Književnost Najdraži stih

  • Začetnik teme Začetnik teme ms
  • Datum pokretanja Datum pokretanja
Pesma bez naslova

Kažem olovu
Zašto si dozvolilo
Da te izliju u metak?
Zar si zaboravilo alhemičare?
Zar si prestalo da se nadaš
Da ćeš biti pretvoreno u zlato?
Niko ne odgovara.
Olovo. Metak.
Sa takvim imenima
Spava se dugo i duboko.

Čarls Simić
 
Ko sam? Šta sam? Samo sanjalica
Kome oko ispi magle let,
I svoj život uzgred, tužna lica,
Ja proživeh uz ostali svet.

I s tobom se ljubim po navici -
Mnogo puta već se ljubih s drugom,
Ko da krešem vatru po šibici,
Nežne reči šapućem ti dugo.

„Draga moja“, „mila“, „znaj, doveka“ -
Duša hladna ostaje u svemu
Kad se dirnu strasti kod čoveka,
Nema više istine u njemu.

Zato moja duša i ne preza
Od ljubavi ledom zalivene,
Ti si moja lutalica, breza
Sazdana za druge i za mene.

Ali, tražeć' ja srodnu za sebe,
Mučeći se bez nežnosti pune,
Nimalo se ne ljutim na tebe,
Nit te ikad moje srce kune.

Ko sam? Šta sam? Samo sanjalica
Kome oko ispi magle let,
I voleh te uzgred, tužna lica,
Isto tako ko ostali svet.

Sergej Jesenjin, „Ko sam – šta sam“
 
Kaže smrt, prolazeći sobom,
Svejedno ću te ščepati
Ma šta bio:
Pisac, taksista, svodnik, kasapin,
Padobranac, ščepaću te .

Važi srce, kažem joj .
I sada pijemo zajedno
Dok jedan po ponoći polako prelazi u dva
Po ponoći i
Samo ona zna pravi trenutak

Ali sam je ipak zajebao:
Izvukao sam svojih
5 prokletih minuta
i još mnogo
preko toga.

Čarls Bukovski
 
Sve to ne zavisi od mene.
Setim se kako beše lep,
nad vodama dubokim nekim,
kao Mesec beo,
sa lukom tankim i mekim,
jedan most.
I, vidiš, to uteši me.

Ne zavisi od mene.

Dosta je da tog dana,
zemlja oko mene zamiriše preorana,
ili da oblaci prolete,
malo niže,
pa da me to protrese.

Ne, ne od mene.

Dosta će biti tako, jedne zime,
iz vrta jednog zavejanog
istrči neko ozeblo, tuđe, dete
i zagrli me.

Miloš Crnjanski, „Život“
 
Put – Zoran Marošan

Krenula si da tražiš put –
U tebi se nalaze sva
Moguća raskršća –
Kriješ tajnu od sebe
Pokušavaš da prođeš
Kroz stoletnje kapije koje
Čuvaju beskorisne predmete i
Promajom produvane priče;

Spotičeš se, ne gledajući
Ni sebe ni druge,
Za tebe su prepreke
Krivci i neprijatelji mrski;
Ljubav ti je eho detinjstva.

Ne možeš da se vratiš, jer
Još uvek ništa nisi našla,
Izvrćeš svoje prazne džepove
Koji ti prave društvo umesto
Osmeha onih koji te vole.
Voćke koje si posadila,
Po bumbarima i pčelama ti
Šalju poruke da ih zaliješ
Kako bi mogle ponosno da ti
Pokažu cvetove i na dar
Ponude plodove svoje.

Vidiš senke, ali ne i svetlo
Koje ih pravi; čuješ srce, a
Ne čuješ ljubav koju ti daje.
Putuj ka sebi, moraš se pronaći,
Tvoj put je tamo kud te srce prati,
A posle se bezbrižno,
Sa lakoćom i osmehom vrati!
 
Ne verovati i dalje osta greh,
još nam crtaju šibom po leđima raj,
najzad je vreme da prasnemo u smeh
mokreći na svoje rane i njihov sjaj.

Od srebroljublja ko je postao srebren,
onaj sam što oluje boluje uspešno,
još nije noć, još vidim sebe
a sve što peva mora da je grešno.

