Književnost Najdraži stih

  • Začetnik teme Začetnik teme ms
  • Datum pokretanja Datum pokretanja
ДЕВОЈКА НА СТУДЕНЦУ


Кад сам синоћ овде била
И водице заитила,
Дође момче црна ока
На коњицу лака скока,
Поздрави ме, зборит оде:
"Дајде, селе, мало воде!"
Ове речи — слатке стреле —
Минуше ми груди беле,
Скочи млада, њему стиго,
Диго крчаг, руку диго,
Рука дркта — крчаг доле —
Оде на две — на три поле.
Још од њега леже црепи,
Али де је онај лепи?
Кад би сада опет дошô,
Ма и овај други прошô!

Бранко Радичевић
 
STAZE — Đura Jakšić

Dve preda mnom staze stoje:
Jedna s cvećem, druga s trnjem;
Gvozdene su noge moje —
Idem trnju da se vrnem.

Ja ustupam cveća staze
Kojima je noga meka;
Nek’ po cveću žene gaze,
A trnje je za čoveka!
 
TAMNIČAREVA PESMA

Kuda lepi tamničaru
Sa tim ključem poprskanim krvlju
Idem da oslobodim onu koju volim
Ako još ima vremena
A nju sam zatvorio
I nežno i svirepo
Na najskrovitijem mestu svojih želja
Na najdubljem mestu svojih nemira
U laži budućnosti
U gluposti zaklinjanja

Hoću da je oslobodim
Jer hoću da je slobodna
Po cenu i da me zaboravi
Po cenu i da ode
Pa čak i da se vrati
I da me još voli
Ili da zavoli drugog

A ako joj se taj dopadne
Pa ona ode
I ja ostanem sam
Sačuvaću samo
Sačuvaću večno
Na svojim dlanovima
Do poslednjeg daha
Blagost njenih dojki izvajanih ljubavlju

Žak Prever
 
TRAG

Čudno li me slobodi ovo
čudnije li veza.
Buknem u tebi, vreo se ulivam,
jeza je ovo, oh, jeza.
I trag putanjama tvoj,
pa me pali.

A čudno zastrepi srce,
a studim.
Ljubeći šta li to ubijam,
šta li budim?

Jer i pepeo će vetri razneti,
a nema razrešenja.
Tonu bez potonuća,
bez dna u nalaženju,
bez dna se izgube stvorenja.
I tragom kuda sagoreli
sve bolnija su obnaženja.

Vreo se ulivam,
a čudno zastrepi srce,
a studim.
Ljubeći sta li to ubijam,
šta li budim?

Momčilo Nastasijević
 
Када бих поново могао да живим,
с пролећа бих почео босоног да ходам
и тако ишао до краја јесени.
Више бих се на вртешци окретао,
више сутона посматрао и са више деце играо,
када бих живот поново пред собом имао. Хорхе Луис Борхес: ТРЕНУЦИ САМО
♥️
 
Kristal – Branka Blagojević

Gusenica puzi duž drveta,
Svaki korak je veliki i težak,
I za svaku pređu postaje jača.
Uzgred, i na kolenima pred slom
Mrav hoda, vuče teret visokog rizika,
Herojski podvig, i sasvim normalan za njega.
Pod krov nosi granu po granu,
Lasta sprema gnezdo, dan za danom,
Miriše na kišu, ali ne može ništa da uradi povodom toga
Poremeti njen hvalevrijedan plan.
Klanjajući se do zemlje za svaki čin,
Za volju i ljubav i veru,
Jasno kao kristal.
 
LJUBAV BEZ POČINKA, Johan Volfgang Gete

Proti snegu, oluji,
proti vetru što huji,
kroz gudura ralje,
kud magla se zbira,
sve dalje i dalje,
bez stanke i mira!

Volim kroz patnje,
ja se probijat,
nego pod srećom,
toliko se svijat!

Kad srce tako
za srcem žudi,
ah, kako čudno
boli to budi!

