Književnost Najdraži stih

  • Začetnik teme Začetnik teme ms
  • Datum pokretanja Datum pokretanja
Volim te za sve žene koje nisam upoznao
Volim te za sva vremena u kojima nisam živeo
Zbog mirisa velike pučine i mirisa topla hleba
Zbog snega što se topi i prvih cvetova
Zbog čednih životinja kojih se čovek ne plaši
Volim te zbog voljenja
Volim te zbog svih žena koje ne volim.

Jedino u tebi ja se dobro vidim
Bez tebe ne vidim ništa nego široku pustoš
Između nekad i danas.
Postojale su sve te smrti što sam ih
ostavio za plotom.

Nisam mogao probiti zid svog ogledala
Morao sam učiti život slovo po slovo
Kako se zaboravlja.

Volim te zbog tvoje mudrosti koja nije moja
Zbog zdravlja
Volim te uprkos svim obmanama
Zbog tog besmrtna srca što ga ne zadržavam

Ti misliš da si sumnja a nisi nego razum
Ti si veliko sunce što mi na glavu seda
Kad sam siguran u sebe sama.

P. Elijar
 
Kako Ana rešava ukrštene reči
Kakve su njene namere,
kad sve druge sahranjuje,
samo mene oživljava?

Ima li, Ana, stvarnog razloga
da tako lepo spava?

Priznajem Pesnika,
al, znam:
niko ne može
žešće da opravda vazduh
od njene tamne kože.

Kad Ana plače!
(o ne lažem vas)
to je lepše
od voća!
Od kiše!
Od... rakova na žaru!
Od... čega god hoćete!
Od ptice u galopu!
pa nisam ja valjda vica radi
prokockao celu Evropu!

A kad se svlači!
Slobodan i proklet prisustvujem
(a ne znam kako da preživim)
najvećem čudu u svetlosti!
Zaklinjem se:
da bih tebe ogrejao,
Ana, zapalio bih i svoje kosti.

Kad lađu crta! Kad ječam seje!
Kad objavljuje rat! Kad se smeje!
Kad školjke hrani! Kad se prehladi u lovu!
Kad čita magnet! Kad kupi haljinu novu!
Kad pije pivo! Kad iznenada dođe!
Kad ljubi proleterske vođe!
Kad je moja desna ruka!
Kad je grčka azbuka!
Kad sanja cveće!
Kad NEĆE!

Sećanje na Nepojmljivog Dečka
uvek će moći vatru da zameni:
zato su mi oblaci zeleni, pa zeleni!
Pa rumeni!
Pa kad se vokali spoje!
Dragi Bože,
usijane glavurde moje!

Ja mogu na njenoj usni da spojim more s cvetovima!
Mogu u njenoj državi da budem referent za kišu!
Mogu pod njenim prozorom da imitiram Dunav,
il neke druge vulkane,
mogu da se zakunem
u sve što imam,
i nemam,
da svet postoji zbog Ane.

Kakve su njene namere
kad sve druge sahranjuje
samo mene oživljava —
ima li Ana
stvarnog razloga
da bude tako lepa kad spava?

I cvetovi i puževi i englezi
svi već znaju:
ona poljupcem može
od svake bolesti da izleči!
Ali ja nju naj, naj, naj volim
kad spaja svetlosti,
kad rešava ukrštene reči.

Ona to izvodi kao da se igra!
A mani izgleda kao da svet stvara!
Ko Vergilijev najmlađi konj:
u jednoj ruci drži svet,
a drugom ga osvetljava!
Traži se, na primer, reč, koja može
vodu da pije,
samu sebe da izgovara,
da gori,
da leti,
i da spava.
Neka reč
koja nije kao ostale reči:
reč koja ume da rešava ukrštene reči!

Tada nastaje mala drama:
voda otiče za svojim obalama:
Ana, naga,
na mom dlanu,
večnost osmišljava!

