Književnost Najdraži stih

  • Začetnik teme Začetnik teme ms
  • Datum pokretanja Datum pokretanja
I opet u plimi samoće - Nastja Bohuslavska

I opet u plimi samoće
nabiću čelo u hladan prozor
i plakaće kiša –
srebrne niti
spustiće od neba do zemlje.

U usamljenom ulazu
u vlažan plašt ću se umotati,
u meku zabludu snova
a ti, ćutljiv, stajaćeš pozadi,
osluškujući virtuozni džez,
u igri kapi između truba,
u grmljavini negde daleko, negde…

I tako samouvereno uzećeš me za ruku
i jednostavno ćutke
u kišu ćeš me
uvesti…
 
Sonet za Novalisa – Milan Drašković

Spram plemenite duše odore zavidljivih,
sred strašnih mračnih sati snove tvoje uzeti,
ispunjene ulice učenika njegovih,
u dvorištu Meseca snagom svojom prožeti.

Pred mrakom okeana čaura leptirova,
krenuti tamnom stazom sred jada beznadežnog,
svijanje plave magle iz najdaljih svetova,
pred budućom nasladom ne bojeći se zemnog.

Gazeći carstvom sene samotan nad jadima,
na srebrnome tronu pri savezu besmrtnom,
nepojmljivih nebesa u spokoju blaženom.

Fantazija nad rekom višestrukim slikama,
pri glasu vaskrsnuća nebo spram serafima,
zboreći divljim plamom pred besmrtnim dušama.
 
Pod grmom divlje kupine – Radovan Sinđelić

Rađaju se ruže. Crn mesec lebdi nad rekom.
Divlje kupine splet vreža uz visoki brest se puže.
U ševaru leži srna. U sumraku srebrnom mekom
sluša ćukovu pesmu i gleda kako lako rađaju se divlje ruže.

Trag krvav tamni na travi duž uske jelenske staze
do njene ranjene noge vijugav, zmijolik seže.
I dok mesečina gorka i crna na reku polako kaplje,
drhtaj grčevit i težak grudi joj nejake steže.

Plaši se mlada srna jer u crnim odorama senke
u povorci neprekidnoj uz obod šume prolaze.
Vetar lahori lagano i ljuljuška kupinove vreže.
Osluškujući šumu u noći podigle su visoko glave
crne i bele čaplje.

Ćuk peva u dalekoj gori.
Srebrnim zvonom lagano reka šumori, šumori
i nežno ljuljuška gnezda u kojim spavaju liske,
trepere kao praporci sa srebrnih grana vrba
bisernih maca niske…

Spustila je glavu na travu, žedna je ranjena srna,
plaši je šuštanje reke i noć ko gavran crna.
Svici su oko nje popalili svoje malene sveće,
a mesec je zapalio na nebu zlatne nebeske leće.
U nekoj tuđoj gori svetlica za svetlicom seva,
a daleki nevidljivi ćuk peva li, peva, peva…

I dok pospani vetar kroz lišće divlje ruže
polagano se gnezdi i tananim krilima šuška,
iz modre rečne vode izroni belouška
i reče: – Ne boj se srno, ćuka ni zlotvora vuka,
ni hladne tmine mraka, ni ove tamne noći,
oslušni šta šapuće ti reka:- Brzo će jutro doći,
a ti ćeš draga da živiš i bićeš sretna do veka…
 
Iza noćnih prozora – Nastja Bohuslavska

Iza noćnih prozora
nestaje gusti
dan,
oporo je, pa čak i tužno kad je
dan.

Hodaš tako, besmisleno,
ulicama tebi nepoznatog grada,
gledaš prolaznicima u oči
vidiš
dan.

Znaš sigurno
nešto je puklo,
ali to nije bolno
dok je
dan.
 
To što ustajemo svakoga jutra
Dišemo, jedemo
Ne znači da smo živi,
To samo na život liči.

To što izgubljenog osmeha
Tromo hodamo
Ulicama praznoga grada,
Ne znači da smo krenuli negde.

To što ne verujemo
Ni drugima ni sebi
I ne znamo istina gde je,
Ne znači da smo rođeni takvi.

