MOJ OTAC

Na danasnji dan je nastradao... u 37 godini... sutra ce biti 14 godina kako su nam javili da ipak moraju iskljuciti aparate i da njegovo srce koje se borilo i opiralo ipak moraju zaustaviti. Mozak je mrtav, tako su nam rekli... ipak srce je njegovo kucalo nakon iskljucenja aparata... nije tad bilo jos toliko zastupljeno doniranje organa ali slozila se moja majka kada joj je rodjak koji je nacelnik tog odeljenja predlozio da ipak nekome to njegovo nesto zdravo sto je ostalo pomogne...
I nadam se da je pomoglo, nismo nikad pitali sta i kako, kada i kome, nije bilo to nase... moj otac je otisao pa otisao, jedino mi je ostalo da znam da ce neko drugi biti zdraviji i da ce mozda ziveti, tesila sam se njegova smrt nije bila zaludna, da je neko tamo nastavio zivot zbog mog tate i njegovog velikog srca.
I mislila sam da me nikad nece interesovati da li i sta su uzeli, kome su dali i da li je pomoglo... i stvarno ne zanima me, ako je sve islo po planu nadam se da je pomoglo. Jedino nam je bilo bitno da su lekari dali sve od sebe da ga pokusaju spasiti, iako smo odmah jos pre nego sto su ga prebacili u drugu bolnicu znali da je slaba sansa. Eto moj otac bio veliki covek, humanista, borac za ugrozene, spasilac nejakih za zivota a i nakon zivota. Pa nije mala stvar imati ga kao takvog i zbog toga sam jos uvek ponosna i zbog toga jos uvek pricam sve ovo, i zbog toga verujem da kao takav mora jos uvek negde ziveti.... takvi kao on jednostavno ne umiru. A sutra... kao i svake godine... samo malo teze... svake godine je teze.
 
