Miroslav Antić

  • Začetnik teme Začetnik teme malecka
  • Datum pokretanja Datum pokretanja
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
Romansa

- jesi l' moje
najmoje?

- jesam tvoje
najtvoje.

- da ti sviram u ušima?
- da mi kupiš dve firange od cica.
al' da budu na cvetiće.
- da zakačim viljuškama
na ragastov od pendžera.
- da me mrze sve komšije.

- da ja imam samo tebe.
- da ti imaš samo mene.

- da ne udje ni Mesec ni Sunce.
da u sobi bude jedna crkva.
da gledamo kroz taj pendžer,
kroz taj pendžer pun cvetića,
da je život nešto naše,
najnaše.

- da je zivot nešto tako lepo
kao u samoposluzi "Zvezda".

- jesi l' moje?
najmoje?

- jesam tvoje.
najtvoje
 
Znaš kako se ja zovem? Ne kao ime i prezime,
već kao svetlosni znak?

Zovem se slično odjeku. Ne nečeg što je bilo,
ne nečeg što je sada, ne nečeg što se
priprema.

Odjek sam svega zajedno.

I ti se tako zoveš, samo se još nisi setio.
Zoveš se kao pamćenje onoga što će nastati.
Kao žestoka mišljenja, koja strašno uzbuđuju
mogućnosti da sutra zaprepaste i zapanje
mirnoćom svoga unutra.

I mirnoćnom svoga spolja.

Šta je, uopšte, ime?

Ono je naša mogućnost da letimo kroz prostore
kao opiljci svemira, i da plodimo cvetanja
veštinom poverenja i majstorijom nade.

Znaš kako se ja zovem? Ne kao ime i prezime,
već kao boja života?

Načinjen od iskonske vatre, misleći je, ja
plamtim. I čuvam u tom požaru način
paljenja zvezda. Otud i takve čarolije u
dubini mog oka.

Znaš kako se ja zovem?
Zovem se: čekanje tebe.
 
NEVEROVATNA MORSKA PESMA

Uvod



Poznajem neke kapetancine
-sve same surove morske vucine.
Nose bradurine.
Puštaju brcine.
Puštaju obrve.

Sto cuda nacine.
Na sve bi nacine da su muškarcine.
Sve bi da ucine da su mangupcine,
da su mornarcine,
da su junacine.
Al’ sve su ove kapetancine
za mene obicne trice i ucine.





Osim tih kapetanskih kapetana
ima na svetu i precih stvari.
Prvo da vidimo šta je to more.
Prvo da vidimo šta su mornari.

Ko nije plovio,
ko nije brodio,
ko se od orkanskih talasa skrivao,
taj kao da se upola rodio
i kao da je upola živeo.

I može od te polovine
komotno još malo da se skine.

Ti misliš: more je samo voda.
More je ogromna muška sloboda.





Mornari znaju: more se plavi
samo u secanju,
samo u glavi,
samo na slici - na razglednici.

Ti misliš: more su samo lade
i samo daleka putovanja.

More je kad covek u sebi nade
mudrost kako se budan sanja
i kad su dani slani i sivi.

Mudrost kako se sasvim živi.

Mornari se, u stvari, ne radaju.
Postaju od svoje mašte najzlatnije.
Sami se od sebe sebi dogadaju
Svaki put cudnije…neverovatnije…

Zažmure i pogode kad da se dogode
i na kom mestu da se dogode.





Ima tu i nekih drugih nemira:
more je najmilije dete svemira.

Zvezde ga kao klinca paze
i ljube u bistro oko,
i maze,
I miluju mu kovrdže zelene
i u svetlost ga umotavaju,
I menjaju mu od vetra pelene
kad krenu u zoru da spavaju.

Sunce mu od svog najlepšeg sjaja
uz svaku obalu,
uz tvrde stene
napravi bezbroj šlingeraja
od algi zelenih i bele pene.





Oblaci što se nad njim roje
Nad kolevkom mu kroz vecnost stoje.

Mlekom ga od munje i groma doje
i oko usta ga izbrljaju
šlagom od jutarnje rose svoje,
pa ga ljuljaju,
ljuljaju,
ljuljaju…

Sve su to znaci da su rodaci
more i mnogo miliona
nebeskih tornjeva,
nebeskih zvona…

Sve su to znaci da su rodaci
more i ogromna vasiona.





Možda i ne znaš:
Svi na svet dodu
sa nekom zvezdom što je pala.
More je opna kroz koju produ
na drugu stranu ogledala.

I životu se sasvim predaju
i nebo zaborave dok ovde borave,
a u stvari se samo ogledaju
u svojoj vecnosti,
u cudu nekom
blistavom,
ogromnom
i dalekom.

