Književnost Najdraži stih

  • Začetnik teme Začetnik teme ms
  • Datum pokretanja Datum pokretanja
Tamnica

To je onaj život gde sam pao i ja
s nevinih daljina, sa očima zvezda
i sa suzom mojom što nesvesno sija
i žali, ko ptica oborena gnezda.
To je onaj život gde sam pao i ja


Sa nimalo znanja i bez moje volje,
nepoznat govoru i nevolji ružnoj
i ja plakah tada. Ne beše mi bolje.
I ostadoh tako u kolevci tužnoj
sa nimalo znanja i bez moje volje.


I ne znadoh da mi krv struji i teče,
i da nosim oblik što se mirno menja;
i da nosim oblik, san lepote, veče
i tišinu blagu ko dah otkrovenja.
I ne znadoh da mi krv struji i teče,


I da beže zvezde iz mojih očiju,
da se stvara nebo i svod ovaj sada
i prostor, trajanje za red stvari sviju,
i da moja glava rađa sav svet jada,
i da beže zvezde iz mojih očiju.

Vladislav Petković Dis
 
Poslednja izmena od moderatora:
Sad kad sam stvarno tvoj
Polako palimo svjetla
Ovo su prve dobre vijesti
Pocinju plesati svi brodski kompasi
Jer smo totalno drukciji od drugih

Sad kad sam stvarno tvoj
Zbog nas se predaje zima
Proljece nosimo na dlanu
Za mlade djevojke zeljne ljubavi
Jer smo totalno drukciji od drugih

Sad kad sam samo tvoj
Predgrada postaju plaze
Hodamo bosi cijele noci
Do prve stanice
Zvijezde repatice
Jer smo totalno drukciji od drugih

Hajde daj da se smijem
Od smijeha
Hajde daj da se smijem
Od smijeha
Totalno drukciji od drugih

Sad kad sam stvarno tvoj
Za nama smiju se djeca
Pomorci pjevaju o nama
Dok traze puteve
Do nove Indije
Jer smo totalno drukciji od drugih

Sad kad sam samo tvoj
Zbog nas se predaje zima
Proljece nosimo na dlanu
Ruse se zidovi tope se gleceri
Jer smo totalno drukciji od drugih

Hajde daj da se smijem
Od smijeha
Hajde daj da se smijem
Od smijeha
Od smijeha
Ooooooo...

Sad kad sam stvarno tvoj
Polako palimo svjetla
Ovo su prve dobre vijesti
Pocinju plesati svi brodski kompasi
Jer smo totalno drukciji od drugih

Sad kad sam samo tvoj
Zbog nas se predaje zima
Proljece nosimo na dlanu
I zato kazem ti i zato kazes mi
Da smo totalno drukciji od drugih.
Jer smo totalno drukciji od drugih.
Mi smo totalno drukciji od drugih.
 
Вучја земља

Види сине земљу нашу распету
Између четири оцила
На којима вук зубе оштри

Вук се над њу надноси
И огледа љутито
У зеленим њеним очима

Искре се оцила
Стварају му златокруг над златокругом
Око лепе главе

Четири ће оцила знати сине
Оштри ли вук зубе за њу распету
Или за оне који су је распели.

Васко Попа
 
Bez vas bi htio reći vam mnogo,
Kraj vas bih htio slušat vas;
No vi šuteć gledate strogo,
A ja sav zbunjen, gubim glas.

I što sad? . . .Riječju neiskusnom
Zanijet um vaš nije mi lako . . .
I sve bi to sad smiješno bilo,
Kad ne bi bilo tužno tako . . .

Ljermontov
 
Omiljena pesma

Besmrtna pesma


Ako ti jave: umro sam,
a bio sam ti drag,
onda će u tebi
odjednom nešto posiveti.
Na trepavici magla.
Na usni pepeljast trag.

Da li si uopšte ponekad
mislio šta znači živeti?

Ako ti jave: umro sam
evo šta će biti.

Hiljadu šarenih riba
lepršaće mi kroz oko.

I zemlja će me skriti.
I korov će me skriti.
A ja ću za to vreme
leteti visoko...
Visoko.

Zar misliš da moja ruka,
koleno,
ili glava
može da bude sutra
koren breze
il' trava?

Ako ti jave: umro sam,
ne veruj
to ne umem.

Na ovu zemlju sam svratio
da ti namignem malo.
Da za mnom ostane nešto
kao lepršav trag.
I zato: ne budi tužan.
Toliko mi je stalo
da ostanem u tebi
budalast i čudno drag.

Noću,
kad gledaš u nebo,
i ti namigni meni.
Neka to bude tajna.
Uprkos danima sivim
kad vidiš neku kometu
da nebo zarumeni,
upamti: to ja još uvek
šašav letim, i živim.
 
