Najdraži stih

U tuđem srcu – Dušica Milanović

Otkud ja znam ko sve spava
u tuđem srcu.
Dok milujem onih nekoliko glava
koje mirno snuju u mom
i tad sumnjam koliko mene u njima ima.

Sumnja je težak saputnik.
I kad poseduješ čak i svetionik
zalutaš kad te ona vodi.

Da li sumnjam i dakle postojim
ili postojim da bi me ona ubila.
Ili sam je oterala kad sam se
svežom vodom umila.

Dok sam se kupala dragi me milujući
teši rečima da sam mu u srcu jedina,
sva u sapunici visokim falsetom
penom sam mu ubeđena odvraćala…

Kasno si se probudila,
i kasno si stigla, opominje me sumnja.
Mene koja sam precizna kao vreme.

I ona koja mi je večito teško breme
uortačila se sa tim vremenom,
i s predumišljajem me goni
ko da mi zna sudnji dan, a zna, i ja znam…
U tuđem srcu niko nikad nije sam.
 
Afrička Afrodita XXI veka

Noć crta siluetu žene,
i shvata crnu boju njene iluzije.

Dan njen oblik izjednači
sa oblikom Afrike.

Njene oči vidi čitav
jedan kontinent naše sete.

Noć spusti njene iluzije
u svoje boje.

Po crnom kontinentu njene lepote,
šetaju deca njenih jutara.

Lavovi njenih želja rastrgnuše
antilope nejasnosti njene sudbine.

Sanda Ristić-Stojanović
 
O, politi vrt, da se osveži zelenilo!
Daj vode žednom drveću. I više no što treba.
I ne zaboravi žbunove, ne zaboravi
One što ne daju ploda, izmučene,
Željne! I ne zaboravi
Korov što se probio između cveća,
I on je žedan. Polivaj ne samo
Svežu travu i sasušenu travu:
Osveži i golu suhu zemlju.


Breht
 
Žak Prever - Adrijen

Adrijene nemoj da se duriš!
Vrati se!
Adrijene nemoj da se duriš!
Vrati se!

Grudva snega
koju si bacio na mene
u Šamoniju
prošle zime
sačuvala sam je

Eno je na kaminu
pokraj svadbenog venca
moje pokojne majke
koju je ubio
moj pokojni otac
što je giljotiniran
jednog tužnog zimskog jutra
ili proletnjeg ...

Grešila sam priznajem
znala sam ostati
duge godine
ne vraćajući se
kući

Ali nikada ti nisam rekla
da je to zato što sam bila u zatvoru
grešila sam priznajem
često sam tukla psa
ali sam te volela Adrijene nemoj da se duriš!

Vrati se!

I Vrbova grana
tvoj mali foksterijer
koji je crk'o prošle nedelje
sačuvala sam ga!
Eno ga u frižideru
i ponekad kad otvorim vrata
da uzmem pivo
ugledam jadnu životinju
i to me strašno rastuži!
A ipak to sam ja uradila
jedne večeri da skratim vreme
dok sam te čekala ...

Adrijene nemoj da se duriš!
Vrati se!

Sa vrha kule Sen-Žak
bacila sam se
prekjuče
zbog tebe sam se
ubila

Juče su me zakopali
u jedno divno groblje
i mislila sam na tebe
i večeras sam se vratila
u sobu
po kojoj si se šetao go
u vreme dok sam još bila živa
i čekala te

Adrijene nemoj da se duriš!
Vrati se!

U redu grešila sam
duge godine nisam se vraćala kući
ali sam ti uvek krila
da je to zato što sam bila u zatvoru!

Grešila sam priznajem
često sam tukla psa
ali sam te volela!

Adrijene nemoj da se duriš!
Vrati se!
 
Drumovi će poželjet’ ludaka
(Pavlu Vuisiću)

Drumovi će poželjet’ ludaka,
a ludaka više biti neće,
vjekovima za njima će plakat’
ojađeno nebo i drveće.


Na gradove udariće trava
i zavesti svoju strahovladu,
svi cvjetovi ostaće bez glava
da bi bili sa travom u skladu.

Neće biti toga ko će smjeti
da posumnja u sve ko do sada,
poput teške omorine ljeti
svijetom će vladati dosada.

