METODE UČENJA - KAKO UČITE?

shaddow

Iskusan
Poruka
5.155
Mislim da ova tema može da bude korisna mnogima. Određena istraživanja su pokazala da većina studenata (učenika) uči po nekom svom "osećaju", recimo putem pokušaja i pogrešaka. Svakako da svako pronađe neki svoj metod učenja, ali je problem u tome što se ni u osnovnoj, ni u srednjoj školi, a ni na fakultetu ne uči o tome KAKO SE UČI.

Zanima me kakve metode učenja koristite prilikom savladavanja gradiva. Sigurno imate neku svoju taktitu.

Ja ću izneti i nešto malo od teorije u vezi sa ovom temom. Nadam se da to nikoga neće smoriti, a da može da bude od koristi. :)
 
UČENJE RASPODELJENO NA VREME I KONCETRISANO UČENJE

Postavlja se pitanje da li je efikasnije učiti neko gradivo raspodeljeno na vreme ili je bolje učiti ga vremenski koncetrisano? Ovaj problem prvi je eksperimentalno ispitivao još EBINGHAUS, 1885 god. i već on je došao do zaključka da je korisnije učenje raspodeljeno na vreme od koncetrisanog učenja. Kasnije, dosta brojna istraživanja potvrdila su Ebinhausov zaključak.
Rezultati eksperimentalnih radova su: bolji uspeh u učenju postiže se kad se učenje raspodeli na vreme nego kad se uči usredsređeno. Pitanje je, međutim, koliko dugački periodi raspodeljenog učenja su najpogodniji za uspešno učenje, kao i koliko dugi intervali neučenja treba da budu između njih. Ovo zavisi prvenstveno od prirode gradiva koje se uči, a takođe zavisi i od ličnih osobina onoga ko uči (uzrasta, iskustva, itd.).
Kratki periodi učenja naročito su pogodni kad se uči gradivo koje nema smisaonu i logičku povezanost (kao na primer, učenje besmislenih slogova, aritmetičkih radnji, itd.). Kad se uči gradivo sa smisaonom sadržinom, koje čini logičku celinu, za uspeh u učenju mnogo su pogodniji duži vremenski periodi, iako i kod učenja ovakvog materijala prednost ima raspodeljeno nad koncentrisanim učenjem. Kod učenja gradiva koje ima smisaonu celinu pogodno je učenje raspodeljeno na periode od 1h, 2h, ili čak nešto duže. Duži periodi učenja naročito su pogodni u početku učenja kad treba uložiti veći napor da se shvati smisao gradiva. Prekidanje učenja pre nego što je smisao u potpunosti shvaćen bilo bi više štetno nego korisno za učenje. U učenju motornih radnji metoda učenja raspodeljenog na veoma kratke vremenske periode pokazala se kao metoda koja dovodi do najvećeg uspeha. Za učenike na mlađim uzrastima pogodniji su kraći periodi učenja, dok su za učenike na starijim uzrastima pogodniji nešto duži periodi na koje je učenje podeljeno.
Važno je i pitanje koliko dugi trebada budu vremenski razmaci izemđu dva perioda učenja. Najpogodnija dužina pauza neučenja zavisi od većeg broja faktora od kojih su najvažniji:

• Priroda i težina materijala koji se uči;
• Sposobnosti i uzrast učenika;
• Stepen do koga je materijaln naučen, itd.

Opšte pravilo je da pauze između učenja ne treba da budu suviše kratke, ali ni toliko dugačke da učenik zaboravi ono što je učio, pa da mora da ga uči ponovo. U početku učenja pauze treba da budu kraće, a što je učenik bolje savladao materijal pauze će biti duže. Ovo je pogodno zato što se gradivo koje još nije dobro savladano brže zaboravlja, a kasnije kada se bolje utvrdi ono se bolje i duže pamti.
Postoji veći broj objašnjenja zašto je raspodeljeno učenje uspešnije od usredsređenog. Neki autori kao glavni uzrok tome navode UMOR, koji je, razume se, znatno veći kod usredsređenog nego kod raspodeljenog učenja. U nekim eksperimentima se pokazalo, međutim, da i kad se uči lako gradivo, koje se i pomoću usredsređenog učenja može naučiti za kratko vreme, tako da ne dolazi do jačeg umora, ono će se još bolje naučiti ako se vreme učenja podeli na nekoliko kraćih vremenskih perioda. Znači da, iako je umor sigurno jedan od faktora koji daju prednost raspodeljenom nad usredsređenim učenjem, njegova uloga nije tako velika kao što bi se to na prvi pogled mislilo.
Još krajem prošlog veka američi psiholog DŽEMS dao je teoriju da se stečene navike ili naučeno gradivo učrvšćuje za vreme pauza tj. perioda u kojima nema vežbanja. To je teorija po kojoj se tragovi u mozgu stečeni učenjem utvrđuju za vreme perioda nevežbanja. Ipak, tu je teško nešto tvrditi jer se za sada ništa nije moglo pouzdano utvrditi o tragovima u mozgu.
Pauze nevežbanja kod raspodeljenog učenja deluju pozitivno, ali ne u smislu da se za vreme tih pauza vrši učvršćivanje tragova u mozgu. Može se reći da je učvršćivanje starih veza, čak i kada one nisu u potpunosti obrazovane, znatno lakše i brže od stvaranja novih veza. U usredsređenom učenju sve veze su nove i one se tek obrazuju, dok je u raspodeljenom učenju veliki deo veza već ranije obrazovan i one se u toku daljeg učenja samo jače učvršćuju.
Pauze nevežbanja pozitivno deluju još u jednom smislu: za vreme njih učenik se često seća onoga što je učio, dovodi ga u vezu sa nečim novim što uči ili sa nečim iz konkretnog života, nekad se čak nenamerno i preslišava. Jasno je da sve to ima pozitivno dejstvo na učenje i uspeh u učenju.
U raspodeljenom učenju učenik više puta IZNOVA PRILAZI GRADIVU. Zato on lakše uviđa nove strane tog gradiva, kao i nove veze i to kako unutar gradiva, tako i nove veze između gradiva koje uči i gradiva iz drugih oblasti. Zato često u učenikovim očima gradivo dobija NOVO ZNAČENJE I NOV SMISAO. Ovo doprinosi i tome da se gradivo učeno raspodeljenim učenjem bolje i duže pamti nego ono koje je učeno usredsređeno.
Mada je raspodeljeno učenje efikasnije od usredsređenog, i ovo drugo ima neke prednosti. Često je potrebno brzo savladati neko gradivo. Tada je učenik primoran da uči usredsređeno, jer nema dovoljno vremena za raspodeljeno učenje. U usredsređenom učenju učenik ulaže veći napor, njegova napregnutost je veća nego što je to slučaj u raspodeljenom učenju. Ta naregnutost i napor uložen u učenje jesu faktori koji pozitivno utiču na uspeh u učenju. Zatim, usredsređeno učenje je obično vezano za relativno kratak rok. Rok predstavlja jedan od značajnih motiva učenja i on pozitino utiče na povećanje zagrejanosti za rad i omogućava brži tempo rada.
Svi ovi faktori mogu da utiču da se određeno gradivo ili aktivnost brže savlada, nauči. Međutim, kad se radi o dužini pamćenja naučenog, tu je nesumnjiva prednost učenja raspodeljenog na vreme, nad koncentrisanim učenjem.
 
