila ustaljena praksa u evropskim feudalnim drzavama jer je stalnim selidbama vladar obilazio sve teritorije, inace na faudalan nacin decentralizovane drzave, a i ravnomjerno je na sve podanike rasporedjivao troskove izdrzavanja njegove mnogobrojne dvorske svite.

Istorijski izvori, kad je rijec o srpskom primorju, svjedoce da je dukljanski kralj Mihailo imao prestonicu u Kotoru i Prapratni kod Bara. Povremeno su dukljanske prestonice bile Skadar i zamak na Prevlaci, gdje je u vreme Sv.Save bilo i sjediste zetske episkopije. Pored Prevlake, Balsici su cesto boravili u Budvi. Kotor i Boka su 1186.g.usli u sastav Raske i narednih 200 godina su ponos nemanjicke drzave. Istoricar JOVAN RADONIC je pisao 1950.g. "Kotor je za vreme srpske vladavine od 1185. do 1420. bio jedan od najznacajnijih gradova u srpskoj srednjovjekovnoj drzavi i njegov uticaj je bio narocito snazan za vreme cara Stefana Dusana."

Poslje Nemanjica i Balsici su stolovali u Skadru, Ulcinju, Baru i Budvi, ali i na Prevlaci. 1930.g. pise NIKO LUKOVIC, katolicki kanonik iz Kotora: "Stefan Nemanja je utvrdio Kotor i u njemu sagradio dvor. U Kotoru je bio i dvor dukljanskog kralja Mihaila, bosanskog vojvode Sandalja Hranica i sinovca mu Hercoga (Sv.Save) Stefana, zatim gospodara Zete Stefana Crnojevica i njegovog sina Ivana." U Baru je bilo sjediste i despota Djuradja Brankovica od 1440.do 1441.g., kad su Turci prvi put osvojili srpsku despotovinu. Herceg Novi je jedno vreme bio prestonica Hercegovine, u vreme Hercega Vlatka, mladjeg sina hercega Stefana, o cemu svjedoci Konstantin Jiricek i KORCULANSKI SRBIN KATOLICKE VJERE ANTONIJE FORCIC. 1887.g. austrijski oficir VRBANIC u Zagrebu je na njemackom jeziku pisao: "Herceg Novi je nekada bio jedan od najvaznijih gradova hercogstva Sv.Save, koje je ovde pocinjalo, zavrsavalo na Cetini i prostiralo se daleko u unutrasnjost." Grad je osnovao kralj Stefan Tvrtko i prvobitni naziv mu je bio Sveti Stefan, pa Novi i konacno Herceg Novi u vreme hercega Stefana Vukcica Kosace, koji ga je dogradio.

Po padu srpskih zemalja u tursko ropstvo Srbi su izgubili potpuno kontrolu nad primorjem. Kasnije su potpomagali Mlecane u osvajanju primorskih gradova, njihovom preotimanju od Turaka. Tek 1813.g. crnogorski i bokeljski prvaci doneli su Dobrotsku konvenciju o uspostavljanju zajednicke drzave. Po proterivanju Francuza, Kotor je bio predvidjen za prestonicu, pa je vladika Petar prvi svoje sjediste i preselio u njega od 27.decembra 1813. do 1.juna 1814.g., kad mu je stigla poruka ruskog cara da je cijela Boka predana Austriji.

Uz detaljno razmatranje drzavno-prave istorije, Kostice se bavi i teritorijalnim nadleznostima raznih nivoa crkvene organizacije. Teritorijalnim sirenjem srpska drzava je postojala mnogonacionalna i obuhvacala zemlje sa helenskim, bugarskim i arbanaskim stanovnistvom. U njenim srpskim dijelovima zivjeli su i Vlasi, potomci prastanovnika Balkana. Kao izraziti stocari naseljavali su planinska podrucja i u prvo vreme se nisu mijesali sa Srbima iako su i oni bili pravoslavne vjere. Kasnije su potpuno asimilovani od strane srpske vecine dajuci joj novi, neizbrisivi etnicki pecat.