Nije ljubav kriva
Što je više nema,
Krivi smo mi
Što smo pomislili
Da možemo
Bez nje...

Ivan Mijailović
 
Ljudi u našim godinama

,,Ljudi u našim godinama
ulaze u ljubav oprezno,
kao neplivači u plitku vodu,
kao političari u kombinacije,
iz čistog straha od ponovnog voljenja,
iz nesigurnosti,
a oni su zanate ljubavi
već dobrano izučili
i mogli bi biti od slatke
pouke neiskusnima,
no ostaće zatvoreni,
a sigurni i uspravni na ulici,
medj ljudima,
samo ce u hladnim noćima,
sami i prepoznati odjednom,
izaći na začudjen sneg
i glasno zaplakati."

Pero Zubac
 
Dok sam te imao

Jezik sam ptica razaznavao
i tajne ptičije odgonetao
biljke sam razumeo, i u noćima
prepisivao razgovor trava
tolike sam pesme ispisao
prepisujući rukopis vetra
uz more, u noći, u planini
tolike nevoljnike saslušati umeo
i činiti im male radosti
bez napora, bez sebičnosti imalo
tolike sam dobrote i plemenitosti
umeo u druge utkati
a da i preveć ostane u meni
san sam s radošću na oči nanosio
i buđenju se kao drveće radovao
dok sam te imao…

Pero Zubac
 
Društvena igra

Jaruge, spustovi i kotrljanja gnezde se u kablovima sistema,
državni dželati bi tokom grozničavih noći da sahrane etiku.
Kada propadnu bogovi, za češljanje rospije češlja više nema,
izašli smo danas iz sebe sa glavama u ruci i tražili novog sebe za buduću sliku.

Gora od neznanja je intuitivna istina,
malo ljudi može slušati sebe – još manje uspe da ne izda.
Delikventi sporo igraju valcer na polju nagaznih mina,
ko je konačno našao sebe izgubio je sebe – znam da sam konji … u ustima mi uzda.

Užareni čekamo u mesu svom kao far,
mislite da je ruka koja drži luk na našim vratovima društvena igra.
Tražimo neprestano izlaz iz metroa stradanja nesvesni da smo kvar,
napisana slova samo su orgija papira, raskršća vena i vertikala svetskih predigra.

Aleksandar Đurić
 
Rut

Skinuli je sa svoda svetlucavu
i nazvali je žuta
onda je umnožili eksponencijalno
i jednu dali meni kao broš
pokrila sam je dlanom
da je zaštitim od pogleda
tu mi dlan progoreo
sa čijom ću plaveti mešati
sipino mastilo svog pogleda

Sa novom zvezdom na epoleti
u škripavim čizmama
zategnut da pršti i pod pojasom
u senzualnom iskušenju
da posrne u zabrani
voleti čivutku

Potpisao potpisao otpisao
vratio mi svu limfu zagrljaja
u koji sam mislila da sam se skrila
savršen otisak neobeležen
na čijem ću nebu otvarati
svoje želje od svile
na vešalima čijih ključnih kostiju
ću se naga njihati
i dok se rulja veseli
ribam kamen ispred kuće

Moja je ruka belja
od neispisanog lista sna
evo ih dolaze
u smeđim košuljama
da sa zida skinu
Klimtovu ženu u zlatu

Zorica Bajin Đukanović
 
Ne ruši sve mostove

Ne ruši sve mostove, možda ćeš se vratiti.
Nisi ptica ni leptir obalom što leti,
Kad nema mostova uzalud je čeznuti,
Uzalud je shvatiti, uzalud je hteti.

Ne ruši sve mostove, možda ćeš se vratiti.
Ostavi bar jedan most između srca i mene.
U samoći je lakše neshvaćeno shvatiti,
Mogle bi te nazad nagnati uspomene...

Ivo Andrić
 
Vasko Popa: „Ljubav na prvi pogled“

Ti si moj početak
Koji me pokrenuo
Sveo sam se
Na tvoju osovinu
Sav sam se usijao
Od tvog prvog obrtaja

Lepo ću se putem polomiti
I sjediniti se zauvek s tobom
U kršu i lomu
Nisam lud
Da baš sada zastanem

Da se ohladim
I ružno poplavim
 
Čekam u senci jednog starog duda
Da mesec zađe i, skrivena tamom,
Po uskoj stazi što kroz noć krivuda,
Da siđeš k meni čežnjivom i samom.