Устаљена црта

Устаљеној црној црти
као нож заривеној у земљу и небо
простор се обраћа гласом рањеника

Она га савија у себе
и шаље на трагање
бојећи му црнилом стазу и покрете

Иста и непомична
увек бритка
црна црта је језгро свих збивања

Око ње се све дешава
она је оса свих промена

Сва чула кроз њу пролазе
све свести из ње настају

Кроз све свести трне мисао о месту
где се она може наћи

Згуснут свемир мога сна
ноћас црну црту тражи

"Долази нешто" - Србољуб Илић
 
SRETNA LJUBAV


Sretna ljubav. Zar je to normalno,
zar je to ozbiljno, zar je to korisno -
što svijet ima od dvoje ljudi
koji svijeta ne vide?

Izdignuti do sebe bez ikakve zasluge,
dvoje slučajnih na milijun, ali uvjereni
da je tako moralo biti - kao nagrada za što?
Ni za što. Svjetlost pada niotkud -
Zašto baš na te, a ne na neke druge?
Ne vrijeđa li to pravednost? Vrijeđa.
Ne remeti li to brižno naredana načela,
ne ruši li to s visine moral?
Remeti i ruši.

Pogledajte samo te sretnike:
kad bi se bar malo prikrivali,
hinili utučenost i tako krijepili prijatelje!
Poslušajte samo kako se smiju - uvredljivo.
Kakvim jezikom govore - tobože razumljivim.
A te njihove ceremonije, ta cifranja,
pa s koliko se samo pažnje međusobno ophode -
tačno kao da su se urotili protiv čovječanstva!

Teško je i zamisliti do čega bi došlo
kad bi njihov primjer drugi mogli slijediti.
Na što bi se mogle osloniti religije, poezije,
na što bi se mislilo, što bi se zapostavilo,
ko bi htio ostati u igri.

Sretna ljubav. Kome to treba?
Takt i razum nalažu da se o njoj šuti
kao o skandalu iz viših sfera Života.
Divna se djeca rađaju bez njezine pomoći.
Nikad joj ne bi uspjelo napučiti Zemlju,
uostalom rijetko se i događa.

Neka ljudi što ne znaju za sretnu ljubav
mirno tvrde da nigdje nema sretne ljubavi.

S tim će uvjerenjem lakše i živjeti, i umirati.

Vislava Simborska
 
Ових сам дана стално пијан.
Не знам ни да се опало лишће гомила иза мог прозора,
ни да ветар протреса и кида сенке цвећа.
Тек што устадох, још припит од пролећа,
кад ми витка гошћа само дахну у уво:
"Јеси ли данас трезан?"
И од нежности њене, ето, опет сам пијан.

Кинеска поезија
 
Анђео

Душа моја сад, тебе тражи, да ме водиш
кроз живот мој, кроз усуд охоли што тело мори.
Ооо анђеле, својим крилом заклони ме
и полети високо у царство Небеско...
И дај ми снаге да мир пронађем, да Бога видим
и ти води ме кроз усуд охоли што тело мори...
Ооо анђеле, својим крилом заклони ме
и полети високо у царство Небеско...
Анђеле...

Слободан Тркуља
 
Teče i teče, teče jedan slap;
Što u njem znači moja mala kap?

Gle, jedna duga u vodi se stvara,
I sja i dršće u hiljadu šara.

Taj san u slapu da bi mogo sjati,
I moja kaplja pomaže ga tkati.

Dobriša Cesarić: Slap
 
Васко Попа

Косово Поље

Поље као свако
Длан и по зеленила
Млад месец коси
Пшеницу селицу
Два укрштена сунчева зрака
Слажу је у крстине
Кос наглас чита
Тајна слова расута по пољу
Божури стасали до неба
Служе четири црна ветра
Сједињеном крвљу бојовника.
Поље као ниједно
Над њим небо
Под њим небо.
 
Naiđoh sinoć na jednu lepu pesmu Edgara Alana Poa, čije stihove je on posvetio Heleni Vitman, koju je uspeo drugi put videti tek posle 20 godina, nakon prvih neuspešnih pokušaja udvaranja... strpljenje i ruka sudbine su učinili svoje u njegovom slučaju. Pa rekoh da podelim s vama :):


Sve izdahnu sem ti - sem deo tebe:
sem tek božanstvena ti svetlost u očima-
sem tek ti duša u podignutim očima.
Videh tek njih - ona bejahu sav svet za me!
Videh tek njih - videh tek njih satima,
videh samo njih sve dok luna ne nestade.
Kakkve divlje priče srca ko ispisane
behu na tim kristalnim, nebesnim kruzima!
Kakva mračna bol, kakva uzvišena nada!
Kakvo spokojno tiho more sve gordosti!
Kakva namera smela i kakva duboka nedokučna raspoloženost za ljubav!

