Književnost Najdraži stih

  • Začetnik teme Začetnik teme ms
  • Datum pokretanja Datum pokretanja
Dusa ti je bila

Dusa ti je bila
otvorena, svijetla
tako da ne mogoh
nikad u nju uci.
Okusah precace
uzane, prolaze
strme i opasne...
A tvojoj se dusi
pristupiti moglo
putima sirokim.
Spremih ljestve vitke
- zidine visoke
sanjah kako prijece
pristup tvojoj dusi -
ali tvoja dusa
bijase bez straze,
zidova i plota.
Trazio sam k tebi
uska vrata duse,
al dusa ti bjese
slobodna toliko
da nikakvih vrata
na njoj nije bilo.
Gdje je pocinjala?
Svrsavala gdje je?
I ostadoh tako
zauvijek sjedeci
tu, na zagonetnom
pragu tvoje duse.



Pedro Salinas
 
RIBIČKI ŠTAP UTOPLJENOG ČOVJEKA

U početku ga nisam htio koristiti.
Potom, mislio sam, što da ne. Odavat
će mi tajne i nositi sreću -
ono što mi je tada trebalo.
Osim toga, ostavio mi ga je
na upotrebu, taj put kada je otišao na plivanje.
Nedugo zatim, upoznao sam dvije žene.
Jedna je volila operu, a druga
je bila pijanica i odležala je neko vrijeme
u zatvoru. S jednom sam se spetljao
i počeo piti i tući se.
Kako je ta žena znala pjevati i otkačiti se.
Otišli smo ravno do dna.

Raymond Carver
 
SVI STALNO NEŠTO PREVODIMO


Svi stalno nešto
prevodimo


Na neki način
svi smo prevodioci


Kada kažemo jao
(tu valjda prvu reč
iz koje se
pre milion-dva
i nekoliko godina
rodio čovek)
to nije originalan tekst
našega bola
nego samo naš prevod
jer inače bi ta reč
bila ista
na svim mogućim jezicima


Prevodimo i ljude
koje srećemo
ili kojih se sećamo
najčesće ne u obliku
neke tzv. misli
već nekako difuzno
te zato i sveobuhvatnije


Prevodimo i sebe
sebi
šunjajuci se bliže središtu
svoje svesti


A pri tom neprestano
prevodimo i sam svoj život
nastojeći da građu
uobličimo u nešto što bi bilo
čitljivije
pre svega za nas same


(ne držeci se striktno
redosleda poglavlja
kako nam stižu


od Velikoga Urednika)
poredeći bezbrojne
ranije verzije tih prevoda
revidirajuci ih stalno
ponekad i u
vrlo
širokim potezima


(A prevodimo ponekad nešto
i samim svojim životom
ili bar njegovim delom
ali to je vec duža priča)


Uzgred budi rečeno
dok prevodimo svoj život
(ili to slavno Ono Nešto
u kome nam se životi pretapaju)
i ne slutimo katkad
da se suočavamo
prosto sa nekom
slovnom greškom
načinjenom tamo negde
u Štampariji samog Vremena


(Uopšte
i sam je život
obično netačan prevod
nekakvoga impulsa
u nekakvom vremenu)


A što je naročito važno istaći
sve prevodimo uvek
na neki drugi jezik
jer svi mi
iz dana u dan
bezmalo od trenutka do trenutka
nekakvim drugim
jezikom govorimo


(jer sve što nam se desi
i što uopšte biva
menja i sam naš jezik
te nam se i reči uvek javljaju
sa nekim novim svojim iskustvom
najčešće stečenim drugde)


I kada sanjamo
prevodimo sve ono
što se samo u
snu
i može zamisliti


Pa čak i kad spavamo
a ništa ne sanjamo
prevodimo i tada
ono
i u snu Nezamislivo


I ne samo da smo
svi mi prevodioci
nego je i sve prevod
(kao u našem prvom primeru
onom u vezi
sa iznenadnim bolom)
naprosto zato
što ništa nije identično
ni sa čim drugim
osim sa samim sobom
kada god nastojimo
to da definišemo
(a i svaki je prevod
pokušaj definisanja)
opirući se jeziku
kao preuskoj i prestrogoj disciplini
nametnutoj našem duhu


