MOJ OTAC

...pre neki dan uhvatim sebe kako razmisljam sta da kupim tati:eek::eek::eek:...planirali da odemo u moje rodno mesto kod brata...
Onda mi brzinom munje prodje kroz glavu...pa on je umro...:(:(:(
Ovo nije prvi put...
Mj tata je umro u roku od tri dana, doktori su samo nagadjali boles, cela bolnica se uzbunila i nista...ni dan danas se ne mogu pomiriti da je tako brzo otisao, a umro je pre godinu ipo...nekako kao da ga jos uvek ocekujem na vratima kuce gde sam rodjena kada odem...
Bila sam juce na groblju...:(:(:(
Tako strasan osecaj nemati ih, ni jednog...kao da sam siroce...:(
 
Jednom mom drugu je prije mjesec dana umro djed. Prirodna smrt, blizu 80 godina je imao. E sad on je bio jako vezan za njega, zajedno su stalno gledali utakmice, vodili polemiku oko zena, najbolje savjete je dobijao od njega itd. Bio je jako vezan za njega. Ali ipak treba da se zna da mu je blizi otac no djed i da je djedo morao da ode kad tad, i najbolje je kad se ide po redu

Ja razumijem da mu je zao, ali zbog izjave "Da mi je otac umro, ne bi mi bilo ovoliko zao." mi je doslo da ga isamaram. Ja razumijem da ti je neko posebno drag, ali roditelji su tu na prvom mjestu dok ne zasnujes svoju porodicu. Mozda mu otac nije ni upola dobar covjek kao djed...ali mu je otac.
 
...pre neki dan uhvatim sebe kako razmisljam sta da kupim tati:eek::eek::eek:...planirali da odemo u moje rodno mesto kod brata...
Onda mi brzinom munje prodje kroz glavu...pa on je umro...:(:(:(
Ovo nije prvi put...
Mj tata je umro u roku od tri dana, doktori su samo nagadjali boles, cela bolnica se uzbunila i nista...ni dan danas se ne mogu pomiriti da je tako brzo otisao, a umro je pre godinu ipo...nekako kao da ga jos uvek ocekujem na vratima kuce gde sam rodjena kada odem...
Bila sam juce na groblju...:(:(:(
Tako strasan osecaj nemati ih, ni jednog...kao da sam siroce...:(


čupaj se iz toga

ne može donijeti ništa dobro osim tuge koja davi

tu su oni...bliže nego što smo svjesni

u nama, u sjećanjima, u izgovorenim riječima, pogledima...kao da nam i dlaje pokazuju put...na kojem će zauvijek stajati uz nas
 
Ne znam ni sta mislim ni sta osjecam prema mome ocu. Obrazovan covjek, na polozaju, svaki dan pijan dolazi kuci. Citavo djetinjstvo sam provela cekajuci kad ce doci sa posla, da li je pijan ili nije. Ako nije, radost, kao da je najveci praznik, ako jeste, daj boze da zaspi, i tada mama i ja k'o na iglama idemo mu niz dlaku, jer ako ne zaspi nastaje lom, svadja, galama i to traje cijeli dan. Opet, ako zaspi spava do 22h, kad sam ja vec u krevetu, tad se budi, jede, tv... I tako svaki dan. Vikendom je trijezan, najbolji otac na svijetu, idemo na izlete, radio je za mene sve sto sam htjela. Cim dodje ponedeljak, stara prica. Sve dok se nije razbolio,tada je bio u bolnici 15-ak dana. Kada je izasao, vise nije ni jednu cas popio. Tada upoznajem moga savrsenog oca, najboljeg na svijetu, mog prijatelja, savjetnika, zastitnika. A o njihovom braku da ne pricam, najharmonicniji moguci, zaista, vidjela sam mnoge,ali takav nisam.
Jednog dana u sred casa,(osnovna skola 7. razred) profesorica me zove da izadjem, mama me ceka. Sjecam se, tog trenutka sam umirala od smijeha sa mojom najboljom drugaricom, izlazim nasmijana.. Mama sva izbezumljena govori mi da je umro, iznenada na poslu.Umro je u najgorem mogucem trenutku, meni je bilo13, bratu7 god.
Prvo godine bijesa,nisam htjela da cujem za njega, na grob samu mu jedva 2x otisla, onda godine tuge i kajanja kako sam mogla biti takva, i na kraju ravnodusnost. Znam da nas je volio, da je mene obozavao, bila sam njegova "rodjenica", tako me je zvao, ali voljela bih da znam da ga pitam sta ga je gonilo da pije, kako nije mogao da se odupre, zbog nas, brata, mame, mene, a kako je opet prestao onda kad je njemu "prigustilo." Nije on imao nekih problema, bio je postovan,cijenjen u svom poslu, imali smo veliku kucu, pristojan zivot.Nije bio klasican alkoholicar, mogao je on bez alkohola. Nikada nije pio sam, nikada pred nama, uvijek u svom drustvu. Velikog je to traga ostavilo na nas, i na mene i brata, da je bar bio dobar ili los, ovako, ne znam. Opet sam prestala da mu idem na grob, da mislim na njega. Brat mi je sada u pubertetu i mislim da je takav zivot ostavio ogroman trag na njemu. Nesiguran je, bijesan, iskompleksiran, tuzan.
Zbog svega ovoga pozelim da se nikada ne udam, da nemam djecu, cemu praviti djecu, ako neces misliti na njih, ako im neces pruziti normalan zivot. Krivim ga, za brata, za sebe, od pocetka sam se trudila da budem uzorna cerka, jos u 1. raz. osnovne skole radila bih zadacu u 1h nocu, jer se od njegove "predstave" nije moglo ranije, citavo vrijeme sam bila vukovac, kroz gimnaziju odlican, i na fakultetu solidan student. Imam vezu, imam gdrustvo, ali sam prazna, ogorcena, bijesna, u konfliktu sama sa sobom. Mozda ne treba da krivim njega, ali mislim da bi sve bilo drugacije da sam imala bolje djetinjstvo.
A sanjam ga, cesto ga sanjam, i to uvijek da je ziv, i govor mi kako je ziv, a ja sva izbezumljena od srece grlim ga i tu se budim. I snovi su uvijek takvi. :(
 
