Književnost Najdraži stih

  • Začetnik teme Začetnik teme ms
  • Datum pokretanja Datum pokretanja
Vilfred Oven – Sreća

Gde su sad čisti presrećni minuti,
daleki kao igračke negdašnje?
Kad smejasmo se ni za šta, zbrinuti?
Radosti same radi, i bez plašnje?

Da li činismo ono što se ne sme?
Sunce čistotu može da probydi.
Život velike može dati pesme,
bogovi više radosti no ljudi.

Još svod je manji nego lutkin dom,
patuljak sni u cvetu plavetnom,
rukata stabla sa svrhom se bore.

Pređašnja sreća nepovratna još je.
Od naše žudnje postaje nam loše,
od naše nade nema tuge gore.
 

Uf!​

Uf, muzike gadne,
uf sramote velje!
Gledaj kako plaču,
kako se krevelje!

Pružite im ogledalo,
nek vide izreda
da l' to deci dolikuje,
kako to izgleda.

Nit ih kogod psuje
nit im čini žao.
Zašto onda plaču?
A ko bi ih znao!

Nit su gladni, žedni
nit ih štogod boli,
takve knjeze niko,
baš niko ne voli.

Od ovakvih lica
svi se živi klone.
Ovakvoj se deci
ne daju bombone.

Jovan Jovanović Zmaj
 
Brod ti tone ispred luke
Još iz vode vire ruke
Meriš život svoj na sate
I to hoće da ti skrate
Sati prolaze
Ko dim kroz vetar lete
Pa se razbiju u dane

Osmeh čudan, oči lude
Vazduh miriše na ljude
Oni tužno troše dane
Vreme nikako da stane
Dani prolaze
Ko list po vodi plove
Dok ne potonu u sećanje

Kraj je zimskog sna
I java počinje
Nit se budiš, niti spavaš
Plašis se
Kraj je zimskog sna
A java ne obećava

Kao da ceo svet spava

Ispod tebe gola stena
Ali tvoje senke nema
Sve je jasno kao dan
A dan je umoran i tmuran
Jer je isto ko i juče
Samo godina je promenila ime

Nikola Vranjković
 
Orfej u podzemlju


Ne osvrći se. Velika se tajna
iza tebe odigrava. Ptice gnjiju
visoko nad tvojom glavom dok beskrajna
patnja zri u pogledu i otrovne kiše liju.

Zvezdama ranjen u snu lutaš. Sjajna
ona ide tvojim tragom, al od sviju
jedini je ne smeš videti. O sjaj
na tebe njen dok pada nek je i sakriju

ti ćeš naći ulaz dva mutna psa gde stoje.
Spavaj, u zlu je vreme. Zauvek si proklet.
Zlo je u srcu. Mrtvi ako postoje
proglasiće te živim. Eto to je
taj iza čijih leđa nasta svet
ko večita zavera i tužan zaokret.

Branko Miljković
 
Ćutanje

Uzeću ovo tvoje
ćutanje,
pa ću s njim da učim
novi strani jezik,
konjugacije,
deklinacije,
glasovne promjene
i značenja.
Jer svaka riječ znači ono
što joj znači ćutanje,
reče onaj što ga je prejaka riječ
ubila.

Barbara Novaković
Uzeću ovo tvoje ćutanje,
pa ću s njim u noć.
Dobro je da se ne probude
mala djeca
i veliki strahovi,
ionako su se jedva uspavali.

Uzeću ovo tvoje ćutanje,
da se u njemu sakrijem
kad me umore
sve prazne riječi
bez temelja,
sve velike riječi
bez pokrića.

Uzeću ovo tvoje ćutanje,
kao ššš…
i kao pssst…
Ionako niko drugi ne mora
da zna
o čemu ćutiš ti,
o čemu ćutim ja.