Čekam, a lenjo prolaze minuti,
I sati biju na tornju daleko.
Već zora sviće, blede mlečni puti,
A ja još čekam, — i večno bih ček’o!

O, šta je to što mene veže sada

Za jednu put, za jedan oblik tela,
I što mi duša zatreperi cela,
I sva nemoćna izdiše i pada,
Kad me se takne jedna ruka bela!

I sav zasenjen pred čudesnim sjajem
Lepote tvoje, slab, bez jednog daha,
Kao da svakog časa život dajem,
Prilazim tebi pun pobožnog straha,

Posrćem, klecam, dokle me privlače,
Ko provalija tamna i duboka,
I dok se strasnim prelivima mrače,
Tvoja dva crna neumitna oka…

Milan Rakić (Čekanje)
 
Kafkin kalfa

Od straha spavam pod lambama

U sne mi dolazi mladi Kafka –
Po tijelu tetovažu ima crnu
Iz doba službovanja
U mašerskoj Tuli

Deder mi ovo s kožom zguli
Volio bih da je barem
Mrtav nemam –
Zbori

To više ne smije da se ponovi

U logoru
S ruku mladićevih
Arijevsko perem mastilo

Ja ponositi
Kafkin kalfa – zdušan
Smislih i stih: mastilo je dušman

(1991-2019)

Šaban Šarenkapić
 
Tražim pesmu – Ana Todorović Radetić

Tražim pesmu
po kojoj ćeš me zavoleti
u čijim rečima ćeš zaspati mirno
kao dete u majčinom krilu
dok napolju ujeda vetar
i venu meke grane
pod tvrdom korom mraza

Tražim pesmu
u kojoj uvek u zanosu plešu
sazrela polja ječma
i suncokreti srcem punim vatre
za milimetar rastu ka nebu

Tražim pesmu
u kojoj se ne čuju slutnje
nemih trava što plaču
nad neprocvetalim pupoljcima
zarobljenim u kristalima

Tražim pesmu
obučenu u glasove violina
što sipaju nežnost iz žica
kao svetlucavi vodopadi
nad zemljom što umorno čami

Tražim pesmu
po kojoj ćeš pamtiti
kako pucketaju slova
kada ih ljubav slaže u reči
i kao plodove otežalih voćnjaka
spušta u tvoje ruke
 
Povratak u život – Miguel Anhel Ruis

Probudih se, i ništa ne beše isto.
Otvorih oči prvi put,
oči za koje sam mislio da vide,
i shvatih da sve ono u šta sam verovao
nije ništa do lažni san.

A onda, poput blistave zvezde,
anđeo smrti anđeo života postade,
i promeni moj san
iz strašne drame
u radosnu komediju.

Iznenađen, upitah anđela:
„Jesam li mrtav?“
Anđeo reče: „Da, već godinama.
Iako ti je srce kucalo,
tvoj um je spavao u grobu iluzije,
nesvestan svoje božanske prirode.

Sada ti srce kuca,
i telo diše,
i um ti se probudio iz pakla.
Tvoje oči, potpuno nove,
dive se lepoti koja te je čekala.

Tvoja božanska svest se budi,
i ljubav u tvom biću.
Mržnja i strah nestaju,
nema krivice i stida.
Tvoja duša prašta,
i živiš božanskim životom.“

Zurio sam u anđela
kao opčinjen.
Osećao sam istinu koja se u meni budila.
Predao sam se, spremno,
ne postavljajući uslove.

Pokorno sam prihvatio
smrt i život.
Pogledao sam novim očima,
i video svoju večnu ljubav… kako odlazi.
 
O blizini

Ne objasni mi se.
Ne objasni mi se
zbog prostora koji se ne vidi,
ili vremena koje juriša bičem.

Ne objasni mi se,
jer su reči muka duhu,
povraćanje zidova,
zemljotres tišine.