Pa bar da napiše zašto ili tako nešto, ma grozno, odvratno, verovatno i nije imao nekih većih problema sa ocem, takvi obično i napišu slične nebuloze:(
Misliš ?!? :eek:
A što je kasnio ceo dan, sa svojiim tenkovskim bataljonom, na Kupresu ?!?
Zaboravio je da ponese dovoljno municije, na Vozući !!!
Uvek je uzimao najviše i najbolji deo ratnog plena !!!
Nikada sam nije hteo da čisti svoj snajper !!!
Baš on je morao da šanta, zbog tesnih čizama, pri drugom proboju Koridora !!!
O njegovom sebičnom ponašanju, kod Srebrenice, neću ni da pričam, crveneo sam pred celim korpusom ... :eek:
 
čupaj se iz toga

ne može donijeti ništa dobro osim tuge koja davi

tu su oni...bliže nego što smo svjesni

u nama, u sjećanjima, u izgovorenim riječima, pogledima...kao da nam i dlaje pokazuju put...na kojem će zauvijek stajati uz nas

Hvala na razumevanju...borim se ja, dobro se borim i izdrzavam...ali naidju tako te tuge, kada zapadnem u neka razmisljanja i tako mi zao sto sam ih tako rano izgubila...
Moja deca ih pamte, ali, nisu doziveli da uzivaju u njiam malo vise...
Moj otac je bio poseban covek, kada nekom pomenem u mestu gde sam rodjena moga tatu, sve najlepse o njemu slusam...nikada ni za njegovog zivota nisam cula ruznu rec za njega, pa i za moju majku...oboje su bili veliki ljudi.:heart:
 
Misliš ?!? :eek:
A što je kasnio ceo dan, sa svojiim tenkovskim bataljonom, na Kupresu ?!?
Zaboravio je da ponese dovoljno municije, na Vozući !!!
Uvek je uzimao najviše i najbolji deo ratnog plena !!!
Nikada sam nije hteo da čisti svoj snajper !!!
Baš on je morao da šanta, zbog tesnih čizama, pri drugom proboju Koridora !!!
O njegovom sebičnom ponašanju, kod Srebrenice, neću ni da pričam, crveneo sam pred celim korpusom ... :eek:

Ooo, pa nisi baš najbolje prošao što se tiče tvog matorog, od sveg ratnog plena, ti nasledio samo sat, cccc, a gde su ostala dobra:worth: stvarno imaš razloga da crveniš pred celim korpusom;)
 
Hvala na razumevanju...borim se ja, dobro se borim i izdrzavam...ali naidju tako te tuge, kada zapadnem u neka razmisljanja i tako mi zao sto sam ih tako rano izgubila...
Moja deca ih pamte, ali, nisu doziveli da uzivaju u njiam malo vise...
Moj otac je bio poseban covek, kada nekom pomenem u mestu gde sam rodjena moga tatu, sve najlepse o njemu slusam...nikada ni za njegovog zivota nisam cula ruznu rec za njega, pa i za moju majku...oboje su bili veliki ljudi.:heart:
I moji isto...sad brinem za mamu...naizgled dobro nosi to sve...ali ja vidim da nije tako
 
Moj otac je najbolji na svetu! On je samohran otac vec 10ak godina i je odgajio mene i sestru. Malo je smotan, ponekad ushije pogreshno, kada sprema rucak ima talenat da neko jelo obavezno ne uspe, ali ga ja ne bih menjao nizakog na svetu.

