LABUD
Zjenica plava moga vrta to je drhtavo ogledalo
jezera jednog čiste vode, toliko čiste te vjerujem
da se u sjajnu površinu misao moja upisuje.
Cvijet zraka i cvijet vode, duša jezera to je labud
sa svoje dvije ljudske zjene, težak i otmjen poput princa;
krila mu ljiljan, vesla ruža
kljun mu u ognju, vrat žalovit i ponosit je,
i bjelina i sva umilnost labudova.
Ta ptica bijela, ptica teška, što zlokobnim se pjevom javlja;
-karanfil, skriven u ljiljanu, u plam i čudo pretvara se
uzbuđuju me bijela krila kao goruće dvije ruke.
Nikakve usne nisu žarke ko njegov kljun u mojoj ruci;
nijedna glava tako krotko u moje krilo nije pala;
nijedna put mi nije dala takav užitak, takvu patnju:
kroz njegove se žile pjeni plamena struja, dvaput ljudska.
Rubinom rujnim od požude glava je njemu okrunjena;
i on odnosi puste želje u svome skutu ružičastom.
Na rukama mu vodu dajem a čini se da oganj pije;
i ja izgledam k'o da pružam čitavi pehar svoga tijela.
U mome snu toliko živi i tako u put moju tone
te često mislim jel' to labud s dva svoja krila lepršava,
s očima svojim rijetkim, ljudskim, i sa crvenim, žarkim kljunom
je li to samo bijeli labud u bistroj vodi mog jezera,
il' ljubavnik u mom životu
Jezeru bistrom na obali zapitkujem ga u u tišini
a tišina je samo ruža navrh njegova žarkog kljuna.
No on mi u svom mesu zbori, a ja ga u svom mesu slušam.
Katkada-cijela!-ja sam duša; Katkada - cijela! -ja sam tijelo.
Uranja kljun u moje krilo i tu ostaje kao mrtav
Na površini od kristala, u drhtavome ogledalu jezera,
koje katkada misao moju odražava,
crvenom bojom labud plaši, a ja bjelinom strah zadajem.
Delmira Agustini