I misle da su na zemlji samo,
a jednako su i tu i tamo.





Šta cekaš ?
Šta gnjaviš ?
Šta metiljaviš ?

Prodaj šta imaš i kupi vrecu.
Natrpaj u nju svu svoju srecu.
Baci na rame u cik zore
i put pod noge:
-pravo na more.

Isprazni džepove.
Sve živo prodaj.
Pa tome otkucaj srca dodaj.
I malo krilatih snova dodaj.
I malo promukle pesme dodaj.

Rasprodaj stvari nove i stare.
Šta cekaš ?
Idi u mornare.





Idi i vidi što su mornari
divna decurlija i drugari.

Pojedi s njima zalogaj hleba.
Progutaj gutljaj vode i neba.
Posrci poneku psovku slanu.
Istuširaj se u orkanu.

Postaceš ludi od svake bure.
Postaceš mladi od svakog proleca.
Doživeceš za deset godina
što neko ne može za tri stoleca.

Mornari i zvezde cudesno znaju
Da vecno namiguju
i vecno traju.





Kad ljudi ostare - odu u penziju,
a mornar - u neku drugu dimenziju.

I kad je deda, još se ne da.
Još u daljinu cežnjivo gleda.

Do smrti, on samo sa suncem druguje.
Tone u neku meku caroliju.
Ne vredi za njim da se tuguje.
Ne vredi suze da se proliju.

Mornar ne umire.
On mirno ode
na onu stranu neba i vode
u nešto slobodnije od slobode.





Njemu ne objasne,
njega ne uce
kako kroz svetlost da se provuce.

I niko ne može da razume
i da se seti da primeti
kako on sve to cudno ume,
kako to cini u tišini.

Duša mu pitomo zamiriše
ko maslinjaci posle kiše.

I misliš: gotovo !
Nema ga više.

A on i dalje u vetru diše.





Sad su ti jasnije mnoge stvari.
Znaš šta je more.
I mornari.

Možda bih njihove tajne precutao
da i sam nisam svetom lutao.
 
Bio sam šašav od putovanja,
ogrnut daljinom kao plaštom.
Naucio sam kako se sanja
i druguje sa sopstvenom maštom.

Kad vidiš mornara,
-ne pitaj šta mu je.
Pusti ga.
On mnogo voli da samuje.

On samo trepne i - kad god hoce
stvori parcence divne samoce.





O, more surovo !
O, nebo plavo !
O, moja cvornovata mornarska glavo !
Mnogo me puta vetar šljapio,
mnogo sam gorkih bura iskapio,
ali bar sam se i sunca napio !

Sad i sam shvatam kako se hoce,
kako se želi,
kako se može
i u samocu i van samoce:
dalje od svoje tesne kože.

Sad i sam umem da se pružim.
Da sebe ucinim za osmeh dužim.
Da sebe ucinim za pamet dužim.
da srce svoje van sebe držim.

Srce se nema da se ima.
Srce se ima da ga daš svima.





Prvi deo



O tome kako sam prestigao brzinu

Znao sam jednog kapetana
iz onih mojih mornarskih dana.
Pleca mu kao vrata ormana.
Šake mu kao dva buzdovana.
A duša pileca,
duša meka
kao od hleba i od mleka.

Blesne mu ponekad iz tamnog oka
nekakva mudrost drevna,
duboka,
a kad je besan i kad psuje
to se cak preko mora cuje
i odjekuje…
odjekuje…

Cim sam ga sreo - sav sam se spleo.





Taj je kapetan bio jak.
staviš mu, recimo, na leda džak
- on odmah doda dva-tri džaka
i uvrh toga još sedam daka
i šest mornara, jakih momaka.

Pa kad sve lepo na leda stavi,
on se ovako važan pravi:
dok kažeš britva,
dok kažeš keks,
popije bure mleka na eks
i smaže za užinu dva para volova
i još pokupi mrve sa stolova.

Odmah sam video da mi se svideo.





Rekoh mu: cuj me, vucino stara,
bi li me primio za mornara ?

Naucio sam šta je to more,
šta su prostranstva
i šta skitanja.
Naucio sam sve odgovore.
Sad bih da naucim samo pitanja.

Šta vredi da živiš i da se diviš
i da preteruješ dok svemu veruješ,
pa su ti samo oci bogatije,
a glup si ko cuskija i ne znaš šta ti je.

Šta vrede sva ta putovanja
ako su prazna i bezvezna ?
Naucio sam hiljadu znanja.
Sad moram da naucim to što se ne zna.





Na brodu odjednom nastade muk.
Ko ima brk - uvrce brk.
Ko nema brk - uvrce žvrk.