I ljudi će poći u povratak,
opčinjeni minulim stoljećem…
Drumovi će poželjet’ ludaka,
a ludaka više biti neće…

Vito Nikolić
 
Ne odlazi tiho u tu blagu noć*

Ne odlazi tiho u tu blagu noć,
Gori i bunca starost na kraju dana.
Žesti se, besni, dok svetlost se gasi!

Iako mudri shvatiše: tama je pravedna,
Jer rečma munju nisu razgranali, ipak –
Ne odlaze tiho u tu blagu noć.

Dobri poslednjim nariču drhtajem
Nad krhkim delima u zelenoj uvali:
Žeste se, besne, dok svetlost se gasi.

Divljaci sunce love, opevaju mu let.
Kad kasno saznaju da su ga ražalostili,
Ne odlaze tiho u tu blagu noć.

Dilan Tomas
 
AKO ME ZABORAVIŠ

Hoću da znam
jednu stvar.
Znaš kako je to
ako gledam
kristalni mesec, crvenu granu
spore jeseni u mom prozoru,
ako dotaknem
uz vatru neopipljiv pepeo
ili izborano telo klade,
sve me odvodi tebi
kao da je sve što postoji,
mirisi, svetlost, metali
poput barčica što plove
ka ostrvima tvojim koja me čekaju.

E, pa dobro,
ako malo-pomalo prestaneš da me voliš
i ja ću prestati tebe da volim
malo-pomalo.

Ako me odjednom zaboraviš
ne traži me
jer bih te ja već zaboravio.
Ako smatraš dugim i ludim
vetar zastava
što prolazi kroz moj život
i odlučiš
da me ostaviš na obali
srca u kome imam korena
zapamti
da ću toga dana,
toga časa
dići ruke
iščupati svoje korene
u potrazi za drugim tlom.


Ali
ako svaki dan,
svaki sat,
pristaneš da mi budeš sudbina
s neumoljivom slašću,
ako se svakoga dana popne
jedan cvet do tvojih usana tražeći me
o ljubavi moja, o moja
u meni se sva ta vatra ponavlja,
u meni ništa nije ugašeno ni zaboravljeno,
moja ljubav se hrani tvojom ljubavlju, ljubljena,
i sve dok živiš biće u tvojim rukama
ne napuštajući moje.
 
Nemoj stajati na mom grobu i plakati

Nemoj stajati na mom grobu i plakati.
Nisam tamo. Ne spavam.
Ja sam jedan od hiljadu vetrova koji duvaju.
Ja sam dragulj što blista na snegu.
Ja sam sunčevo svetlo na zrelom žitu.
Ja sam nežna jesenja kiša.
Kad se probudiš u jutarnjem miru
Ja sam užurbanost koja se javlja
Kod ptica što kruže u letu.
Ja sam zvezda što sja na nebu.
Nemoj stajati na mom grobu i plakati.
Nisam tamo. Nisam umro.

Meri Elizabet Fraj
 
Kad zaboraviš nedelju

A kad zaboraviš šarene pokrivače sredom i subotom,
A naročito
Kad zaboraviš nedelju;
Kad zaboraviš naše trenutke nedeljom u krevetu,
Ili mene kako sedim na radijatoru ulične sobe u tromo popodne
I gledam niz dugu ulicu koja nikuda ne vodi;
Zagrljena priprostim starim ogrtačem nenadanja;
I ništa ne moram da radim i sretna sam...
I kad ponedeljak ne bi trebao nikada doći!
Kad to zaboraviš, kažem...


I kako si psovao kad bi neko uporno zvonio na vratima,
I kako bi meni zastalo srce ako bi zazvonio telefon,
I kako smo konačno odlazili na nedeljni ručak
To jest, kroz uličnu sobu do stola zamrljanog
Mastilom na jugozapadnom uglu na
Nedeljni ručak.
A to je uvek bilo pile s testeninom, ili pile s pirinčom i salata,
Pa raženi hleb i čaj, i kolači s čokoladnim mrvicama.
Kažem, kad to zaboraviš...


Kad zaboraviš moj tihi predosećaj
Da će rat završiti pre nego dodje red na tebe,
I kako smo se konačno svlačili,
Gasili svetlo, uranjali u krevet,
Ležali načas opušteno u nedeljno svežoj posteljini,
I nežno se slivali jedno u drugo...
Kad, kažem, zaboraviš sve to,
Tada možeš reći, tada ću možda poverovati
Da si me dobro zaboravio...

