Književnost Najdraži stih

  • Začetnik teme Začetnik teme ms
  • Datum pokretanja Datum pokretanja
Mesečina

Vaša je duša pejzaž kojim sporo
idu često maske šarene bez broja,
svirajuć na lutnji i plešuć i skoro
tužne pod odelom punih čudnih boja.

I slaveći tako sve tiho u molu
pobedničku ljubav i životne bune,
one kao da se predaju svom bolu,
a pesma se sleva sa blistanjem lune,

s čistim zrakom lune prelepe i sive
što čini da ptice spavaju u tršću
i da vodoskoci sred noći ožive
po mramoru hladnom da jecaje pršću.

Pol Verlen
 
Dobra jutarnja misao

U četiri jutrom, leti,
San ljubavni još se sanja.
Miris noćnog svetkovanja
Zorom kroz šumarak leti.

Na ogromnom se Gradilištu,
Gde sunce Hesperida teče,
S rukavima zasukanim
Komešaju drvoseče.

U pustinji biljnoj treba
Oplate da spreme krasne
Gde će raskoš gradska da se
Smeje ispod lažnog neba.

Za radnike – podanike
Jednog vavilonskog kralja –
Venero, pusti ljubavnike
Čija je duša puna slavlja.

O kraljice pastira!
Daj radniku rakiju životvornu,
Nek mu snaga bude mirna
Do kupanja u podnevnom moru.

Artur Rembo
 

Onaj osećaj - Goran Tadić​

Znam, glupo je što se javljam,
ali ponos se pogazi zbog gluposti,
kao što je zbog nje i nastao,
pa evo i mene pred tobom na kolenima,
s kamenom na duši i molbom na usnama:
molim te, vrati mi onaj osećaj,
znaš dobro koji, ostao je kod tebe.
Vrati ga, tebi ne treba,
a ja bez njega ne mogu.
Mogu, ali nije to to, niti sam to ja.
U tebi će neko drugi možda probuditi
osećaj koji će zameniti onaj naš,
dok je bio naš,
sada je moj, vrati ga.
Molim te.

Gori sam nego što sam bio pre tebe.
Bolje bi bilo da te nije bilo,
ne bih znao za osećaj,
koji se najbolje opiše kada se kaže:
onaj osećaj.
Mislio sam da sam dovoljno star da umrem
i da je prirodno da tako poluživ ništa ne osećam,
da je prirodno da mi niko ne treba,
da je prirodno to što nisam hteo da te zavolim,
jer ljubav ne postoji.
Čak i da postoji, šta će mi
kada mi nikad ništa dobro nije donela?
Lažem, donosila je na kašičicu,
ali je odnosila na džakove.
I šta je ostalo?
Od ljubavi – ništa.
Od tebe – ništa.
Od mene – ništa.
Čak ni onaj osećaj,
koji ne umeš, ne možeš,
ili ne želiš da mi vratiš.
 

Želja - Cevdet Kudret Solok​

Kad bih imao jednu malu, malenu kuću.
Kad bih u njoj imao jedan mali tepih
I kad bi sve to bilo moje.

Sto, mastilo, polica
I na prozorima moje zavjese.
I na polici kad bih imao svoje knjige.

Kad bih imao jednu malu, malenu kuću
I u njoj ženu koja bi me bez para voljela….
I kad bi ta žena bila moja.

Ma gdje i u kom mjestu bilo,
Kad bih malu, malenu kuću našao,
Dovoljan bi bio jedan mali tepih,
Dovoljan, pa čak i suvišan.

Ma gdje, u ma kom gradu bilo,
Bilo bi dovoljno da imam policu i svoje knjige,
Ženu koja me ne voli zbog para,
To bi bilo dosta, čak i suviše.
 
Цео нам је дан дуг, и досадан.
До вечери, кад се, кришом, састајемо.
Пољубац један, брз, и неугледан,
доста нам је. Да се свету насмејемо.
Да одемо у ноћ, као да смо криви.
Лако, као тица, која кратко живи.

Наш вити корак не везује брак,
ни невини занос загрљаја првих.
Него осмех лак, што цвета у мрак,
на усницама са две-три капи крви.
Руке нам не дрхте, од стара прстења,
него од жуди, страха и сажаљења!

