Miroslav Antić

  • Začetnik teme Začetnik teme malecka
  • Datum pokretanja Datum pokretanja
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
Miroslav-Mika-Antić-GOVOR-tekst-pesme-Bistrooki.jpg
 
Ljubavi srpskih pisaca: Miroslav Mika Antić

Mokrin je tog marta 1932. godine dobio besmrtnog pesnika, Miroslava Miku Antića. Rođen u ravnici, gde zvezde rastu u žbunju, školske dane proveo je u rodnom mestu, a gimnazije Kikinde i Pančeva kriju Mikine momačke dane, studije upisuje u prestonici, a Novi Sad je njegovo mesto življenja. U par redova staje jedna vanvremenska biografija čoveka koji je od fizičkog radnika, koji ume da napravi krov, prošao put do pozorišnog reditelja, glumca u lutkarskom pozorištu, slikara, do jednog od najboljih pisaca srpske književnosti. Mrzeo je biografije, ličile su na kalupe u koje nikada nije mogao, a ni želeo da stane, bio je gromada za tako ograničene pojmove.

Danas ne pišemo o “Miki Antiću sa Facebook-a” koga svi znaju, daćemo prednost ovom pravom koji živi u sazvežđu, igra se svojim plavim čuperkom, piše svoje besmrtne pesme i daje nam “poslednju šansu” da ispijemo turu s njim u kafani sećanja. Nije imao svoju prvu pesmu, imao je drugu, to je i sam priznao. Brzinom munje po Mikinom selu proneo se glas kako će od njega biti veliki pesnik, zahvaljujući toj prekrasnoj pesmi, koju je ukrao od Desanke, još kao dete. Upakovanu knjigu Desanke Maksimović dobio je od svog učitelja, koji je od Mike Antića napravio pravog pesnika, koji je znao da je tuđe ipak tuđe – vreme se meri samo našim delima. Nije se dao propisima, merama upozorenja, uvek je bio na svoju ruku.

“Na ovu zemlju sam svratio da ti namignem malo”
Pisanom carstvu Mike Antića gotovo se ne nazire kraj, za njega je bilo tesno panonsko nebo, poput broša na reveru nosio je slobodu, nije voleo rastanke, branio je da mu čak i u poslednjem trenu drže govore. “Ako ti jave umro sam, ne veruj, to ne umem.”

Svi su znali sve o njemu, kafanske priče se i dalje pričaju, ali istinsko biće Mike Antića nije se dalo detektivsko-radoznalim očima. Bio je potpuna nepoznanicama čaršijskim sveznalicama, kultni lik književne istorije koji još uvek “šašav leti i živi”. Ono što je voleo da čita više od knjiga, bili su ljudi, znao je da utone u njihove oči i da iz njih usisa sve tajne. Ako negde stoji potpis “Pesnik”, to je Mika Antić zavarao trag mastilom. Buntovnik, mekane duše, imao je u sebi neku slatku protivrečnost, pisao je najfinije pesme, a krišom bio zadivljen borilačkim veštinama.

O njegovom vrcavom duhu, pesničkom vragolanstvu, najlepše govori rečenica iz pesme “In Memoriam”:

“Postoji jedan neverovatan gad koji se zove Miroslav Antić.”