Sto se ucenja tice ja nacin malo prilagodjavam materiji i ispitivacu, mahom koristim svoj sistem...

U osnovnoj skoli sam naucila kako da ucim ali sam napravila jednu gresku sa naglas prepitivanjem. To je veoma losa navika koja mi je kasnije oduzela puno vremena a bogami i zivaca jer ukoliko ne bih ispricala sav naucen meterijal naglas imala bih osecaj da nista ne znam.
Upravo zato sto sam navikla da obnavljam puno puta predjeno uvek sam imala dobre ocene jer sam obicno bila po ukusu profesora posebno onih koji su pisali knjige sa cim se ja licno ne slazem.

Ucim pasus po pasus, nakon toga ih povezem i ispricam celu lekciju. Oko ispita sam se uvek preslisavala vise puta, dan pre ispita moram da ispricam celu knjigu, na dan ispita ustajem ujutru u pet i prelazim jos jedanput...naporno zvuci ali nije zapravo...skoro sam citala da je to mozda najkvalitetnije ucenje jer se znanje zadrzava najduze...

U gimnaziji sam zadatke vezbala sistemom "trojke" znaci svaki zadatak zaokruzujem tri puta...isto vazi i za jezike...

Probala sam mape uma, vadjenje skeleta, lepljenje podsetnika ali kod mene pali ono staromodno "rusko" obrazovanje, tip sam enciklopediste

Uvek sam ucila dva sata povezano, nakon toga bih morala da napravim pauzu...naravno dan uoci ispita bih ucila od 8h pa dokle mogu, obicno do 20h a nakon toga bih se odmarala do spavanja...potreban mi je red u zivotu pa stoga uvek volim da budem sigurna u ono sta sam naucila...
 
GLOBALNO I PARTITIVNO UČENJE

Drugi problem koji se postavlja u vezi sa racionalnim metodama učenja jeste da li je bolje učiti gradivo u celini ili deo po deo, ili je najbolje kombinovati ove dve metode. Metoda celine drugačije se naziva GLOBALNA METODA, a metoda učenja delova – PARTITIVNA METODA.
Ispitivanja u ovoj oblasti ne pokazuju da je bilo koja od ovih metoda uvek i apsolutno bolja od druge. KOJA će od ovih metoda biti pogodnija u pojedinom slučaju zavisi od više faktora. Glavni od tih faktora jesu:

• Smisao koji prožima gradivo;
• Veličina i težina gradiva;
• Uzrast;
• Sposobnosti;
• Radne navike učenika.