Tata kakav se samo pozeleti moze... takav je bio. Nazalost, preminuo je jako rano... u periodu kad mi je najvise trebao.
Odrastao je na selu, kao najstariji od sedmoro brace... i sve ih je iskolovao/zaposlio. Prvo je brinuo o njima, pa o sebi. Radio je dugo godina u beogradskoj Hidrotehnici na poslovima vozaca... vozio je sve... sleper, dizalicu, prevozio direktore u sluzbenim automobilima...
Onda se vratio u rodni kraj i zaposlio u lokalnom GSP-u kao vozac autobusa na prigradskim linijama. Tu je ostao 25 godina, tako da je na dan odlaska u penziju imao 40 godina radnog staza, i 60 godina zivotnog! :) Nudili su mu da predje da vozi medjugradske ili medjunarodne linije... cak i da predje u upravu kao neki referent... medjutim, odbijao je... voznja je bila njegov zivot. Kad smo vec kod voznje... najvise sam ponosan na cinjenicu da za 40 godina po drumovima.... nikada nije ucestvovao niujednom saobracajnom udesu. Vozio je polako, opusteno... cak i kad su ga pozurivali, on bi ih kulirao... nimalo ne dodajuci gas. Imao je obicaj da staje svima koji su ga pitali da to ucini van stanica... stekao je mnogo prijatelja!
Bio je veliki smeker... Ozenio se sa 49, dve decenije mladjom zenom... mojom mamom. Do tad je bio svaler. Da napomenem da, kada je umro, sa 62 godine... nije imao nijednu sedu! Par meseci pre smrti, slikali smo se u skoli za Novu godinu... i na njoj izgleda kao da mu je 40-45 godina! Visok, zgodan, u odelu...
Kao covek, iako bez velikog formalnog obrazovanja (samo srednja skola) bio je izuzetno pametan i nacitan. Pun nam je podrum+tavan knjiga i casopisa koje je on citao... ima tu svega... a najvise medicine, psihologije (i to one zenske!! tipa novine... Lisa, Burda...), filozofije, vocarstva... znao je, sto se kaze, o svemu ponesto. Posto sam se od trece godine vozio sa njim u autobusu po ceo dan... imao sam prilike da vidim koliko ga ljudi cene i postuju. Stali bi onde napred, pored njega, i diskutovali o svemu... a on bi im pricao neke zanimljive i poucne price... ili viceve... ali ne ove... glupe viceve.. nego viceve od kojih je ceo autobus plakao od smeha :D
Ipak, najizvrsniji je bio kao pedagog! Mene je upisao u muzicku skolu sa 6 godina, mladju sestru cim je napunila toliko na casove Engleskog... i vecito se starao da nam pored skole te stvari budu glavna preokupacija. Sto se skole tice... dok je on bio ziv... bio sam 5.00, najbolji ucenik u odeljenju. Imao sam i motivaciju da ucim... i pomoc (iako mozda ni sam nekada nije znao da mi pojasni neke stvari iz npr. matematike... ili pisanja sastava... to bismo radili kroz smeh i igru... i odmah bih skapirao)... kada je umro popustio sam i jedva uspevao da zadrzim odlican uspeh. Znao je doci kod uciteljice po 2-3 puta mesecno... da se raspita sta radimo i iz kog predmeta.. kako mi ide... itd... tako da se uciteljica itekako navikla na njega, i godilo joj je njegovo prisustvo. Cak je krenula da nam daje i neke savete za koje pouzdano znam da su njegove reci (npr. da ne koristimo preterano sarene olovke.. jer nam one odvlace paznju od ucenja..), da uvek treba da sede decak i devojcica u klupi itd...
Vodio me je na putovanja, na plivanje, na autice, i na ringispil... to su mi bili najbolji dani u zivotu!! Odemo na reku... on se skine u svoj beli sorc (za koje su mi kasnije mame nekih drugarice rekle da je bio skroz providan :D), i drzi me za stomak dok ja mlataram rukama i nogama... onda me pusti... i odmakne se... a ja imam zadatak da doplivam do njega.. :D Onda bi obicno posle plivanja otisli u obliznju poslasticarnicu gde sebi ne bi narucio nista jer nije voleo slatko... a meni 2 najveca kolaca... :)
Dolazio je na moje koncerte u muzickoj, s ponosom slusao kako sviram pred 50 drugih roditelja... sa svima je bio u dobrim odnosima, i svi su me voleli... ako ni zbog cega drugog onda zbog toga sto sam bio njegov sin. Naucio me je da igram sah, pustao me da pobedim da bih se osecao bolje... ljutio se kad bih gledao TV duze od pola h u cugu...
Ucio me je da odbijem kad god mi neko ponudi cigaretu ili alkohol... da se druzim iskljucivo sa decom koja su dobri djaci, dobri drugari, i koja nisu lukava...
Zajedno smo vozili bajs po parku... igrali fudbal.. isli u "kradju tresanja" kod komsije... (sistem, on se popenje i baca meni dole tresnje :D)...

Umro je kada sam imao 11 godina, na dan moje skole, dok sam bio na skolskoj priredbi. Nedelju dana pre toga imao je jedan, pa drugi infarkt... i to jutro, 06. aprila oko 9h u bolnickoj sobi njegovo srce je zauvek prestalo da kuca. Da je umro saopstio mi je drugar tokom priredbe... secam se da sam istrcao kao furija, i pojurio kuci gde sam vec zatekao uplakane rodjake i komsije. Samo sam se bacio na pod od placa i udarao glavom od beton. Nisam verovao da je bio mrtav! Dali su mi 3 bensedina da popijem. Stric me je odveo u mrtvacnicu, da ga vidim. Secam se... odvratnog, neopisivnog mirisa... i njegovog golog tela na stolu. Grudi su mu bile potpuno modre, a usta nisu htela da se otvore iako sam ih otvarao rucicama nadajuci se da ce mu tako malo vazduha doci do pluca i da ce oziveti. Nije pomoglo. Sve vreme sam jecao.
Sahrana je bila odmah sutradan. Doslo je nekoliko hiljada ljudi, i put prema Crnoj Gori je bio potpuno zakrcen. Svi... njegovi rodjaci, prijatelji, kolege, poznanici, ljudi koje je vozio, ljudi kojima je pomagao... su dosli da mu odaju postu i svojom rukom pospu saku zemlje po njegovom grobu. Mnoge nisam poznavao. Jedan covek mi je rekao da u svom zivotu nije video vecu sahranu.
Danima nisam spavao...
Onda su dani prosli...
I zivot se vratio u normalu.

