najzad zar i Srbi nijesu promijenili zvanični naziv jezika u srpski jezik, koju godinu ranije.
		
		
	 
Do 2006. godine u ustavu je pisalo da je srpsko-hrvatski jezik službeni, tačno, ali to je bilo promijenjeno posebnim zakonom, što se tiče obrazovanja, još davne 1993. godine. Srbi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini su jezik promijenili iz 'hrvatski ili srpski' i 'srpskohrvatski odnosno hrvatskosrpski' u srpski još 1990. godine. 
	
		
	
	
		
		
			Imenovanje jezika jeste politički čin na koga ima pravo svaka država. To se pravo ne osporava ni Hrvatima ni Bošnjacima ni Srbima. Zašto bi se osporavalo Crnogorcima,
		
		
	 
To pravo se ne može osporiti Crnogorcima. Međutim, Crnogorci nemaju ni pravo da drugima nameću crnogorski jezik, odnosno da ga nametnu kao službeni jezik države Crne Gore. 
	
		
	
	
		
		
			naročito ako se zna da je Vuk kao standard za budući srpskohrvatski jezik uzeo upravo crnogorski (čemu su se žestoko protivili u Srbiji nazivajući taj jezik najpogrdnijim nazivima).
		
		
	 
Ovo nije tačno. Pa u vrijeme kada je objavio Srpski rječnik 1818. godine i ranije, tokom svojih istraživanja, Karadžić uopšte ni ne poznaje crnogorski jezik; i to ne samo što ne poznaje jezik Crnogoraca, već ne poznaje ni Crnogorce ni njihove običaje, tradiciju, crnogorska kultura mu je nešto o čemu samo nagađa, pa čovjek ne zna ni geografiju Crne Gore. Ako se pročitaju njegova prvotna pisanja, Karadžić lupeta napamet ne znajući što su Lovćen i Crmnica, maltene da nema pojma gdje je Cetinje. 
Crnogorce Karadžić tek docnije upoznaje, a pogotovo 1834-1835 godine kada je obišao njihove krajeve i čak objavio dvije etnološke studije - jednu o Crnoj Gori i drugu o Boki kotorskoj. Poslije se izvinjavao za greške i u novijim izdanjima ispravljao svoje primjere potpunog neznanja, tvrdeći da je bio problem što još Crnogorce nije bio toliko upoznao. 
U Srbiji su se protivili toj jezičkoj formi iz mnogo drugih razloga; ne zato što bi ona bila 'crnogorska' kako ti veliš, već zato što je anti-elitistička, te zato što priznaje 
psovke, itd...
	
		
	
	
		
		
			Nikome u Crnoj Gori ne pada na um da proglašava crnogorski jezik različitim od srpskog niti pokušava kao hrvati izmišljanjem novih riječi načiniti distinkciju od srpskog jezika. Crnogorci pokušavaju vratiti naziv jeziku kojim oduvjek govore kako su ga oduvijek nazivali crnogorski.
		
		
	 
Nisi u pravu; pa pogledaj Pravopis crnogorskog jezika s pravopisnim rječnikom i Gramatiku crnogorskoga jezika. Prema njima i prvom profesoru crnogorskoga jezika dr Adnanu Čirgiću, crnogorski jezik 
jeste različit od srpskog. 
Takođe, svašta se izmišlja, daleko gore nego u Hrvatskoj, pa čak i ta dva nova slova koja koliko vidim 
čak i ti upotrebljavaš. 
	
		
	
	
		
		
			Crnogorci pokušavaju vratiti naziv jeziku kojim oduvjek govore kako su ga oduvijek nazivali crnogorski.
		
		
	 
Jezik se zvao 
crnogorski samo nakon pada Kraljevine Jugoslavije 1941. i uspostave okupacije, a znamo vrlo dobro da su nazvati ga crnogorskim odbili i Četnici i Partizani, kao i oni koji su s vremena na vrijeme slično četnicima sarađivali sa okupatorom (Krilaši). Crnogorskim jezikom pričaju jedino Crnolatinaši (od viđenijih mogu se naprojati samo dva čovjeka: Sekula Drljević i Savić Marković), i to koja ni ne žive u okupiranoj Crnoj Gori, već u NDH k Ustašama 
Crnogorsko-italijanski rječnik je obustavljen iste 1941. kada je i započet i crnogorski izbačen kao zvanični jezik Crne Gore, ne zaživjevši ni godinu dana. Crnogorski jezik je bio italijanski projekat, došao iz etnološke škola italijanskih nacional-iredentista i docnijih fašista, ništa manje nego je moldavski jezik ruski projekat. 
Prije 
nikada zvanučni jezik Crne Gore nije bio crnogorski - 
niti u jednom jedinom dokumentu crnogorski jezik nije naziv za jezik Crne Gore. Od početka (nezavisnost 1878, ili pak sticanje državnosti 1852. godine ako hoćeš da ideš dublje u prošlost) jezik Crne Gore jeste 
srpski sve do 1960. godine kada je zamijenjen 
srpskohrvatskim, ako izuzmemo nezaživjeli projekat crnogorskoga iz 1941. godine. Političko objedinjavanje 'srpsko-hrvatsko-slovenačkog jezika' kako je pisalo u kraljevskom jugoslovenskom ustavu je bila jedna smijurija (
eto šta se događa kada se državama da pravo da imenuju jezik po sebi, koje nesumnjivo imaju, ali koje ja mislim da im po zdravom razumu ne bi trebalo da pripada) koja nije imala nikakvog uticaja niti u Crnoj Gori (gdje se srpsko-hrvatski javlja 1960. godine), niti u ostatku Kraljevine. Nakon 33 godine srpsko-hrvatskoga jezika, 1993. godine se vraća stari naziv 'srpski' koji je bio i prije 1960. god. 
važna napomena: studije su pokazale da je tek 1970-ih godina zaživjela upotreba 'srpsko-hrvatski' na sveopštem nivou, u široj javnosti se jezik još dosta dugo zvao 'srpski' dok nije taj naziv ustupio mjesto 'srpsko-hrvatskom'
Prije 1960. godine jezik se nazivao 
srpskim od početka njene državnosti, odnosno i prije; od prihvatanja srpskog književnog standarda - što je Njegoš učinio (Gorski vijenac) 1847. godine; čime Crna Gora zapravo postaje prvi kraj koji počinje da prihvata vukovsku reformu (iako će doći do njene potpune primjene tek u doba nezavisne Crne Gore u Nikolino vrijeme). 
Dakle, kako taj 'incident' iz 1941. godine može biti ukazatelj da se jezik i ranije zvao crnogorskim, kada podsjećanje na njega ne služi ni na čast onih koji se zalažu da se jezik tako nazove? 
Još jednom ističem pravo Crnogoraca da svoj jezik slobodno zovu crnogorskim, ali to ne daje pravo za falsifikovanje istorijskih činjenica. Mogu slobodno i Vojvođani ako se pokaže da 90% Vojvođana želi da svoj jezik zove tako da ga tako i nazovu, ali ne smije se dodavati neka 
nepostojeća istorijska komponenta, zato što su neistine vrlo opasne, jer mnogi ljudi mogu da povjeruju u njih - i eto kako nastaju međunacionalni...