Imam sličnu situaciju u svom domu, radi se o majci, takođe o raku, pluća, bila je na dobrom putu, ali čim se malo slošilo odmah je upala u depresiju, praćenu sa povremenim euforijama, prozlila se, krenula ćaleta da krivi za sve, da odbija lečenje, napravila cehove koje ćemo još dugo plaćati... Matori ne može da izađe na kraj sa njom, nit mu je dozvoljavala da joj se nađe nit može da ode od nje, popustio je, propio se, onda se ona razbesni na njega još više i sve u krug. Pre nekoliko meseci sam se vratio doma kako bih brinuo o njoj (i o ostalima u porodici), jednostavno suviše sam svojeglav i tvrdog srca da bi joj uspelo da me otera od sebe ili poremeti. Ne znam koliko mogu da savetujem, sve to mi se dešava i stalno se suočavamo sa nečim novim (izmenjenim starim). Gadni su ljudi kad osete smrt, sve to sam viđao i ranije kod drugih, u familiji i šire, i zato nekako uspevam da se izborim sa njenim hirovima i podržim je, ako je to uopšte i moguće, da se bori sa svim što joj se dešava.
Moje neko mišljenje i iskustvo je da moraš i da joj se suprotstaviš i pružiš joj podršku, neretko istovremeno. Budi grub ako moraš, a znaćeš kad moraš, navodi je da izbaci sve iz sebe, da iskaže svaku lošu pomisao, svako nezadovoljstvo. Kada se isprazni ja pustim majku da priča, sama shvati da graši, da ne bi trebalo tako, da ima nade dok god se bori a da sve to što radi joj samo pomaže. Trudim se da izbegavam da joj sam ukazujem kako se ponaše neispravno, to ume da je razbesni, ali ako je baš uhvati neki hir onda sam grub i ne dam joj da nastavi po svom. ne dam joj za pravo da zbog njenog stanja tolerišem baš sve, a kad se zainati ne tolerišem joj ništa. Ume da bude gadno, da povisim ton i preko mere, nekome sa strane ume da deluje suludo, zato mislim da bi trebao da izbegneš da do rasprave, čak i do ozbiljnih razgovora dolazi ispred vaše dece. Neka se isprazni kada ste sami, tako će i sama moći da se pred njima ponaša kao majka. Ona hoće da vas otera od sebe, a time samo šteti i sebi i vama. stavi joj do znanja da si uz nju, da ste svi uz nju, i da ona treba da bude uz vas, ako ne zbog sebe, onda zbog vas. Ako trebaš da primiš udarce pritom, primi ih muški i istrpi. Zbog dece, koja će živeti i posle nje i koje će sve ovo itekako formirati za taj dalji život. Verujem da će ti biti teško, ali ovo je ono "i u zlu" u kome treba da se pokažeš, ne uzimaj me da sam u pravu. Jer odluke su tvoje.
Slažem se da bi decu mogao da malo sklanjaš, ako imaju neke dede, babe ili rodbinu kod kojih bi mogli da budu pomalo. Treba da budu i sa vama, pretpostavljam da su tu negde ne više od 15-18 godina, neka vide, razumeju/nerazumeju sve kao i svi tinejdžeri. Ja sam već mator, pa ume da me zaboli, da se uveče skupim i zaplačem, i u tim trenucima krivim sebe zbog ovoga što se dešava mojoj majci. Ne smem ni da zamišljam kako je tvojima, ako ne možeš sam, valjda u školi imaju nekog psihologa ili barem iskusnog razrednog starešinu, još nekog ko bi mogao da razgovara sa njima. Trpe, mogu pogrešiti, i ti im moraš pomoći, a najbolje ćeš učiniti ako pomogneš svojoj ženi da se ponaša koliko god normalno. Ako se svi držite zajedno možete pomoći jedni drugima, prepušteni sami sebi ti i ona još i možete, klinci nikako.
Mojoj majci nabavili neko mače, doduše uvek je imala tako neke kućne ljubimce, i moram priznati da joj prija. To je neko ko nije tu bio ranije a ko jeste uz nju sada, ne može da ga krivi, tako da može samo da je oraspoložava. Sa druge strane se trudim da, koliko je moguće, ioteram oko nje sve one ljude koji je znaju ceo život, koji dođu samo da nariču dok je gledaju kakva je sada, a onda se zaborave i krenu da joj prenose svoje ili tuđe crne priče. Jeste moja majka uvek bila alapača, ali nije joj potrebno da sada saznaje sve te negativne priče. Sećam se, kada je rođaka bila na samrti od raka, spominjala je baš mojoj majci kako voli kad joj ja dođem, jer je razveselim dok pričam o nekim drugim, običnim i nenegativnim stvarima (iako sam težak negativac u stvarnosti, nekad je potrebno misliti i na druge). I možda grešim, ali izbegavam po svaku cenu da ima kontakte sa ostalima koji boluju od čega i ona, svi ti ljudi koje upoznaje na lečenju; prečesto umiru, i ako se veže za nekoga to je vodi samo još dublje u očaj i navodi da odustaje od lečenja.
Ne znam da li ti ovo išta znači, i izvinjavam se što sam malo više spominjao svoju situaciju. Ono što znam je da je odgovornost za sve njih sada na tebi, nezahvalno, ali i to je život, koliko god malo to značilo. Ona će umreti, deca će živeti i posle nje. Mislim, a ovo je nešto sa čim nemam iskustva, da moraš misliti pre svega na njih, ali, kao što napisah, najbolje ćeš pomoći svima ako se usaglasiš sa ženom, da se bori sa bolešću i izbori sa svim što bolest od nje čini.