Stoje mornari silni i mocni
kao balavci bespomocni.
Kapetan protrlja na celu bore.
Pogleda dole.
Pogleda gore.
Pripali lulu.
Pljune u more.
I rece: pre svega - dobro vece !
Skidaj tu kapu i daj mi šapu.

Da cujem, poštovani stvore,
Kakva te morska pitanja more.





Gledam te, rekoh, pa mi je žao
na kakve si mornare spao.
Mnogo su tupavi.
Mnogo glupavi.
Po licu im se razvlaci dosada.
Oci krmeljive.
Musavi.
Cupavi.
Zar su to vukovi ?
Zar je to posada ?

Ti nisi neki levi kapetan.
Ti nisi neki desni kapetan.
Ti si pametan.
Ti si spretan.
Okretan. Pokretan. I brzometan.

Daj se za bure ruma potrudi
i sedi da pricamo kao ljudi.





On rece: neka te nosi davo,
bezobrazan si,
al imaš pravo.
Ja nisam obican kapetan lade.
Ja morem plovim sebe da nadem.
Ja morem plovim i sebe lovim

Posada voljno !
Bukvar u ruke !
Svako da nauci do prve luke
kako se piše sa obe ruke:

“Nije mi dosadno.
Ja sam radoznao
da doznam, sve što nisam doznao.”

Odgegaše se morski junaci
da sricu bukvar kao prvaci.





Šta sam sve ucio kod tog coveka
- svi ce da mi se dive doveka.
Šta sam sve ucio kod te lude
- svi da mi zavide i da se cude.

Bio sam pre toga buba lenja.
Vrucina…more…okolo ništa…
Samo se noc sa danom menja
od pristaništa do pristaništa.
Ploviš i spavaš,
zevaš i živiš,
a ništa, u stvari, ne doživiš.

U luci dva dana voljno dobiješ.
Obavezno se sa nekim pobiješ.
Samo se biješ i piješ…
piješ…

Celoj ulici pice platiš
i na ladu se još gluplji vratiš.





Rekoh:
moj kapetane sedi,
ovako zaista više ne vredi.

Vidim da sigurno nešto jesam.
Ovde sam.
Tamo sam.
Jedno sam.
Sve sam.
Pa ipak, ne znam šta sam i gde sam.

Krenem ponekad pa se bojim:
koracam,
a ko da u mestu stojim.

Stanem ponekad, pa se stidim:
vidim,
a ko da ništa ne vidim.

Stanem ponekad, pa se bojim:
da l’ ja postojim
ili ne postojim ?





On rece:
sedi drvo na drvo
i širom otvori to gluvo uvo.

Kad ne znaš šta si i ne znaš ko si,
moraš pod palubu, vrag da te nosi !
Pogledaj kakva ti je kosa.
Pale ti šiške preko nosa.
Pospremi krevet.
 
Oribaj pod.
Nije to hotel ! Ovo je brod !
Operi uši i nokte skrati.
Onda se trkom ovamo vrati.

Naucicu te da se setiš
kako da brže od metka letiš.
Da krila sebi u glavu dodaš…

Al’ prvo moraš da znaš da hodaš.





Probaš da korakneš, pa se sapleteš.
O, ljudi moji !
O, beli svete !
Šta si ti: mornar ili dete ?

Da ne gnjavimo: bicu kratak !
Prvi i poslednji zadatak:
ne gegaj mi se kao patak !

O, ljudi moji,
o, dajte vina !
Šta si ti: mornar il’ balerina ?

Prvi se u zoru probudi.
Dobiceš jedan ljubak dubak.
Do veceri se muški potrudi
da znaš da koracaš ko drugi ljudi.





U tom sam dupku hodao, eto,
da vas ne lažem - citavo leto.

Kapetan gleda s komandnog mosta
i stalno porucuje: još nije dosta !
Pušta me da se ko stoka mucim
i sam od sebe sve da ucim.

Pita me: kako je, moj golube ?
Ja samo cutim i stiskam zube.
Onda on pride i, kao drugu,
cvrgne mi jednu povecu cvrgu
i kaže:
upamti, luckasti sine,
ko hoce u nepovrat da se vine
i bude brži od brzine
i sazna šta je vecna sloboda,
- taj prvo mora da zna da hoda.

Inace, marš sa moga broda !





Pet godina sam kod njega ucio.
Kao puž sam se u duši skvrcio.
Neverovatne sam stvari umeo,
a ništa od svega nisam razumeo.

I posada se cudom cudi.
Zvirkaju u mene kao ludi.

Miljama okolo - sve sama voda.
Ja sidem i šetam oko broda.
Zarežim kao cetiri tigra.
Malo se mazim.
Malo igram.
I u rukama ajkule nosim.
i odozdo im svima prkosim.