A pri tom reči
samo ukazuju na nešto
što je na granici
onog što znamo
i onog što ne znamo


Te tako kao da živimo
u dvostrukome svetu
svetu onog što jeste
(ili se čini da je)
i svetu onog što se
tako i tako zove


A ako uvek postoji neki jezik
između dva jezika
koliko li tek neznanih jezika ima
između jezika
i svih mogućih Nejezika
a i koliko
nemuštih reči
između reči
i Nereči

Dragoslav Andrić
 
"...Posle su opet bila leta, posle su opet bile kiše,
jedno jedino malo pismo iz Ljubljane,
otkuda tamo,
ni ono lišće po trotoarima, ni one dane,
ja više ne mogu, ja više ne umem
izbrisati.

Piše mi, pita me šta radim, kako živim,
imam li devojku,
da li ikad pomislim na nju, na onu jesen,
na one kiše..." Pero Zubac
 
FABRIKA

Fabrika,fabrika ne prestaje,
radi noć i dan
i kako zovu onog do tebe
i onog šašavog Italijana
ne mogu da ih pitam
ne stižem ni da dišem


Radim napred na mašini
u smeni dva puta deset sati
a od prvog trenutka
poslaše mi nadglednika
da mi na uvo kaže dve tri reči


Čuj prijatelju emigre (emigrante)
vreme je novac
sa radnicima ne pričaj
odradi svoje sate
ne zaboravljaj sina imaš
i gladan je šteta.

I tako tamo na mom mestu sagnut
zaboravljam i da govorim
ja sam broj osam
i svi me po njemu znaju
a ja čuvam svoje ime
kao tajnu.

Jorgos Skurtis
 
VOLIM TE

Volim te za sve žene koje nisam upoznao
Volim te za sva vremena u kojima nisam živio
Zbog mirisa velike pučine i mirisa topla kruha
Zbog snijega što se topi i prvih cvjetova
Zbog čednih životinja kojih se čovjek ne plaši
Volim te zbog voljenja
Volim te zbog svih žena koje ne volim

Jedino u tebi ja se dobro vidim
Bez tebe ne vidim ništa nego široku pustoš
Između nekad i danas
Postojale su sve te smrti što sam ih
ostavio za plotom
Nisam mogao probiti zid svog ogledala
Morao sam učiti život slovo po slovo
Kako se zaboravlja

Volim te zbog tvoje mudrosti koja nije moja
Zbog zdravlja
Volim te unatoč svim obmanama
Zbog tog besmrtna srca što ga ne zadržavam
Ti misliš da si sumnja a nisi nego razum
Ti si veliko sunce što mi na glavu sjeda
Kad sam siguran u sebe sama.

- Pol Elijar
 
IZMISLIO SAM TE
Veliku zahvalnost dugujem životu
Ne svome već svekolikom
Jer ti si žena sveukupna
I ništa te ne svodi na tebe samu
Spavaj detinjstvo moje – zlatno poverenje moje
Na nosiljci u kojoj nam je samo jedno srce
Izbegavaj bedu sa licem čoveka
Bditi nad tobom znači sanjati da si ti

Biti ozbiljan
I ništa ne shvatati
A da mi se glava razumom osvetli
Bio bih samo čovek koji nije u pravu
Ja sam budućnost i ništa granica nema
A ti me uspavljuj jer nemam sna
Mi delimo nerazgovetnu masu
Plodova cveća plodova koje pokriva cveće
I sunca koje se upliće u noć