Ах, није тај страх само наш уздах,
кад видимо шуму, како лако цвета.
Него је то плах, испрекидан дах,
којим би некуд даље, са овога света.
У Слободу, куд, над нама, гране језде.
У прах мирисан, куд липе распу звезде!

Узеше нам част, али светли сласт,
небесна, као понос, на нашем лицу!
Наша је страст гурнула у пропаст:
лажи, законе, новац, и породицу.
Од понижења нам је клонула глава,
али нам се, у телу, пролеће спашава!

Наш тужан осмех благосиља грех;
жиг оних који љубе, на свету целом.
Цео нам је дан дуг, и досадан,
и пролази у ћутању невеселом.
Тек увече, слободан ко у трави цвет,
ја те чекам. На једној клупи. Разапет.

-------Милош Црњански 🖤
 
Sada

Sada raj sklapa svoje slike u vrtloge pesama,
sada pakao postaje rečitost svega,
sada se vreme razmeće svojim usputnim stanicama,
sada su simboli potrošena stvarnost i redosled svih težina vremena,
sada su prizori poznato i nepoznato uglavljeno u
maraton misli Meseca,
sada dani isposluju naše srce,
sada noći rutama sopstvenih pesama dolaze do sazdanog i srušenog,
sada pročitano skliznu u ambis dotaknutog.

Sada se simboli nadmeću da budu
čovek,
iščezlo vreme,
nagoveštaj svega,
povratak.

Sada raj osluškuje samodovoljnost pakla,
sada pakao pretvori svoje rute u svoje pesme,
sada se vreme ugleda na isečak našeg vremena,
sada se simboli pozivaju na prestupe života i smrti,
sada su lica izazov upućen jednostavnosti života i smrti,
sada su prizori okrutni značaj sećanja,
sada su dani amblemi svega što znači atmosfera,
sada su noći novi i drugačiji izdanak usamljenosti.

Sada su simboli
okamenjenost,
mogući izraz lica,
ono što će reći mrtvi pesnici,
trajanje pokršteno vidokrugom pesnika.

Sanda Ristić Stojanović
 
Trebam te
kao poverenje,snagu
verovanje,nadanje,
kao osmeh,neznost,
trebam te kao ljubav

Sanjam te
kao zvezdu..kao reku
noc i dan
kao vreme i
moj zagrljaj

Zelim te
na mestu koje postoji
i na kome nikada
nismo bili..

Ne, nije dzoint
ni hrabrost, ni vino
samo ceznja beskrajna
u jednacini bez resenja.
(n.a)
 
Daj da ti priđem
Hromi vuče

Daj da ti iščupam
Tri čudotvorne dlake
Iz trouglaste glave

Daj da ti štapom dodirnem
Zvezdu na čelu i kamen na srcu
I levo i desno uvo

I daj da ti poljubim
Ranjenu božansku šapu
Naslonjenu na oblak

Daj da ti priđem
I ne plaši me svetim zevanjem
Hromi vuče

(Daj da ti priđem-Vasko Popa)
 
„Jer šta je lepota ako ne sam početak strašnoga, koji smo taman
još kadri da podnesemo, pa mu se tol'ko divimo samo zato što s nehajnim prezirom
neće da nas razori. Svaki je anđeo strašan.“

Rilke, odlomak iz „Prve elegije“
 
Šta nas veže?

tanka žica
prepletena od
glasnog smeha
prigušenog plača
hladne ravnodušnosti

Ili manje ?

nit vune
ispredene
od mekog runa žrtava
koje smo stavljali
na oltare
koji su tražili
i čekali
naša odricanja
od želja
čija je krv tako slatka

Ili manje?

nit paučine
što sija
samo na kiši
I hvata u lepljivu zamku
sve što proleti
u tom
međuprostoru

Ili samo

blago strujanje vazduha
što traje
i prenosi
svaki drhtaj radosti
i razočarenja

Aleksandra Leković
 
Živi trenutak
I u najmanju se sreću zavuci
Shvatit ćeš jednom
Svu istinu svemira i naših života
Sve što imamo to su samo trenuci
I ovaj trenutak ima svoj početak
I svoj kraj ima
A iza njega već dolaze novi
I ne traži ništa više od toga
Od života u tebi
Samo treper divni zvuci
I pamti
Život nije ništa drugo
Život su samo trenuci