Gvendolin Bruks
 
Deseta sveća – Slađana Belko

Uvek u taj pesak
ubadam istim redom.
Prva je moja, za mene,
potom za decu, unuke,
snahe, onda profesorska,
sledi doktorska i ta
poslednja deseta,
promenljiva je,
uvek zamenljiva.

Nekad pesnička,
potom školska,
rođačka retko,
jednom vojnička
čak i komšijska,
ali nikada tvoja.

Do danas, sve do
danas, mili moj
Polihistore.
Koliko god
se opirali rečima,
nismo uspeli delima.

I zato,
na ovaj sveti dan
ta deseta sveća
tebi namenjena
nek plamičkom
osvetli naš put.

Tebi u sutra,
meni u juče.
Kad se već sretosmo.
I volesmo. Do sjaja.
Nek i sveća
izgori. Do kraja.
 
U mojoj glavi stanuješ, Stevan Raičković


U mojoj glavi stanuješ: tu ti je
Soba i mali balkon s kog puca
Vidik na moje misli najtananije.
Ponekad slušaš kako mi zakuca
Srce ko živi leptir iz kutije.

Ja ti odškrinem vrata: niz basamake
Silaziš u vrt za kog niko ne zna.
Na povetarcu lebdiš poput slamke.
(Dok za to vreme, možda: neoprezna
Stojiš na nekom rubu, ispred zamke…)

Nekad (u mojoj glavi dok baš skačeš
U morsku penu, ispod sunca, gola)
spazim te kako po kiši preskačeš
Barice i sva u blatu do pola
Žuriš na posao s licem ko da plačeš.

Prolazi dan za danom i sva svota
Vremena tvog se po dva puta zbira:
Pa pola oko moga klupka mota.
Vidim sa tvoga lica punog mira
Da ne znaš kako živiš dva života.

U mojoj glavi stanuješ i dubiš
Crne i bele hodnike za moje
Misli: kako mi bežiš il me ljubiš?
Van tebe druge misli ne postoje.
Samo dok spavam ti se nekud gubiš.
 
Postoji u meni mnogo čežnji, i mnogo težnji i još više želja,
neostvarenih maštanja i sveta iz oblaka.

Da li ću se ikada prizemljiti, ni sama ne znam.
A i ne želim.

Želim uvek biti i ostati dete jer jedino tako,
mogu da ponekad opravdam suze u svojim očima!"

Ljiljana H. Đurović
 
Baš sada

Baš sada,
u mojoj sobi stolice bi da
odgrizu parče noći i da ga daju umišljenoj atmosferi,
tvdeći to je srce,
to je pesma.

Baš sada,
stvari se prijavljuju za plimu mojih odluka,
zidovi se vajkaju da mogu biti prisustvo,
tok pesme,
sve što je bilo juče.

Baš sad,
svemir označava svoje strasti na
poleđini mog jezika,
na poleđini mog tumaranja.

Oznake srca,
progovore maltene kao dani i noći koji
će se naći i u pesmama i
u nama.

Baš sada,
ogoljenost to je svih četvrtina nekog prisustva
koje ima srce veka a
obraća se nama i
traži strasti sve,
progoreva kao reči veka o
talogu sopstvenog srca.

Buktimo u spremnosti
našeg vremena da
prizna da je bilo
i lomača i srce.

Sanda Ristić Stojanović
 
Činilo se noćas
da si opet ovde
i da te ljubim
kao sto sam znala
htela sam da pitam
otkuda se vraćaš
i otrov da budem
i melem i rana

Htela sam da priznaš
da ti je sad žao
i da me k'o nekad
opet voliš malo
a onda se jutro
razlilo po nama
i sve se u meni
prekinulo, stalo

Uzalud se budim
ponovo je veče
u bučnome stanu
neki čudni ljudi
piju moje vino
govore o tebi
nemarno bez srca
pripiti i ludi

Htela sam da priznaš
da ti je sad žao
i da me k'o nekad
opet voliš malo
a onda se jutro
razlilo po nama
i sve se u meni
prekinulo, stalo

I ja nesto glumim
smejem se bez smisla
pobdnik u laži
i putnik bez cilja
znam da je lakše
kada nikog nema
plakala bih glasno
zaspala od vina
ovako u gužvi
smejem se bez smisla

O Bože
Bisera Veletanlic
 
Pesma o plavom zecu –Duško Radović

Tri sam zemlje prelazio,
i tri gore pregazio,
i tri mora preplivao –
dok ga nisam ulovio,
Plavog zeca,
čudnog zeca,
jedinog na svetu.