Pitaju: cime hodaš ?
Kako ?
Ja lažem.
Kažem: ja to - onako.





A nije prosto.
Nije lako.
Casnu rec, nije to tek onako.

Svašta sam radio.
Svašta sam smeo.
Jedino sam se dva puta spleo.

Prvi put kad sam na kita seo.
Drugi put: kad more beše rovito,
od bure džombasto,
strašno brdovito.

Da se za vetar nisam uhvatio,
u nebo bih se sunovratio.
Od zvezda bih se sav pozlatio.
Nikad se ovamo ne bih vratio.





Al’ nije bio kraj mojim mukama.
Naredio mi kapetan grubi
da ucim kako se hoda na rukama
i da na trepavicama dubim.

Opasno se na mene okomio.
Nokte sam lomio.
Prste sam lomio.
Bio sam trapav kao slonovi.
Na dlanu mi izrasli donovi.

Stanem, pa gledam:
mogu da biram
- rukama konzerve da šutiram
ili da cizme pendžetiram.

Stvarno se nisam tome nadao.
Ali sam junacki sve savladao.
Sve mi je krenulo od ruke,
al’ ne od talenta, nego od muke





Kapetan rece:
dobar si dak.
Marljiv si, uporan, spretan i jak.
Došlo je vreme da se setiš
cime bi mogao da proletiš
bar jedan metar,
bar pola metra
na onu stranu munje i vetra.

Mornari samo misle da plove.
U stvari:
ne mogu da se sete
da dublje zavire u svoje snove.

Mornari ne plove.
Mornari lete.

U maštu sam se sasvim zagnjurio
i odjednom sam strašno pojurio
pravo sa ove stare planete
negde ka zvezdama poput rakete.





Posle se znalo:
u svakoj luci
skupe se oko nas morski vuci.
Trepcu i mrmljaju poluglasno.
Kako to lebdim ?
Nije im jasno.

O, kapetani svetla lica !
O, velikani kopna i broda.
Ja sam vam poslednja neznalica.
I sam se pitam:
šta je to voda ?

Šta je to vazduh ?
Šta je to tvrdo ?
Šta nije cudo ?
I šta je cudo ?





Probacu tajnu da vam odam:

Ja sebi u glavu snove dodam.
Kafenu kašiku.
Ni trunku više.
Pa onda zinem i vetar dišem.

Daljinu dišem.
Blizinu dišem.

Onda sam slobodan.
I hodam…
Hodam…

Sanjajte !
To je divno i lako !
Sanjajte !
To bar može svako.





Onda pokazujem kako sam jak.
Stavim na leda jedrenjak.
Stavim u zube pola kita.
I sto šampita.
I sto krempita.
I povrh svega još - parce brega.

Malo se žurim.
Malo zažmurim.
Raširim ruke, pa se vinem.
Visoko se u nebo sjurim.
Poneku pticu usput uštinem.
Po neku zvezdu usput skinem.
Poneku suncanu nit prekinem.

Svi oni zaneme i samo zinu.
Ne mogu da shvate takvu brzinu.





Prelecem polja.
Prelecem bregove.
Dlanom dodirujem šume i snegove.

Dodirujem stenu: iz nje procveta
dva cveta…
tri cveta…
cetiri cveta…

Raznesem prolece širom sveta.

Nadletim tako sva mora duga.
I mnogobrojna mora treca.
I mnogobrojna mora peta.
 
Drugi deo
O tome kako sam uzjahao i samo vreme



O, nebo plavo !
O, moja prazna mornarska glavo !
Sve što sam probao
- odmah sam umeo,
pa ipak: ništa ja nisam razumeo.

Stvarno je bilo lepo kad letim,
al’ ja sam hteo da se setim
kako ja letim,
cime ja letim,
zašto ja letim,
kuda ja letim.

Svega sam mogao da se setim.
Toga nisam mogao da se setim.

Dode mi da od muke puknem.
Da kukam.
Da promuknem.
Pa da crknem.





Rastu iz mene kao strela
ogromna krila,
cudesna,
bela…

Rastu iz ramena, meka i duga.
Rastu sva prozirna kao duga.

Rastu do juga.
Dalje od juga.
i oko zemlje dva - tri kruga.

Nebo sam grlio i milovao.
Ni jednom odande nisam pao.
U dušu mi je ceo svet stao.

Jedino mi je bilo žao
što stvarno nikako nisam znao
cime sam sebi ta krila tkao.

Odkud mi svila za takva krila ?





Onda se opet nadem na obali.

Mnogi su mornari to isto probali.
I mnogi curani kapetani.
I kapetani velikani.
I kapetani lepotani.

Strašne su žuljeve na srcu dobili.
Strašne su žuljeve u mozgu dobili.