Željko Krznarić
 
Cipele vrište

Kada
vidje cipele bez vlasnika
Patike koje se ne kreću
Koje
nema ko da nosi

Izludjeli
Američki
general
Pred barake Aušvica dovede

Hiljadu
hiljada stanovnika
Da vide hiljade hiljada
Rašniranih s
mrtvih
Cipela i patika

Oni
okreću glave i govore:
Mi nijesmo znali
Mi nijesmo znali

A
cipele vrište: znali ste znali

(2003)

Šaban Šarenkapić
 
Koliko još dugo

Sudbina u suzi
ispisana davno
na kolenu starom
ostavila trag.
Očima neznanja
muke i stradanja
ne vidi se ništa
samo goli mrak.

Kao list kad padne
vihoru u krilo
i odleti negde
daleko od grane.
Nestao u magli
smisao života
sve što život beše
osta s druge strane.

Koliko još dugo
nadanja da bude
koliko da traje
ovaj strašni sud?
U pogrešno vreme
na pogrešnom mestu
nema rezultata
uloženi trud.

R.S.
 
Belasa jedro usamljeno,
Kroz plavu maglu mreška sjaj!...
Što će po svetu nedoglednom?
Što ostavi svoj rodni kraj?...

Talasi pljušte, urla vetar,
Jarbol se povija ko prut...
Ne traži ono sreću svetom,
Nit ga od sreće vodi put!

Pod njime plave vode jure,
Nad njim je jarkog sunca vir...
A ono večno hoće bure,
Kao da bure daju mir!

Ljermontov, „Jedro“
 
Jednom nas tu, gde nas ima,
Neće biti.
Mi smo niti
Koje vežu nerođene sa mrtvima.

Nema kraja.
Prislonimo na zrak uva:
Kroz šupljine između nas vetar duva
Što vremena po dva spaja.

Leže ispod mračne sene
Mrtvi, a još nerođene
Sluti vazduh koji kraj nas zasvetluca.

Mi se kobno lelujamo
I slušamo vetar samo
I nit po nit kako puca…

S.Raičković (Niti)
 
Aleksa Šantić – Duša

Ja vidim kad na te, topla i bijela,
Kroz tvoj pendžer mala mjesečina pada…
I šum svaki čujem tvoga odijela,
Na dušeke meke kada kloneš mlada.

Kao sjenka tvoja svake te minute
Moja duša prati i uza te dršće.
I ljubice svoje, čežnjama osute,
Prosipa na tvoju stazu i raskršće.

U baštama tvojim ono rosa nije –
To su suze sreće što ih ona lije,
Pri sjaju zvijezda u tihu pokoju.

U kandilu tvome kada žižak cepti,
Znaj, to duša moja prislužena trepti,
I prosipa na te zlatnu svjetlost svoju.
 

KAKO BI IZGLEDALO TVOJIH DVANAEST MESECI SA MNOM​




Novembar

Novembrom se strahovito razdelim
na gomile pitanja bez reda.
I takva bih se zgurala među tvoje misli
očekujući da me ti novo nađeš.
Odbijam da počnem tamo gde me tuđi šapati love.