Ovaj zec
zna da svira,
ovaj zec
zna da plete,
ovaj zec
ručak kuva,
ovaj zec
kuću mete.

Ovaj zec
plesti ume,
ovaj zec
žeti ume,
ovaj zec
šiti, piti
i francuski govoriti
– sve razume
Plavi zec,
čudni zec,
jedini na svetu

Ja ga htedoh vama dati
da vas mije,
da vam šije,
da vam kroji,
da vam broji,
da vam plete,
da vam mete,
da vam kuva,
da vas čuva,
da vam peva,
slike šara
i francuski razgovara.

Plavi zec,
čudni zec,
jedini na svetu

Stavih zeca u torbak,
pa požurim svojoj kući.
Al' kad bismo ispred kuće,
stade zečić da šapuće:
– Pusti me, lovče,
hrabri lovče,
da očešljam kosu,
da umijem lice,
da isečem nokte,
da ispravim stas,
da udesim glas.

Nek vide deca
plavog zeca,
čudnog zeca,
jedinog na svetu!

Pustih zeca iz torbaka –
al' se zec ne očešlja,
al' se zec ne umi,
nit iseče nokte,
nit ispravi stas,
nit dotera glas.
Već pobeže, oj nesrećo,
na kraj sveta, oj nevoljo!

Plavi zec,
čudni zec,
jedini na svetu!
 
Santa Maria della Salute - Laza Kostić

Oprosti, majko sveta, oprosti,
što naših gora požalih bor,
na kom se, ustuk svakoje zlosti,
blaženoj tebi podiže dvor;
prezri, nebesnice, vrelo milosti,
što ti zemaljski sagreši stvor:
Kajan ti ljubim prečiste skute,
Ѕanta Marіa della Ѕalute.

Zar nije lepše nosit' lepotu,
svodova tvojih postati stub,
nego grejući svetsku grehotu
u pepô spalit srce i lub;
tonut o brodu, trunut u plotu,
đavolu jelu a vragu dub?
Zar nije lepše vekovat u te,
Ѕanta Marіa della Ѕalute?

Oprosti, majko, mnogo sam strad'o,
mnoge sam grehe pokaj'o ja;
sve što je srce snivalo mlado,
sve je to jave slomio ma',
za čim sam čezn'o, čemu se nad'o,
sve je to davno pepô i pra',
na ugod živu pakosti žute,
Ѕanta Marіa della Ѕalute.

Trovalo me je podmuklo, gnjilo,
al' ipak neću nikoga klet';
štogod je muke na mene bilo,
da nikog za to ne krivi svet:
Jer, što je duši lomilo krilo,
te joj u jeku dušilo let,
sve je to s ove glave lude,
Ѕanta Maria della Ѕalute!

Tad moja vila preda me granu,
lepše je ovaj ne vide vid;
iz crnog mraka divna mi svanu,
ko pesma slavlja u zorin svit,
svaku mi mahom zaleči ranu,
al' težoj rani nastade brid:
Što ću od milja, od muke ljute,
Ѕanta Marіa della Ѕalute?

Ona me glednu. U dušu svesnu
nikad još takav ne sinu gled;
tim bi, što iz tog pogleda kresnu,
svih vasiona stopila led,
sve mi to nudi za čim god čeznu',
jade pa slade, čemer pa med,
svu svoju dušu, sve svoje žude,
svu večnost za te, divni trenute
Ѕanta Maria della Ѕalute.

Zar meni jadnom sva ta divota?
Zar meni blago toliko sve?
Zar meni starom, na dnu života,
ta zlatna voćka što sad tek zre?
Oh, slatka voćko tantalska roda,
što nisi meni sazrela pre?
Oprosti moje grešne zalute,
Ѕanta Marіa della Ѕalute.

Dve se u meni pobiše cile,
mozak i srce, pamet i slast.
Dugo su bojak strahovit bile,
ko besni oluj i stari hrast:
Napokon sile sustaše mile,
Vijugav mozak održa vlast,
razlog i zapon pameti hude,
Ѕanta Maria della Ѕalute.

