Književnost Momo Kapor - kratke priče

  • Začetnik teme Začetnik teme Nina
  • Datum pokretanja Datum pokretanja
Neke devojke imaju jamice na obrazima i često im te jamice na obrazima sjajno stoje. Medjutim, pošto ljudi govore da su te jamice divne, one počinju da se smeju i kad nema razloga da se smeju. Ako imam neku stilsku oznku, ja je uopšte nisam svestan, niti insistiram na njoj, a kad postanem svestan, odmah bežim iz tog medijuma, bežim iz tog sveta koji je osvojen
 
U čemu je suština života?

Hm... da. U životu najviše volim... prijatelje... da se družim... volim da se jedu neka fina, prava, suštinska jela, znaš, kao što su: jagnjeće meso, pasulj, kupus s ovčetinom, volim ribu, dobre školjke, dobra vina... ljubav... možda na prvom mestu. Al ne bih nikada dao nijednoj stvari primat, razumeš. Jer, nekad može da ti dodje neka božanstvena devojka, a baš da ti se više čita, ili... da ti dodju neko vrlo dragi prijatelji, a tebi se baš jede sam, znaš, mislim? Suština je u ovome: Davati sve i uzimati sve! Dobijaš tačno onoliko koliko daješ, to je neko pravilo u životu. Ako varaš, bićeš prevaren, sigurno...

Sentimentalni PRTLJAG MOME KAPORA
 
Privlačili su me pisci koji su bili uobičajenih tokova književnosti. Voleo sam one knjige koje u knjižarama stoje sa strane. Humoristički pisci su me opsedali: Čehov, Mark Tven, Džerom K.Džerom, Stiven Likok, Ring Lardner, O Henri. Uvek sam nailazio na te manje pisce, kao Sent Egziperi, koji je napisao divnog „Malog princa“. Želeo sam da budem kao Egziperi. Jedna od mojih najdražih knjiga je „Ćutanje mora“ Verkorovo, a je bezmalo samo to i napisao. Volim Kamijev „Pad“, on je, po mom mišljenju, remek delo. Ima ljudi koje opsedaju velike knjige o generalnim kretanjima čovečanstva, mene one nikad nisu privlačile.
 
Darovitost, darovitost… šta je to?

“Talenat je, inače, danas poslednja stvar sa kojom se može manipulisati. Imaš ga, ili nemaš! Sve ostalo je manje važno; sve ostalo može da se kupi, nauči, da se dobije, izmoli, ukrade, dodeli… Ova teorija o talentu danas je proglašena zastarelom i konzervativnom, zbog toga što organizovane grupe u umetničkom životu mogu da postignu sve, sem da proizvedu mrvicu talenta! Dodeljivaće jedni drugima nagrade, štampati tone knjiga, postavljati se na ključna urednička mesta – jedino neće uspeti da napišu makar samo jednu rečenicu koja poseduje magnetizam što pleni. “
 
„Razlika izmedju diplomiranog pisca i onog koji je sam samcijat prolazio kroz životnu školu iskustva, ista je kao izmedju brojelera,
ispiljenog pod veštačkim svetlom inkubatora, i seoskog pileta koje samo pronalazi svoju hranu, čeprkajući slobodno po bunjištu.“

Momo Kapor
 
1399166_687524657938777_1124066692_o.jpg
 
„Razlika izmedju diplomiranog pisca i onog koji je sam samcijat prolazio kroz životnu školu iskustva, ista je kao izmedju brojelera,
ispiljenog pod veštačkim svetlom inkubatora, i seoskog pileta koje samo pronalazi svoju hranu, čeprkajući slobodno po bunjištu.“
 
Srećom, polutamna biblioteka akademije, sa dugim stolovima zastrtim zelenom čojom, bila je bogata svim mogućim knjigama reprodukcija preostalih još od pre rata. U nju su, takodje, stizali, doduše sa velikim zakašnjenjem, I neki od vodećih evropskih likovnih časopisa tog vremena, kao što su L’oeil, Grafis ili Gebaus Graphik kroz čije stranice, na divnoj skupoj hartiji, virili iz našeg sirotišta u raskoš I obilje velikog šarenog izloga Evrope.

Mogu mirno da kažem da sam o slikarstvu naučio više u toj biblioteci nego od svih profesora zajedno.

USPOMENE JEDNOG CRTAČA,
 
Na pitanje :
Zar ništa ne može da te fascinira?

Moma je odgovorio :
“Može… Dobrota nepoznatih ljudi. Skromnost. Običnost (neobičnih). Lepota devojaka na ulici. Ljubav… Sve same obične stvari.”
 