Kako da bežim?
Spram šuma da težim?
Uzalud napori svi!

Života si kruna,
slast nemira puna,
ljubavi, ti
 
Kriza

Šta se zaista dešava
sad

dok izbija na površinu
nikad pokazana hrabrost
ili su to
poslednji tragovi
pubertetske ludosti
zaostali u sivim krivinama mozga

Možda samo
još jednom
u poslednjem trzaju
hvatamo vazduh
za život
kakav smo očekivali

dok nas
težak blok godina
ne povuče na dno

Aleksandra Leković
 
Posmatram te dok stariš, kriomice,
i bore ti zbrajam i zamor u ženi,
osmatram, zavlačim ti se u lice,
svima si starija,samo nisi meni.

Oblačis se drugačije, a deca rastu
i drvo pred kućom ponovo zeleni.
Svaku boru beležim, krivu, okruglastu,
radujem se jer ne stariš jedino meni.

I kosu drugačije nameštaš dlanom,
i pokret ti je ruke blaži,
i osmeh ti je smerniji, tiši.
I zbrajam noći i dan za danom,
i svaki čas i tren mi je draži,
ti samo stari, samo diši.

Pero Zubac
 
Kamena Uspavanka

Uspavajte se gde ste zatečeni
po svetu dobri, gorki, zaneseni,
vi ruke po travi, vi usta u seni,
vi zakrvavljeni i vi zaljubljeni.

Zarastite u plav san kameni
vi živi, vi sutra ubijeni,
vi crne vode u beličastoj peni
i mostovi nad prazno izvijeni,
zaustavi se biljko i ne veni:

Uspavajte se, ko kamen, neveni
uspavajte se tužni, umoreni,
poslednja ptico: mom liku se okreni
izgovori tiho ovo ime
i onda se u vazduhu skameni.

Stevan Raičković
 
Uobrazilja i istina

Život nas nosi ovamo i onamo
I sudbina nas vodi od jednog do drugog.
Ne vidimo ništa sem prepreke na našem putu,
Niti čujemo išta sem glasa koji unosi strah u naša srca.

Lepota se pred nama ukazuje
Kako sedi na svom veličanstvenom prestolu
I mi joj se približavamo i zarad naših žudnji ćemo
Ukaljati porub njene odore i oteti joj krunu čistote.

Ljubav prolazi kraj nas ogrnuta krhkošću,
Mi je se plašimo i sakrivamo se u mračne dubine,
Ili je pratimo i u njeno ime činimo zlo.

Mudrost stoji na uglu ulice
I doziva baš nas od mnoštva ljudi,
Ali mi je držimo za nešto bezvredno
I preziremo one koji je slede.

Mudrost nas poziva da joj priđemo bliže,
Da možemo da uživamo u njenom nektaru,
I mi joj prilazimo i punimo naše stomake,
I tada njena trpeza postaje prilika za
Ispoljavanje ništavnosti i mesto za samoponiženje.

Priroda nam pruža prijateljsku ruku
I moli nas da uživamo u njenoj lepoti,
Ali mi se plašimo njenog spokoja
I tražimo utočište u gradu – i sudaramo se jedni s drugima
Kao stado ovaca pred vukom koji se prikrada.

Istina nas posećuje predvođena dečijim osmehom
I poljupcem ljubavnika,
Mi zatvaramo vrata naše nežnosti pred njom
I napuštamo je kao oni kojima nešto leži na savesti.

Srce od nas traži pomoć, i duh nas zove,
Ali mi stojimo kao skamenjeni, niti čujemo niti razumemo.
A kad neki čovek čuje plač srca svoga i dozivanje duha,
Kažemo da ga je obuzelo ludilo, i udaljavamo se od njega.

Tako mudri provode noći a mi za njih ne marimo.
Kada nas starost stigne mi se plašimo i dana i noći.
Prolazimo pokraj hleba života, i glad crpi našu snagu.
Kako nam se život čini slatkim, a kako smo daleko od života!