Za učenje motornih radnji mnogo je pogodnija PARTITIVNA metoda. Isti je slučaj i kod učenja verbalnog gradiva koje ne čini smisaonu celinu. Za učenje gradiva prožetog smislom, međutim, mnogo je bolja GLOBALNA metoda. U takvom gradivu smisao se lakše uviđa kad se ono uči u celini nego kad se uči deo po deo. Pojedinosti se organizuju na osnovu toga kako je shvaćen smisao, tako da pravilno shvaćen smisao omogućuje zadržavanje većeg broja tačnih pojedinosti.
Metoda učenja CELINE ističe se kao dobra metoda i u učenju priča ili pesama.
Veličina i težina gradiva takođe su faktori koji utiču na to koja je metoda učenja efikasnija. Lako gradivo koje nije previše dugačko bolje je učiti metodom celine. Ako je, međutim, gradivo suviše dugačko ili veoma teško, bolje je podeliti ga na delove pa učiti deo po deo. Ova dva faktora vezana su i sa uzrastom i sposobnostima učenika. Manjoj deci teže je da shvate celinu ukoliko je ona veća. Eksperimentalna istraživanja pokazala su da metoda celine daje bolje rezultate kod bistrijih, nego kod prosečnih i ispodprosečnih učenika, zato što bistrija deca lakše shvataju smisao gradiva.
Partitivna metoda ima još jednu pozitivnu stranu: ona brže i lakše dovodi do uspeha. Zato je ona pogodna za decu mlađeg uzrasta i za decu koja su nesigurna u sebe, koja pate od osećanja niže vrednosti.
Kad upotrebljava partitivnu metodu učenik treba da pazi na kakve će delove podeliti gradivo. Svaki deo treba za njega da čini smisaonu celinu, makar se ono u potpunosti ne poklapa sa poglavljem u knjizi.
KOMBINOVANA METODA – Često, naročito kad je gradivo dugačko i teško, smatra se da je za učenje najefikasnija kombinovana metoda. Obično se preporučuje da učenik treba da čita gradivo u celini sve dok u potpunosti ne razume njegov smisao. Nekad je za to dovoljno da učenik samo jednom pročita gradivo, a nekad je potrebno da ga čita više puta. Posle toga učenik može gradivo da podeli na veći broj delova, tako da svaki deo čini smisaonu celinu za sebe. Teže delove učenik u tom slučaju može da ponavlja više puta nego lakše delove.
 
u osnovnoj nisam ucila nikada, u srednjoj pred svaki test... nekoliko sati pred svaki test
tako da nemam iskustva sa ucenjem u pravom smislu te rijeci
prekosutra imam ispit, pocecu da ucim sutra

uglavnom ucim po poglavljima, procitam jednom tako da naucim da se orjentisem, procitam drugi put sa podvlacenjem i razmisljam dok ne razumijem procitano
a onda treci put procitam radi dodatnih informacija i stavljam po zvjezdicu pored paragrafa koji je povezan
.... onda sledece poglavlje i tako ponovo.....
kada zavrsim odem spavat, ujutro kada se probudim, procitam podvuceno i sve sa zvjezdicama, odem do prodavnice i doruckujem, a onda pocnem sa preslisavanjem

... i onda opet spavam nekoliko mjeseci do sledeceg kriznog perioda :neutral: shvatam da je lose, ali isto tako i da, sve dok mi to ne pocne uticati na uspjeh, tesko da cu promjeniti navike
 
Ево да приложим пар здраворазумских ствари, а неко ће се већ наћи да их укалупи:

-Учите када вас држи концентрација. Учење кад немате концентрацију страшно замара, има слаб ефекат, и уопште вас убије у појам. Боље се одморити, отићи на пиће.... Наравно, бити поштен према себи, па кад вас концентрација држи и узети књигу.

-Правите паузу кад се уморите. И прекидајте паузу чим се довољно одморите (трајање исте је прилично индивидуално).

-Не заваравајте себе да сте нешто радили ако сте цео дан прежвакавали ствари које већ знате (нарочито важи за техничке/природне науке и ''урадио сам целу збирку'')

-Покушајте да пре систематског учења неке материје, исту бар једном само прочитате у целости. Многе ствари које вам се чине нелогичне се одједном уразуме ако познајете целину.

-Групно учење је мач са две оштрице. Ако особе у групи немају усклађен ритам, они којима учење најбоље иде могу да се нађу у ситуацији да уместо да уче, нон стоп чекају на друге или им објашњавају градиво (Објашњавање градива некоме јесте изразито корисно, али не и када то радите милионити пут)
 
He...ja sam za datume digitron...ukoliko bi mi neko dao besmislen niz brojeva ne bih imala nikakav problem da taj niz naucim u zbilja kratkom vremenskom roku...imena takodje...samo je potrebno pronaci logiku...

Na primer ja istoriju zamisljam kao jednu pravu liniju koja negde na sredini ima veliku tacku. To je godina Hristovog rodjenja...pre i posle te velike tacke ja postavljam malo manje tacke, na primer vezano za novu eru - 330 Konstantin stvara Istocno carstvo, veca tacka na mojoj pravoj, 395 podela Rimskog carstva, veca tacka, VI vek Justinijan, velika tacka, 800 car Karlo Veliki, malo manja tacka, 1054 raskol, crvena tacka...i tako u nedogled...zatim postavljam malecne tackice kada upisujem manje bitne stvari, na primer Neron izmedju prve tacke n. ere znaci sestedeset i neka, Vaspezijan nakon Nerona i njegov Koloseum...i tako popunjavam svoju pravu tackicama...neke se naravno zaborave ali cim dobijem oznake odmah se prisetim, nema sanse da omasim puno...
 
svi zavisi od materije koja treba da se nauci
o poenti ucenja
i o tipu ucenika

nije isto uciti istoriju ili nesto konkretno, neka pravila, definicije, takstativna nabrajanja...
nije isto uciti za pismeni ispit, za usmeni ispit, uciti za neki vazan test, uciti radi sebe
i naravno ne uci svako isto neko je dnevni neko nocni tip, neko uci duze vremena po malo, neko krace vremena po vise...

neke stavri mi je dovoljno da procitam dva puta i pamtim sustinu mogu da parlam
neke stavri moram da memorisem napamet, napravim neku sistematiku u glavi
uglavnom u 3 faze> informativno citanje onoga sto sam namerio da naucim taj dan, ucenje pasus po pasus deo po deo i preslisavanje u glavi i finalno ponavljanje kriticnih tacaka/neki vidprovere

bitno je samo odvojti realno potrebno vreme
i napraviti plan kojim redom, koliko kog dana isl.
 