DUSAN SILNI se samovoljno proglasio za cara i izazvao otpor skoro svih susjednih zemalja. Samo su ga Bugari odmah priznali, a bugarski patrijarh Simeon ucestvovao je u njegovom krunisanju zajedno sa srpskim patrijarhom Joanikijem. Vizantija je Dusana smatrala drskim uzurpatorom, a vaseljenski patrijarh Kalist ga je anatemisao. Osporavao je i proglasenje srpskog patrijarha. Preveliko sirenje srpske drzave sigurno je jedan od kljucnih razloga njene skore propasti. To Dusan nije uspjeo da sagleda. Njega je kao opsesijarukovodila ideja o osvajanju Carigrada. O tome pise 1912.g. Stojan Novakovic: "Nesposobni da obuhvate sav horizont svoga doba i da tacno procjene svoje sopstvene snage i snage svojih neprijatelja, narocito onih mocnika u Anatoliji, koji su isli za istim ciljem, ali sa kompaktnom organizacijom, Srbi XIV v. se dadose zavesti prividnostima i postase samo kalauzi Turcima...Djelo Milutina i Dusana isceze odmah poslje smrti ovog posljednjeg. Narocito se poslje smrti Stefana Dusana ocitava ne samo nedostatak duha za povezivanje i cjelokupnost, nego vrh svega nedostatak duha jedinstva... Sama ideja velikog carstva nije postojala ni kod naroda ni kod velikana toga doba, ideja proistekla od Dusana i dinastije Nemanjica... Njihova licna snaga ju je odrzavala na zivotu; njihovom smrcu ugasi se i sama ideja... Mi danas treba da gledamo u proslost samo zato, da bismo shvatili pocinjene greske i upoznali lose primjere koje treba izbjegavati."

Na slican nacin pise i VLADIMIR COROVIC: "Dusan je stvorio jednu carevinu koja nije bila srpska, nego mjesovita, a satavljena od Srba, Helena i Arbanasa. Njegova je najveca meta bila da osvoji Carigrad i da bude nasljednik njegove imperije. Car kao takav, vladar Balkana, a ne samo svojih Srba. (Istu gresku je ucinio i nezreli kralj Aleksandar Karadjordjevic, ali protezuci se na zapad; jer zasto bi on bio kralj Slovenaca i Hrvata?) U toj koncepciji postojalo je vise zametaka kasnijem zlu. Srpska fizicka snaga nije bila dovoljna da to sve trajno odrzi, narocito ako njom bude upravljao covjek slabijeg duha a manje licne sposobnosti." Dusan je zanemario Bosnu i srpski Jadran, a da je uspjeo da postane vizantijski car to bi bio kraj srpskog naroda. Kako kaze Lazo Kostic: "Nemanjici bi mogli vladati Vizantijom, ali ne Srbi. A meni su vezniji Srbi nego Nemanjici."

Nekoliko tekstova na ovu temu Kostic je objavio u emigrantskoj stampi i naisao na prekore i ogorcenje nacionalnih romanticara koji smatraju da im srce moze zamijeniti mozak u politickim stvarima. Sto bi se tek desilo da je poceo otvoreno da pise o kralju Aleksandru Karadjordjevicu koji je ponovio fatalne greske cara Dusana i u 20.vijeku ponovo upropastio Srbiju. Usijanim emigrantskim glavama se to pedesetih i sezdesetih godina (20.v.) jednostavno nije moglo objasniti. Njima su Karadjordjevici bili osnovni smisao zivota. Vidjeli smo vec u tekstu o srpskim zastavama koje su bile zabranjene pod Aleksandrovom diktaturom, da je Lazo Kostic zauzeo vrlo izrazenu kriticku distancu prema kralju-muceniku koji nam je upropastio drzavu prije nego sto je pao kao zrtva njenih neprijatelja.
 

Ofucani džukac

Zainteresovan član
Banovan
Poruka
294
Sva jadranska obala,od Cetine do Draca, prvobitno je pripadala Srbima i njihovim drzavama, a onda su te teritorije postepeno ustupane, kako su se drzavni i dinasticki ciljevi Nemanjica usmjeravali prema jugu. Samo je grad Dubrovnik neprekidno bio samostalan, a onda je poceo da se siri zahvaljujuci donacijama srpskih vladara. Od Bodinovih predaka dobio je Zupu, Gruz, Rijeku, zatim otoke Kolocep, Lopud i Sipan. Rijec je o Mihailu i Vojislavu. 1333.g. Dusan mu ustupa Ston i Peljesac. Od kralja Radoslava je oko 1230.g. dobio Lastovo, a od cara Urosa Mljet. Lujo Vojnovic o tome pise 1907.g. s mnogo prekora prema nepromisljenom caru: "More ostaje u rukama jadranskih opcina-drzava, sredjenijih odnosa, jakih aristrokracij zadojenih latinskom civilizacijom. Mleci i Dubrovnik drze Jadransko more - drzace ga do najnovijih vremena - a srpska drzava i njezini autonomni dijelovi, kao sto je Bosna, progresivno se udaljuju od mora, udaljujuci se od topline, od kulture koju valovi donose, od drustva sa pomorskim silama u kojima se elaborise kolektivna evropska dusa. Ni sam car Dusan, i narocito on, nece mariti za more, nego opijen suhozemnom politikom i utvarom dalekog usudnog Carigrada, inaugurisace onu srpsku politiku koja se jos i u dan-danasnji ogleda u makedonskoj utvari, u postojanoj orijentaciji srpske drzave daleko od pomorskih veza, koje same utvrdjuju sposobnost za zivot modernijih drzava."