U novembru ja se samoj sebi otimam
i kažem, znaš, samo se promašeni mogu pogoditi,
šta će nama ljudi koji ne razlikuju uzdahe?
Oni su metež koji cepa nebo,
a meni nebo treba celo da odsutno u njega gledam,
da strahovito kroz njega gledam.
I ne znam … Mene samo u novembru nema tamo gde sam, a uvek sam tamo gde i ne postojim.
Tako te mogu u srcu nažuljati dok neobjašnjivo jecam
i mogu ti talase poljubaca po džepovima posejati, da ti čitavom dužinom uma ispadaju.
U novembru ja sam nesnosna.
Terala bih te da opijamo bulevare i idemo do starog železničkog mosta da pričamo o kiši.
Hajdemo, rekla bih, u pozorište, da se malo zaljubiš u mene.
I ljubila bih te do dosade i nazad, pa ponovo.
A kada me pitaš zašto panično grlim
Kazala bih ti da pravim zalihe sebe.
Da kada se sretnem u beskraju po nečemu mogu da se prepoznam.
Samo ću tada znati da sam živela.
U novembru razum mi ne može ništa.
Sakrijem se od njega i sanjam u potaji
kako me ujeda roj tvojih lokni.
I pronalazim uvek nove puteve do golicljivih mesta.
Hej, slušaj ovo, ljubav u mom novembru to je kada u mnoštvu odabereš one same, pa ih množiš.
Kada ti je svet preblizu, a ljudi daleko.
Kada misliš da znaš da zviždiš, a nemaš pojma, ovako pffffffff !
Ljubav … to je kada ljudi ispadaju iz nekih drugih ljudi.
Kunem ti se da je tako.
Ljubav, to je kada više nije važno u šta veruješ, nego kome veruješ.
Veruj mi.
Nepodnošljiv je novembar sa mnom.
Gađanje šišarkama
Moja buđenja u Balkanskim ratovima
sa gomilom ožiljaka i crnih slutnji.
Novembar je večito skrivanje mog levog klempavog uha od tvog pogleda.
Novembar je moje ,šta misliš, zašto sam drugima ostrvo, a sebi okean?
Sa novembrom dolazi moć da čujem vodopade u Africi kako se smeju.
I da kada testu pevam ono bolje naraste.
Teško je sa mnom.
Ja pričam sa izmišljenim likovima, pa posle zapisujem naše razgovore.
U novembru ne mogu mnogo. Tek se pokrpim do sledećeg.
I dok koračamo na istom nivou stvarnosti, ja ti neću reći: “Znaš, ja sam od onih do kojih se teško dolazi, ali koji zauvek ostaju. Bojim se, da li bi i mogao voleti decembar u meni i mene u decembru. “
Ja bih ti samo tutnula u ruke vrelu papirnu kesu sa pečenim kestenjem i rekla, drži, oljušti mi molim te, ne umem. Ja to umem samo da jedem.

Jovana Bajagić
 
Rok za Nerona

Nimalo se nije uznemirio Neron
kada je dobio odgovor Delfiskog proročišta:
“Neka se čuva godine sedamdeset treće.”
Još je ostalo vremena za uživanja.
Sad mu je trideset. Sasvim je dovoljan
rok što mu je bog odredio,
da se pripremi za buduće opasnosti.

Sad će se vratiti u Rim malo umoran,
ali prijatno umoran od ovog putovanja
ispunjenog uživanjima do poslednjeg trena:
pozorišta, parkovi, stadioni …
Noći tih gradova u Ahaji …
A pre svega – slast onih obnaženih tela …

Neron tako. A u Španiji tajno
okuplja i priprema svoju vojsku Galba,
starac kome je sedamdeset tri godine.

Konstantin Kavafi
 
Svetli grobovi

Bejaste li, braćo moja mlada,
Da l’ bejaste vi na groblju kada,
Aj’ na groblju, na golemu?
— Ta uvek smo mi na njemu.
Groblje j’ zemlja kom se hodi;
Groblje j’ voda kom se brodi;
Groblje — vrti i gradine;
Groblje — brda i doline,
Svaka stopa:
Grob do groba.

Groblje j’ spomen doba sviju,
Groblje — knjige što se štiju,
Povesnica svih zemalja,
Starostavnik cara, kralja.
I čitulja viših slika
Izbranika, mučenika,
Od početka pamtiveka,
Sve j’ to groblje —
Al’ je i kolevka.

Nema broja ni imena
U visini zvezdam’ svima,
Kamol’ broja i spomena
U zemljici grobovima!