Pamet me stegnu, ja srce stisnu',
utekoh mudro od sreće, lud,
utekoh od nje — a ona svisnu.
Pomrča sunce, večita stud,
gasnuše zvezde, raj u plač briznu,
smak sveta nasta i strašni sud
o, svetski slome, o strašni sude,
Ѕanta Marіa della Ѕallute!

U srcu slomljen, zbunjen u glavi,
spomen je njezin sveti mi hram.
Tad mi se ona od onud javi,
ko da se Bog mi pojavi sam:
u duši bola led mi se kravi,
kroz nju sad vidim, od nje sve znam,
za što se mudrački mozgovi mute,
Ѕanta Marіa della Ѕalute.

Dođe mi u snu. Ne kad je zove
silnih mi želja navreli roj,
ona mi dođe kad njojzi gove,
tajne su sile sluškinje njoj.
Navek su sa njom pojave nove,
zemnih milina nebeski kroj.
Tako mi do ne prostire pute,
Ѕanta Maria della Ѕalute.

U nas je sve ko u muža i žene,
samo što nije briga i rad,
sve su miline, al' nežežene,
strast nam se blaži u rajski hlad;
starija ona sad je od mene,
tamo ću biti dosta joj mlad,
gde svih vremena razlike ćute,
Ѕanta Marіa della Ѕalute.

A naša deca pesme su moje,
tih sastanaka večiti trag;
to se ne piše, to se ne poje,
samo što dušom probije zrak.
To razumemo samo nas dvoje,
to je i raju prinovak drag,
to tek u zanosu proroci slute,
Ѕanta Maria della Ѕalute.

A kad mi dođe da prsne glava
o tog života hridovit kraj,
najlepši san mi postaće java,
moj ropac njeno: "Evo me, naj!"
Iz ništavila u slavu slâva,
iz beznjenice u raj, u raj!
U raj, u raj, u njezin zagrljaj!

Sve se želje Tu da probude,
dušine žice sve da progude,
zadivićemo svetske kolute,
bogove silne, kamo li ljude,
zvezdama ćemo pomerit pute,
suncima zasut seljenske stude,
da u sve kute zore zarude,
da od miline dusi polude,
Ѕanta Maria della Ѕalute.
 
Možda spava - Vladislav Petković Dis

Zaboravio sam jutros pesmu jednu ja,
Pesmu jednu u snu što sam svu noć slušao;
Da je čujem uzalud sam danas kušao;
Kao da je pesma bila sreća moja sva.
Zaboravio sam jutros pesmu jednu ja.

U snu svome nisam znao za buđenja moć;
I da zemlji treba sunca, jutra i zore;
Da u danu gube zvezde bele odore;
Bledi mesec da se kreće u umrlu noć.
U snu svome nisam znao za buđenja moć.

Ja sad jedva mogu znati da imadoh san,
I u njemu oči neke, nebo nečije,
Neko lice, ne znam kakvo, možda dečije,
Staru pesmu, stare svezde, neki stari dan.
Ja sad jedva mogu znati da imadoh san.

Ne sećam se ničeg više, ni očiju tih:
Kao da je san mi ceo bio od pene,
Il’ te oči da su moja duša van mene,
Ni arije, ni sveg drugog, sto ja noćas snih;
Ne sećam se ničeg više, ni očiju tih.

Ali slutim, a slutiti još jedino znam.
Ja sad slutim za te oči, da su baš one
Što me čudno po životu vode i gone;
U snu dođu, da me vide šta li radim sam...
Ali slutim, a slutiti još jedino znam:

Da me vide, dođu oči, i ja vidim tad
I te oči, i tu ljubav, i taj put sreće;
Njene oči, njeno lice, njeno proleće
U snu vidim, ali ne znam, što ne vidim sad.
Da me vide, dođu oči, i ja vidim tad:

Njenu glavu s krunom kose i u kosi cvet,
I njen pogled što me gleda kao iz cveća,
Što me gleda, što mi kaže da me oseća,
Što mi brižno pruža odmor i nežnosti svet,
Njenu glavu s krunom kose i u kosi cvet.

Ja sad nemam svoju dragu, i njen ne znam glas;
Ne znam mesto na kom živi ili počiva;
Ne znam zašto nju i san i java pokriva;
Mozda spava, i grob tužno neguje joj stas.
Ja sad nemam svoju dragu, i njen ne znam glas.

Možda spava sa očima izvan svakog zla,
Izvan stvari, iluzija, izvan života,
I s njom spava, neviđena, njena lepota;
Možda živi i doći će posle ovog sna.
 