Kao da je noć
Bila zemlja boja
Kao da se zelenilo i jesen
Rađaju iz inja na granama
Kao da se živi koji se nazivaju
So zemlje ili svetlost noći
Ne mogu praviti da su ono što nisu
Ne mogu imati stomak skromniji
Grudi pristojne ljupke predusretljive
I ruke uporne na radu milovanja
Gde si to ti ja živim – živeo sam živeću
Ja stvaram stvorio sam te pa i izmeniću te
A ipak za tebe sam samo dete bez smisla

Izmislio sam te ja


Pol Elijar
 
ANTOLOGIJA

Život
Nije vrijedan težine i boli življenja.
Tijela razumiju jedno drugo, ali duše, ne.
Jedino što ostaje je odsvirati jedan Argentinski tango.
Idem se ukrcati za Pasárgardu!
Ovdje nisam sretan.
Želim to sve zaboraviti:
— Tugu što sam čovjek ...
Tu beskrajnu taštu utrku
Da vladam onim što sa mnom vlada.
Želim se odmoriti
Misleći ponizno o životu i ženama koje sam volio ...
O cijelom životu kakav je mogao biti i koji se nije zbio.
Želim se odmoriti.
Umrijeti.
Umrijeti, tijelom i dušom.
U kompletu.
(Svako jutro aerodrom preko puta podučava me u odlascima.)
Kada Najnepoželjnija-od-svih jednom dođe,
Naći će polje uzorano, kuću čistu,
Postavljen stol,
Sve na svojem mjestu.

Manuel Bandeira
 
More u nosu
more u kosi
more u moždini, u očima
i da, tamo u grudima.
da li će nam nedostajati
ljubav žene ili muzika ili hrana
ili skok velikog ludog mišićavog
konja, što visoko odbacuje tla i
sudbine
u samo jednom trenutku zalazećeg sunca?

iz pesme ''Sunce zalazi''- Čarls Bukovski
 
Сергеј Јесењин: ХАЈДЕ, ЉУБИ МЕ
Хајде, љуби ме, ма и крадом,
Све до крви, де, да грцам.
Не слаже се с вољом хладном
Врели немир мога срца.

Преврнуте чаше, редом,
Сред веселих нису за нас.
Јер, знај драга, само једном
На земљи се живи данас!

Гледај мирно, као у дан,
С маглом сивом поглед здружи -
Месец, као жути гавран,
Изнад земље сада кружи.

Хајде љуби – хоћу тако.
Трула је сад моја срећа.
Гледај тог што кружи како
И смрт моју већ осећа.

Малаксава снага пуста!
Умирем – већ корак губим!
Све до краја драга уста
Ех, хтео бих ја да љубим.

И сан плави нек ме сретне,
Смутње моје нек прохује,
У шапату трешње цветне
"Ја сам твоја" - нек се чује.

И нек чаша пиће свето
Проспе преко дана сивих –
Пиј и певај, мила: ето,
Једанпут се само живи
 
***

vetar je jak noćas
ledeni vetar
i ja mislim na
sve one beskućnike.
nadam se da neki od njih imaju
flašu crnog vina.

tek kad si beskućnik
primetiš da je
sve
nečije vlasništvo
i da postoje brave na
svemu.

tako je to u demokratiji:
uzmeš šta možeš
trudiš se da to zadržiš
i dodaš nešto
ako je moguće.

tako je i u diktaturi:
osim što tamo ili porobe ili
unište svoje
podanike.

mi samo zaboravljamo
naše.

u oba slučaja je
jak
ledeni
vetar.

Čarls Bukovski
 
LJUBAV JE U TEBI

Vitka,na pesku toplog leta,leži draga
Ima otvorene oči zagnjurene u nebo
Zagonetno osmehnuta čuva svoju tajnu

Dođem,opružim se pored nje i čekam
Da i u moje oči uđe parče leta
Čekam čitavu večnost i više

Nisam srećan srećna je moja draga
Ona se sva pretvori u ljubav i
Zagrcne se od smeha neobjašnjivog

Kad zaželi zapali usnom novo sunce
I tankim ga rukama skine s visina.