Al sad na kraju draga Dijana iščeznu
u postelji zapada od oblaka munje;
a ti, privid, među ukopnim stablima,
kliznu daleko. Ostaše tek tvoje oči;
još nisu htele da odu, nisu otišle jošte;
obasjavajući moj put ka kući te noći
ne napustiše me kao ni nada otad;
slede me - vode me kroz sve ove godine.
One su moji upravljači, ja njihov rob.
Njihova dužnost je da obasjavaju i svetle,
moja, da budem spasen njihovom svetlošću,
i očišćen u njihovom iskričavom ognju.
Pune moj duh Lepotom koja je Nada
i jesu daleko na Nebu - zvezde ispred
kojih ja klečim za vreme tužnih noćnih bdenja;
iako ih u popodnevnom bleskanju dana
još uvek vidim ko dve blage, treptave
Venere, luče neugasive čak suncem!
 
Ко је тај
Чиј бол толику снагу има да му
Жалосна реч зачара звезде у лету
Те чине да ко слушаоци стану,
Рањене чудом.-Ово сам ја,
Хамлет Данац.

"Хамлет" - В. Шекспир
 
Васко Попа - Одлазак

Нисам више ту
С места се нисам померио
Али ту више нисам
Нека уђу
Нека прегледају нека претраже
Воденица у сенци ребара
Зрелу празнину меље
Опушци јефтиних снова
У пепељари се диме
Нисам више ту
Привезан чамац њише се
На црвеним таласима
Пар недозрелих речи
У облачном грлу виси
Нисам више ту
С места се нисам померио
Али сам већ далеко
Тешко да ће ме стићи
 
Poslednja izmena od moderatora:
MILOS CRNJANSKI
MIZERA

Kao oko mrtvaca jednog
sjaje oko našeg vrta bednog,
fenjeri.
Da l noć na tebe svile prospe?
Jesi li se digla među gospe?
Gde si sad Ti?



Voliš li još noću ulice,
kad bludnice i fenjeri stoje
pokisli?
A rage mokre parove vuku,
u kolima, ko u mrtvačkom sanduku,
što škripi.



Da nisi sad negde nasmejana,
bogata i rasejana,
gde smeh vri?
O, nemoj da si topla, cvetna,
O, ne budi, ne budi sretna,
bar ti mi, ti.



O, ne voli, ne voli ništa,
ni knjige, ni pozorišta,
ko učeni.
Kažeš li nekad, iznenada,
u dobrom društvu, još i sada,
na čijoj strani si?



O, da l se sećaš kako smo išli,
sve ulice noću obišli
po kiši?



Sećaš li se, noćne su nam tice
i lopovi, i bludnice,
bili nevini.



Stid nas beše domova cvetnih,
zarekli smo se ostat nesretni,
bar ja i Ti.
U srcu čujem grižu miša,
a pada hladna, sitna kiša.
Gde si sad Ti?
 
Појава

У рани ниче крај и
завршни облик немог повратка;
то је само дах

Лепота огледала
понавља моје сенке
али не зна за зов који им претходи

Ево тишине и њеног сна;
на болесне усне
долазе испарења и ликови у њима

Сусрет зова и сенке
у равни огледала
дешава се лагано
од моје речи до њеног бола

Да ли то из моје душе навире
овај зов који мора да се јави

Која то реч из мене
призива себи почетак света

Србољуб Илић - "Долази нешто"
 
Nisam želeo oproštaj, niti da budem prihvaćen ili pronađen, želeo sam nešto manje od toga, nešto skromno- ženu prosečne lepote duha i tela, automobil, četiri zida, malo hrane i život bez previše zubobolja ili izduvanih guma, bez dugih bolesti pred smrt ; čak je i televizor sa lošim programom u redu, i lepo bi bilo imati psa i vrlo malo prijatelja i dobre vodovodne instalacije i dovoljno pića da ispuniš prostor do smrti, od koje sam, takva kukavica vrlo malo strahovao. Smrt mi nije mnogo značila. Ona je poslednja šala u seriji loših šala.

Bukovski
 
Gledao sam te kako se odmah iza vrata
rasplineš. Tek u ovoj sobi ti si ona
koju oboje ljubimo. Malo nespokojna
zbog tolikih čestih promjena i stoga uvijek
tako jednostavna, kao nebo u svitanje.

Ali nebo koje se žari. Sanjiva od plamena
koji u tebi spaljuje sve što nije ljubav.
Ideš putovima koji bi se unaprijed mogli
izračunati. Ti neproračunata! S osmjehom
žuriš prema skoroj propasti.

kao da znaš da je vrijeme ljubavi
jedino prekratko. Ni mene ne čuješ
kada u kutu sobe jaučem zbog nemoći
da prevarimo vrijeme. Jest, ljubav je
u tebi nepotkupljiva. I ti samo nju poznaš.

Slavko Mihalić
 

Back
Top