Učiniće se na tren, da sve što želimo da saznamo o Antiću, možemo naći među crnim redovima njegovih stihova, ljubav u njegovom životu nikada nije bila vidljiva na površini, samo uporni tragači znali su tek ponešto o ženi koju je voleo. A bio je “sav od pesme, sete i dobrote” i smrtno zaljubljen, ne u ženu, već u poeziju. Boem, posebne finoće, kasne sate pretvarao je u trenutke povratka kući, čašice na njegovom kafanskom stolu znale su da se zabroje, a majka Melanija, hrabra žena, noćima nije odustajala od potrage za sinom, lutalicom, čupala ga je iz kandži poroka. I jednog dana, po povratku iz vojske, sa par položenih ispita, Mika saopštava roditeljima da se ženi. Neukrotiv duh osvojila je jedna Ljubica, bila je to Mikina prva supruga sa kojom je imao jedno dete. Nakon nje, svoj potpis pored Mikinog stavljale su još dve žene. Razvodi mu nisu bili nepoznanica, jer svaki brak kome je kriza postala svakodnevnica, odmah je okončavao. Jedna posebnost ovog velikog čoveka, pesnika, slikara bila je vera u prvu ljubav, tako da nikada nije imao posla sa “drugom ljubavlju”. Druga supruga, Svetlana, podarila mu je troje deca, sina i dve kćerke, a treća, Smilja, u njegov životni karton upisala je imena još dva sina. Mika Antić bio je trostruki suprug i otac šestoro dece, kasnije i deda šest vragolana.

– Ja nemam svoju ženu, svoj tip žene. Sve žene na svetu su mi se dopadale i sve muzike na svetu. – rekao je Mika Antić.

“Ljubav je jedini vazduh

koji sam udisao

I osmeh jedini jezik

koji na svetu razumem”– definicija tajne Mike Antića.

Kada ga je ščepala bolest, nije se predavao, išao je mimo nje, pisao svoje pesme i igrao šah uz reči: “Još se ne spušta moja zastavica”. U junu 1986. otišao je da luta sam po svetu, uz pesmu tamburaša, a svojoj Dudi napisao je: “Dudo, kad me budu iznosili, neka pročitaju ‘Besmrtnu pesmu’.”

Jelena Pavlović
 
Znam,
mora biti da je tako:
nikad se nismo sreli nas dvoje,
mada se trazimo podjednako
zbog srece njene
i srece moje.
Pijana kisa siba i mlati,
vrbama vetar cupa kosu.

Kuda cu?
U koji grad da svratim?

Dan je niz mutna polja prosut.

Vucaram svetom dva prazna oka
zurim u lica prolaznika.
Koga da pitam,gladan i mokar,
zasto se nismo sreli nikad?

Il je vec bilo?
Trebao korak?
Mozda je sasvim do mene dosla.
Al' ja,
u krcmu svratio gorak,
a ona
ne znajuci-prosla.

Ne znam.
Ceo svet smo obisli
u zudnji ludoj
podjednakoj,
a za korak se mimoisli.

Da,mora da je tako
 
U meni večeras jedna reka
razbila ogromna brda daleka,
muči se urliče, razmiče klance
i kida svoje zelene lance,
i rije kroz moje srce i peče
i kroz oči mi kipi i teče.

U tebi večeras ta ista reka,
čudno je meka.
I čas je srebrna, i čas je plava,
u njoj se tišina odslikava.

Svako u sebi reke druge,
pod istim mostovima sretne,
zato su nase sreće i tuge
uvek drukčije istovetne
 
ZAPISANO U SREDU

U sredu smo se prvi put sreli,
a do tada se nismo znali.
U petak smo se zavoleli.
U ponedeljak posvađali.
Opet je sreda. Sad svima kažem
dok lutam po korzu sam:
ne, nije ona lepša ni draža
od drugih devojčica koje znam.
Pa kad je sretnem – oči krijem.
Zviždućem. Gledam u nešto drugo.
I mislim: zbilja, svejedno mi je…
Al okrećem se dugo… dugo…