Kad god posumnjam u mogućnost spokojstva i mirnog staloženog života i slikanja, i kada god posle putovanja po svetu, osetim da gubim tle pod nogama i da mi sujeta i želja za uspehom počinju da razjedaju ono što staromodno nazivamo dušom, odlazim kod starog prijatelja, slikara, Voje Stanića u Herceg Novi, čije delo pratim više od trideset i pet godina. U njegovoj staroj kamenoj kući na rivi, preko puta bifea “Obala”, koji u ovom gradu svi nazivaju “Škver”, pronalazim mir i stajem ponovo na obe noge, a svet uspeha i taštine, poput vrteške zaustavlja se i iščezava.

USPOMENE JEDNOG CRTAČA
 
Naučio sam takodje da je u umetnosti crtanja najteža duhovna priprema, ona u kojoj se dolazi u opušteno stanje da srce, kroz ruku, prste i pisaljku gotovo nesvesno stvara crtež oslobadjajući se pritom potpuno ambicije da napravi remek-delo. Najvredniji crteži se, naoko, radjaju potpuno slučajno i nije stoga čudno što su naši najuspeliji i najistinitiji crteži nastajali na kutijama cigareta ili na kartonskim podmetačima za pivo i stolnjacima dok smo jednom rukom šarali, a drugom držali telefonsku slušalicu. Najskuplji blokovi hartija Arš i Fabiano, koje smo čuvali za izuzetne prilike, ostajali su neiskorišćeni i prazni jer smo pred njihovim listovima bili sputani kvalitetom i visokom cenom koja je obavezivala.

Uspomene jednog crtača
 
Otvorila je svoju tašnu i, zaista, bila je do vrha napunjena zgužvanim novčanicama koje su se mešale sa šminkom, pufnama od pudera,
maramicama i divljim kestenjem, pokupljenim u nekom parku. Taj slatki haos devojačkih torbica. U njemu je pohranjena tajna ženstvenosti.

M.Kapor
 
Šta radimo, najčešće, danas? Pravimo nevidljive slike! Zagledani u mrlju na stolnjaku ili raširenu salvetu na nekoj važnoj večeri, postajemo odsutni za razgovor što se vodi za stolom – slikamo nevidljivu sliku. I dok sa zapaljenom cigaretom posle vodjenja ljubavi, gledamo u belu tavanicu, radja se, opet, nova, nevidljiva slika; prekidamo rad na njoj, kao probudjeni pitanjem naše ljubavi: “Hej, gde si odlutao?”
 
“Sve slike naslikane, sve priče napisane, sve reči izlizane od upotrebe, i fasade, i kejovi i mostovi, čuvene kafane i galrije i šarm i ljubavi.
Da li je to zrelost ili zasićenost? Ko zna?

Uspomene jednog crtača
 
U vreme najveće gladi i nemaštine, krajem pedestih godina, u ateljeu slikara Marinka Benzona, koji je podsećao na dalmatinsku konobu, uvek se moglo pojesti neko od sirotinjskih jela iz njegovog kraja; pašta fažol – tamni pasulj kuvan sa makaronama i starom preostalom koskom od pršuta ili sa malo slanine ili leća sa nekoliko kapi maslinovog ulja. Marinko Benzon iz sela Vranjica pokraj Splita, bio je brodski stolar i partizanski veteran. U ratu je ranjen u obe noge i u ruku. Dobio je dva ordena za hrabrost. Čekala ga je generalska karijera koju je napustio odmah posle rata u činu kapetana prve klase da bi se posvetio svojoj staroj ljubavi – slikarstvu. Da bi ga kaznile zbog neposlušnosti, što nije sledio blistavu budućnost koja mu je bila namenjena, vojne vlasti su ga ostavile bez ikakvih sredstava za život, da se opameti. Gladovao je danima, slikajući platna koje u to vreme niko nije kupovao. Jednog prolećnog dana, kada je već bio iznemogao od iscrpljenosti, bez komada hleba u svom studiju, u otvorenom prozoru prizemne kuće u ulici Osmana Djikića 12, pojavila se divna zelenkasta mačka koja je u zubima nosila mlako, tek ispečeno, ukradeno pile i postavila ga na prozorsku dasku kao neočekivan dar. Podelili su pile, i od tada, u znak zahvalnosti, Benzon je počeo da prihvata i sakuplja sve mačke lutalice i na kraju ih je imao više od trideset.

„Kada se Marinko Benzon vraća kući, na svim uglovima njegovog kraja, čekaju ga mačke. Poznato je da mačke vole samo dobre ljude. Napred korača bivši ratnik, a za njim mačija povorka. Kako oterati nekoga ko vas voli?“

Uspomene jednog crtača
 

Back
Top