36691103_1775838462525077_3581988624486367232_n.png
 
"Kako brzo živim! Kako sati dugi
Prolaze, ko bele ptice.Nit znah samo
Čim su povezani jedan dan za drugi,
Niti kad zapitah:zašto sve i kamo?

U nogama sfinksa prespim svake noći,
Sa srcem što nije ni srećno, ni plačno,
Za sve što je prošlo i sve što će proći:
Jer svaki trenutak je nešto beskonačno.

Ja ne imah nikad ni minute neme,
Da pitam kud ode uzdah što odleće:
Toliko je uvek bilo kratko vreme
Izmedju dve suze i izmedj dve sreće."

Jovan Dučić
 
Свакидашња јадиковка

Како је тешко бити слаб,
како је тешко бити сам,
и бити стар, а бити млад !

И бити слаб, и немоћан,
и сам без игде икога,
и немиран, и очајан.

И газити по цестама,
и бити гажен у блату,
без сјаја звезде на небу.

Без сјаја звезде удеса
што сијаше над колевком
са дугама и варкама.

--О Боже, Боже, сети се
свих обећања блиставих
што си их мени задао.

О Боже, Боже, сети се
и љубави, и победе
и ловора и дарова.

И знај да Син твој путује
долином света туробном
по трњу и по камењу,

од немила до недрага,
и ноге су му крваве,
и срце му је рањено.

И кости су му уморне,
и душа му је жалосна,
и он је сам и запуштен.

И нема сестре ни брата,
и нема оца ни мајке,
и нема драге ни друга.

И нема нигде никога
до игле драча у срцу
и пламена на рукама.

И сам и самцат путује
под затвореном плавети,
пред замраченом пучином,

и кому да се потужи?
Та њега нико не слуша,
ни браћа која лутају.

О Боже, жеже твоја реч
и тесно јој је у грлу,
и жељна је да завапи.

Та беседа је ломача
и дужан сам је викнути,
или ћу главњом планути.

Па нек сам крес на брдима,
па нек сам дах у пламену,
кад нисам крик са кровова!

О Боже, тек да доврши
печално ово лутање
под сводом који не чује.

Јер мени треба моћна реч,
јер мени треба одговор,
и љубав, или света смрт.

Горак је венац пелина,
мрачан је калеж отрова,
ја вапим жарки илинштак.

Јер ми је мучно бити слаб,
јер ми је мучно бити сам
(када бих могао бити јак,

када бих могао бити драг),
но мучно је, најмучније
бити већ стар, а тако млад !

Tin Ujević
 
Ko sam? Šta sam? - Sergej Jesenjin

Ko sam? Šta sam? Ja sam samo sanjar,
Čiji pogled gasne u magli i memli,
Živio sam usput, ko da sanjam,
Kao mnogi drugi ljudi na toj zemlji.

I tebe sad ljubim po navici, dete,
Zato što sam mnoge ljubio, bolećiv,
Zato usput, ko što palim cigarete,
Govorim i šapćem zaljubljene reči.

"Draga moja", "mila", "znaj, doveka"
A u duši vazda ista pustoš zrači;
Ako dirneš strast u čovekovu biću
Istine, bez sumnje, nikad nećeš naći.

Zato moja duša ne zna što je jeza
Odbijenih želja, neshvaćene tuge.
Ti si, moja gipka, lakonoga breza,
Stvorena za mene i za mnoge druge.

Ali ako tražeć neku srodnu dušu,
Vezan protiv želje, utonem u seti,
Nikad necu da te ljubomorom gušim,
Nikad necu tebe grditi ni kleti.

Ko sam? Šta sam? Ja sam samo sanjar,
Čiji pogled gasne u magli i memli,
Živio sam usput, ko da sanjam,
Kao mnogi drugi ljudi na toj zemlji.
 
Ključevi večnosti – Danijela Jevtić

Za sve koji se reči Božje boje,
zemaljski strahovi više ne postoje.
Samo kroz Boga Ljubavi živeti vredi,
Hristos vaskrse i smrću smrt pobedi!

Protiv svoje zamrlosti se borimo,
krst noseći, dobro istrajno tvorimo.
Ispunivši se onostranom lepotom,
Jevanđelje posvedočimo životom!