Miroslav Antić
 
Ako odeš, široko sivo stopalo gradsko neba zgaziće moju tršavu glavu i razliti pločnicima. Razbiću čelo o bandere i sva ću pluća izjecati i izjaukati. Pokidaću košulju i kožu sa grudi noktima, koji su sada crni i zapušteni kao lišće, koje po ivicama polako počinje da truli.Jer sve na tebe liči. Ukus tvoje krvi prodavaće dečaci, sa kupinama, pred mrak, po uglovima ovih ulica.Razlivenu toplinu tvoje postelje, vezaće u čvorove sestre u bolnici.Dezinfikovaće smisao tvog osmeha, na čaši iz koje si pila lekove. Obrisaće novinama reči, koje si mi govorila kroz prozorsko staklo. I sve će svesti na brutalno.Ako odeš, ponećeš mene, a sebe ćeš ostaviti u oblicima mog sna i jave, koje će sažaljevati ili nepoznavati ljudi u prolazu.Sve kuće cu ocrniti katranom i tući one koji ne umeju da nariču, kad spomenem tvoje ime. Jer laž su priče o novim sastancima, laž sve uspomene i posete rodbine nedeljom popodne. Nikada se više nećemo naći.Ostaću sam pod svrdlom svetiljke sa tavanice, iz koje će mi se stvarnost godinama uvrtati u potiljak. I sve lepo će sa tobom umreti.I svakog proleća, krovovi će dugo plakati suzama okopnelog snega.M. Antic - Koncert za 1001 bubanj (iz četvrtog pisma gospođici Vineti)
 
bdd0899d99fe2e71f0a7ec0c930d729d.jpg



Opraštamo se,
opraštamo se i strašno dugim nogama
odlazimo u svet.
Ti u svoju mladost
onuda iza fabrika,
iza pristaništa
i mosta,
niz raskršća koja se razilaze kao
posvađani ljudi.
Ja u svoju mladost
onuda uz prugu,
gde trava ima ukus vode,
peska
i sunca.
Nikad više nećemo sedeti u istoj klupi
ni jedno od drugog prepisivati zadatke,
ni deliti užinu na odmoru.
Nikada se više neću smejati tvojim
olinjalim lutkama
ni ti mom neukroćenom žvrku na
temenu
za koji su me večito čupkali
oni što sede iza nas.
Nije ovo više završena samo jedna
školska godina.
Kažu:
gotovo je detinjstvo.
Jedno veliko detinjstvo danas je
gotovo.
Kažu,
i svi su zajedno radosni
i kotrljaju se niz stepenice kao šaka
prosutih klikera,
i svi su smešni od zadovoljstva
kao plastelinske figure,
i svi su šareni i čudni
kao grad za vreme velikih praznika.
Samo ja znam:
nikada više,
nikada više,
nećemo se uhvatiti za ruke
ni hodati od ugla do ugla
i pokušavati uzalud da se setimo dok
ćutimo
nečega vrlo važnog,
nečega toliko ogromno važnog
čega se razdvojeni nikada više
nećemo moći setiti.


M.Antić
 
Oči

U svakom septembru ima necega nalik na tihe rastanke. Primetis to po igrama koje polako pocinju da se saplicu. Primetis to po iskracalom odelu, koje ostavljas mladjem bratu.

Primetis i po bajkama, koje smo dosad tako lepo izmisljali. Primetis kako nam i bajke sve manje veruju.

Ustvari, velika je to varka. Bas kao sto je i svet sa one strane svoga oka.

Onome koga posmatras u ogledalu s nadom. Ti si nada koju on gleda iz svog sveta. Ne veruj nicemu sto se moze primetiti samo sa jedne strane vida.

Trci i sastani se sam sa sobom. I izgubi se u daljinama sebe kao kap ciste svetlosti.

Retki su oni koji shvataju granicu slobode. Jos redji oni koji shvataju slobodu granice. »Ne zidaj vrata veca od kuce «, kazu Eskimi. To isto znaci sto i zidati prozore manje od ociju.

Stvarno videti, znaci: umeti videti kisu kako pada uvis. Videti kako padaju uvis krovovi kuca i reke u kojima se taloze vrhovi planina.
Ovako sam to cuo: »Ko nije nebo ugledao u vodi, taj nema pojma sta su ribe na drvecu"

Pa ako se i okliznes, nekada, u zivotu, ne gledaj to kao pad u sunovrat nego kao pad uvis.