Halil Džubran
 
Car i Abat


VOJISLAV ILIĆ


Još u stara doba ona,
Na prestolu Albiona,
Ćudljiv, ljut i sed, i star,
Vladao je Jovan car.


I za vlade ove zveri,
U predelu Kenterberi,
Gde se lije slast i med,
Živeo je abat sed.


Glas njegove čudne sreće
Do cara je stigô veće,
I željan ga uze plam
Da abata vidi sam.


„No moj dragi“, on mu reče,
„Ko toliko blaga steče,
Nepoštenjem on je, znaj,
Zaslužio ceo sjaj!


Grabio si što si mogô
Sjajnih slugu imaš mnogo;
Ta ti, more, sêd i star,
Bolje živiš nego car!“


„Gospodaru“, abat na to,
„Hranim sluge, trošim zlato,
S blagoslovom Boga mog,
Sve u slavu cara svog!“


„Ne, ne, oče! Blago tvoje
U riznice pašće moje,
Ako ovog časa ti
Odgovora ne daš tri.


Prvo, reci, oče sedi,
Koliko ti vladar vredi,
Kad na mojoj glavi sja
Osvećena kruna ta?


Drugo ćeš mi odmah reći,
Za koliko mogu preći
Ceo ovaj beli svet,
Al’ najkraći da je let?


Treće, pazi što ti velim!
Ja odgovor odmah želim,
Il’ će s tobom biti jad;
Šta ja, oče, mislim sad?“


„O Gospodi, silo jaka!
Otkud meni pamet taka?
Daj mi, care, roka ti,
Za nedelje samo tri!“


„Tri nedelje? Daću, eto,
Al’ neka je kao sveto:
Ne budeš li spreman, znaj,
Tvom životu biće kraj!“


I smućen se abat diže
I u Kembridž tužan stiže,
I preduze dalje put
I u Oksfort stiže ljut.


I suton je padô meki,
Kad ga srete svinjar neki,
I zapita uzgred to:
„Da l’ se čuje novo što?“


„Ah, čuće se“! abat na to,
„Ne pitaj me više za to!
Jer za četir’ dana tek,
Pa je prošô i moj vek.


Car to reče, šale nije,
Ako, sinko, ne dobije,
Na pitanje željâ zli’
Odgovora moja tri.


Prvo reče: – Oče sedi,
Koliko ti vladar vredi,
Kad na mojoj glavi sja,
Osvećena kruna ta?


Drugo moram odmah reći,
Za koliko može preći
Ceo ovaj beli svet,
Al’ najkraći da je lêt?


A treće mi strogo veli,
Da odgovor odmah želi,
Il’ će sa mnom biti jad:
Šta vladalac misli sad?


Sad se mučim i prebijam,
Al’ se ničem ne dovijam;
Ta tu jedva đavo zna,
Da odgovor prâvi dâ!“


„Ne brin’te se, sveti oče,
Mudrog često lude uče;
Mantiju mi dajte tu,
I dajte mi svitu svu.


I svinjar će možda znati
Odgovora mudrog dati;
Budi samo na to sklon,
A poznati neće on.“


„Čudna posla, smešno delo!
Uzmi svitu i odelo,
Jer smo, zbilja, slični mi,
Jer na mene ličiš ti.“


I sa svitom svinjar pođe,
I u London vesô dođe,
I kralj diže pozdrav svoj:
„Dobro došô oče moj!


Jesi l’ spreman, hoćeš znati
Odgovora mudrog dati?
Il’ inače, biće zlo,
Ja uzimljem blago svo.


Prvo reci, oče sedi,
Koliko ti vladar vredi,
Kad na mojoj glavi sja,
Osvećena kruna ta?“


„Kad je prodan neba dika,
Za trideset srebrnika
Naš pobožni, svetli car,
Dvaesdevet vredi bar!“


Car se na to u smej dao:
„No, to vidiš nisam znao!
A i ko će to da zna,
Da sam tako jevtin ja!