Nazalost, par godina posle toga sam tek shvatio sta znaci nemati oca. Moja porodica je upala u raznorazne krize i probleme... koji nisu postedeli ni nas, decu... i zbog toga smo prerano sazreli. Bili smo maltretirani... vise puta.. od strane vise drzavnih institucija i sluzbi. Preceno nam je da ce mamu poslati u ludnicu... a nas u vaspitno popravni dom... cak je lokalni Centar za socijalni rad i uputio jedan takav predlog sudu... srecom, proslo je bez toga.
Nazalost, izgubili smo detinjstvo... jer da je on bio tu... siguran sam da bih bio mnogo srecniji i zadovoljniji decak, i da bih danas, kao odrastao covek bio mnogo potpuniji i kompletniji. Ipak, ostaje radost sto je makar do jedanaeste godine bio sa mnom, i sto mi je pruzio ono sto se zove stabilan osnov... u smislu kulture, manira i vaspitanja... za dalji zivot.

Inace, cak i danas... u bolnici, na salterima, u opstini, policiji... kada me pitaju ciji sam... i kazem njegovo me... ljudi se nasmeju, kazu mi da mi je tata bio mnogo "dobar i pametan covek", i obavezno ispricaju neku situaciju sa njim... zadnja je bila kako je za vreme sankcija jednom coveku u autobusu prevezao (prosvercovao) dzak brasna i flasu ulja... da mu porodica ne bi umrla od gladi.

Rasplakao sam se dok sam ovo pisao... jbem ti zivot :/
 
...to je zivot...i neka si plakao...uvek mi je bilo, bar malkice, lakse kada izbacim iz sebe trenutnu tugu koja naidje...
I uvek cemo plakati za njima, u srcima i dusi, sa suzama ili bez...a grliti i ljubiti u svojim snovima...
 
Moj otac je imao prelep, graviran, zlatan džepni sat sa lancem !!!
Jednog dana, rekao mi je : " Sine, kada ja umrem, ti ćeš naslediti ovaj sat !!! "
20 sekundi kasnije imao sam taj sat, koji i dan - danas perfektno radi !!!
 
Večeras sam saznala da je umro otac od nekoga do koga mi je veoma stalo...njegov i moj otac su nekada bili prijatelji, a danas smo i nas dvoje prijatelji...dragi naši očevi živjećete u nama dok je nas.
 