Milione progutala j’ tama,
Crna tama mnogih tisućleća,
Niko ih se više i ne seća,
— No pogdekom uvek gori sveća.
Il’ je sveća, il’ je ime svetlo,
Il’ su dela koja se ne gase,

Pa redove nedoglednog groblja
Svojim zrakom krase.
Ti grobovi,
Stari, novi,
Oni sjaju
Svakom naraštaju —
Kad se umlje u prošlost udubi

U tamnini da se ne izgubi;
Kad se pustiš u davnine svete
U davnine i svete i klete,
Da ti miso puta ne pomete.
To su vatre doglasnice,

Pružajuć’ se iz daljnih eona
U povorci onoj dugoj —
Dostavljajuć’ jedna drugoj
Strujom koja napred leti,
Težeć’ samo jednoj meti.
Pa se tako svetli mlazi —

Pa se vide svetli trazi
Jednog duha raznih doba,
Duha kome nema groba.
— U grob samo sruši kosti,
Strese pepo koj’ mu smeta
Bržem buju viša leta
K uzvišenoj budućnosti.

Ko s’ osvrne da pogledi
Bistrim okom i pogledom
Na grobove ove svetle,
Povesnice dugim redom,
Mora čuti kako j’ živo,

Kroz vekove, kroz maglinu,
Ded unuku, otac sinu,
Borac borcu dovikivo:
„Gde ja stadoh — ti ćeš poći!”
„Što ne mogoh — ti ćeš moći!”
„Kud ja nisam — ti ćeš doći!”
„Što ja počeh — ti produži!”
„Još smo dužni — ti oduži!”
To su zbori, to su glasi
Kojima se prošlost krasi,

Što prodiru kroz svet mračni
Sa grobova onih zračni’,
Spajajući gromkim jekom
I Božanskom silom nekom,
Spajajući vek sa vekom
I čoveka sa čovekom.

Oko svakog svetlog groba
(Baš ko gore oko zvezda)
Povesnica priča ovo:
Hvatalo se neko kolo,
Kolo mlado, kolo novo,
Nove klice stara nada,
Novo cveće stabla stara,
Duše čiste, srca mlada,
Naslednici svetog žara; —

Tu se slego život mladi
Da se s grobom razgovara.
„I ti pade, dragi brate!”
— „Nisam, deco, vas dok traje!”
„Je l’ ti borba bila teška?”
— „Pokušajte, milina je!”

„Šta si hteo? — kud si poš’o?”
— „Tamo kud se stići mora!”
„Zar je vera tako jaka?”
— „Uvek jača od zlotvora!”
„Malo nas je koj’ bi smeli” —
— „Al’ vas jaka sila kreće!”
„Zar ko može stići celi?”
— „Ko posumnja nikad neće!” —

„A ko behu oni divi
Koji su te napred zvali,
Koji su te ojačali,
Koji su ti krila dali?”

— „To bejahu ideali!

Bez njih nema više leta
Nad oblakom mraka gusta,
Bez njih bi se malaksalo,
Bez njih bi se brzo palo,
Svet bi bio grob bez cveta,
život prazan — mladost pusta!”

Oko svakog svetlog groba
Prikupljo se život novi,
Naslednici svetlog žara,
Kupili se sokolovi,
Pijuć’ dušom svetle zrake. —

Jest. tako je, braćo draga,
Ti grobovi nisu rake,
Već kolevke novih snaga!
I vama je, jaoj, pao
Stegonoša dičnog stega, —

Al’ je sino grobak novi, —
Vi stojite oko njega.
Tu pogleda brat na brata,
P’ onda gore, p’ onda u se;

Grudi dršću, usta ćute,
Ali duše razum’u se.
Da l’ to snaga niče nova? —
— Daruj, Bože, blagoslova,
Da vas združi bratska sloga,
Zavetnike koji s’ kupe
Oko groba Đurinoga!

Jovan Jovanović Zmaj
 
Tri puta je srećna ona koja je tako sigurna
U sebe i verna u srcu,
Da neće bolje da je namami

Ni strah da je omete,
Već kao čvrsta lađa razbija
Besne talase i drži svoj pravac;

Ni bura je ne skreće sa svog puta,
Ni lepše vreme, lažno zadovoljstvo.
Takvo samouverenje ne treba da se plaši prkosa

Zavidnih neprijatelja; ni usluga prijatelja;
Već uz potporu svoje čvrste snage
Ni sebi ni drugome se ne priklanja.

Najsrećnija je ona što se tako uverena odmara,
A najsrećniji je on koga ona najviše voli.

Edmund Spenser
 

Back
Top