Umalo nisu pošašavili
i umalo se nisu podavili.

Nikad se više nisu pojavili.





Razmišljao sam hiljadu dana:
odkuda vetru druga strana ?
Odkuda nalicje svemu što znamo ?
Možda ga i mi sami imamo ?

Možda još negde isti postojim,
sa mojom dušom i likom mojim ?

Zar nismo sa iste zvezde sišli ?
Zar nismo sa iste svetlosti došli ?
Zbog cega smo se mimoišli ?

Oj, kapetane, ljudino jaka,
što si me uzeo za daka
kad imam mozak ko zrno maka ?

Oj, kapetane, kako da znamo
jesmo li ovde ili smo tamo ?





Al’ nema više mog kapetana.
Godinama je sve bledi bio.
Tako je,
bledi,
jednoga dana
nekuda potpuno izvetrio.

Mornari nisu ni “a” izustili.
Brzo su camac u more spustili
i do poslednjeg brod napustili.

Zbunio ih je taj kapetan.
Pitali su se: Šta li je ? Ko li je ?
Kako da izvetri kao para ?
Kakve su ovo strašne carolije ?

Nisu to vradžbine.
Nisu cuda.
Taj kapetan je divna luda.
Lepo se snašao i - sebe našao.





Jednom, kad sam se u nebo dizao,
na pola puta sve sam shvatio.
Što ne bih drukcije brzinu stizao ?
Zašto se ne bih unatrag vratio ?

U sebi sam se zasmejuljio:
da,
najzad sam se opasuljio.
Nema tu vradžbina, o, beli svete:
Treba ponovo biti dete.

Podario sam nežnost svim stvarima.
Postao ludi od svih aprila.
Bio sam jedini medu mornarima
kome su iz glave izrasla krila.

Šta vredi da neko snove plete ?
Cime da plete i uplete
ako ne postane ponovo dete ?





Sad imam odgovor kako se stiže
samome sebi malo bliže,
unutra negde gde su nam kosti
zlatne od ludosti
i od mladosti.

Sad imam odgovor kako da ronim
duboko u svoje bistro oko
i da u duši nežno zazvonim
i volim
i verujem duboko.

Dublje od svetlosti.
Dublje od Svemira.
Dublje od svojih tajni i nemira.

Dublje od svoga najdubljeg sna.
Dublje od svoga najdubljeg dna.





Docnije,
u igri,
jednog dana,
kad bejah decak medu decacima
prepoznao sam svog kapetana.
Javio mi se tajnim znacima.

Klopave uši.
Cupava kosa.
I iste pege oko nosa.

Ipak su to samo naše stvari
to - da smo nekad bili stari,
to - da smo nekad bili mornari
i probisveti
i drugari.

Neka to ostane za nas samo.
Dosta je da pamtimo.
I sve znamo.





Sad skupa rastemo,
a mira nemamo,
jer potajno se na more spremamo.

Ko nije plovio,
ko nije brodio,
ko se od orkanskih valova skrivao,
zbog cega bi se ponovo rodio
i zbog cega bi ponovo živeo ?

Samo mornari i zvezde znaju
da vecno namiguju i vecno traju
da vreme uzjašu,
da svetlost javljaju,
da život kao razred ponavljaju
i da se stalno, stalno obnavljaju.
 
Kad mi nedostaješ

Mislim tuđe misli
Kradem svoje vreme
Provlačim ga
Između oblaka, snova,
Daljine i snega…

Kada poželim
Da ti nedostajem
Odsanjam pesmu
Zatvorim oči
I na kaldrmi zamislim
Cvet beli.

Kada te nema
Jer tako hoću
Zaledim osmeh
U sebi kažem ime
Udahnem duboko
I pomislim
Tako mi nedostaješ…
 
Posmrtni marš klovnova

Kad umrem
bar sam siguran:
niko se neće dovući da mi pljune u lice.

Svi ćete mi odjednom biti prijatelji
i ko zna kakvo izmisliti priznanje.

Potpuno vas razumem:
mrtvi ljudi nisu zločinci,
nisu gadovi,
nisu ubice.

Smrt je - pomilovanje.

Smrt je najpristojniji način da se ode
bez pozdrava,
bez obećanja,
na miru.

Smrt je invalidnina herojima za amputirane lobanje
i nesanica pepela u kojoj duše trava vetrove ištu.

Odlaskom se znatno dobija:
plakatiraju čovekovo ime i prezime po uglovima
na malo finijem papiru
i svako vas čita,
čita,
kao da ste odjednom postali vrlo važna izložba
ili premijera u pozorištu.