Barbara Novaković
 
Kamena uspavanka

Uspavajte se gde ste zatečeni
Po svetu dobri, gorki, zaneseni,
Vi ruke po travi, vi usta u seni,
Vi zakrvavljeni i vi zaljubljeni,

Zarastite u plav san kameni
Vi živi, vi sutra ubijeni,
Vi crne vode u beličastoj peni
I mostovi nad prazno izvijeni,

Zaustavi se biljko i ne veni:
Uspavajte se, ko kamen, nevini,
Uspavajte se tužni, umoreni.

Poslednja ptico: mom liku se okreni
Izgovori tiho ovo ime
I onda se u vazduhu skameni.

Stevan Raičković
 
Balada Beogradu

Bulevarom sam tvojim jednog davnog aprila
očima upijala plamen koji će zauvek žeći,
teturave noge u rastopljen asfalt ugibala
kojim su tekle reke pakla i bol moj njima tekao
kotrljala se trotoarom jedna dečja glava,
kolica dečja presečena napola,
igračka kartonska nožem prepolovljena od zlurade šale

Videla sam te prvi put onakvog kakav jesi, moj grade,
mojih snova iz noći
kada se tupim nožem delje nestrpljenje
da što pre dođe Ona žuđena i pomiluje te rukama,
Ona željena i ponese te krilima,
Ona najlepša, koja se krila u bagrenju staze
iza Hajdučke česme
i koju nikad na vreme ne nazoveš pravim imenom Ljubavi
Ona koja se uvlačila u skromne sobice studentske i đačke
a ti si je krio dragu i mladu nevernicu
koja godine svake nove oči napija otrovom snova
i svakog proleća novim rukama nacrta krila želja
a što da mi pričaš o Njoj, Slobodi, kada sam tebe
u njoj već videla
videla prvi put gledanog šesnaest kratkih godina,
šesnaest godina ćaskanja, šaptanja, tapkanja rukama
po tuđoj lopti u parku
s đevrekom u ruci s koga se sezam kruni,
viđenog na srcu s vašara iz porte Svetosavske

Topole, topole, topole kod „Šest topola“
I glas na vetru rasut, oluja crna za nama
u Košutnjaku
I pogažene trave i kamenje s pruge razletelo
I moje noge begunice iza sasvim tuđe ograde
gde sam tražila zaštitu snova od prve kiše kuršuma
i brisala iz očiju sliku žene s prostreljenim detetom
na slomljenim rukama
Gde si Košutnjače, da iz očiju košute drveta tvoja strah
izgone
da sa Hajdučke česme popiju snagu viloviti
ja jesam da jesam pregršt ljubavi i pramen topline
i nisam da jesam trn onaj koji te krišom potkači
pri kraju na krvavoj stazi

A šta se koga tiče šta sam kad gore platani
i pramen nečije kose visi u parku o grani
a šta se koga tiče ko sam kad s najvišeg sprata
i ko zna s kog sprata snova čovek u plamen pada
i vriskom zove sav grad i kamen i drvo i mene
da ga spasemo smrti a ona ga već povela
i svi sem njega vide da njega više nema

Ja sam se svitkavog oka od suza iz rata vratila
posle sam te Kalemegdanom tražila, topole naše ljubila,
kamenje naše grlila, Kalemegdanske klupe pretražila,
čekala sam te tamo gde sam te bila izgubila…
Tvrđavo Kelta gde su ti kameni dvorovi
kulo Sigina gde su ti čvrsti dunumi
gde su pletare crvene od sitne sreće čoveka
koji se raduje samo što živi, što nije nabijen na kolju
i što mu glavu u zemlji, nad zemljom ne kljuju vrane

Plačem bagrenjem sa Zvezdare koje sam svojim rukama sadila
jecaj me srušenih krovova do kostiju stresa
plačem pustoćom one sobe u kojoj milujem otete knjige
rukama
ulicama prerivenim od nasilja onog aprila
očima deset mostova koje još nismo sagradili
ustima sirotih koje još nismo nahranili
rukama dece koju još nismo lepo obukli
zvukovima svih roken-rola, kola,
i najigranije igre
koju još nismo čuli, koja još nije izmišljena
svim ritmovima koji su ikada u tebi tukli…
Plačem i prkosom što si još uvek ostao, što smo u tebi
ostali,
od radosti što ćeš onaj iz snova grad beli, zmajevati
jednoga dana biti.

