RAČUNANJE GODINA U APOSTOLSKO DOBA
20 Od 33. n. e. do 49. n. e. Za datiranje događaja iz tog razdoblja poslužit će nam 44. godina n. e. Josip Flavije piše (Židovske starine, 19. knjiga, 8. poglavlje, 2. odlomak, 351) da je Herod Agripa I vladao tri godine nakon što je na vlast u Rimu došao car Klaudije (to se dogodilo 41. n. e.). U povijesti je poznato da je taj Herod umro 44. n. e. Biblija pak kaže da je neposredno prije Herodove smrti Agab “po duhu” prorekao da će zavladati velika glad, da je apostol Jakov bio pogubljen mačem te da je Petar završio u zatvoru (u vrijeme Pashe) iz kojega je čudom bio oslobođen. Svi ti događaji mogu se smjestiti u 44. n. e. (Djela 11:27, 28; 12:1-11, 20-23).
21 Prorečena glad zavladala je 46. n. e. Stoga su vjerojatno nekako u to vrijeme Pavao i Barnaba ‘isporučili pomoć u Jeruzalemu’ (Djela 12:25). Nakon što su se vratili u sirijsku Antiohiju, sveti ih je duh uputio da krenu na prvo misionarsko putovanje, na kojem su prošli Cipar i brojne gradove i krajeve u Maloj Aziji. To se putovanje vjerojatno odvijalo od proljeća 47. n. e. do jeseni 48. n. e., pri čemu su jednu zimu proveli u Maloj Aziji. Čini se da je Pavao sljedeću zimu proveo u sirijskoj Antiohiji, u koju se vratio, i tako dolazimo do proljeća 49. n. e. (Djela 13:4–14:28).
22 Zapis iz 1. i 2. poglavlja poslanice Galaćanima se, po svemu sudeći, nadovezuje na te događaje. U tim poglavljima Pavao spominje svoja druga dva posjeta Jeruzalemu nakon svog obraćenja — jedan “nakon tri godine” i drugi “nakon četrnaest godina” (Gal. 1:17, 18; 2:1). Ako su ta dva broja redni brojevi, kako je bio običaj izražavati se u ono vrijeme, te ako je do Pavlovog obraćenja došlo rano u apostolsko doba, kao što bi se moglo zaključiti iz zapisa, to bi značilo da se izrazi “tri godine“ odnosno “četrnaest godina” odnose na razdoblje 34-36. n. e. odnosno 36-49. n. e.
23 Izgleda da je Pavlov drugi posjet Jeruzalemu spomenut u Galaćanima bio povezan s pitanjem obrezanja, budući da Pavao kaže kako se čak ni njegov pratilac Tit nije morao obrezati. Ako se radi o onom istom posjetu na kojem je donesena odluka o obrezanju, što je opisano u Djelima apostolskim 15:1-35, mogli bismo zaključiti da je to bilo 49. n. e., jer bi se ta godina dobro uklapala između Pavlovog prvog i drugog misionarskog putovanja. Osim toga, prema Galaćanima 2:1-10, Pavao je iskoristio tu priliku da “pred istaknutom braćom” jeruzalemske skupštine iznese dobru vijest koju je propovijedao, ‘da bude siguran da nije trčao uzalud’. Logično je da bi ih o tome izvijestio već nakon svog prvog misionarskog putovanja. Pavao je taj put posjetio Jeruzalem ‘jer je dobio objavu s neba’.
24 Pavlovo drugo misionarsko putovanje, otprilike od 49. do 52. n. e. Nakon što se vratio iz Jeruzalema, Pavao je neko vrijeme proveo u sirijskoj Antiohiji. Stoga mora da je ljeto 49. n. e. već prilično bilo odmaklo kad je otamo krenuo na svoje drugo putovanje (Djela 15:35, 36). To je putovanje bilo mnogo opsežnije od prvog i morao je prezimiti u Maloj Aziji. Najvjerojatnije se u proljeće 50. n. e. odazvao na poziv Makedonca i kročio na tlo Europe. Ondje je propovijedao i osnovao skupštine u Filipima, Solunu, Bereji i Ateni. Tako je ujesen 50. n. e. došao i u Korint (u pokrajini Ahaji), nakon što je prošao gotovo 2 100 kilometara, i to većinom pješice (Djela 16:9, 11, 12; 17:1, 2, 10, 11, 15, 16; 18:1). Iz Djela apostolskih 18:11 saznajemo da je tamo ostao godinu i pol. Tako smo došli do početka 52. n. e. Kad je prošla zima, Pavao je mogao preko Efeza otploviti u Cezareju. Nakon što je “otišao gore” — po svemu sudeći u Jeruzalem — i pozdravio tamošnju skupštinu, vratio se na svoje polazište u sirijsku Antiohiju vjerojatno u ljeto 52. n. e. (Djela 18:12-22).