Evo jednog malo dužeg teksta. Koga zanima može da pročita. U svakom slučaju mislim da je korisno:

AKTIVNO UČENJE

Da bi se nešto naučilo treba ga ponoviti više puta. Ranije se u psihologiji mislilo da je ponavljanje jedini uslov uspešnog učenja, tj. da je dovoljno gradivo ponoviti određen broj puta i ono će biti uspešno naučeno. Međutim, mnogobrojna ispitivanja procesa učenja pokazala su da je ponavljanje neophodan, ali ne i jedini ili dovoljan uslov uspešnog učenja.
Učenje nije uvek isto i prema tome ne daje uvek iste rezultate. Učenik, a naročito student, može da uči PASIVNO i AKTIVNO. Rezultati koji se postižu pomoću ove dve vrste učenja veoma se razlikuju. Učenik može da čita gradivo sa razumevanjem smisla, pa čak i da se preslišava, ali da to učenje bude uglavnom PASIVNO, nepovezano sa ostalim učenikovim znanjem. Ovakvo učenje daće znatno slabije rezultate od učenja pomoću AKTIVNOG čitanja u kome učenik aktivno razmišlja o onome što čita, povezuje ga sa onim što je ranije čitao, sa poznatim mu teorijama, kao i sa poznatim stvarima u svakodnevnom životu. Ovako učenje biće daleko uspešnije. Ovi zahtevi naročito važe za starije učenike i za studente koji zaista treba da studiraju, a ne samo pasivno da uče predmete koje imaju na fakultetu.
Pre svega, ne preporučuje se da se udžbenik samo čita i eventualno da se učenik uz to preslišava. Studiranju jednog predmeta treba prići na drugi način. Opšti raspored aktivnosti u toku studiranja jednog predmeta jeste:

1. Prethodni pregled gradiva;
2. Postavljanje pitanja;
3. Čitanje gradiva;
4. Preslišavanje;
5. Završni pregled gradiva.


1. PRETHODNI PREGLED GRADIVA – je prvi od pet stupnjeva aktivnog učenja. On studentu daje uvid u to šta će imati da studira pre nego što počne sa detaljnim studiranjem. Njime se dobija i uvid u misaonu celinu gradiva. To predstavlja dobijanje opšte slike o knjizi koju treba da studira.
Kad se prvi put uzme knjiga u ruke najbolje je pregledati je celu. Pre svega, dobro je detaljno pregledati sadržaj. Iz njega će se već videti opšta koncepcija knjige, njena struktura, naglašavanje pojedinih problema i izvesne teorijske postavke autora. Po detaljnosti sadržaja naučne knjige se u velikoj meri razlikuju. Za čitaoca su uvek pogodnije one u kojima je sadržaj dat veoma detaljno (ne smao naslovi glavnih poglavlja, već i svi ostali naslovi i podnaslovi).
Posle toga korisno je pročitati predgovor. Iz njega se može videti osnovna namena knjige kao i glavne autorove ideje o njoj. Često je u predgovoru napomenuto i kakvo se predznanje traži za čitanje i razumevanje knjige. Nakon toga dobro je prelistati celu knjigu sa obraćanjem pažnje na sve što daje neke informacije o tekstu. Znači, treba čitati naslove i podnaslove, razgledati (mada ne detaljno) grafikone, obratiti pažnju na redosled poglavlja i na njihovu dužinu. Ako posle pojedinih glava postoje zaključci korisno je i njih pročitati prilikom ovog pregleda gradiva, čak i ako svi zaključci nisu studentu sasvim jasni u ovom trenutku.
Pošto je završio opšti pregled knjige, student treba da pređe na nešto detaljniji pregled poglavlja koje treba da uči. Pri tome treba obratiti pažnju na podnaslove i njihov raspored. Zatim treba ponovo pročitati zaključke na kraju poglavlja, jer su u zaključcima sažeto dati najvažniji problemi koji se u poglavlju obrađuju. Takođe je korisno detaljnije pregledati sve slike i grafikone i pročitati tekst o njima. Ovo naročito treba naglasiti zato što mnogi učenici i studenti jednostavno peskaču grafikone, smatrajući da time štede vreme. To shvatanje je potpuno pogrešno. Autori se obično služe grafikonima ili slikama kad žele da ilustruju ili da dopune objašnjenje nekih važnih principa ili činjenica iz teksta, tak da je za potpuno razumevanje teksta neophodno detaljno čitanje grafikona. Prilikom ovog pregleda potrebno je obratiti pažnju na sva istaknuta mesta u tekstu: reči napisane kurzivom, ili masnim slovima, izvesne podele koje se u tekstu označavaju brojevima ili slovima, itd., da bi se dobla potpuna slika o strukturi poglavlja i osnovnim problemima koji se u njemu određuju.
Pisci nekih udžbnika ne daju mnogo naslova i podnaslova, ne daju dovoljno spoljašnjih znakova o onome što se u knjizi ili u pojedinom poglavlju govori. Tada je pregled cele knijge ili poglavlja znatno teže izvršiti. Tekst je jednoličan i student nema na šta da se osloni prilikom prethodnog pregleda. U takvim knijigama prethodni pregled može da bude samo veoma brzo pročitavanje teksta, bez obraćanja pažnje na detalje i bez udubljivanja u probleme koji se obrađuju. Ipak, ovakav pregled imaće znatno manji efekat od ranije opisanog pregleda.