Prođoše vekovi, srce ti tesnili, tukli
a ono buntovno, mlado hoće da razbije međe.
Grade moj dušom beli, starih, tamnih fasada,
i svetlih nada za one koji po prokopima još uvek stanuju
Ogledala tvojih ulica budućih već me opijaju treznu
i cveće tvojih parkova budućih me zanosi
i mostovi beli budući tvojih reka me raspinju
kao želja da se sastave dve moje ljubavi
jedne koja do ljubavi nije mogla da doraste
i druge koja od ljubavi nije mogla da se ugasi

Beograde, ali ne onaj sa mašnom dečjom na žici
Karađorđevog parka
ustima čeličnih pasa raskidan
i ne onaj psima turskim izujedan na bedemima
ni čovek na kalemegdanskoj terasi u smrtnim jaucima
živ besnim psima
glave na koljima
i ne onaj obešenih na Terazijama
već onaj koji pita sa vešala: gde ste ljudi, da li vas ima ?
Duge sam dane čežnje u tebi grade brojala
sve što sam volela, sve što sam želela
iz tebe je voljeno, iz tebe je željeno moj grade,
tvojim suncem i plavilom tvojih voda
nekad se samo s Dunavom i Savom mešala Volga
kao ono u Košutnjaku
i Vltava ili Sena
nekad je samo Košutnjak načas smenila
šuma Fontenbloa ili neka daleka ruska gora
ili ko zna koja šuma i koje vode pena
gdegod sam bila ja i ti si bio
gdegod sam sanjala ja i ti si snio
gdegod sam žudela i ti si bio žudan
kadgod sam bdela i ti si bio budan.
Briga što te mimoišla bila mi je košava lanjska
briga što ti je prišla bila je gradonosna kiša

Mene će jednom poneti nevoljno onom ulicom
što je nanizala cveće kome se niko ne veseli
ali ti nikad ne bi smeo otići u prah i pepeo
zbog onih koji su goreli, zbog onih koji su te voleli
ti moraš uvek ostati iz snova Beograd beli
I kad od tebe pođem ostaću u tebi moj grade
neutešno drveće u oku mom ostati neće
meko zelenilo radovaće tuđe oči
neplodna ulica smrti davno je zasuta cvećem
i oštre munje misli zapožariće druga čela
i uvek zadivljujuće smelu će mladost da nose
oni koji će opet s tobom da budu mladi.

Šta da ti kažem, ne znam šta ću ti reći pred polazak
kroz mene ko mladom šumom sva tvoja prošlost šeta
a ja bih da ti kažem nešto lepo, moj grade,
možda s prkosom onih koji slobodu žele
reći ću da smo iz tebe
voleli sve ljude sveta.

Mira Alečković
 
Danica Marković – Noćna mora

I brda, i polja, sve okolom spava,
Tek žubor potoka tišinu preseca
I kapanje rose što u noći jeca.
A kroz oblačiće mesec prosijava.
To s visine luna baca svetlost bledu
Na visoka drva u dugačkom redu.

Izmaglica sjajna uzdigla se gore,
Kradeći se u vis kroz mirnu dolinu,
Pa tananim velom obvila planinu
I na njenom vrhu porušene dvore.
A drum se belasa put naših koraka
Kao gorostasna, izbledela traka.

Iz prvih cvetića ljubičice skromne
Uzdiže se himna vedrome proleću,
I sa ovim drugim akordi se spleću
Iz predela daljnih prirode ogromne.
I tu, sred lepota što se krugom roje,
Udare srdaca slušamo nas dvoje.
 
