Miroslav Antić

  • Začetnik teme Začetnik teme malecka
  • Datum pokretanja Datum pokretanja
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
Usne

Usne jedino zato postoje
da s nekim podeliš nešto svoje.
I da ti šapat šapatom vrate.
Usne postoje da se pozlate.

Usne su vulkan tvog tela.
Usne su izvor tvojih reka.
Usne su pupoljak gde se srela
pčela od vetra s pčelom od mleka.

Usne postoje da se procveta
u vatromete neba i sveta.
Usne su da se u dahu zgusne
krilatost zvezda i kometa.

I nikad nikom nemoj ih dati
ako ne ume da ti ih vrati
toplije, mekše, mlađe i slađe.
Jer usne samo zato postoje
da osmeh po tvome osmehu skroje.
 
7e104be1c523a5965cae60720d23742e-mika-su.jpg
 
IKONA

Zaboravi da negde na svetu postoje
nekakvi tvoji muževi,
i moje žene,
i postelje u kojima su snovi zanat.

Neka drumovi budu
za mene i tebe pruženi
ove slucajne veceri
daleko
u nepovrat.

Možda smo zato i rodjeni
da jednom tuda odemo.
Da ti milujem kosu
kao da sam ti prvi.

A posle
da jedno drugome
malo lepog dodamo
uz dve-tri mrve ljubavi
i jednu krpicu krvi.

Nikada necu zbog tebe
ici da locem rum,
ni da srocim za vecnost
najbolju pesmu kraj caše.

Miroslav Antić

Malo mi se osmehni
kad se vratiš niz drum.
I nemoj da mi mašeš.

Ni ja necu da mašem.
 
[

IKONA

Zaboravi da negde na svetu postoje
nekakvi tvoji muževi,
i moje žene,
i postelje u kojima su snovi zanat.

Neka drumovi budu
za mene i tebe pruženi
ove slucajne veceri
daleko
u nepovrat.

Možda smo zato i rodjeni
da jednom tuda odemo.
Da ti milujem kosu
kao da sam ti prvi.

A posle
da jedno drugome
malo lepog dodamo
uz dve-tri mrve ljubavi
i jednu krpicu krvi.

Nikada necu zbog tebe
ici da locem rum,
ni da srocim za vecnost
najbolju pesmu kraj caše.


Malo mi se osmehni
kad se vratiš niz drum.
I nemoj da mi mašeš.

Miroslav Antić
 
d5b624480edf150c757e368debf60f13.jpg




Možda niko nije umeo da te želi
Ovako
Kao ja noćas.

Tvoje ruke bele kao samoća.
Tvoja bedra sa ukusom platna i voća.
Tvoj malo šuštavi glas.

Sa nosom dečačkim
Prilepljenim
Uz okno vagona,
Nejasan samom sebi,
Kao oproštajno pismo
Padavičara
I čudno uznemiren toplinom
Kao razmaženi pas;

Putujem,
Evo , putujem,
Da natrpam u glavu još neslućene predele,
Da drveću poželim najlepšu laku noć
Na svetu,

Da se vrtim kao lišće,
Kao vetar po travnjacima,
Kao zvezde i ptice.

Da malo nemam plan.

Da imitiram klavijature,
Liftove
I okean,
Da zaboravim ruku na tvom struku
I lice uz tvoje lice.

M.Antić
 
Objašnjavanjem stvari, oduzimamo im nešto od one čarolije, od onog zlatastog omota, ispod kojeg se kriju tolika čudesna značenja svega što izgleda isto.
Reči su iskraćale. Iznošene. I krpljene. Mereno od pre vremena i mnogo posle vremena. Ostaje samo smisao kao čudo svih viđenja.
Razmišljao sam o tome i to u sebi ponavljao, jer osećao sam nejasno da se tu krije mudrost i sloboda detinjstva.
I hodao sam na rukama.
I nosio sam zemlju u susret nebu zvezdama po drumovima svetlosti i bespućima vasione.
Eto, to je moj život i moja biografija.
To sam ja po zanimanju: nosač zemljine kugle.
 