2. POSTAVLJANJE PITANJA – Postavljanje pitanja je druga faza u aktivnom učenju. Pitanja u stvari mogu da se postavljaju posle prethodnog pregleda gradiva, a pre čitanja, za vreme samog čitanja i posle njega. U stvari, čak i pre pregleda student može sebi da postavi neka opšta pitanja, kao:
 O čemu se govori u ovoj glavi;
 Sa kog je stanovišta autor obradio taj problem;
 Na koje vidove problema je obratio veću pažnju, a na koje manje, itd.
Prilikom prethodnog pregleda gradiva student može da nađe odgovore na neka od ovih pitanja, a tada može da postavi još mnogo novih i to znatno konkretnijih pitanja. Što student ima više predznanja iz te oblasti, on će moći da postavi već broj boljih, konkretnijih pitanja. Pitanja pomažu učenju pošto tada student ima određen cilj pred sobom: on traži odgovore na pitanja koja je u vezi s tim problemom sebi postavio. Bolje se pamti ono što se uči kao odgovor na neko pitanje koje je čovek sam sebi postavio, nego ono što se samo čita i pamti.
Nekad autor postavlja pitanja (obično na kraju poglavlja). Student u svakom slučaju treba da koristi ta pitanja i da pokuša da na svako od njih da tačan odgovor. Najbolje je da ta pitanja student pročita još prilikom prethodnog pregleda gradiva i da kasnije u toku čitanja pokuša da nađe odgovor na njih. Ali čak ni u tom slučaju nije dobro osloniti se samo na autorova pitanja, već je poželjno da student i pored tih pitanja, postavlja što veći broj svojih sopstvenih pitanja. Ako student nije na to navikao, to može u prvo vreme da mu se čini teško. To treba izvesno vreme vežbati. Student treba stalno da pokušava da postavi što je moguće veći broj pitanja. U početku dok je ta navika još u fazi sticanja, poželjno je da on ta pitanja piše ma koliko mu to vremena oduzelo. Posle izvesnog vremena student će zapaziti da više ne mora da piše pitanja jer mu ona sama naviru prilikom pregleda ili čitanja gradiva.
 
Poslednja izmena:
3. ČITANJE GRADIVA – predstavlja treću fazu u aktivnom učenju. Ovu fazu najveći broj studenata pogrešno smatra prvom i najvažnijom fazom, pošto studiranje shvata kao čitanje udžbenika. Čitanje udžbenika je, naravno, neophodno, ali to nije ni prva ni poslednja, pa čak ne mora da bude ni najvažnija faza u učenju.
Uprkos činjenici da studenti obično provedu suviše mnogo vremena u čitanju, veliki broj studenata čita sve ne praveći nikakvu razliku između bitnog i nebitnog, važnog i nevažnog.
Udžbenik ne treba čitati pasivno kao što se čitaju pustolovni romani, koji su pisani za zabavu i u kojima nije važno da li će čitalac zapamtiti veći ili manji broj detalja. Najveći broj udžebnika ima svoju strukturu, koju treba istraživati. Tu student ne može samo da prelazi s jedne činjenice na drugu, već mora stalno imati budnu pažnju. Treba stalno nastojati da se na osnovu onog što se čita odgovori na pitanja postavljena u prethodnoj fazi. Verovatno je da će se uvežbanom studentu prilikom čitanja javiti i nova pitanja na koja treba naći odgovor. Takođe, stalno treba imati na umu da je osnovni zadatak potpuno razumeti i zapamtiti ono što se čita.
Prilikom čitanja naročito treba obratiti pažnju na sve reči i rečenice odštampane kurzivom. Dobro je da student proveri da li su mu pojmovi označeni kurzivom poznati i jasni. Ukoliko nisu, treba pogledati u rečniku. Njegovo vladanje određenom stručnom oblašću, u velikoj meri zavisi od poznavanja stručne terminologije iz te oblasti.
Prilikom čitanja udžbenika ne treba ništa preskakati. To znači da treba obratiti pažnju ne samo na tekst, nego i na sve tabele, grafikone i ilustracije.
U toku prve faze učenja, prethodnog pregleda gradiva, student je dobio osnovnu ideju o tome šta to gradivo predstavlja, postavljajući veći broj pitanja u toku druge faze, on je izvestan broj problema izdvojio, a u toku treće faze, čitanja, on treba da uoči i izdvoji sve ono što je u tekstu osnovno i važno.
Da počemo sa PASUSIMA kao najmanjim delovima na koje je gradivo podeljeno. Uobičajena definicija pasusa jeste da on sadrži samo JEDNU IDEJU. Zadatak studenta je da je pronađe. Osnovna ideja pasusa ne mora da bude data u celoj rečenici, ona može da bude samo jedan njen deo. Zato student može da nađe rečenicu u kojoj je osnovna ideja izražena i da odbaci neke od prideva i priloga koji ne menjaju osnovni smisao rečenice i na taj način dođe do srži. Ako student zapamti ključne reči, zapamtiće osnovnu ideju pasusa i moći će kasnije da je formuliše svojim rečima. U nekim, mada ređim slučajevima osnovna misao nije data u jednoj već u dve ili čak više rečenica. Ovaj slučaj je dosta redak u udžbenicima, ali tada student treba naročito da obrati pažnju da osnovnu misao izrazi svojim rečima, što jednostavnije.
Uočavanje OSNOVNIH MISLI olakšava i razumevanje strukture gradiva, a isto tako i kasniji pregled gradiva.
Drugi važan zadatak čitanja jeste uočavanje i pamćenje ZNAČAJNIH DETALJA. Zaista, na nevažnim detaljima i ne treba insistirati, ali postoje značajni detalji bez kojih je osnovna misao štura, nepotpuna.
U toku učenja, student treba KRITIČKI DA PRILAZI GRADIVU. Ovo je naročito značajno u toku studiranja nekih teorija, kao i prilikom upoznavanja sa gledištima različitih autora o jednom problemu. Ovakav kritički prilaz gradivu ne samo što čini da student bolje razume ono što uči, već ono što bude učio na takav način pamtiće mnogo duže vremena.
Ali što je još važnije, na ovaj način student vežba sebe u kritičkom prilaženju stvarima i formira sopstveno mišljenje o njima, a sve to čini neophodnu osnovu za budući istraživački i naučni rad. Učeći jedno gradivo, student treba stalno da ima na umu i NALAŽENJE MOGUĆNOSTI NJEGOVE PRIMENE. Autori nekad i sami ukazuju na primenu onoga o čemu raspravljaju, ali obično oni ne mogu da nabroje sve mogućnosti primene tih principa. Student treba da nalazi što je moguće veći broj primena onoga što uči.