Tata kakav se samo pozeleti moze... takav je bio. Nazalost, preminuo je jako rano... u periodu kad mi je najvise trebao.
Odrastao je na selu, kao najstariji od sedmoro brace... i sve ih je iskolovao/zaposlio. Prvo je brinuo o njima, pa o sebi. Radio je dugo godina u beogradskoj Hidrotehnici na poslovima vozaca... vozio je sve... sleper, dizalicu, prevozio direktore u sluzbenim automobilima...
Onda se vratio u rodni kraj i zaposlio u lokalnom GSP-u kao vozac autobusa na prigradskim linijama. Tu je ostao 25 godina, tako da je na dan odlaska u penziju imao 40 godina radnog staza, i 60 godina zivotnog! :) Nudili su mu da predje da vozi medjugradske ili medjunarodne linije... cak i da predje u upravu kao neki referent... medjutim, odbijao je... voznja je bila njegov zivot. Kad smo vec kod voznje... najvise sam ponosan na cinjenicu da za 40 godina po drumovima.... nikada nije ucestvovao niujednom saobracajnom udesu. Vozio je polako, opusteno... cak i kad su ga pozurivali, on bi ih kulirao... nimalo ne dodajuci gas. Imao je obicaj da staje svima koji su ga pitali da to ucini van stanica... stekao je mnogo prijatelja!
Bio je veliki smeker... Ozenio se sa 49, dve decenije mladjom zenom... mojom mamom. Do tad je bio svaler. Da napomenem da, kada je umro, sa 62 godine... nije imao nijednu sedu! Par meseci pre smrti, slikali smo se u skoli za Novu godinu... i na njoj izgleda kao da mu je 40-45 godina! Visok, zgodan, u odelu...
Kao covek, iako bez velikog formalnog obrazovanja (samo srednja skola) bio je izuzetno pametan i nacitan. Pun nam je podrum+tavan knjiga i casopisa koje je on citao... ima tu svega... a najvise medicine, psihologije (i to one zenske!! tipa novine... Lisa, Burda...), filozofije, vocarstva... znao je, sto se kaze, o svemu ponesto. Posto sam se od trece godine vozio sa njim u autobusu po ceo dan... imao sam prilike da vidim koliko ga ljudi cene i postuju. Stali bi onde napred, pored njega, i diskutovali o svemu... a on bi im pricao neke zanimljive i poucne price... ili viceve... ali ne ove... glupe viceve.. nego viceve od kojih je ceo autobus plakao od smeha :D
Ipak, najizvrsniji je bio kao pedagog! Mene je upisao u muzicku skolu sa 6 godina, mladju sestru cim je napunila toliko na casove Engleskog... i vecito se starao da nam pored skole te stvari budu glavna preokupacija. Sto se skole tice... dok je on bio ziv... bio sam 5.00, najbolji ucenik u odeljenju. Imao sam i motivaciju da ucim... i pomoc (iako mozda ni sam nekada nije znao da mi pojasni neke stvari iz npr. matematike... ili pisanja sastava... to bismo radili kroz smeh i igru... i odmah bih skapirao)... kada je umro popustio sam i jedva uspevao da zadrzim odlican uspeh. Znao je doci kod uciteljice po 2-3 puta mesecno... da se raspita sta radimo i iz kog predmeta.. kako mi ide... itd... tako da se uciteljica itekako navikla na njega, i godilo joj je njegovo prisustvo. Cak je krenula da nam daje i neke savete za koje pouzdano znam da su njegove reci (npr. da ne koristimo preterano sarene olovke.. jer nam one odvlace paznju od ucenja..), da uvek treba da sede decak i devojcica u klupi itd...
Vodio me je na putovanja, na plivanje, na autice, i na ringispil... to su mi bili najbolji dani u zivotu!! Odemo na reku... on se skine u svoj beli sorc (za koje su mi kasnije mame nekih drugarice rekle da je bio skroz providan :D), i drzi me za stomak dok ja mlataram rukama i nogama... onda me pusti... i odmakne se... a ja imam zadatak da doplivam do njega.. :D Onda bi obicno posle plivanja otisli u obliznju poslasticarnicu gde sebi ne bi narucio nista jer nije voleo slatko... a meni 2 najveca kolaca... :)
Dolazio je na moje koncerte u muzickoj, s ponosom slusao kako sviram pred 50 drugih roditelja... sa svima je bio u dobrim odnosima, i svi su me voleli... ako ni zbog cega drugog onda zbog toga sto sam bio njegov sin. Naucio me je da igram sah, pustao me da pobedim da bih se osecao bolje... ljutio se kad bih gledao TV duze od pola h u cugu...
Ucio me je da odbijem kad god mi neko ponudi cigaretu ili alkohol... da se druzim iskljucivo sa decom koja su dobri djaci, dobri drugari, i koja nisu lukava...
Zajedno smo vozili bajs po parku... igrali fudbal.. isli u "kradju tresanja" kod komsije... (sistem, on se popenje i baca meni dole tresnje :D)...

Umro je kada sam imao 11 godina, na dan moje skole, dok sam bio na skolskoj priredbi. Nedelju dana pre toga imao je jedan, pa drugi infarkt... i to jutro, 06. aprila oko 9h u bolnickoj sobi njegovo srce je zauvek prestalo da kuca. Da je umro saopstio mi je drugar tokom priredbe... secam se da sam istrcao kao furija, i pojurio kuci gde sam vec zatekao uplakane rodjake i komsije. Samo sam se bacio na pod od placa i udarao glavom od beton. Nisam verovao da je bio mrtav! Dali su mi 3 bensedina da popijem. Stric me je odveo u mrtvacnicu, da ga vidim. Secam se... odvratnog, neopisivnog mirisa... i njegovog golog tela na stolu. Grudi su mu bile potpuno modre, a usta nisu htela da se otvore iako sam ih otvarao rucicama nadajuci se da ce mu tako malo vazduha doci do pluca i da ce oziveti. Nije pomoglo. Sve vreme sam jecao.
Sahrana je bila odmah sutradan. Doslo je nekoliko hiljada ljudi, i put prema Crnoj Gori je bio potpuno zakrcen. Svi... njegovi rodjaci, prijatelji, kolege, poznanici, ljudi koje je vozio, ljudi kojima je pomagao... su dosli da mu odaju postu i svojom rukom pospu saku zemlje po njegovom grobu. Mnoge nisam poznavao. Jedan covek mi je rekao da u svom zivotu nije video vecu sahranu.
Danima nisam spavao...
Onda su dani prosli...
I zivot se vratio u normalu.