Želja

Hej, da mi je milo drago moje,
Samo jednom da otvorim tebi
Širom srce ojadjeno svoje -
Ništa drugo ja želeo ne bi!

Ništa ne bih ja želeo drugo,
Do da glavu spustim ti na krilo,
I da plačem dugo, vrlo dugo -
Čini mi se lakše bi mi bilo!

V. Rajić
 
I am that child with the round dirty face
who on every corner is bothering you with
his “can you spare one quarter?”
I am that child with the dirty face
—no doubt unlucky—
that from far away contemplates coaches
where the other children emit laughter
and jump up and down considerably
I am that unlikable child
—definitely unlucky—

with the round dirty face who under giant
streetlights or under the grand dames
also illuminated or before the little
girls that seem to levitate
project the insult of my dirty face.
I am that sullen child, even more gray,
that wrapped up in lamentable
combinations puts a dark note on the snow
or on the carefully trimmed lawn
that nobody but me would walk on,
because I don’t pay fines.

I am that angry and lonely child of
always, that throws you the insult of
that angry child of always
and warns you: if hypocritically you pat
me on the head I would take that
opportunity to steal your wallet.
I am that child of always,
before the panorama of eminent terror,
of eminent leprosy, of eminent fleas, of
offenses or of the eminent crime.
I am that repulsive child that improvises
a bed out of an old cardboard box and
waits, certain, that you will accompany
me.

Reinaldo Arenas
 
Makaze

Kad ljubav dođe
sve vode se zaustavljaju
Srce odabire odmah
i odriče se pravila
„meri tri puta, jednom seci.“

Moji voljeni,
bili ste makaze
u rukama krojača
koji se približava
na platno sudbine.

Sanja Atanasovska
 
Kako sam pobegao od svih

Naoružan
troglavom čežnjom, nazubljen kao dvorac vremena u kome su kralj i
kraljica moga postojanja zapravo kralj i kraljica mog bekstva.

Naoružan
kraterima mog uvećanja do reda moje pesme, naoružan
udesetostručenošću sveta u sebi, obitavam u borbi jedne male pesme
da ide u korak sa svakom revolucijom.

Opasan
lavirintima svojih umeća da me stegnu kao barjak i pobodu na
neotkrivenu teritoriju budućih pobuna. Osvanuo sam u borbi dva
juriša da me dosegnu mojim sopstvenim rečima, mojom sopstvenom
krvlju.

Opasan
svim hirovima civilizacije, silazim u postojanje pesme.

Sanda Ristić Stojanović
 
У кући никог бити неће,
Сем зимски сумрак што
Завесе отвара, покреће
И седа мирно за сто.
Само мокре грудве беле,
Брзи погледи на мах,
Кровови и снег ноћи целе
И никог више, чујем свој дах.
И опет слике све од иња
Врате ми тугу лако,
Што целе године у мени тиња,
Али је зима продуби јако.
Опет боли кô и увек,
Ни вино да лечи не може.
У прозору крст је лек,
Да ову жудњу утоли, Боже.
Али ненадано на драперју
Сумње ће у трену да нестану,
Ти корачаш ка мом безверју
Ући ћеш, ући у новом дану!
Појавићеш се на вратима
Сва у белом, сва непомична,
Сва у белом, белом кô зима,
У ствари, пахуљама врло слична.

Boris Pasternak
 
Za tebe

Ici cu do epicentra sebe
otvoriti sve puteve do neba
ponistiti sve tuge ako treba
iz jednistvene zelje da dodjem do tebe
do istine svoje..

ja cu znati kad ka tebi poci
upaliti sunce sred tvoje najdublje noci
voleti te beskrajno i ludo
bez rezervi i bez razuma
samo dusom boemskom svojom
svojom biti
tebi u susret svetla paliti
i zeljna ljubavi i istine
nasmejana,vesela i srecna
tebi ici.