4. PRESLIŠAVANJE – je četvrta faza aktivnog učenja. Ova faza je takođe od veoma velikog značaja za uspešno učenje. Preslišavati se znači pokušati da se reprodukuje ono što se uči. Ako se uči verbalno gradivo učenik može da ga reprodukuje glasno ili u sebi, sećajući se onoga što je zapamtio dok je čitao gradivo. Kod motornih aktivnosti preslišavati se znači pokušati da se izvede radnja koja se uči.
Pitanje je koliko vremena učenik treba da posveti čitanju, a koliko preslišavanju. Eksperimentalna istraživanja u ovoj oblasti počela su relativno rano. Jedan od prvih eksperimenata bio je eksperiment GEJTSA (1917). Rezultati eksperimenta:
 Što je veći deo vremena posvećen preslišavanju rezultati su bili bolji;
 Prednost učenja preslišavanjem utvrđena je ne samo neposredno posle učenja, već i nekoliko časova posle završenog učenja. Ovo ukazuje na činjenicu da je preslišavanje ne samo povoljan uslov uspešnog učenja, već da je ono takođe uslov i dužeg pamćenja gradiva;
 Prednost preslišavanja veća je kod besmislenog nego kod smisaonog gradiva; ali i kod smisaonog gradiva, preslišavanje ima prednosti nad samim čitanjem materijala;
Rezultati dobijeni u ovom eksperimentu potvrđeni su i u kasnijim eksperimentima.
Kod nekih učenika postoji otpor prema preslišavanju, jer smatraju da je to mehaničko učenje, učenje napamet. To nije tačno, jer preslišavanje treba da bude doslovno ponavljanje gradiva samo kod gradiva koje nije povezano smislom (reči stranog jezika, formule, imena, godine u istoriji, itd.). U svim drugim slučajevima bolje rezultate postižu učenici koji preslišavajući se pokušavaju da reprodukuju gradivo svojim rečima; pri tome čak mogu i da organizuju gradivo drugačije nego što je to bilo učinjeno u knjizi. Efikasan način preslišavanja je i kad učenik sebi postavlja pitanja iz gradiva koje je učio i pokušava da odgovori na njih.
Sa preslišavanjem ne treba početi suviše rano. Tada učenik može da pravi greške koje se u toku učenja mogu učvrstiti tako da će gradivo biti pogrešno naučeno. Preporučuje se da učenik nekoliko puta pročita gradivo, dok ga bar donekle ne nauči i dok u potpunosti ne razume smisao, pa tek tada da počne sa preslišavanjem. Što je gradivo teže, sa preslišavanjem treba kasnije početi. Međutim, i kad se počne sa preslišavanjem ne treba se ograničiti samo na njega, već treba s vremena na vreme pogledati u knjigu radi podsećanja na neke činjenice i proveravanja tačnosti preslišavanja.
Postoji više razloga koji čine da je preslišavanje efikasnija metoda učenja nego čitanje. Pre svega, ovde deluje BLIZINA CILJA. Preslišavajući se, učenik sebi postavlja blizak, konkretan cilj: reprodukciju gradiva. Cilj, a naročito blizak cilj, veoma je jak podstrek učenja.
 