Nemoći naše pred Bogom položimo,
smirenjem i trudom radost umnožimo.
Molitvom svetlost u dušu unesimo,
čisto srce Suncu Pravde uznesimo.

Naš život je padanje i ustajanje,
ali te su muke od Hristovih manje.
Na putevima dugotrpeljivosti
obasjaće nas odraz hristolikosti.

Tražimo i nađimo u sebi Hrista,
a put hrabrosti uvek je istina čista!
Izmireni i pokajani pred Bogom,
celoviti i u jedinstvu sa sobom.

Bog ljude daruje slobodom izbora,
ali i znanjem sa Božanskog izvora.
Što oku izmiče, srce sagledava:
životom van senke duhom se stasava.

Bezmerna ljubav Boga prema čoveku
iz srca izliva živonosnu reku.
Reči spasa jesu ključevi večnosti.
Hristos vaskrse! U slavi i milosti.

(baštanbalkana)
 
Oblak - Dobriša Cesarić

U predvečerje, iznenada,
Ni od kog iz dubine gledan,
Pojavio se ponad grada
Oblak jedan.

Vjetar visine ga je njiho,
I on je stao da se žari,
Al’ oči sviju ljudi bjehu
Uprte u zemne stvari.

I svak je išo svojim putem:
Za vlašću, zlatom il’ za hljebom,
A on - krvareći ljepotu -
Svojim nebom.

I plovio je sve to više,
Ko da se kani dić do boga;
Vjetar visine ga je njiho,
Vjetar visine raznio ga.
 
Indigo

U bašti lampa soli, probijeni bregovi pehara,
devojče iscepanih sukanja, sukno žala od vode;
ždrebe golubice na gnezdima, oblaci malarije,
bolesnici poslati u vagonima.

Violet-indigo fabrika mraka,
dvorišta na sandalama,
žabe boginja Peruđe, nebrisana sapunica sa prepona –
prag bola, izdisaj, vruć miris noćne vatre.

U pristaništima: talasi Visle reke istočnih polja.
Mirom pokazane rane na licu, ravan osmeh dečaka,
u crvenilu luke, u boji Sunca.

Tirkizna nit od ramena do ramena,
ruku uperenih ka severu,
bolnički provalni cvet sa lokvanja,
ugriz, poljubac, riza…
u šipražju
polja kokosa.

U raljama sa juga,
urme husara sa brodova mleka,
kreča, vodoskaka,
salem-kupatilo, u šinama,
noćnih ruža, nemoćnih ugriza, gorgost trešanja,
jabuka, saća;

Od Fride… čeka ga, čeka, na raskrsnici neba i mleka, i žitnica;
indigo lampe u močvarama, poharane okom.
Babmusov list,
dor vrha prsta, plamenovim vrhom prsta užasa.

Magle za cvrkut ptica iz Istre
zacarelih ptica,
sa Manarole –

so Bergama!

Potopljeni bregovi korala,
na ulicama pariski psi,
sitnice,
kao šapati Parižana,
otopljenih tabana i oteklih plikova, Parižana,
Parižanka, žmuri, Sunce joj reže lice punog kokosa,
uzdah vazduha, jesenjih ulica i smirne.

Na ulicama crvene ptice.

Po pijacama gospođice od šećera,
smola iseckanih kajsija, koštice u vodi,
oblutak nokta zbijen u breskvu.

Ukrasna paprat pored puta,
u žaru, virtaž vansaga i ptica, krilatih žena majmuna,
koraci otvorenih kostima sa crnilima palate,
peska sa Dina,
ostavljenih u neredu lučkih garsonjera.

Svetluca u oblacima isparenja kraj labudova,
indigo magala prozora vazduha,
plavi podsmeh, močvarom plutali brod;
plavetnilo utopljeno ćilibarom –
tako da da plamti!

Dušan Mijušković
 
Oprosti kamenu što ćuti - Stevan Raičković

Oprosti kamenu što ćuti
oprosti što tajnu sakriva:
Kako ti se nad umom sliva
samoća i teku minuti

Kap po kap u prazan krug
što se širi ko vid pred strahom.
Oprosti ptici koja i dahom
hoće da ti postane drug.

Oprosti senci što te prati
i vetru što te u krug vodi.
Zagledaj se u tanke vlati

I reci nečem malom: hodi
šumno kao što ptice slete
sa plavog mira na suncokrete.
 

Slične teme


Back
Top