Nazalost, par godina posle toga sam tek shvatio sta znaci nemati oca. Moja porodica je upala u raznorazne krize i probleme... koji nisu postedeli ni nas, decu... i zbog toga smo prerano sazreli. Bili smo maltretirani... vise puta.. od strane vise drzavnih institucija i sluzbi. Preceno nam je da ce mamu poslati u ludnicu... a nas u vaspitno popravni dom... cak je lokalni Centar za socijalni rad i uputio jedan takav predlog sudu... srecom, proslo je bez toga.
Nazalost, izgubili smo detinjstvo... jer da je on bio tu... siguran sam da bih bio mnogo srecniji i zadovoljniji decak, i da bih danas, kao odrastao covek bio mnogo potpuniji i kompletniji. Ipak, ostaje radost sto je makar do jedanaeste godine bio sa mnom, i sto mi je pruzio ono sto se zove stabilan osnov... u smislu kulture, manira i vaspitanja... za dalji zivot.

Inace, cak i danas... u bolnici, na salterima, u opstini, policiji... kada me pitaju ciji sam... i kazem njegovo me... ljudi se nasmeju, kazu mi da mi je tata bio mnogo "dobar i pametan covek", i obavezno ispricaju neku situaciju sa njim... zadnja je bila kako je za vreme sankcija jednom coveku u autobusu prevezao (prosvercovao) dzak brasna i flasu ulja... da mu porodica ne bi umrla od gladi.

Rasplakao sam se dok sam ovo pisao... jbem ti zivot :/

Jako dirljiv post. Vrednosti koje ti je ostavio nezamenljive su. Svu srecu ovog sveta ti zelim. Budi kao tata.
 
Gledam u lice čoveka sa slike,prelepe zelene oci i dugu crnu kosu vezanu u rep,atletske gradje i pitam se da li je to otac. Ako je otac onaj muškarac koji se sanja ,koji se čeka ,ako je otac imaginarno bice koje ponekad vidis u prolazu,koje te pomiluje po kosi kad je dobre volje i obeća poklone umesto ljubavi ,onda je to on.
Čovek za čiju su ljubav tri devojčice i jedna zena bile spremne da odu na kraj sveta. Da se prtvore bilo šta što bi njemu bilo milo. Kada je bio tu upijale smo svaku njegovu reč ,sve ono što tata voli voleli smo i mi, kada je tata nervozan svi se sklanjaju, kada se tati pije kafa svi trce da je skuvaju, kada se napravi greska moli se mama da ne kaze tati. Neka nas kazni ,ne moraamo napolje, ne trebaju nam igracke i slatkisi, samo da tata ne sazna. Ne ,nikada nas nije udario, nikada cak ni kaznio, nismo se toga bojale, mama je uvek bila ta koja je izvrsavala te stvari. Bojale smo se da ce se razočarati, da nas neće voleti. Bile smo male i nismo znale,a i da nam je neko rekao nebi poverovale ,da mu to nije predmet interesovanja. Da mu ni mi to nismo. Pravdale smo jedna drugoj svaki njegov propust. Tata je umoran, istini za volju ustao je tek u 12 ali sigurno mu nije dan. Tata se nije naspavao, doduse igrao je igrice do 3 ujutro ali treba mu malo odmora. Naporno je to imati zenu koja te izdrzava , 3 kcerke koje se cuvaju same i odlicni su djaci. Teško je ustati od kompjutera i objasniti jednom u 3 meseca nekom neki zadatak iz matematike,toliko tesko da se bez suza i svadje nije zavrsavalo. Jadan tata. Kako je vreme prolazilo,neke stvari postajale su jasnije iako je ljubav i dalje bila bezgranicna, jedan smesak popravio bi sve. Ipak više se nije trazila pomoć iz matematike ,lakse je bilo nauciti sam. Nisu se vise pokazivale suknjice i patike koje je mama kupila, ipak su to zenske stvari,sto bi tatu to zanimalo. Ja kao najstarija samo sam se trudila da izbegnem susret sa njim (sto nije bilo tesko) mladje sestre jos uvek su pokusavale. Na kraju je tata otisao , nije mogao vise. Našao je nekog ko ga razume i sa kim je srecan. Naravno on ce uvek brinuti o nama,mi smo mu draga obaveza,tako je to formulisao. Tog dana postao je Nikola. Nikola jos uvek samo ima dobru volju da pocne da izdrzava svoju dragu obavezu, a draga obaveza vise ne brine za Nikolu. Svi rokovi drage obaveze su davno istekli i ona se vise nicemu nenada. Samo se ponekad se seti bajke koja je pocinjala: Bio jednom jedan tata...
 