Ne objasni mi se.
I da nas razdvaja linija
koja se da preskočiti,
u trepetu bih je ljubio,
da progledam kroz tvoje oči.

Ne objasni mi se,
jer sam zaboravio tvoje ime,
i namerno govorio ružno,
da divno govorom ne dodirnem.

Ne objasni mi se.
Zato se kroz uzdah živi,
i nije prirodno da ne putuješ
ako se diviš, i vidiš,
da nema kraja blizini.

Ne objasni mi se.
Kao da nešto fali?
Među lopovima, prevarantima i huljama,
to ćeš pronaći,
beg što je blizina,
i blato i psaltir.

Ne objasni mi se
ni kad su dečije oči,
videle munje gorostasne,
i predele bajke.

Ne objasni mi se.
Ne objasni mi se ni sad,
kad više nego u sebe,
verujem u čoveka,
koji nisam ja.

Ne objasni mi se!
Jer znati znači stati,
zatvoren u krugu,
smešne moći dokaza.

Ne objasni mi se,
jer su reči maštanje čula,
a zakoni sidra od perja.

Ne objasni mi se,
da bi se ponovo sreli, i videli lepše,
savladani dahom neslućenog,
jer što je objašnjeno - mrtvo jeste.

Petar Ninić
 
Izgubljeno vrijeme

Pred ulazom u tvornicu
radnik se odjednom zaustavi
lijepo vrijeme cimnulo ga za rukav
i kako se okrenuo
pogleda u sunce
crveno i okruglo
tek probuđeno iz neba dubokog
i namignu mu
onako srdačno

Zbilja drugar Sunce
zar ti se ne čini
ipak malo glupo
po ovakvom danu
rintati za gazdu?

Žak Prever
 
BRZI SAT

Došlo je neko vreme ludo,
prestali smo da verujemo u čudo.
Sto puta se piamo kada je sve prošlo,
dok smo se na tren okrenuli, sve je novo postalo.

Svaki dan nam je kao drugi,
kada legnemo, molimo se da ne ustanemo budni.
A nekada smo radosni dočekivali jutra,
i nismo mislili šta nas čeka sutra.

Kada shvatimo da su nam problemi bili mali,
plačemo za njima, što nam nisu zauvek ostali.
Kada shvatimo da su nas tada svi voleli,
a danas u licima svakoga, pogledi su mračni.

Nekada smo trčali do svoga drveta,
da tajne svoje ostavimo daleko od drugova.
Sada su svi ti drugovi po belom svetu,
nemamo sa kim da razgovaramo o svemu.

U krevetu se budimo sami,
nekada poželimo da živimo u bajci.
Da jedemo božanstvenu hranu,
i da sa boginjama uživamo u svakom danu.

Nikola Minić,
druga pesma koju sam nekako sastavio.
 
Šarl Bodler
Poziv na putovanje

Dete moje , sestro moja ,
Snevaj kakvo je blaženstvo
Poći tamo da nas život spoji!
Ljubiti do bespameti
Ljubit ' pa još i umreti

U zemlji što lik po tebi skroji!
Sa nebesa tmurnih sena
Sva ta sunca orošena
Mom su duhu čarolija čista,
Nesagledna, tajanstvena
Poput verolomnih žena
Tvog pogleda što kroz suze blista
Sve je tamo tek red i lepota,
Sve je raskoš, spokoj i pohota.

Nameštaj što zna da sija
od lastila decenija,
Sobu bi nam ukrasio pahom ;
A najređe cvetne vrste
Svoj bi miris da ukrste
Sa ambrinim čudnim prahom ,
Tavanice s urezima,
Ogledala s ulazima
Sjaj Istoka s obilnošću shodnom,
Sve bi tu tad prikriveno
Govorilo duši sneno
Na jeziku krotkom, domorodnom.

Sve je tamo tek red i lepota,
Sve je raskoš, spokoj i pohota.
Gledaj na tim kanalima
Lađe ophrvane snima
Te skitnice po daru prirode
Da se svakom tvome hiru
Udovolji na tanjiru,
One amo s kraja sveta brode.