Jesam rekao da volim oca?
:srce:
 
Moj otac je najbolji na svetu! On je samohran otac vec 10ak godina i je odgajio mene i sestru. Malo je smotan, ponekad ushije pogreshno, kada sprema rucak ima talenat da neko jelo obavezno ne uspe, ali ga ja ne bih menjao nizakog na svetu.

Jesam rekao da volim oca?
:srce:

Dirljiv opis.:D Moje poštovanje tom ocu i tvom poimanju njegove uloge u vasem zivotu. :worth:
 
Odgovarajući na jednu temu ovdje...obuzele su me emocije...ne znam da li slična tema već postoji ili ne...ali sam pomislila da bi bilo lijepo da na jednom mjestu pišemo o svojim očevima, najiskrenije što možemo; o tome kakve ih pamtimo iz našeg djetinjstva, kao i kasnije, dok smo odrastali, i o tome kakvi su sad.
Da li smo ponosni na njih ili ih se stidimo, da li im šta zamjeramo, da li nešto želimo za njih da učinimo, a još nismo i slično...
Ako nisu živi, kakve uspomene na njih nosimo...

Hajte prvo vi, pa ću se i ja ubaciti...


Moj tata se igrao sa mnom barbikama kada sam bila mala. Pružio mi je koliko je mogao. Ipak zameram mu jer se mogao potruditi više za neke druge stvari, i uvek je trebalo da se odradi onako kako ja nisam. Valjda je to bio njegov način da me vaspita. Nikada nije hteo da me prati kada su neke važne stvari u pitanju, a valjda je to dobro jer sam samostalnija od ostalih devojčica / devojaka.
Veliki je namćor i nadam se da nisam to nasledila od njega.
 
Moj otac je najbolji na svetu! On je samohran otac vec 10ak godina i je odgajio mene i sestru. Malo je smotan, ponekad ushije pogreshno, kada sprema rucak ima talenat da neko jelo obavezno ne uspe, ali ga ja ne bih menjao nizakog na svetu.

Jesam rekao da volim oca?
:srce:

:super::D
Lepo je cuti kada se tako sa ljubavlju prica o svom roditelju:D
 
Moj tata se igrao sa mnom barbikama kada sam bila mala. Pružio mi je koliko je mogao. Ipak zameram mu jer se mogao potruditi više za neke druge stvari, i uvek je trebalo da se odradi onako kako ja nisam. Valjda je to bio njegov način da me vaspita. Nikada nije hteo da me prati kada su neke važne stvari u pitanju, a valjda je to dobro jer sam samostalnija od ostalih devojčica / devojaka.
Veliki je namćor i nadam se da nisam to nasledila od njega.

a ja se nadam da sam sve od njega naslijedila
i tvrdoglavost
i pravednost
i iskrenost
i mudrost
i...nedostaje mi
 
Moj otac:lol: stvarno neznam sta bih rekla..osim da ga volim neizmerno.On nije osoba koja bi se dala opisati tek tako.Izludjuje me,nervira me,svaki dan ista prica sa njim..Licim na njega kao da me je on rodio a ne moja majka:D Sto je stariji sve je gori kao neko deriste,ili neka zlovoljna zena..sa nekih dvanaest godina ja sam mu u trenutku revolta rekla,,Ti si se nervozan rodio,,.Tad nije znao da li da me izudara zbog nepostovanja i bezobrazluka,ili da se smeje jer mu je bilo smesno to kako sam ga okarakterisala.Jer on je stalno nervozan,a ustvari je plahovit hirovit,i zeljan kontrole,nezreo kako samo jedan muskarac moze biti,a ipak..sve nas jako voli,borio se i jos se bbori kao lav za nas,ali dzabe kad sve to pokvari njegovim ponasanjem bez takta i stila.Ipak sad kad sam se udala sad mi je nekako kao prijatelj,mada bi najsrecniji bio da moze da nam sedi nad glavom i komanduje kad sta i kako..:mrgreen: isti je njegova majka,a opet ja sam ista on..:mrgreen: e jadna moja majka..znao je da nas izvede u grad da se provedemo ludo,a znao je i da nas istuce da ne mozes sesti tri dana..mnogo je gresio,ali mnogo nas je i voleo..sa mnom su mu greske najgore jer sam jedina cerka,ajme kad bi mogao da me zatvori u kucu da ni ne idem u skolu da se ne zaljubim i ne nadjem momka.Nema ekskurzija,nema izlazaka,nema nicega do osamnaeste godine..e onda sam se trgla i posizela,onda sam pokvarila sve i onda su dosle godine kada smo razocarali jedno drugo,ja njega zato sto nisam to sto je hteo da budem,a on mene zato sto nije razumeo.Onda sam se udala i sve je reseno.dvesta kilometara razdaljine sve leci:mrgreen:
 
ne želim da manje boli
ni da prođe
meni je potreban ovaj osjećaj
tuge
baš ove sad

i kako ne shvataju ljudi kad govore
da će biti lakše
da ja to ne želim

jer...šta ću ako prođe...ako bude lakše?
Kako niko to ne shvata?
 

Back
Top