Gledam u lice čoveka sa slike,prelepe zelene oci i dugu crnu kosu vezanu u rep,atletske gradje i pitam se da li je to otac. Ako je otac onaj muškarac koji se sanja ,koji se čeka ,ako je otac imaginarno bice koje ponekad vidis u prolazu,koje te pomiluje po kosi kad je dobre volje i obeća poklone umesto ljubavi ,onda je to on.
Čovek za čiju su ljubav tri devojčice i jedna zena bile spremne da odu na kraj sveta. Da se prtvore bilo šta što bi njemu bilo milo. Kada je bio tu upijale smo svaku njegovu reč ,sve ono što tata voli voleli smo i mi, kada je tata nervozan svi se sklanjaju, kada se tati pije kafa svi trce da je skuvaju, kada se napravi greska moli se mama da ne kaze tati. Neka nas kazni ,ne moraamo napolje, ne trebaju nam igracke i slatkisi, samo da tata ne sazna. Ne ,nikada nas nije udario, nikada cak ni kaznio, nismo se toga bojale, mama je uvek bila ta koja je izvrsavala te stvari. Bojale smo se da ce se razočarati, da nas neće voleti. Bile smo male i nismo znale,a i da nam je neko rekao nebi poverovale ,da mu to nije predmet interesovanja. Da mu ni mi to nismo. Pravdale smo jedna drugoj svaki njegov propust. Tata je umoran, istini za volju ustao je tek u 12 ali sigurno mu nije dan. Tata se nije naspavao, doduse igrao je igrice do 3 ujutro ali treba mu malo odmora. Naporno je to imati zenu koja te izdrzava , 3 kcerke koje se cuvaju same i odlicni su djaci. Teško je ustati od kompjutera i objasniti jednom u 3 meseca nekom neki zadatak iz matematike,toliko tesko da se bez suza i svadje nije zavrsavalo. Jadan tata. Kako je vreme prolazilo,neke stvari postajale su jasnije iako je ljubav i dalje bila bezgranicna, jedan smesak popravio bi sve. Ipak više se nije trazila pomoć iz matematike ,lakse je bilo nauciti sam. Nisu se vise pokazivale suknjice i patike koje je mama kupila, ipak su to zenske stvari,sto bi tatu to zanimalo. Ja kao najstarija samo sam se trudila da izbegnem susret sa njim (sto nije bilo tesko) mladje sestre jos uvek su pokusavale. Na kraju je tata otisao , nije mogao vise. Našao je nekog ko ga razume i sa kim je srecan. Naravno on ce uvek brinuti o nama,mi smo mu draga obaveza,tako je to formulisao. Tog dana postao je Nikola. Nikola jos uvek samo ima dobru volju da pocne da izdrzava svoju dragu obavezu, a draga obaveza vise ne brine za Nikolu. Svi rokovi drage obaveze su davno istekli i ona se vise nicemu nenada. Samo se ponekad se seti bajke koja je pocinjala: Bio jednom jedan tata...