(nepoznat autor)
 
Popela sam se na zmajeve oči – Goran Korunović

Popela sam se na zmajeve oči
i na prste pridigla i gledam okolo
četinari su popili svu vodu lutajuću
i usnice kamenjara sada se
u miru mimoilaze,
jata zamiru muziku preko planina
i vilinske glave na padinama
odmaraju se od jezerskih tela,
nebo je gluvo i sunce je nepomično
i zmaj moj spušta me na grudi,
krilom od lave očešljane me pokriva,
kao jorgan preko majčinog čela
dogoreva moja livadska haljina
i kao očeve ruke zapaljene
moja koža se u plamene gusenice
raspliće,
iznad samo pećine svoje usne
mutave pomiču i laste
preko planina zvukove utapaju
a moj zmaj pažljive buktinje
preko očiju mi ljubi
i crno meso miluje,
u mirišljavi žar poljskih krunica
do večeri da me pretvori.

Radije bih u dimu divljine da rastem
nego roditelji da me rađaju,
radije bih u požar perunika da sazrim
nego da me za podzemne vode
neguju.
Ko se na zmajeve oči
sledeći bude uspinjao,
videće da kao zvezda ostavljena
iz doline svetlim
 
Kriza

Rađa se i rastaje se od sebe u oblacima
Ili drugim prostorima se raspevava
Raspojava se i razvodnjava
Uvek iznad prostora na kojima je
Na njima se rastojanjem odredi da
Ras-puti putevi budu
Razrađuje se u robnoj razmeni
Raspituje se o raznim pitanjima
O remorkerima, reminescencijama, revoluciji
Reparacijama, revolverima, reprodukciji
Razmatra potom o rekonstukciji
Repeticijama, reprogramima, remizi
I sve joj je ravno, raskalašno, raspredeno
U krizi.

Marko Jovanović
 
Тамни вилајет

Туђом су песмом очарани. Тешка
Неверства крију у срцу што стрепи:
Славује странпутица. Сунце је грешка
Праћена виђеним ужасима слепим.
Ноћ уместо ока лукава ватра нуди.
Ал стоје кужни у истрошеном ваздуху
И следе видљивост различито људи.
Понор сумња у њих јер их испуњава;
Само су слаби изван опасности.
У злочин је умешан и онај ко спава.
Никога нема да јакима опрости
Што сиђоше у тамни вилајет и злато
Које се не може узети открише.
Што год да чиниш зло чиниш јер блато
Из тога поземља славно је све више.

Бранко Миљковић
 
Aleksandar Jovanović – Želim

Želim večno da te ljubim...
I kad prođu osećaji,
i kad strasti se ugase,
i zamor klet kad nastane,
i s tvoje i s moje strane...
želim večno da te ljubim,
najmiliji moj dragane!

Želim večno da te ljubim...
Kad poznamo tamu našu,
i rog zlosti kad zada bol,
kad vidimo da smo slabi,
bedni ljudi, jadni, mali...
želim večno da te ljubim,
ljubavniče moj predani!
 
Ne, ja neću ni od čega polovinu!
Daj mi nebo celo, zemlju celu
i more i reku i gorsku lavinu.
Ne, ja neću nikakvu podelu!
Ne, ni život ne želim u delu.
Neka mi se sve svali na pleća!
Ja i tugu želim celu,
kao što želim da je cela sreća.
Pola hoću samo od jastuka
na kom leži, kraj lepog ti lica,
od prstena sjajna, tvoja ruka
sjajna kao zvezda padalica.

Jevgenij Jevtušenko
 
Dignite glas pravednici!