No al’ sad mi moraš reći;
Za koliko mogu preći
Ceo ovaj beli svet,
Al’ najkraći da je lêt?“


„Jaš’te sunce mesto hata,
I za dvaesčetir sata
Proći ćete zemlju svu,
I bićete snova tu.“


„Vrlo dobro!“ car mu reče,
„Jedan dan i jedno veče,
To je, zbilja, kratak lêt,
Za široki ovaj svet!


Al’ sad pazi što ti velim,
Ja odgovor odmah želim,
Il’ će s tobom biti jad:
Šta ja, oče, mislim sad?“


„Ti sad misliš: pop se znoji,
A pred tobom svinjar stoji;
S oproštenjem nek se zna:
Kod abata služim ja!“


Caru ovo smešno pade,
I slatko se smejat stade;
Pa je vesô, pa je rad,
I abatu prašta sad.


A svinjaru, što je lagô,
U nagradu daje blago:
Jer ko vedru šalu zna,
Zaslužuje blaga sva!


*stara engleska balada


Objavljeno: Septembar, 1882
 
Večeras ti oduzimam snove
Stavio sam oblake u tvoje oči

I dok plove neki napušteni brodovi
Imam dobre vesti za tebe

Još sam živ i još te sanjam
Na tom moru života

I zaključavam se za tobom
Ko zna kakva zora

Ž. Krznarić
 
10897919_462594640560675_9101655260598606631_n.jpg


OPOMENA

Kada ostarim nosiću haljinu boje purpura
I crven šešir koji ne ide a i ne stoji mi,
Trošiću penziju na piće, letnje rukavice i satenske cipele
I pričati kako nemam para ni za hleb.
Kada se umorim sešću na ivičnjak,
Skupljaću reklamne uzorke po radnjama i pritiskati alarmnu dugmad
Vući štap uz gelendere
Nadoknadjivaću propušteno u trezvenoj mladosti.
Izlaziću na kišu u kućnim papučama
Brati cveće po tudjim baštama
Gomilaću pera, olovke i druge tričarije
I početi da pljujem.

A sada još moramo paziti da nam odeća ne pokisne
Plaćati na vreme kiriju i ne psovati na ulici
Pružati dobar primer deci
Pozivati prijatelje na večeru i čitati novine.
A možda bi trebalo da se već pomalo pripremam
Da ljudi koji me znaju ne budu iznenadjeni
Kad odjednom ostarim i počnem purpurno da se odevam.

Dženi Džozef
 
Vrati se u svoju jazbinu - Vasko Popa

Vrati se u svoju jazbinu
Osramoćeni hromi vuče
I tamo spavaj
Dok se ne zaledi lavež
I zarđaju psovke i crknu baklje
Sveopšte hajke

I dok se svi ne skljokaju
Praznih ruku u sebe
I pregrizu sebi jezik od muke

I silnici psoglavci s nožem za uvom
I hajkači sa polnim udom na ramenu
I lovački zmajevi vukožderi

Četvoronoške puzim pred tobom
I urlam u tvoju slavu
Kao u velika
Zelena tvoja vremena

I molim ti se stari moj hromi bože
Vrati se u svoju jazbinu
 
Grad

Kažeš: „Poći ću u neku drugu zemlju, poći ću do drugog mora.
Naći će se drugi grad bolji od ovog.
Svaki moj napor je ovde proklet, osuđen;
i srce mi je – kao leš – pokopano.

Dokle će mi um ostati u ovoj tmini.
Kud god da skrenem pogled, kud god da pogledam,
crne ruševine svog života spazim, ovde,
gde sam proveo tolike godine, proćerdao ih i upropastio.“

Nove zemlje nećeš naći, nećeš pronaći druga mora.
Ovaj grad će te pratiti. Ulicama ćeš se kretati istim.
U istom ćeš susedstvu ostariti:u istim ćeš kućama osedeti.