Voli iz mržnje dok pesma nas spasava
plašljivih reči i šturoga klasja,
sunce je mrak koji nas osvetljava:
Obasjaj, oh obasjaj...

Branko Miljković, „Vesela pesma“
 
Awakening

Weightless in each other’s arms
We’re behind the curtains of our eyelids
Drinking away nameless poems
Never read out loud

I ask you to throw away
Sweet lullabies into the void
White feathers of boredom
That you feel obliged to carry

Wordless
We become a phobia
Pulsating with fear
Intruders of dreams

I want to imprint the kiss of awakening
Onto your lips
Taking sips of magic as we coexist
Under the Northern Lights

I love the particles
Of the aura of your smile

Kiss me
My lips are the laughter that storms the void out
My lips are the thunder on a hot July day
The wave, crashing and crumbling
My lips are Truth

Kiss me
My heart looks dark at first
Look deeper
There’s an iridescent purple sheen
Inviting you to wander
The depths of existence
Of trust and freedom

Through battles,
I gave birth to myself
So can you.

Olga Gojnić
 
Osećam se kao da sam u slepoj ulici
i tu mi je kraj.

Sve duhovne činjenice koje opažam
su istinite, ali se ne mogu oteti
osećaju zarobljenosti
i prljavosti samog sebe,
uzaludnost svega što jesam
video,učinio i rekao.

Možda bih da sam istrajao u stvarima
bio zadovoljniji nego sada
Nemam nade i umoran sam.

Bukowski
 
Кад сам рођен, сви ми кажу,
ја сам био једна лепа беба.
Лепа као на реклами за сапун.

Само су ме заменили
у породилишту
за некакво гадно дете,
носато и буљаво.

— А шта можеш,
такав ти је живот.

Они мисле:
лако ћемо с Циганима.
Од толике силне деце
неће нико приметити
да је једно замењено.

А тако је баш и било,
— тешко мени.

Тек када сам пошао у школу
видео сам да то нисам ја,
јер ми очи биле оволике
и нос оволики!

— А шта можеш,
такав ти је живот.

Знаш како је кад си Ром:
ко те пита јеси л’ ти,
ил’ си онај други.

А можда је баш овако
и боље.
Можда ми је много лепо
тамо где сам замењен.

Можда имам три капута
и дубоке ципеле.

Можда живим у великој кући.
Можда имам на прозору завесе.

Можда имам дурбин око врата,
па ја узмем дурбин
и цео дан тако гледам
кроз њега.
И цео дан видим да сам срећан
као нико мој.

— А шта можеш,
такав ти је живот.
Онакав.

Мика Антић
 
„Po sto je puta srećan svako
Ko veru nije izgubio,
U kome želje razum guše,
Ko uživa u sreći duše
Ko pijan putnik u krevetu,
Ili ko leptir na svom cvetu.

Al' jadan onaj ko u glavi
Sve predvidi i prozre lako,
Ko mrzi reč i delo svako
Jer smisao im vidi pravi,
Čiji je duh i srce jadno
Zaledilo iskustvo hladno.“

Puškin
 
Upozorenje

Čoveče, pazi
ne idi mali
pod zvezdama.


Pustiti
da prođe kroz tebe
nežna zvezdana svetlost.

Da ne žališ ni za čim
kad pogledaš unazad
odvojen od zvezda.

Na svom kraju
mesto za prašinu
idite svi u zvezde.

A, B. Šimić
 
Neko od nas

ja čitam
ti čitaš
on /ona/ono čita

mi čitamo
vi čitate
oni/one/ona čitaju

uglavnom vesti sa svojih
pametnih telefona
bulje i pilje u iste
nervozni zbog vreline leta
zbog Sunca i osvetljenja
oštećenog vida
i galopirajućeg srčanog udara

međutim, neko od nas
čita novine
lista mirišljave i masne stranice
nedeljnika, šarenih časopisa,
obimnih knjiga

penje se metalnim stepenicama
na krov ne tako visoke zgrade
sporo puzi po njoj,
gledajući iz ptičje perspektive
poput šarke ili poskoka,
iz poveće putničke torbe vadi
AR-15 sa optičkim nišanom,
luk, strelu i samostrel

Saša Skalušević Skala
 
Nisam kao
drugi ljudi
drugi ljudi su kao
drugi ljudi.