Ne dajte da umre duh
Mi nemamo drugog oružja
osim da
budemo ljudi
I nema boljeg štita
od empatije
I nema jačeg udarca
od uzdignute glave
Zapamtite;
S ljudima ljudski
Sa zvijerima zvjerski
Pravednički bijes
blagoslov je poštenih
Ne zadržavajte ga u sebi,
nije vam dan za skladištenje
Koristite ga mudro i dignite glas
Uvijek iznova
zaurlajte na nepravdu
Neka i nebo čuje
Nemojte otići s ovog svijeta
kao poluljudi, polupsi
Jadniji od sviju
Odvojeni od duše
Slinavi od lizanja tuđih guzicа
Nemojte da odete kao siledžije
što autokracijom
skrivaju diletantizam
Mada se svakako silovito borite
I nikad ne dozvolite
da čak i slijepi
vide bolje od vas

Bojana Guberac
 
Poslednja izmena:
Србину

Нека зима чини чуда,
Нек расипље снијег свуда,
Прољеће ће доћ’.

Нека небо магла прати,
Сунашце ће засијати,
Ружичаста моћ.

Природа ће опет тајна
Распучити њедра сјајна,
Дариват’ нам мед.

Забрујаће поточићи,
Замирисат’ бај-цвјетићи
Свуда упоред.

Па нек зима чини чуда,
Нек расипље снијег свуда,
Прољеће ће доћ’.

И патника, сиротана,
Кога гоне са свих страна,
Неће сатрт’ ноћ.

Не малакши болом, јадом,
Већ се уздај чврстом надом
У божју помоћ!

Алекса Шантић
 
Ljubiša Vojinović-Majstorovski -Pismo caru

Slavni care, Nemanjić Dušane,
uzeh papir baš u ove dane,
da ti pismo istorijsko pišem,
i o svemu da te informišem.

O, najveći među velikima,
car si bio junačkim Srbima,
našoj braći, ponosnim Grcima,
i još više, drčnim Bugarima!
Hrabro srce i najtvrđa vjero,
s razlogom ti piše moje pero!

Tvoj duh, care, Srbi prizivaju,
i pohvalne pjesme ti pjevaju,
a pred tvojim likom se klanjaju,
i veliko poštovanje daju.

Balkan cio držao si care,
dok su tvoje trube i fanfare,
okupljale čete vitezova,
sve od Une do grada Trnova.

U tvoje si vremenske prilike,
ti imao vrhunske ratnike,
đe si htio, sa njima si stiza`,
i sve ratne pobjede naniza`.

Ti si stare propise obrisa`,
a onda si svoj zakon napisa`,
pa te i Bog lijepo pogleda,
u svom carstvu zaveo si reda!

Pošteno si pravdu dijelio,
za dušmane strah i trepet bio,
a tvoj topuz, kad se na njih svali,
svi bi oni na koljena pali,
zato su ti i nadimak dali,
i za silnog cara te prozvali!

Latinima ti si mnogo smeta`,
pa njihova lukavost prokleta,
otrov ti je sipala u čašu,
i tad propast započela našu!

S tvojom smrću nesreća nam dođe,
po zlu tada, sve Srbima pođe,
jer, nesloga u kuću nam banu,
te povuče, svak` na svoju stranu.
 
NOĆAS

Pred spavanje,
kad oči
sklopiš,
na vrhovima prstiju,
tiho, u tvoju sobu
ući ću.

Nežno,
dodirnuću ti lice
i šapatom
za laku noć,
usne spustiću.

Kroz
odškrinuta vrata,
tu bez glasa,
poražena,
zuriću u tvoj lik,
moja zabranjena
Ljubavi.

Neću te buditi.
Kad osvane,
saznaćeš,
otišla je ona,
što je u
ponoć dolazila,
da je ti
spasiš od samoće..

Lepa Simić
 
Bićete zadovoljni našim proizvodom

Kavez dovoljno velik da u njega strpate čoveka
Koga želite podsetiti da nije ništa bolji
Od psa lutalice što čeka svoj red
Da ga uspavaju veterinari iz azila.
Kako biste bili bez brige, naši kavezi
Napravljeni su imajući u vidu Vašu bezbednost
I dovoljno su jaki da izdrže
Izlive besa i samoubilačkog očaja.

Čarls Simić
 

Back
Top