Sunca što su na smiraju
Uz ta polja pokrivaju
Kanale i gradsku sliku celu
Bojom zlata i topaza ;
Svet u dremežu do pasa
Sad zaspiva na toplom videlu.
Sve je tamo tek red i lepota,
Sve je raskoš, spokoj i pohota.
 
Nokturno – Federiko Garsija Lorka

Bojim se mrtvog lišća.
Bojim se gaja
punog rose.
Odoh da spavam.
Ako me ne probudiš,
ostaviću kraj tebe
svoje hladno srce.

Šta to zvoni
tamo daleko?
Vetar u prozorskim oknima,
moja ljubavi!

Stavio sam ti đerdane
od zorinih dragulja.
Zašto me ostavljaš
na ovom putu?

Ako odeš daleko,
moja će ptica plakati
i zelena loza
neće dati vino.

Šta to zvoni
tamo daleko?
Vetar u prozorskim oknima,
moja ljubavi!

Nikada nećeš znati,
sfingo od snega,
koliko bih te voleo
u svitanjima
kad pljušti kiša
i kad sa suve grane
pada gnezdo.
 
Od mog priviđenja ti si cela tkana,
tvoj plašt sunčani od mog sna ispreden.
Ti beše misao moja očarana,
simbol svih taština, porazan i leden.

A ti ne postojiš, nit' si postojala.
Rođena u mojoj tišini i čami,
na Suncu mog srca ti si samo sjala
jer sve što ljubimo - stvorili smo sami.

Dučić
 
Klatno

A iznad nas
lagano se kreće klatno
lažni metronom
otkucava i broji
dok teg
otežao
od naših strahova
i strepnje
ne pretegne
toliko
da pokida nit

I mi čekamo
mirno
potčinjeni tom ritmu
da se desi neminovno
u nekom obliku
koji još ne znamo
i koji će odrediti
količinu patnje
koja čeka
na nas

Aleksandra Leković
 
Prepodne – Đerđ Petri

Volim ovu tvoju sivu suknju.
Oblači je češće, molim te, kad se
sa mnom sastaješ. Simpatičan je
njen kroj, njena blaga trapezoidna linija.

To nazivaju, valjda, činovničkom nošnjom.
Ništa ne naglašava. Ali baš time ostavlja
više prostora osobi koja je nosi. I boja!
– napolju, kad je sunce obasja.

Uveče nema takav efekat. Ali od kad se
obično pre podne sastajemo, skoro da osećam
prema njoj neku vrstu lične zahvalnosti. Učestvuje
– nenametljivo – u našem odnosu, ohrabruje
zrelu vedrinu da se napokon odomaći među nama.

Sunčali smo se pre nekoliko nedelja u parku
na periferiji grada, jednog ranoprolećnog
naglo toplog prepodneva (nisu još ni klupe izneli)
na betonskom rubu dečijeg igrališta. Sklopila si oči.

I kada sam – kao znak svog prisustva – položio
dlan na tvoje bedro, iz tekstila je stiglo
spokojno ohrabrenje dvostruke topline.

Tvoga tela i dalekog sunca. I bilo mi je žao
vremena proćerdanog na večernje sate
na operetske muke skučenog prostora
sobe. Na histeriju veštačke svetlosti.

Pogledali smo se, veseleći se s oporom vedrinom
besu izneverene želje što je razdraženo
počela da se sprema na polazak
namerno dižući graju u našim srcima
očito joj je dojadilo naše dobro raspoloženje.

Pritom se sunce našlo u zenitu.
Ustadosmo protežući se uz škripu
sklerotičnih zglobova. Pridržao sam
tvoju tašnu, i gledao tvoju ruku
kako si s jednim uvreženim pokretom
izgladila, namestila u struku suknju.
 
Dođeš u godine kad si prestara za čekanja.
Preozbiljna za manipulaciju.
Preumorna za nadmudrivanje.
Preosetljiva na ono što ti je bitno.
Predinamična za dosadne razgovore.
Preotvorena za neizrečene misli i emocije.
Preoštra prema sebi.

Ako ste i vi u tim godinama ,
oslobodite se tereta ovog zadnjeg
i budite predivne prema sebi
ne čekajte sutra,
jer baš sada je pravi trenutak

Elvira Mlivić Budeš
 

Back
Top