Slavko Mihalić
 
POZDRAV ZORI

Zagledaj se u ovaj dan
jer on je život, život života.
U njegovu kratkom dahu
skrivene su sve istine,
sva zbilja postojanja tvoga:
Blaženstvo rasta, divota rada,
blagoslov ispunjenja.
Jučer je tek san,
a sutra tek slutnja.
Dobro proživljeno danas
u sretni san pretvoriće jučer,
a svako sutra u slutnju puno nadanja.
Stog dobro zagledaj se u ovaj dan!
Takav je moj pozdrav zori.

Kalidas
 
Daj mi nebo celo, zemlju celu

Ne, ja neću ni od čega polovinu!
Daj mi nebo celo, zemlju celu
i more i reku i gorsku lavinu.
Ne, ja neću nikakvu podelu!
Ne, ni život ne zelim u delu.
Neka mi se sve svali na pleća!
Ja i tugu želim celu,
kao što želim da je cela sreća.
Pola hoću samo od jastuka
na kom leži, kraj lepog ti lica,
od prstena sjajna, tvoja ruka
sjajna kao zvezda padalica.

Evgenij Jevtušenko
 
VOLETI

Šta može čovek medju ljudima,
osim da voli?
voli i zaboravi,
voli i omrzne
voli, omrzne, voli?
da uvek, čak i staklastih očiju, voli?

Šta može, pitam, biće koje voli,
usamljeno, dok se svet okreće, osim
da se i samo okreće, i voli?
voli ono što more ostavlja na plaži,
ono što sahranjuje, i na morskom povetarcu
so, ili potrebu za ljubavlju, ili samo želju?

Uzvišeno voleti pustinjske palme,
prepuštanje i obožavanje puno iščekivanja,
i voleti sav nemir i grubost,
vazu bez cveća, gvozdeno tle
i nepomične grudi, i ulicu iz sna, i pticu grabljivicu.

To je naša sudbina: neograničena ljubav
prema nevernim i ništavnim stvarima,
večno predavanje potpunoj nezahvalnosti,
i u praznoj školjci ljubavi strašljivo strpljivo
traganje, za sve većom ljubavlju.

Voleti i samo odsustvo ljubavi u nama, u našoj jalovosti
voleti prećutne vode, tihi poljubac i beskonačnu zedj.

Karlos Drumond de Andrade
 
TRENUTAK

Kada je trenutak
da čovek počne da razmišlja
o prošlosti.
Da li je to jutro kad shvati
da se polovina više ne sastoji iz dva jednaka dela
ili je to čas
kada se tajni planovi čine teško ostvarivim
ili je to veče
kada ti se u jednoj staroj knjižari
učini da nećeš stići da pročitaš ni mali deo onoga
što su napisali pesnici
kojima su nedostajali prevodioci?
Da li je to čas
kada njena koža prestane da miriše na leto
koje si vekovima pamtio po njpj
a svaku njenu sledeću reč
mogao bi da pogodiš unapred
kao da rešavaš najbanalniju ukrštenicu?
Da li je to dan
kad na ulici u dvomilionskom gradu
pomisliš da poznaješ većinu prolaznika
ili kada ne možeš da se setiš likova
koji se misteriozno kriju
iza imena i teško čitljivih brojeva
na stranicama tvog starog telefonskog imenika?

Radoman Kanjevac
 
Bila jednom jedna greška
Tako smešna tako mala
Da je niko ne bi ni primetio

Sama sebe nije htela
Ni da gleda ni da čuje

Šta sve nije izmislila
Ne bi li dokazala
Da u stvari ne postoji

Izmislila je prostor
Dokaze svoje u njega da smesti
I vreme da joj dokaze čuva
I svet da joj dokaze vidi

Sve što je izmislila
Nije bilo ni tako smešno
Ni tako malo
Ali je naravno bilo pogrešno

Je li moglo biti drugačije

Vasko Popa
 

Back
Top