Ako to mora da bude u nekakvu jesen,
- neka bude.
Zemlja ne menja boje kao trava i vetar.
Zemlja uvek miriše samo na presne ljude
uporno,
metar po metar,

uporno,
grudvu po grudvu,
zemlja je gluvonemo zgrušano veče
sasušeno i tamno kao pokojne lude.
Zemlja je veliki san o pticama krtica
i zvezdama crva
otečen,
i ako sve to baš mora da bude u nekakvu jesen,
- u redu,
neka bude.

Gledaću kako sunce nagriza drveću ruke
pa su dlanovi lišća ranjavi i krti,
a mostovi tegle na leđima topli vetar
što prve kiše najavljuje.

I ako već svi odlaze
po nekakvom zakonu pomirljivosti i umora,
učiniću to odjednom,
ne poštujući priglupe i svakodnevne smrti,
nestpljiv da doživim taj mrak
što mi se u zenice strmoglavljuje.

I smeškajući se,
a neću objasniti zašto se smeškam
i šta osećam
dok mi se u raznobojnim klikerima očiju
hiljadu svetlosti menja.

Morate već jednom shvatiti:
ja samo na sebe podsećam
ovako pijan od snova i proklet od poverenja.

Posle mene slobodno dišite
i vi
sa rukama od crepa,
i vi
sa rukama od kolača.

I prelamajte se u bezbroj nijansi
od crne
od bele,
- nikad me nećete stići
jer bio sam drukčija prizma.

Ja sam
ispred nosa svih vrlo poštovanih pronalazača
prvi uspeo da patentiram
pod istim rednim brojem osmeh zanosa
i cinizma.

Ja sam
ispred nosa svoje vrlo cenjene generacije
prvi išao da onjušim oblake
i prvi se namršten vratio.

I sad znam
da je mudrije učiniti korak van sebe
nego proći milione kilometara
u svojim grudima.

Inače,
bio sam pomalo vanbračno zaljubljen
u vetrenjače
i stanične restoracije
i pošteno sam,
čini mi se,
platio,
kiriju što sam živeo međ ljudima.

Nije mi žao
što sam ispao naivan
kao dimnjak - sanjalica
koji za života čeka da ga proglase za vulkan,
iako nisam bljuvao ni pepeo ni žar
put oblaka i ptica.

Ja sam večito cvetao plavo
i to bez razloga plavo
kao jorgovan
u blatu ispred kasapnica.

Ja sam mislio:
dobro,
razmrskajmo usijane čelenke o zid,
možda će se iz toga izleći nekakvi dani.

Ja sam mislio:
dobro,
sve grobare na baštovanski kurs,
možda ćemo naučiti
na kosti da kalemimo cvet.

Sad mi zbilja više ničega nije žao
i neću urlati
ni sliniti u rukav ako sutra neko
ko bude pozvan da nišani
- na mene prstom ne nanišani.

Pljujem ja pomalo na vas,
nadmeni budući.

Da se nismo ovako prljavi grizli i parili,
da nismo ovakvi nakazni pre vas krvarili
i sanjarili,
voleo bih da vidim na šta bi ličio
vaš okupani,
puderom posuti,
razmaženi svet.

Kad umrem,
samo će mi biti zao ptica,
jer sve vreme sam sanjao letove,
pa ono drugo za mene nije imalo
naročitog smisla i značenja.

A vi se nasmejte
kad spuste u raku velikog klovna
i njegove nerazumljive svetove
umorne od životnog šegačenja.

I neka sve prođe bez molitvi
i rodoljublja.
Uličarkama
donji veš od kaluđeričkih riza!

Nisam bio ni ikona,
ni vojnik,
ni gradonačelnik u provinciji
kome bone decu vaspitavaju.

Cirkusi su bili moja najveća ljubav
i moj najveći patriotizam,
i rađao sam se kad su ginuli,
a umro kad vaskrsavaju.

Vi možda shvatate:
bio sam tu
da vam prstom na usni napišem osmeh
i na trepavicama suzu u isti mah.

Bio sam razapeta čelična žica
između bivših koji sve lepo veruju
i budućih koji u svemu traže trik.

Po meni je igrala
balerina sa amputiranom nogom
i kišobranom u ruci,
i svima vam je zastajao dah.

Kažite hvala što se nisam prekinuo
i zgrušao vreme u crven krik.

Hoću da čujem taj aplauz
kojim ste dlanove raskrvarili
pod ogromnim šatorima neba
naduvenim od riđih vetrova što oluju obećavaju.

Jer pošteno je,
na kraju krajeva,
razumeti komedijaše koji su se zbog vas izmotavali,
iako su mogli da siđu u publiku
i da za svoje pare psuju i obožavaju.

Ako sve to mora da bude u nekakvo proleće,
- neka bude.
Belo od kiša
proleće je tek okrečena fabrika etiketa
na granama ispod kojih idemo.