25 Jedno arheološko otkriće ide u prilog tvrdnji da je Pavao prvi put bio u Korintu od 50. do 52. n. e. Radi se o dijelu jednog natpisa, odgovoru rimskog cara Klaudija Cezara Delfijcima u Grčkoj. On sadrži riječi: “[Lucije Ju]nije, Galion, (...) prokonzul.” Povjesničari se uglavnom slažu da broj 26, koji se također nalazi u tekstu, označava da je Klaudije dotad već 26. put bio aklamacijom proglašen carem. Drugi natpisi otkrivaju da je Klaudije aklamacijom bio proglašen carem 27. put prije 1. kolovoza 52. n. e. Služba prokonzula trajala je godinu dana, a započinjala je početkom ljeta. Prema tome, Galionova prokonzulska služba u Ahaji trajala je, po svemu sudeći, od ljeta 51. do ljeta 52. n. e. “A dok je Galion bio prokonzul Ahaje, Židovi su složno ustali na Pavla i odveli ga pred sudačku stolicu.” Nakon što ga je Galion oslobodio, Pavao je “ondje ostao još dosta dana”, a potom je otplovio u Siriju (Djela 18:11, 12, 17, 18). Sve to, kako izgleda, potvrđuje da je Pavlov 18-mjesečni boravak u Korintu završio u proljeće 52. n. e. Daljnju vremensku naznaku nalazimo u izjavi da je po dolasku u Korint Pavao “našao (...) nekog Židova po imenu Akvila, rodom iz Ponta, koji je nedavno došao iz Italije, i njegovu ženu Priscilu, jer je Klaudije naredio da svi Židovi napuste Rim” (Djela 18:2). Povjesničar Pavao Orozije, koji je djelovao početkom petog stoljeća, piše da je nalog o izgonu Klaudije izdao devete godine svog vladanja, odnosno 49. n. e. ili početkom 50. n. e. Prema tome, Akvila i Priscila mogli su doći u Korint pred jesen te godine, što bi značilo da je Pavao tamo boravio od jeseni 50. n. e. do proljeća 52. n. e.
26 Pavlovo treće misionarsko putovanje, otprilike 52-56. n. e. Nakon što je u sirijskoj Antiohiji “proveo neko vrijeme”, Pavao je ponovno krenuo u Malu Aziju i vjerojatno je stigao u Efez do zime 52/53. n. e. (Djela 18:23; 19:1). Pavao je “tri mjeseca” a potom još “dvije godine” propovijedao u Efezu, a zatim je krenuo u Makedoniju (Djela 19:8-10). Kasnije je nadglednike iz Efeza podsjetio da je kod njih služio “tri godine”, no tu se vjerojatno poslužio okruglim brojem (Djela 20:31). Pavao je, po svemu sudeći, otišao iz Efeza nakon Pedesetnice, početkom 55. n. e., i krenuo prema Grčkoj, točnije u Korint, da bi tamo stigao prije zime i prezimio tri mjeseca. Potom se do Pashe 56. n. e. vratio na sjever u Filipe. Otamo je otplovio u Troadu, prošao kroz Milet, stigao u Cezareju i na koncu je do Pedesetnice 56. n. e. stigao u Jeruzalem (1. Kor. 16:5-8; Djela 20:1-3, 6, 15, 16; 21:8, 15-17).
27 Završne godine biblijskog doba, 56-100. n. e. Pavao je bio uhićen ubrzo nakon što je stigao u Jeruzalem. Odveli su ga u Cezareju i ondje je u pritvoru proveo dvije godine, dok Feliksa na mjestu upravitelja nije naslijedio Fest (Djela 21:33; 23:23-35; 24:27). Izgleda da se Festov dolazak na mjesto upravitelja i Pavlov odlazak u Rim, koji je potom uslijedio, mogu smjestiti u 58. godinu n. e. Nakon što je Pavao doživio brodolom i prezimio na Malti, u Rim je stigao otprilike 59. n. e. Biblijski izvještaj navodi da je u pritvoru u Rimu propovijedao i poučavao ljude dvije godine, odnosno otprilike do 61. n. e. (Djela 27:1; 28:1, 11, 16, 30, 31).
28 Premda povijesni zapis u knjizi Djela apostolska tu završava, postoje neke naznake da je Pavao tom prilikom bio oslobođen i da je nastavio misionarsku službu na Kreti, u Grčkoj i u Makedoniji. Nije poznato je li stigao i do Španjolske. Pavao je vjerojatno umro mučeničkom smrću po nalogu cara Nerona ubrzo nakon što je posljednji put bio zatvoren u Rimu, a to je bilo otprilike 65. n. e. Svjetovna povijest tvrdi da se veliki požar u Rimu dogodio u srpnju 64. n. e., nakon čega se Neron silovito okomio na kršćane. Boravak u zatvoreničkim okovima koje Pavao spominje te njegovo pogubljenje logično se mogu uklopiti u to razdoblje (2. Tim. 1:16; 4:6, 7).
29 Apostol Ivan je pet svojih knjiga napisao pri kraju razdoblja progonstva koje je uzrokovao car Domicijan. Navodno se Domicijan tijekom zadnje tri godine svoje vladavine (koja je trajala od 81. do 96. n. e.) ponašao kao luđak. Ivan je Otkrivenje napisao otprilike 96. n. e., tijekom svog izgnanstva na otoku Patmosu. Evanđelje i tri svoje poslanice napisao je u Efezu ili njegovoj okolici nakon što je bio pušten na slobodu. On je kao posljednji apostol umro oko 100. n. e.
30 Dakle, jasno je da uspoređivanjem događaja koje opisuje svjetovna povijest s kronološkim podacima iz same Biblije i njenim proročanstvima, možemo prilično točno utvrditi kada su se zbivali pojedini događaji o kojima govori Biblija. Međusobni sklad biblijskih kronoloških podataka jača naše povjerenje da je Sveto pismo doista Božja riječ.
( "Sve je pismo od Boga nadahnuto )
to je to
)