Poslednja izmena:
Preslišavanje predstavlja AKTIVNO VEŽBANJE u izvođenju radnje koja se uči, odnosno u reprodukovanju verbalnog gradiva. Ono predstavlja delatnost za vreme samog učenja, a utvrđeno je da je učenje najuspešnije kad učenik sam izvodi ono što treba da nauči. To važi kako za vrebalno gradivo, tako i za motorne radnje (na primer, plivanje). U školskom učenju cilj je reprodukcija naučenog gradiva; preslišavajući se učenici to i vežbaju. Znači, učenik vežba baš ono što će se kasnije na ispitu od njega tražiti. Zato se preporučuje da učenik preslišavajući se zamisli ispitnu situaciju i da pokuša da odgovori na sva eventualna pitanja za koja može da pretpostavi da će mu nastavnik postaviti. Pogodno je i kad se više učenika zajedno preslišava, pa jedan drugom postavljaju pitanja i tako stvaraju skoro ispitnu situaciju.
Preslišavanje održava stalnu budnost učenika. Samo čitanje je pasivna radnja, tako da kod učenika može da izazove dosadu, pospanost ili sanjarenje. Učenik može da uči čitajući, takoreći sa pola pažnje; on čita a misli su mu čas ovde, a čas veoma daleko od onoga što čita. Zato se dešava da učenik nekad pročita celu stranu a onda uvidi da nije shvatio o čemu se tu govori, pa mora sve da čita ispočetka. U toku preslišavanja to ne može da mu se desi; učenik mora stalno da bude aktivan, budan i da misli o onome što radi. Svi ovi faktori: budnost, aktivnost, usredsređena pažnja, napor koji učenik ulaže prilikom učenja, veoma pozitivno deluju na uspeh u učenju.
Preslišavanje takođe daje učeniku svest o uspehu. Kad uspešno reprodukuje jedan deo materijala učenik postaje svestan da je postigao izvestan uspeh. Poznavanje rezultata učenja, a posebno svest o uspehu, spadaju u najjače motive daljeg učenja.
Čitanje bez preslišavanja ima još jedan veliki nedostatak: ono može kod učenika stvoriti samoobmanu o znanju. Učenik čita gradivo nekoliko puta ne presišavajući se i ima utisak da ga sasvim dobro zna. Ustvari, čitajući gradivo on PREPOZNAJE činjenice, ali to nije siguran znak da on te činjenice i zna. Tu dolazi samo do REKOGNICIJE ili PREPOZNAVANJA koje je najniži oblik pamćenja. Veoma često se dešava da se učenik i sam začudi kad ne može da reprodukuje ono što mu je izgledalo da odlično zna kad ga je učio. Zato učenik i treba da se preslišava da bi imao realan uvid u to koliko je gradivo stvarno savladao i u kojoj meri može da ga reprodukuje.
U toku preslišavanja dobro je napraviti i zabeleške iz pređenog gradiva. ZABELEŠKE se mogu praviti uglavnom u dva oblika:
 kao kratak izvod u obliku skice, i
 kao rezime

KRATAK IZVOD U OBLIKU SKICE – Prilikom pravljenja kratkog izvoda student pokušava da napravi skicu strukture organizacije gradiva. U toj skici student treba da pod različitom numeracijom zabeleži osnovne misli i principe, kao i manje važne misli i činjenice, koje mogu da potkrepljuju one prve. Suština poglavlja i odeljaka, obično se ogleda u naslovima i podnaslovima. Preporučuje se, međutim, da u izvode ne uđu samo naslovi, već da se u izvodu daju osnovni stavovi u vezi sa naslovima. Na primer, ne treba napisati samo "aktivno učenje", već je bolje napisati "aktivno učenje korisnije je od pasivnog", zatim se naravno mogu nabrojati razlozi zbog kojih je aktivno učenje korisnije od pasivnog. Prilikom pravljenja izvoda veoma je važno pravilno numerisati različite kategorije misli i stavova. Treba obratiti pažnju da jednim oblikom numeracije bude označena samo jedan kategorija stavova. Manje opšte stavove dobro je i povući za dva-tri mesta u desno, tako da se odmah pri pogledu na skicu vidi koji su stavovi opštiji, i koje oni manje opšte stavove obuhvataju.
Napomenuli smo da izvodi ne treba da budu suviše šturi, da sadrže samo nalsove, ali isto tako oni ne terba da budu ni suviše opširni.
Detaljnost izvoda zavisi od toga da li student poseduje sopstveni udžbenik. U slučaju da ga poseduje podvlačenje može u velikoj meri da mu zameni izvode. Ipak, to ne znači da on treba potpuno da zanemari pravljenje izvoda, samo oni mogu biti znatno kraći nego kad student nema sopstvenu knjigu iz koje uči. Studenti često podvalče suviše stvari, tako da je gotovo cela knjiga podvučena i onda takvo podvlačenje ne znači ništa. Podvlačiti treba samo osnovne ideje i značajne detalje. Nekad se mogu podvući i neki važni stručni termini. Dobro je da se svaka od ovih kategorija podvlači na drugi način ili pomoću flomastera u različitim bojama. U tom slučaju ako student, recimo, želi samo da se podseti osnovnih ideja on gleda samo ono što je podvučeno na određeni način ili u određenoj boji. Preporučuje se da je bolje podvlačiti samo značajne reči ili delove rečenica, a ne cele rečenice.
Smatra se da je bolje ako student podvlači važna mesta tek kad drugi put čita gradivo. Ako podvlači kad ga prvi put čita, on podvuče jednu rečenicu, a kasnije može da se desi da vidi da je to bolje izraženo u drugoj rečenici. Zato je bolje ako prilikom prvog čitanja samo naznači koja bi mesta došla u obzir za podvalačenje.

REZIME – Drugi način pravljenja beležaka iz pročitanog štiva je pisanje rezimea. Rezime se obično sastoji iz osnovnih zaključaka koji se iz određenog teksta mogu izvući. U njemu su osnovni stavovi, koji su ušli u izvode, malo više razrađeni i povezani u celinu. Neki autor preporučuju da se rezime pravi tek pošto je student već napravio izvode ali to nije neophono.
U stvari, najbolje je da student piše ili rezime ili izvode što zavisi od njegove navike i od prirode gradiva koje uči. Ako je tekst veoma koncizan i ako je u njemu gotovo sve jednako važno pravljenje rezimea gubi svoju svrhu. Pravljenje rezimea povoljno je u slučajevima kad se izvestan broj osnovnih ideja razrađuje i objašnjava.