Zalepite mi usput na čelo jedan list
i ništa više,
- ako se razumemo.

Ostalo može da ostane kao i kad sam disao.
Neka se lepršaju suknje i marame.
Nek neko nekom zariva nož u vrat,
i neko nekom i dalje šapuće: draga.

Neka izgleda kao da sam se vrlo učtivo
i diskretno udaljio
i u slivnike prospite svaki drugi smisao.

U desetoj sam leteo na mesec.
U dvadesetoj sam leteo na grudobrane.
U tridesetoj sam odleteo dovraga.

Na kraju:
ne umivajte me, molim vas.
Maramicom mi pokrijte lice
ako vam smeta moja budalasta maska.

I čegrtaljke u šake,
a onda:

orkestar,
molim jedan sasvim tihi jecaj!

Upalite sve ulične svetiljke i reklame
neka grad izgleda kao arena
pre mog odlaska.

Zar ne primećujete,
gospodo i dame,
da smo u smrti opet nekako samo deca.

Vama će od našeg poslednjeg kikota
utrnuti rskavica u zglobovima,
a to je,
ustvari,
naša poslednja naivna šala,
poslednja salva crnog snega
po vašim licima sivim.

I ko zna,
mozda ćemo samo svoju prazninu dati na čuvanje
grobovima,
a mi ćemo ostati da se cerimo i naričemo
ovde negde u travi,
ovde negde u lišću,
ovde negde pod kamenom i dalje neverovatno živi.
 
Hodajuci na rukama

Ponekad mi se ucini da mi beze pod nogama putevi i daljine. I kadgod mi se dogodi da dospem u daleko, i stanem nasred njega i mislim: konacno, evo me; ako podignem oci, vidim da svako najdalje ima svoje jos dalje.
Mozda je to i sreca. Mozda imam u sebi nesto duze od krajeva.
Mozda imam u sebi toliko mnogo sveta, da se nikada, nigde, nece moci zavrsiti.
Nije rec o zivotu, nego o njegovom dejstvu. Jer neke stvari se ne mogu saznati samo ocima. Postoje u meni mnoga, neverovatna cula. Cula vode i vazduha, metala, ikre, semenja,...
Oni koji me srecu, misle da ja to putujem. A ne putujem ja. To beskraj po meni hoda.
Od koje sam ja vrste?
Znam jednu novu igru. Zaustavim se naprasno i ne micem se satima. Pravim se kao da razmisljam i da u sebi rastem. Cinim to dosta uverljivo. Dok imitiram drvece, neko sa strane, neupucen, stvarno bi pomislio da sam pustio korenje.
Razlistavam se sluhom. Zagrljajima. Disanjem. Cak se i ptice prevare, pa mi slete u kosu i gnezde mi se na ramenu.
Pravim se da sam trom sanjar. Nespretan penjac. Spor saputnik. Pravim se da mi je tesko da se savijam preko belih ostrica realnog.
Pravim se da mi nedostaje hitrina iznenadnog skracivanja u tacku i produzetka u nedogled...
Ja ne upoznajem svet, vec ga samo prepoznajem. Ne idem da ga otkrivam, nego da ga se prisetim, kao nekakve svoje daleke uspomene.
Jer mnogo puta sam bio gde nisam jos koracao. I mnogo puta sam ziveo u onom sto jos ne poznajem. I mnogo puta sam grlio to sto ce tek biti oblici. Zato izgledam izgubljen i neprestano se osvrcem. A u sebi se smeskam. Jer, ako niste znali, svet je cudesna igracka.
Moze li se izgubiti neko u nekakvom vremenu i nekakvom prostoru, ako u sebi nosi sva vremena i prostore?...
Smeta mi krov da sanjam. Smeta mi nebo da verujem...


Mika Antic
 
Jos jedna od onih decijih pesmica


Kada bih ja imao krila,
odleteo bih čak do Nila
i malo gnjavio krokodila.
Na glavi bih mu,
na primer,
jahao
i ispred nosa papirom mahao,
za uši bih ga vukao … stezao …
za rep mu plavu mašnu privezao
i čuda radio svakojaka
što ne sme niko od dečaka.
Kada bih ja imao krila,
to bi smijurija prava bila:
odleteo bih do prvog ćoška
i uplašio jednog Boška,
odleteo bih do prvog mosta …
- I dosta!
- E nije dosta!
Odleteo bih do prvog sprata
I bio veći nego tata!
Tek sad je dosta!
 
A ovo sam ucila u skoli :)


KAD SAM BIO VELIKI - Miroslav Antic
Kad sam ja bio veliki,
bas sam pravio mnoga cuda!
Peo sam se,
na primer,
na razna brdovita brda
i - svuda!

