Tako lako
(strah od naleta pisanja)
Ne pišeš godinu dana, možda i više, a onda,
odjednom, svake večeri pesma. I uplašiš se.
Nedostaje ti nešto? Sati su ti skoro odbrojani?
Tačno posle ponoći javlja se kao pomahnitala
leptirica i zaleće u lampu. Rekli su ti - pisci
treba da se podvrgnu gladovanju. Odustanu od
seksa, cigareta, pića, jake hrane, previše društva
ili podnose nesreću, ako ne novu, onda opet staru,
jer poezija je lešinar: hrani se onim što dobrovoljno
sahranjuješ. Jedan pesnik reče, poezija nastaje
samo iz puštene krvi. Drugi da nastaje iz sperme,
treći da stihovi drhte kao naježena koža; provrištaše
kao ukislo mleko, žudeći da budu razapeti poput
svetog Sebastijana. A šta ćeš ti, sa tolikom radošću
koja te obuzima po ceo dan i svake večeri, oko 1h.
Ne razmišljaš ni o čemu posebnom, uredno se hraniš,
danas si čak i preterao. I lepo si spavao. Osam sati.
Potpuna milost obuzimala te čitavog dana, kako
prema ljudima, tako i prema biljkama u koje si zurio
s podneva, u botaničkoj bašti. Ni muvu koja ti je
sletala na čelo ubio nisi. Ni za čim žalio, i vodio si
ljubav; i ona ti je rekla da joj ličiš na nekog glumca,
ali nije mogla da se seti na koga. Šapnula ti je samo
da je poznat, da mu daju karakterne uloge, da ima
visoko čelo i nešto harizme. Onda si farbao ogradu,
upotrebivši boju koju savetuje feng-šui. I preko ograde,
posmatrao komšijsku decu, u gumenom bazenčiću,
i poželeo da budu tvoja. I rekao si joj da bi želeo
da imate decu, i to što pre. A ona je rekla, upravo
sam dobila, dragi, moraćemo da sačekamo
nekoliko dana. I onda ti je na tanjiriću donela
već oljuštene i nežno izrezane breskve, od kojih
je svaka ličila na malo sunce, u sumrak.
I sve je bilo tako, rekao bi neko, teško jednostavno i lako.
Ana Ristović