Uvek ćeš u ovaj grad stizati. Da nekud drugde odeš – ne nadaj se -
nema za tebe broda, nema puta.
Kao što si svoj život ovde proćerdao, u ovom tako malom kutu,
straćio si ga i na celoj kugli zemaljskoj.

Konstantin Kavafi
 
Njenog roda

Izađoh, mahnita veštica
što crni vazduh progoni, noću hrabrija
sanjajući zlo, jahala sam
nad skromnim kućama, okno kraj okna:
usamljena stvar sa dvanaest prstiju, umno poremećena.

Takva žena i nije sasvim žena.
Bila sam njenog roda.

Pronađoh tople pećine u šumama,
napunih ih šerpama, drvorezom, policama,
ormanima, svilom, bezbrojnim stvarima;
zgotovih večere za crve i vilenjake:
jadikovah dok sam rastureno ponovo pospremala.

Takva žena je neshvaćena.
Bila sam njenog roda.

Vozih se u tvojim dvokolicama, preživeli vozaču,
mahala sam golim rukama obližnjim selima,
učila poslednje svetle maršrute
gde mi tvoj plam još butinu grize
rebra se lome gde tvoji točkovi vrte.

Takva žena se ne stidi da mre.
Bila sam njenog roda.

En Sekston
 
Znam, glupo je što se javljam,
ali ponos se pogazi zbog gluposti,
kao što je zbog nje i nastao,
pa evo i mene pred tobom na kolenima,
s kamenom na duši i molbom na usnama:
molim te, vrati mi onaj osećaj,
znaš dobro koji, ostao je kod tebe.
Vrati ga, tebi ne treba,
a ja bez njega ne mogu.
Mogu, ali nije to to, niti sam to ja.
U tebi će neko drugi možda probuditi
osećaj koji će zameniti onaj naš,
dok je bio naš,
sada je moj, vrati ga.
Molim te.
Gori sam nego što sam bio pre tebe.
Bolje bi bilo da te nije bilo,
ne bih znao za osećaj,
koji se najbolje opiše kada se kaže:
onaj osećaj.
Mislio sam da sam dovoljno star da umrem
i da je prirodno da tako poluživ ništa ne osećam,
da je prirodno da mi niko ne treba,
da je prirodno to što nisam hteo da te zavolim,
jer ljubav ne postoji.
Čak i da postoji, šta će mi
kada mi nikad ništa dobro nije donela?
Lažem, donosila je na kašičicu,
ali je odnosila na džakove.
I šta je ostalo?
Od ljubavi – ništa.
Od tebe – ništa.
Od mene – ništa.
Čak ni onaj osećaj,
koji ne umeš, ne možeš,
ili ne želiš da mi vratiš?!

Goran Tadić
"Onaj osećaj"
 
POSLIJE PUTOVANJA
Kako je čudan i nerazumljiv život! Kao da sam
se vratio iz njega kao sa kakva duga putovanja i
pokušavam se sjetiti gdje sam bio i što sam radio.
Ne uspijevam baš u tome, a od svega najteže je
tamo vidjeti sebe. Imao sam namjere, motive,
nešto sam odlučivao, nešto izvršavao, ali iz ove
se daljine onaj čovjek čini bićem iracionalnim i
apsurdnim. Upravo kao da nije on stvarao, već su
ga stvarale sile što su se njime služile. Ta napisao
je mnogo knjiga, ovdje su one, a tamo on, i kako
provući između njih nit stalnosti.
U razmišljanju o životu-putovanju veliku
smetnju predstavlja nemogućnost da se
odgovori na pitanje o smislu i biti vlastite osobe.
Nejasan sebi, čovjek nastoji odgonetnuti tko je
bio za druge, osobito za žene s kojima je bio u
prijateljskim ili ljubavnim vezama. A sada smo
poput uspavanog marionetskog kazališta, čije
lutke leže na zemlji zapetljane u svoje uzice i
pojma nemaju kakva je bila predstava.

