Sam trenutak stvaranja i kratak period od 10[SUP]-44[/SUP] sekundi nakon "praska", još uvijek su izvan domašaja znanosti. Naime,
Einsteinova opća
teorija relativnosti, jedina opće prihvaćena teorija prostora i vremena, ne funkcionira za sisteme manje od tzv. Planckove udaljenosti (10[SUP]-35[/SUP] metara) i za događaje koji traju kraće od tzv. Planckovog vremena (10[SUP]-44[/SUP] sekundi). Unutar Planckovog vremena ni prostor ni vrijeme više nemaju isto značenje kao u svakodnevnom životu. Tu bi granicu trebala srušiti kvantna teorija gravitacije, koja još uvijek nije razvijena. Ovaj početni period svemira zovemo "epoha kvantne gravitacije".
Vidi:
http://bs.wikipedia.org/wiki/Veliki_prasak
Dokazi

Prema teoriji Velikog praska,
svemir se širi iz točke beskonačnog pritiska i gustoće (
singularnosti).
http://bs.wikipedia.org/w/index.php...se_expansion.png&filetimestamp=20050411152425
Kosmičko mikrovalno
pozadinsko zračenje,
Hubbleov zakon, količina i lokacija lakih elemenata, radio-galaksije i
kvazari razlozi su zašto
većina kosmologa danas prihvaća teoriju Velikog praska, a ne suparničku
teoriju stalnog stanja.
1. Kosmičko mikrovalno
pozadinsko zračenje
Zasigurno najjači dokaz teorije Velikog praska je kosmičko mikrovalno pozadinsko zračenje (eng.
Cosmic Microwave Background Radiation, CMBR). To je difuzno izotropno zračenje čiji spektar odgovara spektru zračenja crnog tijela pri temperaturi od 2.73 K.
2. Hubbleov zakon
Edwin Hubble otkrio je
1929. godine proporcionalnost između udaljenosti pojedine galaksije i brzine kojom se ona udaljava od nas. Ta se proporcionalnost naziva Hubbleov zakon.
3. Omjeri lakih elemenata
Nukleosinteza velikog praska (engl.
Big Bang Nucleosyntesis, BBN) je dio teorije Velikog praska koji objašnjava omjere količine različitih lakih elemenata u svemiru. U trenucima nakon Velikog praska, svemir je bio vruća mješavina raznih vrsta čestica. Kako se svemir hladio, barionske čestice, kao što su elektroni, protoni i neutroni, počele su se vezivati u atome, većinom vodonika i helijuma. Teorija BBN ne samo uspješno predviđa da su vodik i helij dominantni elementi u svemiru, nego predviđa i njihov međusobni omjer.
4. Kvazari i radio-galaksije
Radio-galaksije i kvazari također su jedan od jakih dokaza teorije Velikog praska. Radio-galaksije su galaksije koje su iznimno svijetle u radio dijelu spektra. Kod većine otkrivenih radio-galaksija utvrđena je jaka emisija radio-valova iz područja u blizini središta galaksije, a često se javlja i radio-svijetli halo. Otkriveni Radio-valovi su vrlo često jako polarizirani, što su astronomi protumačili kao radio-emisiju elektrona vrlo velikih energija, koji se kreću brzinama bliskim brzini svjetlosti. Smatra se da je uzrok tome neka vrlo dramatična pojava pri čemu se oslobođa energija ekvivalentna onoj koja se oslobađa anihilacijom desetak miliona zvijezda.
Godine
1963. astronom Martin Schmidt otkrio je dva objekta (3C 273 i 3C 48) na kosmološkim udaljenostima od z=0.16 i z=0.37, što znači da se udaljavaju od nas brzinama jednakim 15% i 31% brzine svjetlosti. Ovi su objekti nazvani kvazarima (engl.
quasar,
quazi-stellar object, QSO).
Vidi pun tekst:
http://bs.wikipedia.org/wiki/Veliki_prasak.