(A mogla bi baš nju briga da se razboli
ili da spava.)
I dddok je tttako
ooo opasnu
ddddržim u zzzz zagrljaju
rrrreči se
reči se
sssssame rrrrrr
rešavaju!

Kakve su njene namere
kad sve druge sahranjuje
samo mene oživljava?
Što se bar ne pokrije kad spava!?

Branislav Petrović
 
Deca kad se vole

Deca kad se vole
ljube se stojeći
po kapijama noći
dok prolaznici ukazuju prstom na njih.

Ali decu kad se vole
Baš briga
da l' ih ko vidi
jer tu su samo njihove senke
treperave u noći
koje izazivaju kod prolaznika
bes,
prezir,
smeh
i zavist.

Deca kad se vole
nisu ovde ni za koga.
Tada su dalje odavde
nego što je noć,
i mnogo dalje
nego što je dan.

Ona su
u zaslepljujućoj svetlosti
prve ljubavi.

Žak Prever
 
"Kad bih makar mogao da verujem u bilo šta!
Recimo u onaj totem donesen iz Afrike
Koji smo čuvali u kući.
Bio je grozan, bio je nakaradan,
Al ipak, imao je u sebi nečeg božanskog,
Kao i sve u šta se veruje.

Kad bih barem mogao da verujem u neki totem –
Jupitera, Jehovu, Čovečanstvo –
Svaki bi mi dobro došao,
Jer ništa na svetu i ne postoji
Izvan onog što mislim da postoji.
Prsni, srce od bojenog stakla!"

Fernando Pesoa
 
Dopadaš mi se kada ćutiš jer kao da si odsutna,
iz daljine me čuješ i glas te moj ne dodiruje.
Kao da su ti oči nekud odletele
i poljubac jedan sklopio usne.

I pošto su sve stvari pune moje duše,
izranjaš iz njih njome ispunjena.
Leptiru sna, na moju dušu ličiš
i ličiš na reč melanholija.

Dopadaš mi se kada ćutiš i kad si kao odsutna.
I kao da se žališ , leptirice zaljubljena.
Iz daljine me čuješ i glas me tvoj ne dodiruje.
Dozvoli mi da ćutim zajedno s ćutanjem tvojim.

Pusti me da ti govorim tako ćutanjem tvojim,
svetlim kao svetiljka, jednostavnim kao prsten.
Slična si noći, zaćutala i zvezdana.
Ćutanje ti je od zvezda, tako daleko i čisto.

Dopadaš mi se kada ćutiš jer kao da si odsutna.
Daleka i bolna kao da si preminula.
Samo reč, tada, jedan osmeh je dosta.
I radostan sam, radostan što istina to nije.

Pablo Neruda
 
De profundis

Ti utehu čekaš. Ne, utehe nema:
Što utehom zovu, zovi zaboravom;
Jad istinski dubok nikad ne zadrema.

Rastrzana tako među snom i javom,
Gledajući kako nepomično bdije
Taj Anđeo Stradanja nad tužnom ti glavom.

Ti želiš i čekaš. I ne znaš da nije
Ni sad ispijena ta čemerna čaša,
I svirepi otrov jedne ironije;

I da će nas večno strasna prošlost naša
U nemirne noći da trgne i seti,
Kao zveket lanca starog robijaša.

Surovi će dani doći i uzeti
Svaki po svoj deo od srca što bunca,
Što želi, što moli; a ti ćeš se peti;

Peti neprekidno, do kobnog vrhunca,
Golom stopom, bleda, smrzla, jadno dete
Pružajući ruke i vapijuć: Sunca

I tako ti dani bez sreće i mete,
Odnoseć svoj deo stradanja i suza,
Kao gavrani će kraj nas da prolete,

I ne pokidavši ni jednu od uža
Što nas vežu i sad za prošlost, što stoji,
Za nama i gleda na nas ko Meduza.

