Književnost Najdraži stih

  • Začetnik teme Začetnik teme ms
  • Datum pokretanja Datum pokretanja
POLA ŽENA, POLA DETE...
„Mogao si sa njom satima jesti slatkiše ili voditi ljubav celu noć.
Bila je jedna od onih koje, kada te pogledaju, gledaju te dušom.
Jedna od onih koje, ako ti se osmehnu,
to rade svakim delom svog tela.
Bila je jedna od onih sa kojima si mogao satima da razgovaraš,
miluješ je,
i nikada se ne umoriš od pažnje.
Da li znaš one zvezde koje sijaju svojom svetlošću?
One koje mogu da osvetle galaksiju.
One koje, ako ih dodirneš,
te opeku.
Ali ne možeš a da ih ne gledaš.
I želiš da ih dodirneš,
želiš da ih zagrliš.
Ljude poput nje srećeš samo jednom u životu.
I moraš biti stvarno glup
da bi je naterao da pobegne.
Ili možeš da uživaš u tome iz daljine,
možeš da voliš njene crte lica, njene usne i njene oči.
Možeš da uživaš u načinu na koji sijaš oko sebe,
možeš da voliš bilo šta.
Jer nekoga poput nje,
ili se držiš za nju do kraja svog... života ili zauvek žaliti.“
Čarls Bukovski
 
Mnogo zahvaljujem
onima koje ne volim.
Olakšanje s kojim se mirim
što su bliži nekom drugom.
Radost što ja nisam
vuk njihovih ovčica.
Mir mi s njima
i sloboda mi s njima,
a to ljubav ne može dati,
niti oduzeti.
Ne čekam na njih
od prozora do vrata.
Strpljiva
gotovo kao sunčev časovnik,
razumem ono
što ljubav ne razume,
praštam ono
što ljubav nikad oprostila ne bi.
Od susreta do pisma
protiče ne večnost,
već prosto nekoliko dana ili nedelja.
Putovanja s njima uvek su uspešna,
koncerti slušani,
hramovi posećeni,
predeli izraziti.
A kad nas deli
sedam gora i reka,
to su gore i reke
dobro poznate s mape.
Njihova je zasluga
ako živim u trima dimenzijama,
u prostoru neliričnom i neretoričkom,
sa horizontom pravim, jer je pokretljiv.
Sami ne znaju
koliko nose u praznim rukama.
"Ništa im nisam kriva" -
rekla bi ljubav
na tu otvorenu temu.


Вислава Шимборска - Захвалност
 
Tiho - Mira Alečković

Nestajem tako u ovo veče
kada se nebo u moru budi,
postajem i ja sama talas,
obalu daleku koji rubi.

Sedim na steni – ćutim i gledam
kako belina oblak sivi.
jedinom srcu zapovedam
da smelo, gordo do kraja živi,

da bude čovek, da ne vređa
ranu duboku koja već boli,
da tiho, tiho okrene leđa
onome koji ne zna da voli.
 
силвије.jpg
 
Dva sna davljenika - Desanka Maksimović

Isplivavaju iz vode dva bleda lika,
dva sna davljenika.

Jedan drugog žele da spasu,
a jedan drugog na dno vuče;
sad su jedan drugom o vratu,
sad o pasu.

Potonuli u virova kolovrate
dva sna davljenika
nemaju za što da se uhvate,
tla nemaju pod nogama,
ne mogu da dosegnu vasionu
i zagrljeni tonu.

Osim neprozirne vode bezdana,
osim nemuštih podvodnih bića
i pustoga nad njima zenita,
niko o njihovoj smrti ne zna,
niko neće moći ništa da kaže
kad o njinom nestanku ko upita.
 
Čekao sam, čini mi se da sam čekao od početka,
od 11 pre podne,
tad sam se probudio,
tad sam počeo da čekam.
Jeste, jeo sam,
jeo sam dvaput.
Muvao se kraj prozora,
ukrašavao neke kartonske kutije.
Bojio sam ih četkom i vodenim bojama,
negde oko 6 sam pomislio : neće zvati.
Pustili su film na televiziji,
radilo se o nekom momku koji je želeo na fakultet
ali njegova porodica je siromašna,
problemi i nevolje,
deda umire nesrećnim slučajem,
otac slomi nogu i nije sposoban za rad,
ali nekako uspevaju i na kraju
cela porodica prati momka na autobus.
Nije zvala

Ljubavni poziv - Srđan Valjarević
 
~ MOJE SELO ~ Nataša Križanić

Kada dođem tebi
selo moje drago
sve što vidim
to je kao neko blago.

Tvoja polja i ravnice
kao dve su golubice
koje šire svoja krila
oj ravnico moja mila.

Plodna zemljo mog detinjstva
lepi dani tu su prošli
vratiće se tebi oni
i koji su nekad otišli.

Miris tvojih polja i livada
vraćaju me u detinjstvo moje
nema nigde te lepote bajne
kad ptičice zapevaju pesme svoje.

Neznam kad si lepše
selo moje milo
dal s proleća
kada ptice sleću ti u krilo.

Ili leti kad se žito
talasa i zlati
svaka ova slika
mom me selu vrati.

I u jesen
kad se bere grožđe zrelo
i onda je u njemu veselo.

Zima kada dođe
selo malo drema
al i onda vredna baka
neki kolač sprema.

Moje selo u ravnici Srema
ima dušu i lepotu
kakvu niko nema.
 
Naša detinjstva su kriva za sve - Vesna Parun

Odrasli smo sami kao biljke.
A sada smo postali istraživači
zapuštenih predela mašte
nenaviknuti na poslušnost zlu.

Iznikli smo pored putevai sa nama
je rastao i strah od divljih kopita
koja bi nas pregazilai od graničnika
koji bi razdvajao našu mladost

Niko od nas nema dve cele ruke.
Dva netaknuta oka.
I srceu kome jauk nikada nije prestajao.

Svet je u nas ušao neskladno
i ranio nam čela
zveketom svojih ubilačkih istina
i šumom kasnih zvezda.

Starimo. A bajke idu uz nas
kao stado za ognjem u daljini.
I pesme su nam takve kao i mi.
Oteščale i tužne.
 

Back
Top