Česlav Miloš
 
Kud baš onim istim putem
Da me srce odvede
Kad su tu već zasijane
Naše tuge obadvije
Kud baš da u oku kiša
To popodne sunce stiša
Kud baš da se pomaknem
I na uspomene spotaknem
Nisam znao da se tuga
dva put desi ista
I da mala suza dugo
još u oku blista
Sad me ovdje sjeti što sam
ostao ti dužan
I da zbog nas dvoje opet
mogu biti tužan
Kud baš iste stope tvoje
Da ih tu pronađem
Iz tvog srca suđeno mi
Da ne izađem
Kao da mi dušu kuneš
Bačenu u tugu
Pa mi ne daš da se više
Zaljubim u drugu

Željko Krznarić
 
Imao sam i ja svoju mladost,
Sad je gledam i osećam da su
Stari dani bili jedna radost,
Jedna ljubav koju život rasu.

U prirodi ima mnogo dana,
Mutnih, tamnih kao noći krilo,
U životu ima mnogo rana
Samo zato što je snova bilo.

More grli kopno od iskoni,
Kaplja kamen bez odmora dubi:
Rad i život po svoj vasioni,
Čovek živi kad ume da ljubi.

Često puta kad te vidim gredom,
Ja tek vidim šta si bila za me,
Uspomene izađu mi redom,
Tužno, mrtvo, pogledaju na me.

Ti još ne znaš ni da l' sam te vol'o?
Moja ljubav ostala je tajna.
Ne znaš ni to, da sam sve prebol'o,
Da si sada prošlost moja sjajna.

Moja ljubav pod životom spava,
Otkad mis'o rađa svoja čeda:
Tako mrtvi daju katkad java,
Moju ljubav još sećanje ne da.

Dis
 
Kao ptica na žici

Kao ptica na žici,
Kao pijanac u ponoćnom horu,
Trudio sam se na svoj način da budem slobodan.
Kao crv na udici,
Kao vitez iz neke starinske knjige,
Sačuvao sam sve svoje vence za te.
Ako, ako sam bio neprijatan,
Nadam se da ćeš preći preko toga.
Ako, ako sam bio neiskren,
Nadam se da znaš da to nikad nije bilo prema tebi.

Kao dete mrtvorođeno,
Kao zver sa svojim rogom,
Rastrgao sam svakog ko mi se približio.
Ali kunem se ovom pesmom,
I svime pogrešnim što sam uradio,
Da ću ti sve nadoknaditi.
Video sam prosjaka naslonjenog na drvenu štaku,
Reče mi "Ne smeš da tražiš previše",
A lepa žena naslonjena na zamračena vrata
Zavapi: "Hej, što ne tražiš više?"

O, kao ptica na žici,
Kao pijanac u ponoćnom horu,
Trudio sam se na svoj način da budem slobodan.

Leonard Koen
 
Imao sam i ja svoju mladost,
Sad je gledam i osećam da su
Stari dani bili jedna radost,
Jedna ljubav koju život rasu.

U prirodi ima mnogo dana,
Mutnih, tamnih kao noći krilo,
U životu ima mnogo rana
Samo zato što je snova bilo.

More grli kopno od iskoni,
Kaplja kamen bez odmora dubi:
Rad i život po svoj vasioni,
Čovek živi kad ume da ljubi.

Često puta kad te vidim gredom,
Ja tek vidim šta si bila za me,
Uspomene izađu mi redom,
Tužno, mrtvo, pogledaju na me.

Ti još ne znaš ni da l' sam te vol'o?
Moja ljubav ostala je tajna.
Ne znaš ni to, da sam sve prebol'o,
Da si sada prošlost moja sjajna.

Moja ljubav pod životom spava,
Otkad mis'o rađa svoja čeda:
Tako mrtvi daju katkad java,
Moju ljubav još sećanje ne da.

Dis
Kod njega me iznenadi dvanaesterac😀
 

Back
Top