Hajdmo, o Muzo Amo milu ruku,
Mladosti moje to uzglavlje meko
Dugo nam ima do u tihu luku,
Ostrvo mira i sad je daleko.

Katarke stoje gordo na toj vodi
Što znači život… Mi hitamo žurno;
Nejasno nebo nad nama se svodi,
Pod nama more nemirno i burno.

I zaman hita naše slabo oko
Kule tog mora da pozna i spazi;
Istina mora da leži duboko –
Mi nad njom gremo po neznanoj stazi.

Pitanja naša šum nejasni sreta,
I žudnom duhu odgovara nije;
Gde je početak? Gde li čudna meta?
U neprovidnim maglama se krije.

Brod mnogi ovud minu s mnogo muke,
Istine blago tražeć u dubini;
I ne spaziše svetiljke iz luke –
A gle po vodi razvalina njini…

Ne s teškom kotvom ne srljaj duboko,
Ranjeno srce drukčije nam zbori
Niti u pustoš pustaj žudno oko,
Da te nespokoj za saznanjem mori.

Spokojan pogled po površju baci,
Sladosnog mira tu ćeš samo steći. –
O, Muzo, tuda samo trepte zraci,
I val se pjeni slatko žuboreći.

I snivaj samo Biće manje suza
I više svjetlih i spokojnih noci…
Svikni na odmor pod teretom uža
Istina jedna i sama će doći.

Zovi se ljubav I nas samo pjevaj,
I našu mladost bezbrižno i tio:
U jednom srcu cio svemir ima,
U jednoj suzi ima život cio.

Ne pitaj nikad: zvuke naših dana
Hoce li vjetri da raznesu šumom,
Ko bjeli behar sa procvalih grana,
Il cvjeće nekad nad našijem humom;

Il će da žive… Niti pitaj, mlada,
Da li se rodi odjek tvome glasu,
I da l ga naše gluho doba sada
Vjencima svojim il kamenjem zasu, –

Budi ko ptica sa sjevernih mora,
Stanovnik magle i ostrva leda,
Što pjeva žudno izmeđ lednih gora,
Ne pitajući da l je kogod gleda,

I da l je sluša; i sred mrtvog dola
Cjeloga vjeka zvonku pjesmu vije
I najzad umre – bez imalo bola
Što joj pjesmu nikad niko čuo nije.

Jovan Dučić
 
Kaluđeri

Gled'o sam vam metanije,
Kad varate Boga živa;
Gled'o sam vas, gde se pije,
Gde se jede i uživa.

Sluš'o sam vas, kad kunete
Svoje stado, svoje verne,
I kad tajni prizovete,
Licemerni, licemerne!

Gled'o sam vas — ne da nisam,
Kad razbludom usplamtite;
Gled'o sam vas, ne da nisam,
Licemerni, upamtite!

Đura Jakšić
 
Plavi jorgovan – Dara Gajić

Pod jorgovanom sedi starac sedi
na niskoj klupi drvenoj,
gleda kako nebom plove oblaci bledi,
kako sunčaju se pčele na ruži crvenoj…

Na povetarcu krošnja plavog jorgovana se njiše,
veliki bumar slete na maslačak žut,
uspomene vetar donosi, starac uzdiše,
vijuga kroz livade i njive seoski put…

Nema nikog da mu dođe,
nikog da mu zakuca na vrata,
nikog da seoskom cestom prođe
osim sunčeve senke boje zlata…

Nekad je bilo svega, na sve strane irisi,
krinovi, procvale ruže, dečija graja,
pesme ptica,četa jorgovana, divni mirisi,
seća se on još tog davno napuštenog raja…

Sred stare divne bašte pune cveća,
sumoran i tužan svakog dana
sedi starac života se svog seća
pod krošnjom svog poslednjeg jorgovana…
 
Robert Frost: VATRA I LED

Jedni kažu oganj će da sništi svet,
Drugi vele led,

A ja, bar kol'ko za strasti znam,
Ja u red

Onih za vatru pripadam.
Al' kad bi dvaput svetu došao smak,

Ja i o mržnji znam toliko čak
Da mogu reći:

Za uništenje je dovoljan i led,
I još će ga preteći.
 