U pravnom smislu je ustupanje Stona i Peljesca znacilo davanje u zakup. Dubrovcani su se obavezali na placanje danka koji je car Dusan usmjerio prema srpskom manastiru u Jerusalimu, a kasnije svetogorske manastire Hilandar i Sv.Pavla koji su danak primali sve do francuske okupacije Dubrovnika. Dubrovcani su se pri primanju Dusanove povelje obavezali da ce pravoslavni svestenici vrsiti vjersku sluzbu u Stonu i na Peljescu, ali su u prvoj istorijskoj prilici to pogazili i izvrsili potpuno pokatolicenje. U Spomenici katolickih fratara iz 1394.g. govori se da je zemlja Stonskog rta ili Peljesca "prije nego je potpala pod vlast dubrovacke gospode, bila skoro 300 godina podlozna sizmaticima i patarenima, ni pomena to nije bilo o obredu katolicke vjere, vec su tu boravili kaludjeri i svestenici raski (srpski)... Ali, kao katolici, dubrovacka gospoda uvedose tu rimsku vjeru i radi toga postavise pomenute fratre i sagradise im mjesta za zivljenje. Ti fratri, uz pomoc Bozje milosti, obratise ondasnji narod i krstise, kao sto obracaju i danas one koji svaki dan dolaze u istu zemlju iz sizmatickih zemalja."

KATOLIK sa PELJESCA dr NIKOLA BJELOVCIC pisao je 1922.g.: "Godine 1371.pisu (Dubrovcani) ugarsko-hrvatskom kralju: "nasi seljaci na Poluotoku dodjose iz SRBIJE, i posto bijahu pravoslavne i bogumilske vjere, kao i njihov zupan Nikola Altomanovic, pokrstimo ih na katolicku vjeru veci dio." Godine 1386. naseljuju Dubrovcani Srbe iz Srbije i iz Istocne Bosne u STON i okolinu, o cemu obznanjuju njihove bivse vladare. Ovi su Srbi bjezali ispred Turaka u Primorje. U XV i XVI vijeku imamo vise slucajeva da se Srbi, osobito iz Hercegovine naseljuju na Poluotoku bjezeci pred Turcima. Ovim novim naseljima dolazi opet srpsko pucanstvo na poluotok Rat, te ozivljuje bogomilska i pravoslavna vjere, koja potraja do gotovo XVII vijeka na Poluotoku." KONSTANTIN JIRICEK navodi da katolici nisu provodili samo prozelitizam nego i inkviziciju pocetkom XV v. kad su Dubrovcani preuzeli Konavle.

U svojim poveljama i pismima srpski srednjovjekovni vladari su Dubrovcane oslovljavali kao rodjake. S druge strane, knez Lazar je Poveljom bio proglasen Dubrovcaninom, kao i svi njegovi potomci. I crnogorske vladike su uvjek Dubrovcane oslovljavali kao jednorodnu i jednoplemenu bracu bez obzira na vjerske razlike. Mitropoliti SAVA i VASILIJE su 1.septembra 1763.g. pismom trazili novcanu pomoc od Dubrovcana i to ovako obrazlagali: "Da ucinite nasoj crkvi i narodu cernogorskom jednom sumom od asprih, kako SERBI SERBIMA i svojijem susjedima." Drugom prilikom, 25.jula 1775.g. mitropolit SAVA PETROVIC pisao je dubrovackom senatu: "Vasa slavna republika zna da je svo gospodstvo i slava SERBSKA pala i nista nije ostalo do vas, kako jedan cvijet na vas svijet...moze se SERBSKA zemlja s vama ponositi."