Jako tuzno:sad2: na zalost, ima i takvih tata:ok:

Predpostavljam da si jako mlada. Mozda izvuces pouku u svom buducem zivotu iz svog tuznog iskustva. Mama ti je divna osoba ali je napravila veliki propust da na vreme vidi sa kakvom osobom zivi. Ljubav je divna emocija koju neodgovorni i nimalo senzibilni bezobrazno iskoriste:sad2:, potrudi se da ti tako neprijatna zivotna skola donese selektivni pogled na buduceg partnera (predpostavljam da ga momentalno nemas) ali i objektivnost. Ima sedam milijardi ljudi i svi su drugaciji. Vec samim shvatanjem realiteta si napravila dzinovski korak u sazrevanju. Neka ti tvoja deca mogu jednog dana reci: mi imamo mamu i tatu i svi smo srecni u nasem zivotu i medjusobnoj ljubavi koja zraci i na one koji tu srecu nisu imali.
Sve najbolje i najsrecnije ti zelim, posebno da spoznaja realiteta ne pokvari pozitivne emocije koje imas u sebi, vec da donesu ono sto je tebi falilo drugima.
:cvet::zag:
 
Moj tata,nas mali veliki deda juce je operisao tumor debelog creva....Uradjena je samo kolostoma,ostalo nije vredelo operisati jer su metastaze zahvatile jetru...Mali,a tako veliki deda polako odlazi a ja nemam srca ni duse ni da njemu natuknem niti da njegovoj unuci makar izokola kazem sta se sprema....Covek koji je posle mamine smrti svoj zivot posvetio meni a posle i mojoj kcerki od momenta kada je dosla na svet....
 
Moj tata,nas mali veliki deda juce je operisao tumor debelog creva....Uradjena je samo kolostoma,ostalo nije vredelo operisati jer su metastaze zahvatile jetru...Mali,a tako veliki deda polako odlazi a ja nemam srca ni duse ni da njemu natuknem niti da njegovoj unuci makar izokola kazem sta se sprema....Covek koji je posle mamine smrti svoj zivot posvetio meni a posle i mojoj kcerki od momenta kada je dosla na svet....

:(((((

...pokusaj da vam svima ulepsas te dane koji su i njemu i vama pored njega ostali...da ih se secate i posle njega...za suze ce biti vremena uvek,
a ovo vreme treba iskoristiti na radosti, koje jos mozete doziveti zajedno.....

...budi hrabra za oboje...
 
me znam da li sam pisala na ovoj temi ili na nekoj slicnoj, mrzi me da pregledam....
ali redovno se rasplacem i na sam naslov teme....
htedoh sada nesto da napisem, ali nemam snage.... nedostaje mi uzasno.... :(
 
Moj tata,nas mali veliki deda juce je operisao tumor debelog creva....Uradjena je samo kolostoma,ostalo nije vredelo operisati jer su metastaze zahvatile jetru...Mali,a tako veliki deda polako odlazi a ja nemam srca ni duse ni da njemu natuknem niti da njegovoj unuci makar izokola kazem sta se sprema....Covek koji je posle mamine smrti svoj zivot posvetio meni a posle i mojoj kcerki od momenta kada je dosla na svet....

o, bože...
strašno je znati da odlazi neko tako voljen
strašnije nego kad ode iznenada
ti si izgubila majku, pa znaš šta to znači i sad to išekuješ...strašno
znam, jer vidim šta je meni učinio odlazak mog oca..

šta da ti kažem...
nadam se da je još živ...i da ga ne boli ...bar ne mnogo (sebično bi bilo želejti da je živ a znati da ga boli)
ako je još živ...reci mu da ga voliš...reci mu da si ponosna na njega...da si zahvalna za sve što je učino za tebe i tvoje dijete
iako si mu možda 1000 puta to već rekla i pokazala, reci mu ponovo...
učini to tako da ne izgleda kao oproštaj, ali neka to bude...mislim da će ti mnogo lakše biti, kasnije
jer, to je ono što ja nisam učinila...moj se jednostavno IŠUNJAO iz naših života...
nakon skoro 4 mjeseca još pomislim "Ne, ma nije to istina...nemoguće", a ond aspustim pogled i vidim crninu na sebi...ISTINA JE
Reci mu...i budi jaka i pozitivna...srećna za takav dar s neba...jer vidiš da nemaju svi tu priliku
IStina, više boli, ali vrijedi svakog trena, zar ne?
 
I, kako čovjek, vremenom, dođe na to da je većina nekih davno izrečenih nečiji misli tačna...nekad smo tek olako prelazili preko njih, pomislivši: kako divno rečeno, zaista je tako
ali...tek kad sam to doživiš, neku situaciju...bukvalno "shvatiš šta je pisac htio reći"

pa se sjetih...jer ono najbolje što postoji može se dobiti samo po cijenu velikog bola...ili bar tako kaže legenda...
 