Svi su oni slični:
prilaze jedni drugima
grupišu se
tiskaju
radosni su i zadovoljni
dok ja
gorim u paklu.
moje srce je hiljadu godina staro.

Ja nisam kao
drugi ljudi.
umro bih na njihovim terenima za izlet
ugušen njihovim zastavama
smlavljen njihovim pesmama
nevoljen od njihovih vojnika
proburažen njihovim humorom
usmrćen njihovom pažnjom.

ja nisam kao
drugi ljudi.
ja
gorim u paklu.
paklu
sebe.

Čarls Bukovski
 
Život je vezilja – Jaroslav Kombilj

Život je vezilja čudne naravi.
Dok ide – ide,
i niti, vođene veštom rukom,
oživljavaju bajkovite slike,
kao iz pesnikove mašte,
ili iz najčudnijih snova.

Ali ova vezilja je puna kaprica.
Ume često da zamrsi konce,
da provlači niti kroz pogrešnu rupu,
iz čista mira,
neznano ni kad, ni zašto,
ume da prekine poneku nit,
a čvorovi ostavljaju svoj trag
poput brazgotina na toj slici
koju veze život.
 
Divlji divlji

Divlji trenuci prate tvoje sećanje

na mladost snagu i opojno vino
zanosne mirise devojaka i žena
koje si tako lako uzimao

kao što se kida prezrela smokva
sa grma koji ti se nađe na putu

često odsustvovanje sa više nego
blatnjavog kućnog praga

noćne šetnje tuđim gradovima
plač sitne dece koju si viđao u prolazu

ne znajući baš tačno koliko im je godina
stideći ih se ako te u prolazu slučajno
očeše kakva rasna opštinarka

sada samo podmukli jutarnji kašalj
prati tvoje tupe reči odapete u vremenu

misao utopljena u iščekivanju smrti

Saša Skalušević Skala
 
Mali narodi trebaju
velike pjesnike
Mali glumci rasipaju
velike geste
Mali supruzi potrebuju
veće supruge
Mala kazališta igraju
historijske drame
Mali ljudi uplaćuju
velike automobile
Male pjesme zahtijevaju
najveće glasove
Mali narodi trebaju
samo velike pjesnike
Pobijeđeni pjevaju
junačke pjesme a
pobjednici kroz to vrijeme
diskretno šute
 
Djevojčici mjesto igračke

Antun Gustav Matoš


Ljerko, srce moje, ti si lutka mala,
Pa ne slutiš smisla žalosnih soneta;
Kesteni pred kućom duhu tvom su meta.
Još je deset karnevala do tvog bala.

Ti se čudiš dušo. Smijat si se stala5
Ovoj ludoj priči. Tvoja duša sveta
Još ne sniva, kako zbore zrela ljeta.
Gledaš me ko grle. Misliš — to je šala.

Al će doći veče, kad ćeš, ko Elvira,9
Don Huanâ sita i lažnih kavalira,
Sjetiti se sjetno nježne ove strofe.

Moje će ti ime šapnut moja muza,12
A u modrom oku jecati će suza
Ko za mrtvim clownom iza katastrofe.
 
Vani su padali pijanci umjesto snijega.
Bio je siječanj, ili januar, ne sjećam se više.
Pozvan u tuđi stan, sjedim u njezinoj sobi bez svjetla,
ona, u opasnoj dobi, a ja, poput pijetla.

Pričam joj pjesme....
Ona se divila bedrima, dojkama, kukovima,
svim svojim sokovima.
Ona se divila mojim stihovima, a ja sam pio vinjak.
Jedino što je znala reći, PA TO JE KRASNO
i meni je sve bilo jasno
i užasno
i strašno i žao
i sva bih blaga dao da mi se vrate riječi što sam joj reko,
ali bilo je već kasno.

.....

Enes Kišević (1947)
 
Privid

Privid je moje pravo ime
izmaglica
obmana
slika
ispod koje se krije
mrak

I sve što je vidljivo
i dostupno
oku
i misli
samo su igrokazi

priča
koju pričam
za lak san
onima
kojih se tiče

ponekad
i ja se zaboravim
pa poverujem
da je šminka lice
a kostim telo

I onda igram, igram
sve dok ne zaćutim
i pustim da
spadne
sa mene
iluzija
života u stvarnosti

Aleksandra Leković
 
Balada o kaktusu

Negde si mi
iscurila kroz prste
dok sam bio sin
besanih noći
i sada znam zašto se
moja duša od tebe skriva
pod zelenom kožom
pustinjskih kaktusa.