Pesmo moja

Pesmo moja, zakiti se cvetom,
pesmo moja, zamiriši svetom;
još sva srca ohladnela nisu, -
poznaće te, pesmo, po mirisu!

Poznaće te da si čedo milja,
da ti ljubav majka i dadilja.
Da si rada pevati o slasti,
razumeće što ne umeš kaz'ti.

Pesmo moja, već si na poletu,
pozdravi mi sve na ovom svetu,
pozdravi mi slavlje i golube,
i sva srca što se silno ljube.

Jovan Jovanović Zmaj
 
Ostavi ruke neka se spuste,
Odloži otiske prstiju
Možda na tragovima nezaraslim jednom prošlih preko našeg praga.
Vino kad uzmeš, a usne se skupe, nije li veća od svega ljubav koja strada ?

Ostavi ruke,
Predmeti neka se skrste.
Napolju nema snega
A, bela prašina uporno pada.

Jesi li nekad čula kako cvet jasmina izgovara
Sve što je trebalo reći
Kada smo pošli zbogom ?

A šta je moglo drugo sa mnom,
A šta to sa tobom,
Već kad smo oduvek brisali tragove posle ljubavi.

Elena Ederlezi
 
Ezra Pound

“Ono što doista voliš to ostaje,
sve drugo je krš
Ono što doista voliš niko ti oteti neće
Ono što doista voliš pravo je nasleđe tvoje
Čiji je svet, moj ili njihov
ili ničiji?

Prvo su bila viđena, opipljiva zatim
Jelisejska polja, mada u predvorju pakla.
Ono što doista voliš pravo je nasleđe tvoje,
Ono što doista voliš niko ti oteti neće
Mrav je kentaur u svom zmajevskom svetu
Sruši taštinu svoju, nije čovek
Stvorio hrabrost, stvorio red, stvorio milost,
Sruši taštinu svoju, sruši je, velim.

Od zelenog sveta nauči gde bi ti bilo mesto,
U smislenom traženju ili pravoj veštini,
Sruši taštinu svoju,
Paken, sruši je!
Zeleni šlem nadmaši tvoju gizdavost.
„Savladaj sebe, pa će te drugi trpeti.“
Sruši taštinu svoju
Jer si na kiši prebijeno pseto,
Podbula svraka u prevrtljiv dan,

Pola crna, pola bela
Ne znaš gde ti je krilo gde rep
Sruši taštinu svoju
Kako su niske tvoje mržnje

U laži začete,
Sruši taštinu svoju
Brz u ništenju, škrt u milosrđu,
Sruši taštinu svoju,
Velim, sruši je.

Ali učiniti nešto umesto ne učiniti
To nije taština
Zakucati, pristojno, na vrata
Koja će Blant neki otvoriti
Prikupiti, u vazduhu, živo predanje

Il iz plemenitog starog oka nepobeđeni plamen
To nije taština.
Ovde u nečinjenju sav je greh,
Sav u snebivanju, sav u oklevanju."
 
Volim da se pravim važan

Volim da se pravim važan.
Ne da bih ispao važan, nego da ne bih bio nevažan.
Da me neko ne pregazi na putu.
Da budem stubić za zaobilaženje.
Nije to ništa strašno.
Ne volim da se šepurim, mada neki misle da sam paun.
A volim da se nakostriješim, da se nakokotim.
Pa kako u ovakvom svijetu da budem pile…
Jagnje, još i nekako, ali pile…
Eto tako ponekad dumam kad me uhvati samospoznaja.
Tandara-mandara-broć.
Pitam te jednom baš to, a ti kažeš:
– Nisi ti toliko loš.
Obaraš mi cijenu kao svemu što je precijenjeno.
Zatrčava ti se smijeh-kamen na nizbrdici.
Onako, kao nehotice, spuštaš me na zemlju.
Sad moram iznova da rastem…

Boris Jovanović
 
Elena Ederlezi, Dođeš mi tako i samo ćutiš.