5. ZAVRŠNI PREGLED GRADIVA – je peta i posednja faza aktivnog učenja. Od prethodnog preglada gradiva razlikuje se po tome što se sad pregleda ono što je urađeno, a ne ono što treba uraditi. Taj pregled ne treba ostaviti za poslednji dan pred ispit. U toku učenja ovaj pregled gradiva treba izvršiti nekoliko puta. Naime, čim se završe četiri prethodne faze učenja jednog poglavlja, treba pregledati sve naslove i podnaslove, i proveriti da li se zna celokupno gradivo koje je tu obrađeno.
Ovaj pregled gradiva treba da bude AKTIVAN, tj. da se sastoji više od preslišavanja nego od čitanja. Student preslišavajući se treba da proveri da li je celokupno gradivo savladao. Međutim, ni u ovoj fazi ne treba čitanje potpuno izostaviti. Student treba čitanjem da proverava da li je ono što on reprodukuje tačno ili nije. U toku ove faze učenja student treba da razmišlja o gradivu, pa čak može da mu se desi da tada i otkrije neke nove momente koje ranije nije uočio.
Tu treba napomenuti da ovaj poslednji pregled gradiva niukom slučaju ne treba vršiti (kao što to studenti često čine) u poslednjim časovima pred ispit. Tada dolazi do nervoze i žurbe, tako da student nikad ne može da izvrši taj pregled gradiva onako temeljno kao što bi to učinio dan ili dva pred ispit.
 
Poslednja izmena:
...ja u osnovnoj i u gimnaziji nikad nisam nista podvlacila, sve sam ucila skoro napamet...knjige su mi na kraju godine bile nove kao da iz njih nisam ni ucila ..kad me pitaju prelistavam knjigu u glavi - znala sam tacno i koja je strana i koji pasus... bio je to jedini nacin da dobijem 5...na fakultetu nije moglo tako pa sam pocela da podvlacim - crvenim markerom najvaznije, zelenim manje vazno, zutim i tako... kad me pitaju opet vizuelizacija... pamtim i sta treba i sta ne treba...jos imam u glavi brojeve telefona koji vise nisu u funkciji :D

...e da, i dan ili 2 pred ispit ne otvaram knjigu
 
Poslednja izmena:
...ja u osnovnoj i u gimnaziji nikad nisam nista podvlacila, sve sam ucila skoro napamet...knjige su mi na kraju godine bile nove kao da iz njih nisam ni ucila ..kad me pitaju prelistavam knjigu u glavi - znala sam tacno i koja je strana i koji pasus... bio je to jedini nacin da dobijem 5...na fakultetu nije moglo tako pa sam pocela da podvlacim - crvenim markerom najvaznije, zelenim manje vazno, zutim i tako... kad me pitaju opet vizuelizacija... pamtim i sta treba i sta ne treba...jos imam u glavi brojeve telefona koji vise nisu u funkciji :D

...e da, i dan ili 2 pred ispit ne otvaram knjigu


Pa ti studiras???????:eek::eek::eek::eek:Pretpostavljam da si brucos tj klinka 90 godiste....

Bili ste u pravu na onoj temi Dal je normalno ko sve studira danas i u kom broju,moram da priznam......

Stvarno je smesno ko sve studira danas....:hahaha::hahaha::hahaha::hahaha:
 
Не препоручује се да се учи у последњих 24 сата(да се тада почне),
јер ће се после недељу дана 80%похрањених информација изгубити.

Ја исто не подвлачим када је битно све,али када није,подвлачим
и то обичном оловком :mrgreen:

Углавном први пут прочитам полако,неки битан моменат поновим у себи,
други пут се задржим на детаљима и повежем их међусобно,направим неке
паралеле и сличности.И трећи пут полу прочитам,полу изговорим оно што ми је
остало и полако то приведем крају...
 
Poslednja izmena:
dosta toga ubacim u mind map ali isto tako stim shto crtam ja sam visuelni tip uchenja (srce, bubrezi plutja, hepar itd. pa ubacujem anatomiju, fizologija itd. zatim sve to okachim po stanu i bez obzira gde bacim pogled na neshto vetj naletim od organa i prochitam

posle sam se bacila na markiranje ogromne kolicine teksta sa dva razlichita markera (maksimalno tri boje) i zatim sushtinu spishem na hartiju u ovamo se to zove exzerpt to jest izvuchem esenciju.
ako je neshto bilo odvishe komplikovano pisala sam ruchno pa tek na kraju odkucala na komp.

Najradije uchim vani ne volem pored svjetla to jest sijalice, zimi sam ucila u hladnijoj prostoriji jer mi se tad nije kunjalo, ljeti na terasi ili u parkovima, kad mislim da sam naucila sva pitanja sam pisala na karte a odgovore u shto krachim crtama na pozadini karte tako da sam ishla medju najvetju buku sa svojim kartama i citala pitanja i u sebi odgovarala to mi je bilo znanje da sam uistinu sve upamtila praktikovala sam da tri dana pred ispite nishta vishe nisam uchila vetj se odmarala

107251250001.jpg
 
Zavisi od težine teksta. Obično pročitam jednom, posle podvučem markerom i onda prepričam deo po deo.
Pri tome šetam po stanu, a kao mlađa sam pisala po zidovima:).
Ne volim reprodukovanje napisanog, dosadno suviše, veći sam ljubitelj stranih jezika, matematike, crtanja i sl. i obavezno učim uz muziku :)
 
Zavisi od težine teksta. Obično pročitam jednom, posle podvučem markerom i onda prepričam deo po deo.
Pri tome šetam po stanu, a kao mlađa sam pisala po zidovima:).
Ne volim reprodukovanje napisanog, dosadno suviše, veći sam ljubitelj stranih jezika, matematike, crtanja i sl. i obavezno učim uz muziku :)

:hahaha: koja fora
ides od sobe do sobe,i ucis,a usput dobijes na kilometrazi :rotf:
i like it XD
 

Back
Top