Navikao sam jesti
hladno kamenje,
dodirom bez dodira
i umesto slatkog
nektara života
piti jutarnju rosu
sa oštrih bodlji sudbine,
uveren kako je moguće
zaspati u krilu vetra.

Pomerao sam
granice ljubavi,
sanjao mirisne
cvetove naših suza
što venu u osami
zagrljeni,
novim padanjima
opijeni,
novim nadanjima
prevareni,
slatkim šaptanjima
i sretni
što cvetaju
samo jedan dan...

Autor: Josip Vrbić Tataran
 
PLAVI ŽAKET

Baš sam bio u plavom žaketu
kada sretoh Vasiljević Cvetu.
Da l’ zbog mene, da li zbog žaketa,
prevari se, okrete se Cveta. Ja joj rekoh: “Dobar večer, Cveto,
s dopuštenjem – malo bih prošet’o…“

Da l’ zbog mene, da li zbog žaketa
prevari se i pristade Cveta. Taman sve to – kad zalaja pseto!
Ja joj rekoh: “Drž’ se mene, Cveto!“

Da l’ zbog mene, da li zbog žaketa,
prevari se, pridrža se Cveta. Beše leto kad je božur cvet’o,
ode pseto, ja u polje skretoh.

Da l’ zbog mene, da li zbog žaketa,
prevari se pa skrete i Cveta. I logično, s obzirom da skretoh
plavi žaket na livadu metoh.

Da l’ zbog mene, da li zbog žaketa
prevari se i spusti se Cveta. Prođe leto i još pet-šest leta,
sad se Cveta mojom kućom šeta,
iz razloga ekstra kvaliteta
– da li mene ili mog žaketa.

Duško Radović
 
Noćas

U procepu između dve oluje
pokušala sam noćas da zaspim.
Pola 1.
San mi je već skočio na vrh trepavica
ili mi se učinilo.

Usporih disanje,
pomislih na nešto lepo,
što smiruje i opušta misli,
uzalud,
sa druge hemisfere mozga
kopale su nove budne misli.

Okrenuh se na hladnu stranu jastuka.
Pogled na sat.
2 i 12.
Nova oluja u najavi,
prve kapi novog pljuska udaraju u neki lim.

Nova misao.
San, čini mi se,
već drema na vrhu trepavica,
a ja budna, kao da je podne.

Ponovni okret na drugu stranu jastuka.
Grmljavina u daljini.
Kao da je san privezao tegove na moje trepavice.
Pogled na sat.
3 i 12.

Tonem u san,
dok me uspavljuju zvuci nove kiše.
Sutra je novi dan.
Ili je to već danas?

Dušica Stanković Đukić
 
Ikona

Vidim li koju ženu
tebi da liči:
u mantilu pepeljastom i sivom šeširu
dešava se na ulici da zastanem.

I mada znam
odavno već da truneš
pomislim: možda si ti.

Inače, ti znaš
u Boga nismo verovali
ni ja ni ti.

I zaista nema to sa njim veze
što želim
pred slikom tvojom kandilo da palim.

Risto Ratković
 
PRIZIV

Pomeni me u molitvama tvojim
Kad sunce pada za daleke gore,
Jer znaj da mene kobne misli more,
I da se, kao slabo dete, bojim.

Ti čista dušo, budi Genoveva,
Nad zaspalim Parizom koja bdi,
Dokle pod njenim blagoslovom sneva
Ljubavnik čedan i zločinci svi;
I nek pod tvojom molitvom zaćute,
O zaštitnice večna duše moje,
Sve kobne misli što mi srce mute,
I, ko zločinci, spremne za boj stoje.

Pomeni me u molitvama, mila,
I ja ću znati u časove tame,
Kad opet grune nečastiva sila,
Da dobra duša tvoja pazi na me...

Milan Rakić
 
Glad

Ako je duša rođena da ima krila,
šta će joj koliba i šta će joj vila!

Našto Džingis Kan, našto horda! Eto,
dva neprijatelja imam na svetu:

Dva sveta, al su blizanački sliti
to su glad gladnih i sitost sitih!

Marina Cvetajeva
 

Back
Top