Dođeš mi tako u nedoba,
Ne biraš mesto, vreme ni dane.
Padneš k’o s neba pa u rebra,
Padaš u meni dok noć ne stane.
Padneš mi tako na pamet.
Na kraju pada – poginem ja.

Ne biraš mesto, vreme ni dane.
I s tobom ćutim sve dok te ima.
Iskapa pogled kroz rupe roletni.
Videla sam te noćas na plafonu.

Dođeš mi tako i samo ćutiš,
Zazubice se hvataju na telefonu.
Strmoglaviš se tako u meni.
Dok noć pada, u meni rominjaš;
Sliva se kiša godine gladne,
Pružam ti obalu jer još me imaš.

I eto, dođeš mi tako u nedoba,
Ne biraš mesto, vreme ni dane.
U mislima se mojim učauriš,
Dođeš mi tako i samo ćutiš.
 
Krasiva

Krasiva je bila,
i svaka misao u porinuću vremena
otvarala je ambis!

Raširenih ruku i skopljenih očiju
let nam je bio alternativa.

U kompletnom narativu
želja, miški, uzdaha i isprepletenih tela.

Sada više nije važno da li padamo
ili je to bio sam let u bezbrižnost
koji nam je život režirao.

Nikola Petričić
 
Nisam bio usamljen.
Nisam osećao samosažaljenje.
Samo sam bio zarobljen u
životu u kome
nisam mogao da nađem
smisao.

Tada sam bio
mladi čovek
star hiljadu godina.
A sada sam stari čovek
koji čeka da se rodi.

Gde sam bio?

Bukovski
 
PESMA O KRAJU SVETA

Na dan kraja sveta
Pčela kruži oko cveta dragoljuba,
Ribar blistavu mrežu popravlja,
U moru skaču veseli delfini,
Vrapci čavrljaju u detelini
I zmija ima zlatnu kožu, kao što valja.

Na dan kraja sveta
Poljem idu žene sa suncobranima,
Na rubu travnjaka pijanac spava,
Na ulici viče prodavac variva,
I čamac sa žutim jedrom ostrvu se približava.
U vazduhu traju zvuci violine
I noć se zvezdana otvara.

A oni što čekali su munje i gromove
Razočarani su.
A oni što čekali su arhanđelske trube i horove
Ne veruju da to već počinje.
Dok sunce i mesec na nebu stoje,
Dok bumbari posećuju ruže svoje,
Dok se rađaju rumena deca,
Niko ne zna da to već počinje.

Samo sedi starac što bio bi prorok,
Ali nije prorok jer brižljivo mora raditi,
Paradajz privezujući govori:
Drugog kraja sveta neće biti,
Drugog kraja sveta neće biti.

Česlav Miloš
 
Samo zakuvaj

– Samo zakuvaj – tako mi kažeš.
I onda stražarim dok voda ne provri, dok ne zatalasa.
Ponekad izgubim strpljenje, šetkam po kuhinjici
ili samo cupkam, tancujem.
Onda odmjerim, za jače kafe.
Radim to već rutinerski.
Pa lagano promiješam.
I nešto šapućem.
Pa čekam da se nadigne pjena do samog oboda crvene džezve.
Pa opet šapućem.
Onda sipam lagano.
Precizno razmjeram uz šaputanje.
I prinesem šoljice kao da prilazim oltaru.
Sjednem, čekam da se pojaviš.
Opet malko tancujem.
– Niko mi ne skuva ovako dobru kafu –
kažeš i prekrstiš noge.
Osmjehnem se, bez riječi.
Kao car Dušan Silni.
Tajna nije u šaputanju.
Nego u imenu koje se šapuće…

Boris Jovanović
 
I ova noć je tako lako digla ruke od nas,
od naših stidljivih želja skrivenih ispod pokrivača.
Nemamo više ni mrak da se krijemo iza njega
iz straha da nam oči ne progovore.