Samo se ponekad se seti bajke koja je pocinjala: Bio jednom jedan tata...[/QUOTE]

Žao mi je, iskreno mi je žao. Gledaj s druge strane...neće te mnoogooooo boljeti kad ga ne bude bilo...što UOPŠTE NIJE LOŠE, vjeruj mi...
Toliko o tome razmišljam da već smišljam šta da u odgoju svoje djece već sad počnem mijenjati da ne prolaze kroz ovo što i ja kad mene npr. ne bude ne bilo.
Mama mi kaže da bi tata ponovo umro da me vidi ovakvu.To me zaboli.To je strašno. Za jednog roditelja, Za jedno dijete.

Mora postojati neka zlatna nit u odgoju, neka mudrost u ljubavi...koja će nas naučiti da odlaske prihvatimo lakše.
Jedan monah mi je rekao: mi smo bliži njima, nego oni nama. I ja sad svoj život vidim kao put ka njemu, jednog dana, na neko lijepo mjesto na kojem će me čekati, neko MOJ, VOLJEN, SAVRŠEN

Nemoj da mrziš svog oca...što je bilo, bilo je. Možda je sudbina da on bude takav, da bi ti bila bolji roditelj svojoj djeci, i tvoje sestre.Čudni su putevi gospodnji
 
o, bože...
strašno je znati da odlazi neko tako voljen
strašnije nego kad ode iznenada
ti si izgubila majku, pa znaš šta to znači i sad to išekuješ...strašno
znam, jer vidim šta je meni učinio odlazak mog oca..



šta da ti kažem...
nadam se da je još živ...i da ga ne boli ...bar ne mnogo (sebično bi bilo želejti da je živ a znati da ga boli)
ako je još živ...reci mu da ga voliš...reci mu da si ponosna na njega...da si zahvalna za sve što je učino za tebe i tvoje dijete
iako si mu možda 1000 puta to već rekla i pokazala, reci mu ponovo...
učini to tako da ne izgleda kao oproštaj, ali neka to bude...mislim da će ti mnogo lakše biti, kasnije
jer, to je ono što ja nisam učinila...moj se jednostavno IŠUNJAO iz naših života...
nakon skoro 4 mjeseca još pomislim "Ne, ma nije to istina...nemoguće", a ond aspustim pogled i vidim crninu na sebi...ISTINA JE
Reci mu...i budi jaka i pozitivna...srećna za takav dar s neba...jer vidiš da nemaju svi tu priliku
IStina, više boli, ali vrijedi svakog trena, zar ne?

Draga moja,hvala ti na ovim jednostavnim i predivnim recima. Trudim se,ni ne znam vise odakle crpim snagu,ali jos je ima...Jos je ziv, svestan,povremeno uspe cak i da se nasmeje na neku glupost koju izvali mala gospodjica....Jos jednom ti hvala. Ovih dana retko svracam na forum jer nekako uvek zavrsim na nekoj ovakvoj temi a onda suza suzu stize i zbog mene i zbog drugih koji prozivljavaju isto a i gore stvari i situacije...
 
Moj otac je imao prelep, graviran, zlatan džepni sat sa lancem !!!
Jednog dana, rekao mi je : " Sine, kada ja umrem, ti ćeš naslediti ovaj sat !!! "
20 sekundi kasnije imao sam taj sat, koji i dan - danas perfektno radi !!!

Ma nek si ti meni srećan, prodaj sat i zaradi lovu, koji će ti moj uspomena na oca:(
Koji moroni ovde pišu da čovek ne poveruje:worth:
 
Komentar loseg djaka koga sam letos upoznala a kome je moj tata predavao samo dva meseca pre smrti: ''kakva tuga, brate, a ja tek poceo da volim matematiku''.

Komentar jednog chike sa fb kome je tata predavao kad sam bila mala: ''Тек сада сам схватио да си ти ћерка мог драгог професора Ime, јединог који је мени могао да објасни шта је математика и који је имао храбрости да се супростави Ime (tadasnjih rezhimaca) у време када то није било баш безбедно. Сад знам да си добар човек,јер од таквог оца друкчије и не може.''

Moj komentar: Dobro je sto je umro pre ove propasti srpskog skolstva.:aha:
 

Back
Top