Sićušna mrva detinjstva

Stojte!
Čekajte! - vičem.
Ja znam šta znači ta duga.
Znam: ona obala druga
mnogo lepše se plavi.
Al' neka svako od vas
bar mrvicu detinjstva
ponese krišom u ruci
i sačuva u glavi.
Možda vas bez te mrve
neću ni sresti,
ni stići,
a živećemo skupa,
u isti bioskop ići,
u istom restoranu
ručati istu hranu,
u istoj ulici možda
prolaziće nam dani,
pa ipak - bez te mrve,
sićušne mrve detinjstva,
bićemo toliko tuđi,
bićemo toliko strani.

Miroslav Antić
 
O muzici

Oluja ima savršen mir
u svome srcu
i ona ga čuje
u mnoštvu paklenih šumova.

Zato se za nekog
ko gospodari svojim uhom
i čuje najskrivenije jedno,
kaže da pripada muzici.

Zato su velike vojskovodje
spokojne dok traje borba.

Zato ptica ima
čvrst oslonac u vazduhu.

Zato deca i u divljim zverima
vide igračke.

Zato pravi kapetani brodova
imaju svetionik u svojoj glavi.

Biti oprezan,
to je zadatak muzike.

Ne polakomiti se na mnoštvo zvukova,
njeno je dostojanstvo.

Pronaći meru ćutanja,
to je samo početak muzike.

Čuti pre svih,
unapred,
tek to je, konačno, muzika.

Miroslav Antić
 
Reka bi mogla da bude

Reka bi mogla da bude
okean, ako se zgrči
toliko ima u sebi
ogromne, večite vode.

Al ako ikada zapne
i umori se dok trči
umreće bez daljine,
umreće bez slobode.

Umreće u njoj vetar.
Umreće šume i žita.
Umreće bokori sunca
što se uz obalu pletu.

Zato ne sme da stane
i zato večito hita,
sa usnama od vode,
najžednija na svetu!

Miroslav Antić
 
Nepovratna pesma

Nikad nemoj da se vraćaš
kad već jednom u svet kreneš
Nemoj da mi nešto petljaš
Nemoj da mi hoćeš-nećeš.
I ja bežim bez povratka.
Nikad neću unatrag.
Šta ti znači staro sunce,
stare staze,
stari prag?
Tu je ono za čim može da se pati
Tu je ono čemu možeš srce dati.
Al' ako se ikad vratiš
moraš znati
tu ćeš stati
I ostati.
Očima se u svet trči
Glavom rije mlako veče
Od reke se dete uči
ka morima da poteče.
Od zvezda se dete uči
da zapara nebo sjajem.
I od druma da se muči
i vijuga za beskrajem.
Opasno je kao zmija
opasno je kao metak
da u tebi večno klija
i čarlija tvoj početak.
Ti za koren
nisi stvoren
Ceo svet ti je otvoren.
Ako ti se nekud žuri,
stisni srce i zažmuri.
Al' kad pođes - nemoj stati
Mahni rukom.
I odjuri.
Ko zna kud ćeš.
Ko zna zašto.
Ko zna šta te tamo čeka.
Ove su zelje uvek belje
kad namignu iz daleka.
Opasno je kao munja
opasno je kao metak
da u tebi večno kunja
i muči se tvoj početak.
Ti si uvek krilat bio
samo si zaboravio.
Zato leti.
Sanjaj.
Trči.
Stvaraj zoru kad je veče.
Nek' od tebe život uči
da se peni i da teče.
Budi takvo neko čudo
što ne ume ništa malo,
pa kad kreneš - kreni ludo,
ustreptalo,
radoznalo.
Ko zna šta te tamo čeka
u maglama iz daleka.
Al' ako se i pozlatiš,
il' sve teško,
gorko platiš,
uvek idi samo napred.
Nemoj nikad da se vratiš.

Miroslav Antić
 
RAZGLEDNICA

Mesec je tupom, krivom kamom
posekao jedno veče žuto.

Oprosti,
bio sam skitnica samo,
pa sam u tvoje oči zaluto.

I čudno nespretno prosuo se:
kao lopta vrelog snega,
nasmejan,
izgužvane kose,
od ptica ranjav,
od cveća pegav.

Oprosti,
uvek moram da odem.
Vetrove žute jesen već plače.
Jezera - oči.
Što kvase vode
obale obraza za skitačem?

Uvek se biva lep na početku.
Pomalo dobar.
Pomalo tužan.

Uvek se biva na ovom svetu
na kraju tuđ,
na kraju ružan.

I uvek samo sebe imamo
i san pun želja,
nedorečen.

Mesec je tupom krivom kamom
poseko jedno žuto veče.

Miroslav Antić
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top