Znam, nećeš mi ništa reći…

I opet ćeš me pustiti da komuniciram sa tvojim ćutanjem.
Jer takav si ti – ne govoriš previše.
I takva sam ja – uvek govorim jezikom srca.
Iz pogleda tvog naslućujem da ne razumeš moj jezik,
ali i da te moje reči u isto vreme i raduju i plaše.

I ova noć je pobegla od nas, prestravljena neizvesnošću,
sa kojom smo mi naučili da živimo.
Zbog nje ti svoje dlanove uvek stavljaš u džepove.
Zbog nje ja uvek ostajem bez tvojih zagrljaja.

I nema ni zvezda padalica u ovom našem malom univerzumu,
iako ja imam milion neostvarenih želja…

Nema ni odžačara…
Ni deteline sa četiri lista…
Ni trepavice na tvom obrazu.
Ni odsjaja nade u tvom oku.

A nema više ni mraka. Tek sad smo ostali bez svega.
Tek sada nikada nećeš izvaditi ruke iz svojih džepova.
Jer takav si ti – ne želiš da daješ.
I takva sam ja – ne želim da otimam…

Sonja Josipović
 
Elegija

Veselje bujno razvejanih leta
Sad ko pijanstva čemer duši smeta;
A tuga prošlih dana, slično vinu,
Sve jača je što dublje dani plinu.
I nose puno umora i žali
Budućnosti uznemireni vali.

Al´ nije smrt to što mi srce moli,
Već život, radi misli, radi boli.
Ja znam da opet biće naslañenja
Da harmonija moj će sadrug biti,
Da ću nad bajkom snova suze liti,
I možda će na smiraj dana tajni
Da pošalje ljubav osmeh oproštajni

Puškin
 
Mahmud Derviš - palestinski pesnik

Rat će se završiti,
a vođe će se rukovati.

Ali ostaće ona iznemogla majka
koja čezne za sinom svojim.

I ona žena, koja svog voljenog muža čeka.
I ona deca koja traže svog oca junaka.

Ne znam ko je prodao domovinu,
ali videh ko je platio cenu.
 
Čekajući pravdu

Portir suda za
prekršaje
Nije mi dao da uđem
deset minuta ranije
U mrsku zgradu

Stajao sam u hladu
Dok kucne čas za
njihovu pravdu

Čitao sam posljednji
pozdrav
Mog krvnika
Svom izgubljenom
sinu

Mrzio sam čak i njušku
Umrloga
Ali sam nad
roditeljskom toplinom
oproštaja
Dugo dugo u hladu
plakao

Zoran Rakočević
 
Mi se čudno razumemo
ko dva bola, ko dva vala
ko dva mosta u otkrića:
ja te volim čudno, nemo,
ti si ona čudna mala,
mašta drevna moga bića.

O tebi su pitalice
od vekova moje bile,
odgovor o kom se sanja,
odgovor je tvoje lice
ti si slika one vile;
iz dečačkih nagađanja.

I svi stari snovi, evo
polagano nadolaze
ko da ide vreme tavno;
svaki gest tvoj ja sam snevo,
znam napamet tvoje fraze
svaku reč sam čuo davno.

Stanislav Vinaver
 
Zauvek se pamte oni
s kojima se grlili nismo,
čije su nam usne ostale nepoznate,
kojima smo samo s proleća, u snu,
pisali pismo.

Oni koji se kao reke ne mogu sliti,
među kojima nema spojnog suda
krvi i krvi vrele,
a srca im se dozivaju ludo,
zaboraviti se neće
ni kad im duše budu posedele.

Desanka Maksimović
 

Back
Top