U novijoj istoriji cesto se govorilo da BiH imaju izlaz na more u Sutorini i Neumu. Lazo Kostic istrazuje kako je do toga doslo.Morejskim ratom Turska je izugbila sve posjede na srpskom dijelu Jadranskog mora i prepustila ih Mlecanima. Mlecani su sada sa svih strana opkoljavali Dubrovnik, sto se dubrovackom plemstvu nimalo nije svidjalo, pa su Turcima ustupili pojaseve svoje teritorije na sjeveru i jugu kako bi ih izolovali od Mletaka. 1927.g. o tome je pisao FERDO SISIC: "Bojeci se susjedstva mletackoga, dubrovacka je republika izdejstvovala kod sklapanja mira u Pozarevcu, da je Turskoj ustupljena uzana cest teritorija na sjeveru i jugu njena, dubrovackog vladanja, na taj nacin je Turska 1718.g. izbila s dvije tacke na Jadransko more. Ove dvije tacke jesu: na sjeveru Neum - Klek, ispod usca Neretve, i Sutorina na jugu, na ulazu u Boku Kotorsku. Obje ove enklave racunaju se jos i danas u Hercegovinu." Slicno je pisao i MILAN RESETAR: "Dubrovnik se 1684.g. vratio pod vrhovnu vlast njemackog cara kao ugarskoga kralja, a u Karlovackom miru 1699.g. postigao je, da ga sa sjevera i s juga uski komad turske zemlje odjeli od mletacke oblasti." Vise su, dakle, Dubrovcani voljeli da budu opkoljeni od Turaka, nego da se direktno granice sa istovjernim Mlecanima. Sada ih Mlecani nisu mogli s kopna ugroziti a da ne izazovu novi rat sa Turcima. Kako istice profesor Kostic: "Dubrovcani su znali sta rade. Oni se nisu rukovodili vjerskim sentimentima vec drzavnim interesima." (kako cine danas Albanci i kako bi trebali da cine i Srbi svih vijera, a ne da se na svoju stetu cjepkaju u paramparcad: bosnjaci, crnogorci, hrvati(sokci,bunjevci...), vojvodjani,makedonci...)

Kostic navodi i clanke dubrovackog vlastelina KONTA ANTONIJA DI SORGA, koje je 1839.g. objavio na francuskom jeziku, kao bivsi gradonacelnik Dubrovnika pod francuskom okupacijom. Sorgo navodi da je dubrovacki poslanik 1815.g. na Beckom kongresu onemogucen da govori i izbacen iz sale, a spremao se da predlozi projekat da se Dubrovnik ujedini sa Bokom i Crnom Gorom u jednu federalnu drzavu. "To je bio zvanican predlog vlastele i gradjana Dubrovnika koji su samo nekoliko godina pred tim sacinjavali Republiku, pa i tada, na Beckom kongresu zele da istupaju kao njeni predstavnici." VLADAN DJORDJEVIC 1914.g. navodi da je slican projekat sacinio crnogorski mitropolit Petar I i prosljedio ga u Petrograd moleci da se nakon pobjede nad Napoleonom, kao neprijateljem cijelog svijeta "ujedine u jednu drzavu ove provincije:
-Crna Gora sa Podgoricom, Spuzem i Zabljakom
-Boka Kotorska
-Dubrovnik
-Dalmacija."

Tome sljede predlozi: "To ujdinjene nekadasnje provincije slaveno-srpskog carstva da se utvrdi pod jednim opcim imenom za vjecna vremena... Najvisoj tituli sveruskog cara dodati i titulu slaveno-srpskog cara." Kako Kostic istice, istorija i krv su navodili raznovjernu srpsku bracu u ovim oblastima da teze jedinstvu."
 

Sinji strijač

Primećen član
Banovan
Poruka
543
Predlažem tebi Mrkalj i tebi Ofucani džukac da odete zajedno na Stradun i tamo, poput Jehovinih svedoka, delite Dubrovčanima svoje materijale i ubeđujete ih da su Srbi.
Možda vam se posreći da naletite na jednog od onih 2% koji su pre koju deceniju doselili u Dubrovnik (za vreme Dubovačke Republike im je to bilo zabranjeno). Mada i takvi više razmišljaju da li da promene ime ili da li da promene prezime ili da li da promene oboje (ko šta su neki "bivši" u Splitu već napravili).
 
Top