I uvek, uvek se seti Aleksandra Makedonskog: »Niko me na svetu nije pokori sem mene «.

Treba umeti videti nebo, puno zrnevlja svetlosti kako se uspravlja nad zemljom i razgranava u svome padu. Cveta.

I videti pad vetra kako raste duboko u doline, u ponornice blagosti, sine moj.

I snove valja videti kako rastu dok tones polagano u njih i paras se, bas kao sto i ove reci cutanja, tude i moje, tonu nocas, a nadvisuju krov i oblake, i nadvisuju nebo i rastu u jednu predivnu vasionu koju smo izmislili sebi u visovima opalog septembra.

Miroslav Antić
 
I TI SE TAKO ZOVEŠ ,SAMO SE JOŠ NISI SETIO

Znaš kako se ja zovem? Ne kao ime i prezime,
već kao svetlosni znak?
Zovem se slično odjeku. Ne nečeg što je bilo,
ne nečeg što je sada, ne nečeg što se
priprema.

Odjek sam svega zajedno.

I ti se tako zoveš, samo se još nisi setio.
Zoveš se kao pamćenje onoga što će nastati.
Kao žestoka mišljenja, koja strašno uzbuđuju
mogućnosti da sutra zaprepaste i zapanje
mirnoćom svoga unutra.

I mirnoćnom svoga spolja.

Šta je, uopšte, ime?

Ono je naša mogućnost da letimo kroz prostore
kao opiljci svemira, i da plodimo cvetanja
veštinom poverenja i majstorijom nade.

Znaš kako se ja zovem? Ne kao ime i prezime,
već kao boja života?

Načinjen od iskonske vatre, misleći je, ja
plamtim. I čuvam u tom požaru način
paljenja zvezda. Otud i takve čarolije u
dubini mog oka.

Znaš kako se ja zovem?
Zovem se: čekanje tebe.
 
Nepovratna pesma


Nikad nemoj da se vraćaš
kad već jednom u svet kreneš
Nemoj da mi nešto petljaš
Nemoj da mi hoćeš-nećeš.
I ja bežim bez povratka.
Nikad neću unatrag.
Šta ti znači staro sunce,
stare staze,
stari prag?
Tu je ono za čim može da se pati
Tu je ono čemu možeš srce dati.
Al’ ako se ikad vratiš
moraš znati
tu ćeš stati
I ostati.
Očima se u svet trči
Glavom rije mlako veče
Od reke se dete uči
ka morima da poteče.
Od zvezda se dete uči
da zapara nebo sjajem.
I od druma da se muči
i vijuga za beskrajem.
Opasno je kao zmija
opasno je kao metak
da u tebi večno klija
i čarlija tvoj početak.
Ti za koren
nisi stvoren
Ceo svet ti je otvoren.
Ako ti se nekud žuri,
stisni srce i zažmuri.
Al’ kad pođeš – nemoj stati
Mahni rukom.
I odjuri.
Ko zna kud ćeš.
Ko zna zašto.
Ko zna šta te tamo čeka.
Ove su želje uvek belje
kad namignu iz daleka.
Opasno je kao munja
opasno je kao metak
da u tebi večno kunja
i muči se tvoj početak.
Ti si uvek krilat bio
samo si zaboravio.
Zato leti.
Sanjaj.
Trči.
Stvaraj zoru kad je veče.
Nek’ od tebe život uči
da se peni i da teče.
Budi takvo neko čudo
što ne ume ništa malo,
pa kad kreneš – kreni ludo,
ustreptalo,
radoznalo.
Ko zna šta te tamo čeka
u maglama iz daleka.
Al’ ako se i pozlatiš,
il’ sve teško,
gorko platiš,
uvek idi samo napred.
Nemoj nikad da se vratiš.

26907004_1849563458389549_681279868621730636_n.jpg
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top