Istukao sam jednog divljeg lava
- bez pruta.
Bio sam na Mesecu dva puta,
a mozda i tri puta.

Posle sam i na juzni pol plovio.
Tu sam durbinom kita primetio.
Nije ni trepnuo
- a vec sam ga ulovio!
Ostalim sam kitovima zapretio.

Kad sam ja bio veliki,
tata je morao svaki dan da se umiva.
Pobedio sam jednog gusara.
Pobedio sam jednog diva!
Pobedio sam... jos jednog diva!
I svaki div je plak'o.
I sve tako...

Kad sam ja bio veliki,
mogao sam celu ulicu da istucem.
Mogao sam sa kuce krov da skinem.
Mogao sam svakog kera za uho da povucem.
Mogao sam slona za surlu da ustinem.
A mozda: i dva slona da ustinem!

Kad sam ja bio veliki,
niko nije smeo da me po mleko salje!
Kad sam ja bio veliki...
Kad sam ja bio veliki...
E - ne znam dalje.
 
sa zakašnjenjem..


24. jun 1986.
U popodnvenim vestima govore o tome da ja Antiću danas uručena nagrada Jovan Popović za životno delo.
Večeras, međutim, negde pre pola osam, javila Boba Latinović, kratko: „Mika je umro. Dođite!“
Na onom dugom, niskom stolu, za kojim je sedeo, ležao je podvezane brade, vezanih ruku, no nekako veoma prirodan, kao zaspao. Imao sam utisak da će se sad prenuti, progovoriti i ispraviti neki akcenat u stihu koji sam tek bio izgovorio.
Na postamentu za Soldatićevu skulpturu video sam još onu novu kožnu kravatu koju je i jutros bio vezao. Za Jovana Popovića.
Vest o smrti se raščula. Neko je uključio televizor, i na ekranu, u slaboj montaži, između sjajnih Latinovićevih kadrova iz filma o Antiću, neki ljudi, kao naišli odozdo, ali ne sa neba, ne sa neke druge planete, nešto su nesuvislo govorili, sedeo sam podalje, nisam baš sve razaznavao, ali dva lika sam uočio dobro. Prvi je nešto govorio iznad glava, drugi je bio sed, samozadovoljno se smešio, dobio je, eto, šansu. Neko je, srećom pogasio televizor.
Već uveliko iza ponoći otvoreno je pismo, adresovano Dudi, iz komšiluka, koje je apsolutno potvrdilo njegovu želju da izmakne malenim zamkama banalnih govora i oveštalih posmrtnih slova:

"Dudo,
kad me iznose, neka pročitaju „Besmrtnu pesmu“. A kad me pokopaju neka Janika Balaž ili Tugomir odsvira „Piro manđa korkoro“. Niko ne sme da mi drži govor."
M. Antić
 
Pesma koju je Slobodan Pavicevic napisao kada je cuo vest o Mikinoj smrti:



Umro je Miroslav Antic,
javlja mi Drasko Redjep,
i ne verujuci u to sto kaze,
kaze: javi mu se.

Okrecem 021,
da preduhitrim voditeljku TV Dnevnika,
biram 3-1-7-7-9-9,
Sumadija sumi znajuci da svet se smanjuje
brzinom vesti.

Preko Dunava zvoni mi Novi Sad,
u Ulici Mihala Babinke 1
slusalicu podize Mika Vojvodina.
Mika planinski venac usred ravnice,
i kaze:
Tacno je, umro sam.

Idi, bre Miko, u pizdu materinu,
kao sto ti je rekao Lao-Ce,
nemoj da lazes,
vicem ko da sam i ja umro pa me ne cuje,
ako lazes, ima reci da ti poispadaju
iz pesama u kojima si slavio zivot,
u kojima si slavio ljubav sa zivotom,
i sa ovog sveta neces moci da odes
sve dok ih ponovo ne vratis u taj zivot
kome si svasta obecao.

Pogresno si umro, Miroslave,
ako mislis da si stvarno umro
tamo gde si stao.

(24. jun 1986.)
 
• Pesnik Mika Antić je voleo Srem i rado je dolazio. Jedno vreme je gotovo svakodnevno boravio u Beočinu gde je nameravao da uredi atelje na tavanu Starog dvorca. Taj posao se odužio, jer je Mika više vremena provodio za kafanskim stolom, dole, u prizemlju, nego gore, na tavanu. Prijatelji su ga često zaticali kako sedi sam sa dve čašice vinjaka. Neko ga je pitao:
- Zašto naručuješ dve čašice za sebe?
- Jedna je za mene - rekao je Mika - a druga za moje drugo ja. Da imam s kim da se kucnem!
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top